EKSKLUZIVNO: PRVA RATNICA PROTIV ILEGALNIH DOMAĆIH ZADRUGA PROŠLA KALVARIJU

U ekskluzivnom intervjuu predsjednica udruge za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere, Nada Landeka nam je iznjela svoja iskustva, koliko je morala napraviti, što je pretrpjala od ljudi koji su joj radi raskol. 

Koliko je Vaša udruga pomogla građanima? 

Od prvih pritužbi građana na način naplate potraživanja od strane kreditnih ureda primijetili smo da tu puno toga ne funkcionira. Prvo što nam je upalo u oči da je velik broj građana sklopilo ugovore o kupoprodaji umjesto ugovora o kreditu, i drugo jako bitno da treće pravne osobe naplaćuju potraživanja tj. rate iz kredita, iako nisu u nikakvom pravnom odnosu s zajmoprimcima.

Zbog svih tih nezakonitih radnji, i zbog straha građana da ih ne isele iz kuća i stanova u kojima su postali podstanari, išli smo osobno s njima u kreditne urede kako bismo im dali do znanja da građani nisu sami. Potom smo odmah reagirali  sa tužbama za ništetnost ugovora i zabilježbi istih na nekretninama i to  za svakog građana pojedinačno, sa podnošenjem kaznenih prijava, također pojedinačno,  i sa javnim objavama uputa građanima kako da postupaju u situacijama kada im se prijete. Sve upute i svi postupci su objavljeni na facebook stranicama Udruge Veronika Vere.  U drugoj fazi, prilikom već otpočetih ovrha na nekretninama  podnosili smo i podnosimo prijedloge za odgodu ovrhe,  tražimo očitovanja od odvjetnika koji zastupaju kreditne urede, uglavnom, koristimo sve zakonske mogućnosti za zaštitu građana. Među prvima smo obavijestili novinare Jutarnjeg lista o tome na koji  se način zapravo građani pljačkaju i u kojim razmjerima je ta pljačka zahvatila čitavu zemlju.  Nakon toga smo, u kolovozu 2013 godine  organizirali tribinu – Kreditni uredi i pljačka hrvatskih građana koja je izazvala veliku buru u javnosti jer je nakon tri godine sustavne i nemilosrdne  pljačke izgleda javnosti  tek postalo jasno što se zapravo događa.

Kakva su iskustva sa ljudima?

Ljudi su na početku bili očajni, u strahu, na rubu samoubojstva, pod lijekovima, mislili su da se nalaze u bezizlaznoj situaciji. Nakon ove tri godine sada slobodno možemo reći da su građani očvrsnuli, shvatili su da se moraju boriti za sebe i suprotstaviti se toj zločinačko-pljačkaškoj organizaciji. Jer mi možemo pomoći oko tužbi, kaznenih prijava i slično, ali građani sami moraju imati hrabrosti dati izjavu na policiji, USKOK-u,  suprotstaviti se prijetnjama lihvara  i ne dati se zastrašiti.

Drzava je obecavala ponistiti ugovore, no ipak je građane ostavila da sami to utužuju, je li to lijepo i kako vi pomažete u tom slučaju?

Za sada svim građanima koji nam se obrate pomažemo da sami podnesu tužbu kako bi izbjegli skupe odvjetničke troškove. U suradnji smo sa Udrugom diskriminiranih i nezadovoljnih građana Republike Hrvatske koju vodi sudski vještak Martin Boljevac koji se izborio za 7 odvjetnika koji imaju Ugovor sa Ministarstvom financija za besplatnu pravnu pomoć, pa je nešto lakše. Osim toga, sve provedene radnje, tužbe, zabilježbe spora, prijedloge za obustavu i odgodu ovrhe, sva očitovanja, zakonska uporišta, sve javno objavljujemo, što je građanima jako puno pomoglo, jer sve odgovore nađu na internetu i puno im je lakše boriti se. Osim toga, umrežujemo ljude, stalno ih povezujemo, javljaju nam se ljudi iz svih krajeva Hrvatske, i razmjenjujemo iskustva. Do sada smo uspjeli u tome da se dvadesetak građana već izborilo  za pravomoćne sudske presude o ništetnosti ugovora o zajmu, no tek za jedan slučaj sigurno znamo da je oslobođena i nekretnina i žiro račun, to je gdja Gordana Kolega iz Zadra, ali to je samo dokaz da se upornošću  može uspjeti.  Kasnije je lakše jer se pozivamo na riješene slučajeve.

Jesu li procesuirani krediteri i u kojoj je fazi optužnica?

Nakon što su u maju 2012 uhićeni, i cijelo vrijeme bili u pritvoru, ove godine u ožujku je podignuta optužnica protiv njih 19.  Na žalost,  zbog novog Kaznenog zakona došlo je do problema u pravnom kontinutetu obilježja kaznenog djela, pa sada pravni stručnjaci, između ostalog i autor  Kaznenog zakona  koji je stupio na snagu 01.01.2014. tumači, da nema osnova za optužnicu, već da  ih sve treba pustiti na slobodu. Ovo svoje stajalište prof. Novoselec, sa  Pravnog fakulteta  Sveučilišta u Zagrebu,  temelji na tome da po novom Kaznenom zakonu lihvarenje više ne bi bilo kazneno djelo, što je  apsolutno neprihvatljivo. Međutim, u istom tom kaznenom zakonu ima točno opisano stanje žrtava kreditnih ureda u trenutku sklapanja ugovora, odnosno u kakvom stanju su morali biti da bi im se priznalo da su bili u zabludi, a sudeći prema njihovom strahu, zabludi, prisili koja je bila nad njima, i apsolutnoj neupućenosti – nema straha da ovih lihvari ipak ne bi bili osuđeni. Problem je što su to  navodno Hrvati i  Slovenci koji su zbog svoje sumnjive povijesti prebjegli u Ameriku, tamo dobili  državljanstvo a potom su se sa američkim putovnicama i novim imenima vratili na hrvatsko tlo s detaljno razrađenim planom za pljačku. Plan je toliko rafinirano i detaljno obrađen da se s pravom nagađa da se glava cijele hobotnice nalazi upravo negdje u samom vrhu Države a da se građani pljačkaju ciljano i organizirano.  Upravo je to razlog da se vjerovatno nitko iz vlasti do sada nije zauzeo da se taj problem riješi iako je bilo i usmenih a i javnih obećanja kako će se donijeti jedinstvena odluka o ništetnosti svih tih kredita, jer se oni ne uklapaju niti u jedan važeći zakon u RH. Po Ustavu RH, ono što nije po Zakonu i u okviru Zakona, odnosno što ne podliježe ni jednom zakonu koji je na snazi, nije niti postojeće i ne mora se niti pobijati posebnim radnjama. Drugim riječima – takvi ugovori mogu se prema europskoj i prema domaćoj praksi – smatrati nepostojećima.  Jednom takvom jedinstvenom odlukom spasili bi se svi oštećeni i preplašeni, osiromašeni građani,  sudovi bi bili pošteđeni brojnih sudskih rasprava, a imovina građana očuvana od sistematske i ciljane pljačke.

Koliko ste neugodnosti doživjeli do sada?

Jako puno neugodnosti.  Doživjela sam prijetnje smrću, metkom u čelo (zbog čega je podignuta optužnica protiv osobe koja mi  se prijetila),  ubijen je odvjetnik koji me zastupao u pravnim stvarima, i Udrugu Veronika Vere  – Lujo Medvidović, mučki, sa 105 uboda nožem od do tada potpuno nepoznatog ubojice, nekog navodno psihičkog bolesnika, a meni su od tada pet puta probušene gume na automobilu, čak je podmetnuto neko željezo s namjerom trganja osovine na kotačima.  Mojim suradnicima se prijetilo i ucjenjivalo ih se,  vrijeđaju ih i maltretiraju kako privatno tako i putem interneta i facebooka,  širili su i šire užasne i gotovo nevjerovatne klevete i laži na moj račun, zadiru u potpuno privatne i obiteljske odnose pokušavajući uništiti čak i obitelj,  izmišljaju razne potpuno neutemeljene priče,  pokušavaju mi uništiti poslove,  kreiraju brojne lažne profile pa čak i facebook grupu za širenje neistina,  i prema mom mišljenju cilj im je bio, tijekom svih ovih godina  da ostanem potpuno sama kako bi bilo lakše dotući me.  Za sve što čine poduzela sam zakonske radnje, podigla kaznene prijave i privatne tužbe pred građanskim sudom radi naknade štete i čvrsto sam uvjerena da je pravda spora ali i dostižna.

Što se žrtava kreditnih ureda i štedionica iz Austrije tiče, uvjerena sam,  nakon svih stečenih iskustava da jedino jedinstvena odluka o ništetnosti ugovora o kreditu je jedino i najbolje rješenje. Sve drugo  vodi k potpunom osiromašenju građana pa čak i njihovim samoubojstvima iz krajnjeg očaja, jer dugotrajni sudski i kazneni postupci kojima neće uspješno očuvati svoju imovinu i svoj dom – nisu rješenja. Rješenje mora biti učinkovito i trenutno, a to je samo Vladina odnosno Odluka Sabora kojim se svi takvi ugovori koji su izvan zakona trajno proglašavaju ništetnima. To je moguće, uz malo političke volje, odnosno uz zalaganje  Vlade i Sabora. Dobili smo obećanje od predsjednika i ministra pravosuđa da su na putu da takvo što i poduzmu, vrijeme je da to provedu i u praksi tj. da spase građane ove zemlje od  katastrofalnog stanja u koje su upali zbog nečije odgovornosti iz vlasti. Jer građani sukladno Ustavu – moraju biti zaštićeni, kao i njihovo pravo na dom.  Na žalost, razgranatom mrežom ove lihvarske hobotnice koja  je nastala uz nečije pokroviteljstvo građani su izgubili bilo kakvu zakonsku ili ustavnu zaštitu.  Vrijeme je da se to promijeni. Stoga uskoro organiziramo Tribinu na kojoj ćemo gotovi prijedlog Odluke predočiti  medijima i poslati u Sabor tražeći hitno postupanje, a o svemu ćemo obavijestiti i Europski Parlament.

Razgovarao Toni Eterović

JOŠ JEDNA ŽRTVA: Ratni veteran u Kaštelima digao ruku na sebe zbog kredita u švicarcima |

JOŠ JEDNA ŽRTVA: Ratni veteran u Kaštelima digao ruku na sebe zbog kredita u švicarcima

Datum objave: 17. kolovoza 2015./Piše: Nada Landeka

Ratni veteran u Kaštelima digao je ruku na sebe zbog kredita čija je rata veća od iznosa mirovinu koju prima. I prije dva mjeseca htio se ubiti a tada mu je pomogao Ivan Kontrec iz Udruge Franak.

Dok  pravne bitke za zaštitu ovršenika i  kreditnih dužnika traju, vrijeme nezaustavljivo curi.  Prezaduženi građani nemaju ni dovoljno snage  ni mogućnosti, a još manje sredstava kojima bi ustrajali u tim opakim i teškim bitkama.

48-godišnji  ratni veteran nije izdržao.  U petak je sebi oduzeo život. Iza sebe je ostavio suprugu i tri kćeri.  Iz Udruge Franak kažu da se ubio zbog kredita u švicarskim francima zbog kojih je rata kredita nezaustavljivo rasla. Sve dok nije  daleko  nadmašila mjesečna primanja.

“Već je jednom namjeravao počiniti suicid. Prije dva mjeseca me zvao kada smo imali veliki prosvjed u Zagrebu. Nazvao me je i rekao da će se ubiti. Plakao je da ne može svojoj djevojčici priuštiti izlet sa školom i marendu. Ja sam odmah nazvao policiju, prvi put su mi poklopili slušalicu. Nisam odustao, našli su ga kasnije na Rivi i odveli. Ovaj put nije bilo nikakve najave”, kazao nam je Kontrec, o čemu izvještava index.hr.

U Hrvatskoj se sve više osjeća potreba za stručnom pomoći osobama koji su pali do samog dna. Gotovo svakog dana u nekom dijelu Hrvatske po jedna osoba, a i više njih, izgubi život ili digne ruku na sebe. Nisu u mogućnosti nositi se sami sa problemima s kojima se susreću, a pomoći i razumijevanja ni od kud, ili od vrlo malo osoba.  Mnogi koji su se založili na rješavanju ovog bitnog problema i pružanju pomoći i podrške ovršenima i prezaduženima i sami su na meti za odstrel.

Ovrhe ubiru veći danak u životima nego nekad kuga i kolera. Istovremeno se od ovršenika oni bogatiji  i imućniji odmiču kao da su kužni. Sirotinju i osobe u problemima mnogi ne vole.  Još malo, ako se ovako nastavi postat će nepoželjni kao i elementarna nepogoda. I od nje se gube životi.

Ukoliko se hitno nešto ne poduzme u zaštitu ovršenika i  dužnika kojima nije omogućeno njihovo ustavno pravo na rad, na obitelj, na dom, kojima je uskraćena mogućnost da iz svojih primanja mogu vraćati dugove, prijeti opasnost da zavlada prava epidemija ovršenih.

Standard je pao, ljudi ostaju bez radnih mjesta, primanja su sve manja, švicarac sve jači

Rezultat toga je da je švicarac pojeo cijelu mirovinu, rata kredita narasla je do iznosa većeg od mjesečnih primanja.

Bivši branitelj koji je sebi oduzeo život uzeo je kredit na 25 godina. Na početku je rata bila nešto manja od polovice mirovine, no otkako je tečaj počeo nekontrolirano divljati  a banke povećavati ratu, sve je teže postalo boriti se sa dugom i kreditnim obavezama.

U međuvremenu mirovina mu je umanjena čak dva puta.  Supruga radi, no i na ima primanja nedovoljna za podmirenje duga i za normalan život.  Moratoriji koje banka odobrava nisu izlaz, i u stvari su “duda varalica” za očajne dužnike. Za vrijeme “mirovanja” kredit se ne otplaćuje ali banke zaračunavaju redovnu ili interkalarnu kamatu pa iznos koji duguju dužnicima postaje nesavladiva planina.  To je slomilo i ovog bivšeg branitelja. U ratu neustrašiv, hrabar i čvrst, u miru je pao pred nesavladivom preprekom a najviše zbog nezainteresiranosti društva i institucija  za rješenje ovog bitnog problema za cijelo društvo.  Dok banke i bankari dijele milijunsku dobit, nagrađuju se međusobno  udjelima u bankama, ljudi od kojih žive gube život malaksali, nemoćni, bez snage, i bez ikakve perspektive da bi problem mogli riješiti.

Iako je već nekoliko puta ova bitna tema istaknuta za saborskom govornicom, još uvijek je daleko veći broj onih kojima paralelni financijski sistem, ovaj lihvarski, i te kako pogoduje. Stoga se protive rješenju kojim bi se pomoglo dužnicima.  Niti jedan pokušaj, ni prijedlog do sada nije adekvatno riješio problem dužnika i ovršenih.

Deložacije su privremeno u mirovanju, prvo zbog godišnjih odmora  ali i  zbog turističke sezone. Već početkom rujna nastavlja se agonija i to za mnoge. Ako do rujna prežive!

Slavko i prijatelji |

Slavko i prijatelji

Datum objave: 11. kolovoz 2015./Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Riječka rafinerija. Abdićev Agrokomerc. INA. Telekom. Riječka banka. Riječke tržnice. Ježićevi poslovi. Štrokovi hoteli. Šegonov kredit. DIOKI. Jozo Kalem. EPH. Predstečajne nagodbe. Kumstvo Marini Lovrić. Dubai. Cammeo. Lenac. Sunčani Hvar. Liburnija.

Teško je i nabrojiti afere u zadnjih četvrt i više stoljeća koje je Linić bio upleten: manje je bilo onih u kojima se nigdje ne spominje njegovo ime. One se za njim vuku još i prije nego što je ušao u politiku, u kojoj je opstao preko 20 godina kao eksponent riječkog lobija, najkorumpiranijeg i najagresivnijeg dijela SDP-a, uz Forum mladih. Upravo je on zaslužan da je riječki mafijaško-oligarhijski model premreženosti uveden na nivou države. Linić je svoju mrežu gradio dugo, desetljećima. I osjećao se sigurnim u njoj.

Posljednih mjeseci se o njegovom padu govori kao o pitanju dana, a izvješćivanje raznih partijskih biltena o njemu, koji su ga prestali kovati u zvijezde i počeli otvoreno pisati o aferama, je samo potvrđivalo da mu je sudbina zapečaćena i odluka u vrhu partije već donesena. Na kraju se i dogodilo: Linić je pao jer je nije mogao objasniti premijeru zašto je njegovo ministarstvo dalo 33 milijuna kuna za oranicu koju su i porezna uprava i Erste banka procijenile na nešto preko 6 milijuna, i zašto je naredio da se napravi nova, daleko viša procjena. Unatoč procjenama, Linić je za zemljište isplatio iz državnog proračuna 33,6 milijuna kuna, odnosno za oranicu suludih 637 kuna po metru. Time je državni proračun oštetio za oko 27 milijuna kuna.

Pokušao se, kao i uvijek, vaditi na druge: ovaj put na odnedavno bivšu šeficu Porezne uprave, Nadu Čavlović Smiljanec. Nije prošlo. A još pred dvije godine, u jeku predizborne kampanje, na sve optužbe za svoju i Obersnelovu upletenost u kriminal u “Riječkim tržnicama”, kojim je grad oštećen za 80 milijuna kuna, odgovarao je bahato: “Špijunčina Karamarko izvršio je politički pritisak na pravosuđe”, rekao je kad je zbog izmjene Ustava preispitivana privatizacija koja bi inače pala u zastaru, te dodao: “Neće me nitko zastrašiti samo zato što ima značku. Ovo su laži i obmanjivanja, te podmetanja SDP-u samo da bi se skrenula pažnja s njihovih zločina.”

Tada ga je štitio cijeli medijski aparat, udbaške strukture, ali prije svega Bajić, koji je slučaj Riječkih tržnica na kraju ipak odbacio. Stradala je tek jedna sitna riba, Doris Hrast, za kog je Linić ustvrdio kako tog gospodina jedva poznaje. No od njegovog povratka na vlast 2011. popis njegovih prijatelja, kumčadi i suradnika upletenih u afere se svakim danom sve više širio, pa se pokazalo da Linić ipak poznaje jako mnogo ljudi, uglavnom moćnih i bogatih. A on je uredno, kao neka hrvatska verzija Superhika iz Alana Forda, pljačkao hrvatsku sirotinju i gulio joj kožu s leđa suludim porezima i trošarinama da bi dao svojim bogatim prijateljima. Njima je opraštao milijarde dugova, namještao im privatizacije i nagodbe, ali je zato kumicama zatvarao štandove za neizdan račun od pet kuna.

Kako je jedan sin zastavnika JNA, bivšeg partizana, i kućanice, dijete siromašnih roditelja, stekao toliko moćnih prijatelja? Ništa u počecima nije najavljivalo dokle će mali Slavko dospjeti. Rođen je zabačenom grobničkom zaselku u kanjonu Rječine, od oca Stanka Linića i majke Dragice Linić, rođene Šupak, ali uskoro sele u Rijeku, nakon što otac dobiva posao u “Lencu” i, kao bivši borac, društveni stan. Slavko nikad nije pokazivao komplekse zbog porijekla, iako u Rijeci grobničane smatraju lokalnim “vlajima”.

U školi se nije naročito isticao, ali je u matematici bio vrhunski. Upisao je ekonomiju, bio solidan student, opet ne spektakularan, ali je briljirao u računovodstvu. No, niti na fakultetu nije stekao nikakva poznanstva koja bi mu dalje u životu pomogla da se probije do visina do kojih se probio. Ne, Linić je tamo gdje je stigao stigao radom, upornošću, i – beskrupuloznošću. Preko ljeta bi radio za rent-a-car i tako zarađivao za studij. No, na pitanje zašto je Linić kao učenik i student bio samozatajan, a poslije arogantan, bahat, i svadljiv nema odgovora. Nema ničeg što bi dalo naslutiti takvu promjenu u ponašanju.

Nakon služenja vojske u Leskovcu, 1974., vraća se u Rijeku te radi prvo u Lencu, gdje mu je i otac zaposlen na zaštiti objekata, a potom odlazi za financijskog direktora u jedno špeditersko poduzeće.

Idućih godina mijenjao je poslove i špediterska poduzeća, ali cijelo vrijeme ima jednu ambiciju na kojoj radi: ubaciti se u INA-u, odnosno njenu rafineriju u Rijeci. Tamo su veliki igrači, tamo je velik novac, tamo su mogućnosti za napredak. Tamo je prava moć, koja je Slavka privlačila. INA je bila financijski najjače poduzeće bivše Jugoslavije. Slavko je bio ambiciozan. Suludo ambiciozan za ono doba: znalo se kako u INA-i stvari funkcioniraju, tamo se bez pedigrea nije dolazilo na rukovodeća mjesta. Ona su bila rezervirana za sinove ljudi poput Josipa Broza i Mike Špiljka. Prevelik je to bio novac da bi se djeca zastavnika petljala u to.

“Krajem 1976. godine sreli smo se nekoliko puta. Tada sam radio u Ini koja je bila pojam. Linić je govorio: Eh, kad bih ja mogao doći u Inu” – izjavio je jedan od njegovih bivših kolega koji je želio ostati anoniman svojevremeno za jedne dnevne novine. Svoju je priliku dočekao kad je 1979. godine u Rafineriji raspisan natječaj za mjesto glavnog računovođe, javio se na natječaj – i prošao. Milan Trbojević, jedan od bivših utjecajnih direktora, i predsjednik Saveza komunista u Rafineriji nafte Rijeka, tvrdi da je Linića kod njih zaposlio Vinko Grbac, tadašnji komunistički moćnik, Grobničanin, i prijatelj iz rata Slavkovog oca, što je vjerojatnije nego da je tek tako prošao na natječaju: u državnim su firmama i danas svi namješteni, kamoli onda.

Njegov izbor bio je šok za sve visoko pozicionirane direktore u Rafineriji, jer su tamo, prema nepisanom pravilu, uvijek birali kadrove “iz svojih redova”. Linić se probio gdje mu nije bilo mjesto. I tu počinje njegov munjevit i spektakularan uspon, koji je završio današnjim padom.

Predan poslu i odgovoran, Slavko je brzo napredovao. U računovodstvu Rafinerije su uglavnom radile žene sa srednjom školom i po vezi zaposlen nestručni kadar pa je on kao diplomirani i nadareni ekonomist vrlo brzo postao šef računovodstva. Ubrzo se oslobodilo mjesto financijskog direktora Rafinerije, što je bila vrlo visoka pozicija. Liniću se ostvario san: bio je među pravim igračima, kontrolirao je ogroman novac. A novac je oduvijek bio njegova prava strast. I znao je: tko kontrolira tok novca, kontrolira i ljude.
Velika moć koju je imao je izbacila na površinu njegov stvarni karakter. Svadljiv i prgav, zamjerio se svima glavešinama, ne samo u Ina-i nego i administraciji u Beogradu.  On je bio od rijetkih rukovoditelja u socijalističkoj Jugoslaviji koji su znali čitati financijska izvješća, što mu je davalo ogromnu prednost na sastancima s Petrom Flekovićem i ostalim moćnicima, ali je pokazao i jednu vrlo makijavelističku osobinu:  uvijek je protežirao ljude koji su mu bili lojalni i koji mu podilaze. S druge strane, nikad nije bio spreman ući u dijalog s ljudima koji imaju drukčije mišljenje od njegova, kažu bivši kolege o Liniću. Prema ljudima se odnosio agresivno, napadački, uličarskim manirima: onako kako smo ga i navikli gledati.

Ipak, upravo takav je bio koristan vrhušci INA-e: Naime, jugoslavenski naftaši su tada bili u ratu sa saveznom administracijom koja je određivala cijene goriva. Stoga su političke odluke dogovorenih cijena, suprotno tržišnoj logici, nanosile goleme gubitke naftnoj industriji. On je branio interese naftne industrije u Beogradu. Ministri koji su pokrivali energetiku najčešće nisu imali pojma ni o čemu, naročito ako bi po republičkom ključu došli s kakvog Kosova ili slične sredine.

Zbog gluposti i neznanja savezne vlade INA prije turističke sezone nije smjela podići cijenu goriva jer se smatralo da turisti zbog toga neće doći na Jadran. Stoga je Ina, nakon završetka sezone, morala podizati cijene goriva kako bi “ispeglala” gubitke koje su plaćali građani Jugoslavije. Dakle, gorivo koje su potrošili turisti morali su plaćati svi potrošači. Usto, direktiva je bila da se od sirove nafte mora proizvesti određeni postotak raznih derivata, što su bile sulude odluke, suprotne potrebama tržišta. Naime, ljeti je trebalo više benzina, a zimi drugih derivata. Saveznu vlast se to nije ticalo pa je Rafinerija redovito morala kršiti odluke. Da je INA radila prema odlukama vlasti u Beogradu, turizam bi propao zbog nestašica goriva. Ina je znala dobivati i visoke kaznu na sudu zbog toga što nije radila kako je vlada propisala. Usto, vlada je tada naređivala da se kupuje skupa iranska nafta čije je derivate Ina morala prodavati po od  strane te iste vlade određenim cijenama, što je neizbježno vodilo u milijunske gubitke i uništenje kompanije. Linić je interese INA-e branio svim sredstvima: galamom, pa i bacanjem pepeljara i stolica na sugovornike.

No, u INA-i je stekao svoje prve bitne veze i upoznao mafijaški model upravljanja. Svima koji su u zadnjih pedeset godina vladali Hrvatskom, INA je bila glavni resurs za pljačku. Krali su svi, a kako vidimo na slučaju Đureković, zbog zataškavanja krađa se i ubijalo. A Linić je bio u centru tog mafijaškog konglomerata. Sukob s Beogradom treba gledati u tom svjetlu: radilo se samo o tome tko će oteti novac.

A sve to mu je dodatno ojačalo popularnost u INA-i. No, Linić je tada otkrio drugi izvor prihoda, na kom je INA uskoro počela zarađivati više nego na nafti: Fikreta Abdića. “Babo” je posuđivao novac kako bi održao privid rasta svog Agrokomerca, i nije pitao kolike su kamate. Linić je imao novac, i posuđivao ga “babi” uz lihvarske kamate. Navodno je posao bio nezakonit, ali nikog nije bilo briga. Dok nije pukla prva afera u kojoj je on imao prste: Agrokomerc, iz koje se izvlači samo s partijskim ukorom.

Afera Agrokomerc bila je dirigirana iz Beograda. Rušenjem Agrokomerca i Fikreta Abdića htjelo se eliminirati Hamdiju Pozderca koji je bio predsjednik Savezne komisije za reviziju Ustava SFRJ. Srbi su, sukladno velikosrpskoj Miloševićevoj politici, htjeli krojiti Ustav SFRJ po svojoj mjeri. Slavko je nešto doznao o tome što se sprema, pa je na vrijeme izvukao sav INA-in novac iz Agrokomerca. Lišen gotovine, Agrokomerc se ubrzo našao u središtu mjenične afere.

Devedesete, zbog spora s vrhom partije i države, nakratko napušta Rijeku te seli u Ljubljanu, gdje radi u banci za plaću od 7.000 maraka, ali se nakon samo tri mjeseca vraća u Rijeku i kreće u politiku, na poziv predsjednika Skupštine Općine Rijeka Željka Lužaveca koji ga poziva da preuzme mjesto predsjednika općinskog Izvršnog vijeća. Smjesta otpušta trećinu zaposlenih i uknjižuje općinu na sve nekretnine na području grada. Ubrzo počinje rat i Linić stječe auru čovjeka koji je spasio grad od napada JNA, iako JNA nikad niti nije imala namjeru napasti Rijeku (nije unutar zacrtanih granica Velike Srbije).

Tu su korijeni njegove prve velike afere: skuplja novac za oružje, ali on nekim čudom nestaje, za što Linić kasnije krivi Slovence. Umjesto oružja, kupuje granitne kocke kojima, sred rata, popločava Korzo. Ubrzo njegove ambicije rastu, te smjenjuje čovjeka koji ga je uveo u politiku nakon samo tri godine, i postaje gradonačelnik umjesto njega.
I tu počinje priča o “gradu – poduzeću”, zapravo eufemizmu za  mafijaški model upravljanja gradom gdje politika strogo kontrolira sve ekonomske tokove, i gdje ni ulični kiosk ne možete imati ako to glavni gazda ne odobri. Taj model je kasnije preuzeo i usavršio Obersnel, a sam model poslovanja je najsličniji onom gdje mafija ubire reket i određuje tko smije a tko poslovati, i u kojem obujmu.

2000 godine SDP dobiva izbore, a Linić mjesto ministra. I tu se reda afera za aferom:

Viktor Lenac: privatno brodogradilište kuma Slavka Linića ,Damira Vrhovnika sanirano državnim novcem. Prodaja Jadranskog pomorskog servisa, u vlasništvu INA-e, Marplov-u iz Rijeke čime je INA je izgubila koncesiju prijevoza plina Jadranom.

Privatizacija INA-e, koju je potpisao Linić, i gdje se Hrvatska obavezala do ulaska u EU spustiti udio u vlasništvu ispod 25%, tj. odreći se kontrolnog paketa dionica (zbog čega je, gle čuda, u zatvoru – Sanader).

No još gora je prodaja naftnog polje “Bijele noći” koji je 2002. prodan ruskom Russnieftu, a koje je u 2012. je proizvelo 1,92 milijuna tona nafte, što je više od prošlogodišnje ukupne proizvodnje Ine i Mola. Godišnja dobit crpilišta u posljednjih desetak godina iznosi između 400 i 450 milijuna dolara, a vrijednost dobiti od nafte koja se proizvela na tom polju od 2002. kada ga je hrvatska vlada prodala, iznosi 4-5 milijardi dolara. To je više od cijele vrijednosti današnje Ine po najvećoj mogućoj procjeni. Vlada premijera Račana, u kojoj je Linić bio ministar, prodala je sibirska naftna nalazišta po cijeni od 74 milijuna dolara koja se, zbog sramotno lošeg ugovora, nije uspjela niti u cijelosti naplatiti.

I afera Riječka banka. Ova potonja je posebno zanilmljiva: uz to što je devizni diler Nodilo knjigovodstvenim malverzacijama uspio sakriti 100 milijuna dolara gubitaka, nalazi Hrvatske narodne banke o poslovanju Riječke banke pokazali su i mnoge druge nepravilnosti za koje je uprava banke na čelu sa Ivanom Štokićem morala znati. No, Linić je i unatoč tome žestoko branio branio Štokića i hvalio se time da banka – nije doživjela kolaps.

Uslijedila je afera Sunčani Hvar, kad su kao mnogo bolji ponuđač prezentirane Terme Čatež koje su ponudile 45 milijuna eura, dok je Kompas ponudio ulaganje od 62,6 milijuna eura, afera Liburnija gdje Linić nije postupio po sudskoj odluci, i time oštetio fondove u kojima su dionice imali stradalnici rata, afera hotel Alan koji je prodan po trostruko umanjenoj cijeni. Pokrenuta je istraga protiv nekoliko osoba, ali ne i protiv Slavka Linića, tadašnjeg predsjednika UO Hrvatskog fonda za privatizaciju, bez kojeg te prodaje ne bi bilo.

I kao kruna, uslijedila je prodaja dubrovačkog hotela Excelsior Goranu Štroku po cijeni – kako je svjedočila tadašnja ministrica turizma Pave Župan-Rusković – trideset puta nižoj od vrijednosti hotela. Štroku je Linić, još 1995. dok je bio gradonačelnik Rijeke, prodao i riječku Bonaviu.

Unatoč svim tim aferama, nakon pobjede koalicije na izborima 2011. ponovo postaje ministar. I ponovo kreće s namještanjem poslova svojim prijateljima, poput Ježića, koji je odigrao glavnu ulogu u aferi INA-MOL, uz Sanadera. Zagovorao je prodaju Ježićevog Dikojia ruskom konzorciju, koji bi kupnjom Diokija dobio pristup proizvodnoj bazi – dopremali bi etilen na Krk te ga prerađivali u polietilen i slali na daljnju doradu. To je posao od kojeg je Dioki sasvim dobro živio dok Ježić nije kompaniju prezadužio, iz nje isisao novac i doveo je do propasti. Kako svi znamo, predstečajnim nagodbama spašava firme svojih prijatelja poput Minevskog iz taksi Cammea ili partiji bitnog EPH Holdinga. Ostale šalje u stečaj zbog minornog duga.

Nije se odricao prijatelja i suradnika kad su počeli redom padati, poput Joze Kalema, Branka Šegona, niti Marine Lovrić. Branio ih je do kraja. Znao je: kad padne njegova mreža, pada i on.

Na kraju ga je glave došao – neuspjeh. Preživio bi on i aferu Spačva kako je i sve ostale, ali jednostavno, Linić više svojim računovodstvenim čarolijama nije mogao nahraniti sva gladna partijska usta, sve uhljebe koje je ova vlada strateški rasporedila, zadovoljiti sve apetite za krađom sve šireg kruga prijatelja. Novca, njegovog goriva, jednostavno više – nema. Bahatost i arogancija koje su ga dovele do vrha, kumovale su njegovom padu.

Njegovim padom Milanović je ostao bez oba glavna suradnika s kojima je započeo mandat, Čačića i Linića.

http://www.hazud.hr/predstecajne-nagodbe-i-otpisi-dugovanja-odabranima-predstavljaju-osnov-za-tuzbu-zbog-diskriminacije/

http://www.hazud.hr/predstecajne-nagodbe-i-gace-na-stapu/

http://www.hazud.hr/predstecajne-nagodbe-izvanredan-plan-za-pljacku-preostalog/

Nada Landeka: PREDSTEČAJNE NAGODBE – Izvanredan plan za pljačku preostalog |

PREDSTEČAJNE NAGODBE – Izvanredan plan za pljačku preostalog |

PREDSTEČAJNE NAGODBE – Izvanredan plan za pljačku preostalog

Dana 1. listopada 2012. godine stupio je na snagu Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a dana 21. prosinca 2012. godine Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Mali poduzetnici su stupanjem na snagu ovog zakona doslovno odahnuli, vjerujući kako će sada njihovi poslovni i financijski problemi nastali uslijed opće nelikvidnosti biti riješeni. Ni slutili nisu da je ovaj zakon donešen upravo zato da bi olakšao onima koji ne plaćaju.

Veliki klasteri,  brzo rastuće tvrtke tipa Agrokora plaćali su proizvođačima i malim dobavljačima sa odgodom plaćanja od 6 mjeseci pa i do godine dana.  Uz to privilegirani su povoljnim kreditima HBOR-a i Fonda s vrlo niskom kamatom, što je sve rezultiralo propašću malih i brzim napretkom velikih.

Većina malih poduzetnika upala je u probleme zbog poreza i nemogućnosti dogovora sa Poreznom upravom. Poduzetništvo i obrtništvo nije moglo preživjeti drugačije osim da podmiri svoje dobavljače kako bi osigurali repromaterijal za proizvodnju i rad. Mora platiti i tekuće režije i na koncu radnike. Država je na kraju, jer je ona bila ta koja je čekala, ali čekala je i velike poduzetnike.

Onda je pokrenut postupak predstečajnih nagodbi, u okviru kojih je krenuo udar na male proizvođače i obrtnike  i tapšanje po tjemenu tajkuna.

Postupcima predstečajne nagodbe koje smatra neustavnim suprotstavio se  i sudac Mislav Kolakušić: „Da su suci reagirali kad se donosio Zakon o pretvorbi i privatizaciji mislim da ne bismo dva desteljća kasnije trebali ukidati zastaru. Ovo što se događa veća je pljačka negoli što su bile pretvorba i privatizacija. Tada je uništeno jedno poduzeće koje je dano “na poklon velikom gospodarstveniku”, a sada se događa da predstečajnim nagodbama tvrtke u  propast vuku stotine drugih trgovačkih društava“ – izjavio je sudac Kolakušić za Radio 101. 

 Mišljenja malih poduzetnika i obrtnika suglasna su sa stavom suca Kolakušića. Mnogi nisu upućeni da su predstečajne nagodbe malih poduzetnika i obrtnika sve redom odbijene, a njihova imovina je stavljena na bubanj u stečajnom postupku koji pokreće FINA kao idući korak nakon odbijanja nagodbe.  Da li je mali poduzetnik stvarno dužan, da li se radi o zastari, da li postoji mogućnost prijeboja potraživanja između poduzetnika i Države, to u trenutku otvaranja stečaja nad malim poduzetnikom nitko ne pita.  Još je zanimljivije, da se upravo mali poduzetnici sa imovinom tjeraju u stečaj, sa potraživanjima od Države, ili sa sudskim sporovima u kojima ima izgleda da dobiju parnicu. OIB je postao doista veličanstvena stvar – odlično znaju koga treba dotući i gdje treba prekinuti dotok krvi  kako bi žrtva što prije preminula.

Veliki pak imaju i velike privilegije. Dužnici sa  minimalnih 60.000.000 kn pa sve do 600.000.000 kn i više blagoslovljeni su podrškom unutar koje im se omogućuje otpis i do 70% dugovanja prema državi i vjerovnicima. Na koga pada taj teret? Na leđa Države – točnije rečeno građana, jer Državu čine građani, od kojih Država živi i funkcionira, i na leđa malih dobavljača koje su tajkuni doveli u stanje nelikvidnosti predugom odgodom plaćanja.  Na kraju, i samo Ministarstvo financija u velikom broju slučajeva uzrokovalo je takvo stanje.

Poznat je ne mali broj slučajeva u kojem Porezna uprava pošalje Rješenje o ovrsi i blokira račun, unatoč činjenici da poduzetnik nije dužan jer  postoje međusobne obveze s osnove poreza i predporeza, Država ga ipak blokira, i to ne samo blokadom računa već i blokadom imovine. Kreću sudski postupci, dugotrajni, u kojima se dokazuje nečije pravo, koje na koncu, dobio ili izgubio spor slomi poduzetnika ili obrtnika, jer rijetki su koji mogu izdržati stanje dugotrajne blokade ili spora koji se otegne godinama. Na kraju se pobjeda pretvara u poraz, jer za  tvrtku ili obrt koji su klinički mrtvi godinama nema reanimacije.

Koliko je predstačajna nagodba moralna, ustavna, i zakonita – određuje opet ta ista Država koja NAŠ novac velikodušno poklanja. Zar nije Ustav jamčio jednakost svim građanima? Zar ne jamči i vlasništvo? Građani pune svojim izdvajanjima  državni proračun, novac kojim upravlja Država njihovo je vlasništvo.  Njihovo je i pravo da ukažu da je Država loš upravitelj.  Otimanjem od malih da bi se dalo velikima zločin je! U to nema sumnje!

izvor feral,

autor; Nada Landeka

MLADEN BAJIĆ ODLAZI! Kosturi ostaju u ladicama, a predstečajne nagodbe u cijevima |

MLADEN BAJIĆ ODLAZI! Kosturi ostaju u ladicama, a predstečajne nagodbe u cijevima

„Proces ide dalje, ono što je u cijevima nećemo dirati, to ostaje u cijevima“, izjavio je ozbiljno premijer Milanović za HRT Dnevnik Plus.   Samo dan nakon te legendarne izjave, za koju su svi Hrvati već odavno shvatili da je tako,   u javnosti odzvanja nova vijest.  „Mladen Bajić odlazi.“  Čep koji  čvrsto zaglavljeno  čuva  sve što je sakriveno i zadržano  u Milanovićevim  cijevima da ne bi  isplivalo  na površinu,  biti će razriješen dužnosti.  Još se ne zna tko je novi odabranik srca Vlade RH  i SDP-a, ali kažu da se traži netko „sposoban i pošten!“

„Što sa kosturima u ladicama“ pita se narod?

Tone  i tone ispisanog papira predanog DORH-u u obliku kaznenih prijava, u nadi da će se poštovati međunarodne Konvencije o borbi protiv korupcije,  domaće Strategije usvojene  po svim Vladama RH, potpisani Sporazumi sa Europskom unijom,  narod je prijavljivao kazneno-koruptivna djela i čekao provedbu istrage.   Hrvati prijavljivali – Bajić spremao u cijevi.  12 godina trajala je ta igra između glavnog državnog tužitelja i hrvatskog naroda, previše dugo da se doista cijevi u kojima je sve skriveno ne bi začepile.  Da li će nakon odstranjenja tog čepa koji je godinama poput Duha sve tajne skrivao u čarobnoj boci,  eruptirati poput šampanjca, a  pravda će se konačno razliti Hrvatskom?  Da li će nakon 12-godišnjeg djelovanja ovog  poslušnika svih Vlada RH  konačno iz ladica  ili boca  iskočiti i  jedan  Dobri duh koji će Hrvatima uliti malo nade?

„Sabrana nedjela Mladena Bajića“ zovu se sakupljene kaznene prijave koje je  DORH-u  prikupio i predao zviždač  Robert Matijević.   Sabrana nedjela Mladena Bajića, izdanje broj dva, tri, četiri, pet,  sakupili su i predali i  drugi zviždači. Imaju dovoljno saznanja o kriminalu značajnih iznosa i sustavnoj  pljački naše Lijepe Domovine.  Pretvorba, privatizacija, ratno profiterstvo, korupcija i kriminal u MUP-u, u DORH-u,  i u samom ODO-u  ne dira se. To je zabranjena zona i tabu tema. Tek pred reizbor vade se kosturi iz ormara i ladica, uhićuju se policajci dealeri koji danju istražuju prodavače droge a noću tu istu drogu preprodaju.  Uhićuju se uskočki povjerenici koji trže  mafiji tajne  podatke. Uhićuju se policijski šefovi  koji javno  love prostitutke a tajno  ih rentaju u elitnoj prostituciji.  Uhićuju se  oni koji su kazneno djelo počinili, ali njihovi šefovi koji su to sve znali, ali su na sve žmirili – NE.

Ono što je normalno u bilo kojoj zemlji Europe,  za Hrvatsku je nevažno.  U Europi  dužnosnik daje otkaz zato jer je kažnjen za prebrzu vožnju. Pri tome se još i ozbiljno rasplače u svojem pokajanju!  Ne zato jer je kažnjen, već zato jer nije poštovao propis zemlje u kojoj obavlja funkciju ministra.  Vozio je prebrzo i nije pokazao narodu svoje zemlje kako ministri  moraju prednjačiti u poštovanju propisa.  Prije nekoliko dana  u Njemačkoj je  također jedan ministar dao ostavku jer je  u njegovom resoru otkriven  kriminal.   Kod nas su dužnosnici  čvrstim kandžama pripijeni za svoj položaj.  Poput krpelja.  Žive od krvi koju piju  ovom jadnom napaćenom narodu i misle da su svi Hrvati iskrvarili i ostali bez glasa.  Zemlja apsurda.

Na čelu tog apsurda prije dvanaest godina imenovan je tada mladi  Baja  imenom Mladen Bajić.   Dvanaest godina je prošlo bez vidljivih rezultata u razotkrivanju ozbiljnih kriminalno-koruptivnih djela.  Isto toliko godina je prošlo u prikrivanju  zločina i kriminala koji mafija i zločinačke organizacije provode nad Hrvatskom i hrvatskim narodom. Zviždači znaju da onog trenutka kada napišu pismo sa podacima kojima se upućuje na kriminal i naslove ga osobno na Mladena Bajića – počinje njihov progon.  Što više toga napišeš to imaš više šanse da budeš bliže centra za gađanje.  Začuđujuće kako u pojedinim slučajevima koji se moraju zataškati, a građanima koji se bore protiv kriminala i korupcije oduzeti sva prava – sve odlično funkcinira. Od MUP-a,  ODO-a,  ŽDO-a,  DORH-a pa i sudova,  sve do Vlade svi su kao jedan i složni u odluci da kriminala nema.  Kriminalac je zapravo onaj koji gura nos tamo gdje mu nije mjesto – točnije, zviždač. Tako se prema njima odnosi DORH. Takvu informaciju o prijavitelju  najčešće  svjesno plasiraju i u javnost s namjerom da se obezvrijedi iskaz prijavljivača kaznenog djela.    Ovo naročito dobro fukcionira kada pod istragom treba biti neki visoki politički dužnosnik, policijski inspektor, predstavnik Vlasti. Rijetko kad je neki visoki politički dužnosnik bio ispitan tijekom istražnog postupka.  O tome postoje čvrsti dokazi da DORH i MUP tako postupaju. Kao što postoje čvrsti dokazi da namjerno i svjesno lažiraju službena izvješća, ignoriraju dokaze i činjenice, prešućuju stvarnost da bi sakrili nemoral i kriminal.  Veliki i moćni se ne diraju!

Mafijaši i članovi zločinačkih organizacija utjecajni su i uspješni poduzetnici. Bez kriminalne prošlosti. Njihovi dosijei čisti su poput novorođenčeta. Bez i jedne mrlje. Ono što je običnom smrtniku teško ili gotovo nemoguće, uz dobru janjetinu, neki stančić, skupocjenu umjetničku sliku ili prepariranog medvjeda, stvarnom  kriminalnom miljeu  moguće je riješiti. Ali, nemojte ih vrijeđati, oni su fina gospoda. To tvrde čak i odvjetnici koji s djelatnicima ODO-a i DORH-a rješavaju njihovo puštanje uz cifre od 10.000,00 eur-a naviše.   Javna je tajna da život u Hrvatskoj vrijedi oko 10.000,00 eur-a. To je neka početna cifra oko koje se licitira. Toliko košta naručeni ubojica, toliko košta i  usluga djelatnika DORH-a i MUP-a koji će zažmiriti na dokaze koji upućuju na stvarnog naručitelja,  a postoji i lista psihičkih bolesnika i uličara koji će snositi odgovornost i biti osuđen.    Sve se plaća u čvrstoj valuti – novcu ili zlatu, ili vrijednim pokretninama.  Ima li medvjeda u Bajićevom podrumu, vidjet će se kad  neke stvari počnu izlaziti iz Milanovićevih cijevi!

Postotak rješavanja kriminala u statistici rješava se „malim“ slučajevima koji su u pravilu brzo i jednostavno rješavaju. Točnije to su oni „koji Bajićevcima stanu na žulj“ i koje vrlo brzo istraže, pritvore i osude.   Ista ta statistika tvrdi da u Americi, zemlji u kojoj posebno paze na zaštitu ljudskih prava, u zatvorima leži 35 % nevinih ljudi koji nisu počinili zločin, ali nisu mogli dokazati nevinost. U Hrvatskoj, zemlji u kojoj nečija nevinost nije presudna činjenica  temeljem koje se odlučuje  o tome hoće li netko biti osuđen ili neće,  već o tome odlučuju  politička podobnost i jake veze, može se pretpostaviti da je ta brojka daleko veća.

Mladen Bajić odradio je svoj zadatak.  Dobro je i kvalitetno služio svim strukturama u Državi koje su na bilo koji način utjecali na gospodarstvo i političke odluke. On je  kruna svega. Kad Bajić kaže „nema kriminala“ onda to postaje ZAKON.  Točnije Mladen Bajić osobno Zakon je u Hrvatskoj.

Aktualni propisi, hrvatski  zakoni, Strategije o borbi protiv korupcije i kriminala,  Ustav RH međunarodne Konvencije o zaštiti ljudskih prava i borbi protiv korupcije,  nisu iznad Mladena Bajića.  On je temeljni zakon ove zemlje! Skila i Haribda! 

Glavni državni odvjetnik – kaže samo riječ „i bi tako!“  Vrijeme je da se u Hrvatskoj počne provoditi  red i rad. Da bi se uopće nešto pokrenulo sva struktura koja je naučila probleme i zločine trpati u ladicu – mora otići. Osobe koje nisu dosljedne, koje nemaju svoj čvrsti ja, osobe koje toleriraju različitu provedbu i primjenu  istog zakona i različito tumačenje i odluku  o istom slučaju, a  o kojem ovisi sudbina nekog čovjeka ili ustanove, nije dostojan povjerenja hrvatskog naroda.

Imaju li Hrvati pravo na riječ? Ako imaju, onda bi Vlada RH trebala poslušati riječ Naroda, i konačno upotrijebiti sve one silne Saborske odbore koji skoro pa ničemu ne služe i ispitati koliko je stvarno ozbiljnih  kazneno-koruptivnih djela  uzeto u istragu i riješeno?

Premijeru Milanoviću – ono što se dugo drži u cijevima, stvara ozbiljno začepljenje i vrlo brzo počinje smrditi! Hrvatskom narodu već odavno cijela ova priča sa tobožnjim otkrivanjem kriminala smrdi!  I to ozbljno!

autor; Nada Landeka

Nada Landeka: Predstečajne nagodbe i otpisi dugovanja odabranima predstavljaju osnov za Tužbu zbog diskriminacije |

Predstečajne nagodbe i otpisi dugovanja odabranima predstavljaju osnov za Tužbu zbog diskriminacije |

Predstečajne nagodbe i otpisi dugovanja odabranima predstavljaju osnov za Tužbu zbog diskriminacije

Gdje god se okrenemo, u koji god slučaj taknemo, svjedoci smo diskriminatorne politike vladajućih u odnosu na pojedinu populaciju građana.  Načelo jednakog postupanja predstavlja temelj jedne zajednice te mora biti izravno primjenjiv i u području normativne djelatnosti države.

Diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo kojeg građanina RH,  kao i  bilo koje osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

U Hrvatskoj diskriminacija na svakom koraku.  Ministarstvo financija diskriminira građane i poduzetnike i postupa nejednako pri naplati poreza, otpisu dugovanja, poreznom nadzoru i slično.

Ministarstvo unutarnjih poslova diskriminatorno postupa prema građanima, jednima se kaznene prijave rješavaju i progone se nedužni ili neznatno krivi, dok s druge strane se zataškavaju kaznene prijave u kojima se opisuju velike i teške pljačke ili zlouporabe.

HBOR diskriminatorno postupa prema poduzetnicima i nisu svi u jednakom statusu pri donošenju odluka o kreditiranju.  Brojni poduzetnici znaju da je često zahtjev za kreditiranja od HBOR-a samo gubljenje vremena jer nemaju šanse da im kredit bude odobren.

Ministarstvo zdravstva diskriminatorno se odnosi prema pacijentima. Onaj tko ima „jače veze“ može prije doći na red za obavljanje liječničkog ili specijalističkog pregleda, ako nema veze,  prije će dočekati da „padne u krevet“ nego li da započne liječenje.

DORH također ima popis privilegirane grupe,  a i spisak osoba  koji su na „crnoj listi“. Slično tome se ponašaju i druga državna tijela.

Hrvatski sudovi diskriminiraju pojedine građane donoseći nejednake odluke u jednakim slučajevima, zavisno od stranke koja  se tog trenutka pred sucem nalazi.

Pod diskriminacijom u domaćim pravnim propisima razumijevamo pravom zabranjeno (nedopušteno) razlikovanje među osobama ili skupinama osoba. Osobe koje se nalaze u usporednom pravnom položaju „nemaju jednake mogućnosti“ pri stjecanju i ostvarivanju prava, odnosno stavljene su u nepovoljni položaj, a za koje razlikovanje ne postoji na pravu utemeljeno pravo.

Prema čl. 14. Konvencije za ljudska prava  diskriminacija je različito postupanje za koje ne postoji razumno i objektivno opravdanje. Načelo jednakosti je OPĆE NAČELO PRAVA EU, kojim se treba ostvarivati dvostruka svrha – ekonomska i socijalna. Načelo jednakosti predstavlja temeljni oblik ljudskog prava. Stoga je i predstečajnim nagodbama  došlo do  teške diskriminacije građana. Ustavom, međunarodnom Konvencijom  je određeno da po toj osnovi nije dopušteno razlikovati pravne i fizičke subjekte.  Europska unija propisuje „PRAVO JEDNAKOG POSTUPANJA“. Dakle, diskreciono pravo koje se prečesto primjenjuje u Hrvatskoj nije  ozakonjeno pravo niti priznato zakonom, Ustavom i Konvencijama.

Izravna diskriminacija je postupanje kojim se neka osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Diskriminaciju prijavite pučkoj pravobraniteljici!

Žrtva diskriminacija ima pravo na naknadu štete. Osoba koja tvrdi ili ima dokaze da je žrtva diskriminacije može podnijeti tužbu i tražiti; da se utvrdi da su žrtvi povrijeđena prava na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzela ili propustila može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (Tužba za utvrđenje diskriminacije), žrtva ima pravo tražiti da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se diskriminacija ili njezine posljedice uklanjaju. Ako žrtva diskriminacije u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama Zakona, dužna je učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije. Teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj odnosno tuženoj stranci.

Promicanje jednakosti i zaštita svih građana pred zakonom najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.  Stoga svi građani Hrvatske  moraju imati jednaku zaštitu radi ostvarivanja jednakih mogućnosti.

Autor; Nada Landeka

Nada Landeka: Predstečajne nagodbe i “gaće na štapu” |

Predstečajne nagodbe i “gaće na štapu” |

Predstečajne nagodbe i “gaće na štapu”

Najavljena konferencija za medije, danas u 11,00 sati,  nakratko je razveselila Hrvate. Ponadali su se „glasu razuma“ u  Vladi RH, koja je od prije dva dana uporno dokazivala kako drži do socijalne osjetljivosti  građana i brine o njima.  Sve je jasnije da o narodu ne brine nitko. Slušajući jučer cjelodnevno izlaganje i vijesti na radio postajama o Milanovićevom priznanju pogreške koju se trudi ispraviti, pa će stoga ova skuplja vozila dati na raspolaganje drugim službama, a Vlada će ipak uzeti jeftinije, cijelo vrijeme se pitamo; „tko je tu lud?“

Marina Lovrić Merzel jučer je zvučala poput Ivane Orleanske dok su je mediji hvalili kako je velikodušno odlučila izdvojiti iz županijskog proračuna sto tisuća kn za poplavljene građane Sisačke županije. Dogovorila je, rekla je umilnim glasom,  da se uz sudjelovanje vojske i Crvenog križa svaki dan, dok god za to bude potrebe, dostavi jedan topli obrok  opkoljenim ljudima.

Eto, dogodilo se čudo, pomislili su svi odreda u Hrvatskoj, pa kad je najavljena hitna i izvanredna pressica za danas ujutro o predstečajnim nagodbama,   koja druga misao bi se mogla nametnuti, osim jedne jedine normalne; predstečajne nagodbe se ukidaju!

Na žalost, to je ipak samo san!  Umjesto očekivanih odgovora na sto i jedno pitanje, ministar Linić je na pressici sročio samodopadljivi govor u kojem je ne samo uzdizao sebe i svoje odluke, već se naljutio na sve one koji su predstečajne nagodbe  okarakterizirali kao kriminalne.  Naslušali smo se gomilu laži, na toj pressici danas; gomilu stvari koje bi se u jednom dahu mogle pobiti, ali što preostaje gladnom i porobljenom narodu?

Prijava Bajiću i DORH-u? Tako nas je uputio Linić! Vic mjeseca!

Četiri pune godine u Hrvatskoj djeluju „kreditni uredi“ registrirani za djelatnost kreditnog i financijskog poslovanja, za čiju kontrolu poslovanja – NITKO NIJE NADLEŽAN.  Isto toliko godina, pa čak i nešto više kolao je novac austrijskih zadruga po Hrvatskoj, preko džepova lokalnih odvjetnika, i nadalje se otima hrvatski novac i imovina , i za to, također, NITKO NIJE NADLEŽAN.   Sve je kriva ona prošla Vlada, i ona Vlada prije te Vlade, prije tog je kriva ona Vlada, pa bivša Jugoslavija, uglavnom „krivi su oni drugi“. Stoga predlažem da Vlada doživotno bude imenovana bez reizbora,  ne bi li  konačno progledali  i na svoje vlastite pogreške i propuste.   Nama je i tako svejedno. „Sjaši konja da uzjašeš magarca“ govorili su stari ljudi. I imali su pravo.

Linić je rekao da su predstečajne nagodbe odrađene gotovo pa savršeno.  S tim se potpuno slažem. Tako savršeno planirana  i izvršena pljačke može se isplanirati samo u glavi genija.  Po njegovom izračunu i tako je bilo normalno otpuštanje dugova i u bivšoj Vladi, pa Ministarstvo financija ne znajući što da učini sa ogromnim potraživanjima, odlučilo je ne naplatiti ih, već oprostiti. Radilo se to i 1998 godine, kada je isto to Ministarstvo financija također oprostile porezne dugove,  tvrdeći da su isti nastali  uslijed ratnih nevolja. Rat je odavno prošao, a  hrvatske Vlade od 1992 do danas uvijek se na nešto „vade“.  Bitno je da imamo što opraštati „zemlja smo katolika,  nama  je opraštanje i otpuštanje dugova  prirođeno!“

Prema zbirnim podacima Fine, predstečajnu nagodbu je od 1. listopada 2012. godine do 20. rujna 2013 godine zatražilo 5.035 tvrtki sa 41.790 zaposlenih. Ukupan zibrni iznos prijavljenih dugovanja iznosi 48,6 milijardi.

Zanimljivo je opravdanje ministra Linića da smo smanjili zaduženost oprostom većeg iznosa dugovanja zahvaljujući kojoj sada možemo „čistijeg obraza“ gledati prema Europi. Puno bi nam ljepše bilo gledati bilo kom u oči da nam gospodarstvo funkcionira, da je uvoz smanjen a izvoz povećan, da se svim ovim lihvarima i lopovima oduzela nepripadno stečena imovina, da se onima koji godinama duguju državi i radnicima oduzme to što su na nezakonit način i nemarom stekli. Tada bismo se možda osjećali kao ljudi.

Ovako nam pričaju bajke kako „car ima prekrasno ruho i haljine“, a car je gol da goliji ne može biti. I one „gaće na štapu“ koje su kao performans služile jučer u Hrvatskom Saboru, uskoro će biti jedino što nam je preostalo.

Što je bilo opravdanje otpuštanju dugova u tim predstečajnim nagodbama? Skrb o radnicima? Briga za njihova radna mjesta?  Ako podijelimo ukupna prijavljena dugovanja FINI  na ukupan broj zaposlenih radnika (41.790) u tim poduzećima, ispada da na svakog radnika otpada 1.162.957,64 kn otpuštenih  dugova. Da li to znači da su radnici uludo potrošili svoje vrijeme radeći a u stvari stvarajući dugove, ili su za taj novac vlasnici poduzeća uskratili radnike – pa bi ti radnici sada trebali biti milijunaši?  I osnovnoškolci mogu izračunati da radnici taj  iznos ne mogu zaraditi niti za dvadeset godina rada. Znači da neplatiše nisu plaćali ništa, ne samo radnike. A mi sada nek im opraštamo svoj novac.  Linić kaže; “Država je oprostila!”

Mi kažemo, hrvatski narod je Država, opraštanje tajkunima i prevarantima  ide na naš teret!

O kome se u stvari Država brine u tim predstečajnim nagodbama i kome se mažu oči?  Vlastiti promašaji i neuspjesi pretvaraju se lakoćom „čarobnog štapića“ i performansima u uspješne rezultate!  Nije hrvatski narod ni toliko lud, a ni toliko gladan da može gutati svakakva  sr…….. !“

N. Landeka

Nada Landeka: Na stečenu dobit, nelegalne štedionice i kreditni uredi NISU plaćali porez

http://hop.hr/prevara-na-stecenu-dobit-nelegalne-stedionice-i-kreditni-uredi-nisu-placali-porez/

Predsjednica Republike Hrvatske  Kolinda Grabar Kitarović dana 03. lipnja 2015. godine primila je četveročlanu delegaciju koja je predsjednici iznijela  sve probleme s kojima se susreću oštećenici RBA austrijskih zadruga i dr.. Nenad Koljaja, jedan od najaktivnijih boraca za raskrinkavanje nezakonitih aktivnosti RBA zadruga informirao je predsjednicu o prikupljenoj dokumentaciji u Hrvatskoj i u Austriji, kao i o stavovima odvjetništva i USKOK-a tijekom dosadašnjeg istražnog postupka. Pravnik Ivica Marković iznosio je o  proceduri sklapanja ugovora,  valjanosti istih, posljedicama koje isti proizvode u Hrvatskoj. Odvjetnica Ines Bošković Sorić    prenijela je svoja saznanja o posrednicima koji su posredovali pri odobrenju kredita, o odgovornim osobama iz RBA zadruga u Austriji, trenutnom stanju međusobnih odnosa između RBA zadruga i oštećenika.  Tajnica HAZUD-a Nada Landeka iscrpno je izvijestila o socijalnom statusu ovršenika, problemima koji nastaju od početka ovrhe pa do okončanja iste, o problemima nastalim nakon donošenja na snagu novog Ovršnog zakona, te o postignutim rezultatima sa poništenjem ugovora o kreditu koje su sklapali tzv. “investitori” iz kreditnih ureda, kao i o podizanju optužnice protiv njih, napominjući da se i u slučajevima RBA zadruga, Posojilnice bank, ZVEZA bank i dr. radi o gotovo istovjetnim nezakonitim radnjama, s obzirom da niti jedna od tih organizacija nema potrebne dozvole za rad na području Hrvatske, te stoga postoje opravdani razlozi da se i odgovorne osobe u RBA i njihovi posrednici  tretiraju na jednak način  kao i vlasnici kreditnih ureda i njihovi posrednici te da se ispita njihova kaznena odgovornost. Članovi delegacije prenijeli su  predsjednici i njenim savjetnicima sve do sada prikupljene informacije u svezi nezakonitog postupanja RBA austrijskih zadruga, Posojilnice bank, Zveza bank, Central European Credit, i drugih nelegalnih kreditora.

Ivica Marković

Sastanak je održan u cilju  što bržeg  i kvalitetnijeg iznalaženja rješenja kako bi se ovršenici primjenom zakona zaštitili od nezakonitog postupanja.

Tijekom sastanka, na ruke predsjednice i njenih savjetnika predan je i kratki rezime svih  do sada utvrđenih činjenica vezanih uz RBA austrijskih  zadruga.  Isti objavljujemo u cijelosti!

NELEGALNI OVRŠNI POSTUPCI I PRODAJA NEKRETNINA  GRAĐANA REPUBLIKE HRVATSKE  NA PODRUČJU RH –   OD STRANE AUSTRIJSKIH RAIFFAISEN ZADRUGA I KREDITNIH  UREDA
UVOD:

Cijenjena gđo predsjednice

Kao prvo zahvaljujemo se na vašoj zainteresiranosti za uvođenje reda u našu Domovinu Republiku Hrvatsku, kao  i na snazi i odlučnosti koju ste pokazali na tom svojem putu. Vjerujemo da zajedničkim snagama možemo uspjeti riješiti problem većeg dijela hrvatskih građana, naročito onih obespravljenih – koji su žrtve neprimjene zakona RH  – a što bi trebala biti obveza za sva tijela u RH.  S obzirom da ste već upoznati sa većim dijelom problema oko RBA austrijskih zadruga koje su godinama nelegalno isplaćivale kredite  u RH, dok posljednjih godina aktivno ovršuju i plijene domove naših građana, biti ću slobodna, da ispred HAZUD-a, Hrvatske akademske zajednice domovine i dijaspore, i kao osoba koja godinama aktivno volonterski sudjeluje u zaštiti obespravljenih građana, naročito ovršenika, posebno pravilnom primjenom prava i zakona u ovršnim i parničnim postupcima,  iznesem pred Vas nekoliko bitnih činjenica, utemeljenih na zakonu i Ustavu RH a na temelju kojih brzo i efikasno se može riješiti problem ovršenika.

I sama sam, kao povratnik iz inozemstva razočarana postupanjem zakonodavnih, sudskih i upravnih tijela RH. Vjerovala sam u pravnu državu, u pravednost, u primjenu zakona kao temeljnih propisa jedne pravne države. Razočarala sam se, no nisam odustala. Uključila sam se u aktivnu borbu protiv bezakonja i protiv kriminala, protiv bezočne pljačke, a u borbu sam uključila i brojne naše iseljenike koji vole Domovinu, žele u nju ulagati, žele investirati, ali osjećaju silan strah. Jer ovdje, u našoj Lijepoj Domovini Hrvatskoj – dobro organizirane mafijaške strukture, ojačane rupama u zakonu i sveopćom nezainteresiranošću provoditelja zakona za opći boljitak,  pa i primjenom pojedinih zakonskih odredbi u svoju korist, a na štetu građana, ulagača, investitora sa poštenim namjerama, u stanju su „proždrijeti“  ulaganje  kroz svega nekoliko mjeseci, ukoliko ulagač i investitor, povratnik, nije vičan obrani i samozaštiti.

Upravo nešto slično dogodilo se i žrtvama austrijskih RBA zadruga i žrtvama kreditnih ureda. Vjerujući u legalitet, u poslovni i moralni odnos, u pravnu državu, mnogi su sklopili ugovore sa tzv. investitorima i zadrugama na području Republike Hrvatske, posredstvom opunomoćenika tzv. posrednicima  između austrijskih RBA zadruga koji su (većinom odvjetnici) i koji su ugovorali i odobravali kredite  na području RH, samostalno sklapali ugovore, pa čak i isplaćivali sredstva sa svojih privatnih računa u ime austrijskih zadruga o čemu postoji niz materijalnih dokaza.   Jedan odvjetnički ured i danas, na nezakonit i nelegalan način provodi ovršne postupke protiv građana RH u FINI ustezanjem novčanih sredstava  i prijenosom  istih na njihove privatne račune, iako za to nisu ovlašteni,  i to za višestruko uvećana potraživanja (lihvarske kamate).

NAČIN SKLAPANJA UGOVORA O KREDITIMA

Oštećenici, a mnogi i ovršenici su u periodu od 2005 do danas u vjerovničko-dužničkom odnosu sa RBA austrijskim zadrugama. Krediti u Hrvatskoj nuđeni su putem posrednika, dijelom odvjetnika i odvjetničkih ureda u Hrvatskoj, a dijelom drugih građana, ekonomista, i sličnih djelatnosti a koji su imali također registrirane urede u Hrvatskoj za brojne poslovne djelatnosti. U takvim uredima izrađivali su se i poslovni planovi i elaborati kojima se potkrjepljivao kreditni zahtjev kod austrijskih zadruga. Procjena imovine vršila se odokativnom metodom, na način da je nakon prvog kontakta putem posrednika, u Hrvatsku došao predstavnik zadruge, fotografirao nekretninu, te ukoliko je ista odgovarala cjenovno, atrakcijom i izgledom njihovoj percepciji „dobrog i isplativog ulaganja“ – kredit se odobravao bez obzira na bonitet dužnika. Dakle, već u startu su prekršena osnovna pravila bankarskog poslovanja i obveznog odnosa, koji obvezuje da se dužnik ne smije uvaljivati u dužnički odnos ukoliko nije sposoban dug vratiti.

Po „odobrenju kredita“ nakon „procjene“ nekretnine, klijenti su pozvani u odvjetničke ili posredničke urede, gdje im je predočen ugovor na hrvatskom jeziku. U ugovorima je uglavnom, kao mjesto njihova zaključenja naznačena lokacija u Austriji, iako većina dužnika RBA zadruga nikada nije prešla granicu, niti su ikada stupili nogom u bilo koju poslovnicu RBA zadruga u Austriji. Mnogi od potpisnika ugovora nisu niti imali valjane dokumente za prijelaz granice, pa jelako dokazivo i nesporno, da su većina ugovora sastavljeni i sklopljeni po posrednicima, a ne po ovlaštenim osobama, i to upravo u Hrvatskoj, što je također protivno Zakonu.  Isto se vrlo lako dade potvrditi i uvidom u Knjigu potpisa kod Javnih bilježnika, s obzirom da ovlaštena osoba zadruge ili banke nije bila prisutna ovjeri potpisa. Prema Zakonu o obveznim odnosima ugovor o kreditu može se sklapati samo sa bankom kao davateljem kredita, i to sa bankom koja posluje u Republici Hrvatskoj, a ne i stranom bankom.

Nadalje, ugovor sklopljen sa stranom osobom mora imati Apostille, tj. nadovjeru, kojom se legalizira ugovor sa predstavnikom druge države. Isto je propisano Haškom konvencijom od 05.10.1961. godine koju konvenciju je potpisala i Republika Hrvatska.  Isprave  se legaliziraju pred sudovima, ili u hrvatskom diplomatskom predstavništvu iz zemlje u kojoj je njihovo sjedište. Legalizacija, tj. nadovjera Ugovora propisana je i Zakonom o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu. Niti jedan od ugovora sklopljenih između hrvatskih građana i austrijskih štedionica nema potrebnu nadovjeru, tj. nije „legaliziran“ u skladu sa zakonom RH i sa Haškom konvencijom. Ukoliko su ti Ugovori, prema tvrdnji ovlaštenih osoba RBA zadruga sklopljeni u Austriji, tada je člankom 3. ovog Zakona propisano da Javne isprave izdane u inozemstvu mogu se upotrijebiti u Hrvtskoj samo ako ih ovjerovi diplomatsko ili konzularno predstavništvo Hrvatske u inozemstvu. Europska konvencija o ljudskim pravima, kojih je i RH potpisnica i koja je iznad Ustava RH propisuje: „Ugovor je ništavan ako nema pravni temelj u domaćem pravu..“

Osim navedenog,  ugovori o zajmu i ugovori o kreditu, nisu sklopljeni u skladu sa Zakonom o javnom bilježništvu koji nedvosmisleno i precizno opisuje način, postupanje, i oblik isprave koja se ovjerava-solemnizira u javnobilježničkom uredu.Ukoliko u javnobilježničkom uredu u trenutku ovjere ugovora nisu prisutna oba potpisnika tj. vjerovnik i dužnik, tada bi na ugovorima moralo biti naznačeno da su isti sklopljeni po punomoćniku, što opet, ne stoji niti u jednom ugovoru, iako predstavnici zadruga nisu osobno nazočili ovjeri potpisa u javnobilježničkim uredima, a što već tim činom čini takve javnobilježničke akte nevaljalim i nezakonitim. Ugovori moraju biti prevedeni sa njemačkog na hrvatski jezik, uz ovjeru ovlaštenog sudskog tumača, a u trenutku ovjere-solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika ukoliko je jedna od stranaka stranac, ovjeri mora biti prisutan i tumač, koji će stranci koja ne razumije jezik, na hrvatskom jeziku objasniti posljedicu potpisivanja takvog akta. I ovaj čin, naravno nije nikada poduziman, već su na prijevode ugovora stranke/tužitelje pozivali sudovi u postupcima pokrenutim radi ništetnosti ugovora o kreditu/zajmu. Ugovore koji su prevedeni na hrvatski jezik ovlaštene osobe RBA zadruge nisu potpisali.

Nadalje, punomoćnici u postupku, opunomoćeni od strane austrijskih RBA zadruga, kao i drugih stranih kreditnih institucija prema Zakonu RH moraju imati međunarodnu punomoć za zastupanje pred tijelima Republike Hrvatske. Niti jedan od odvjetnika koji ih zastupa nikada nije predočio međunarodnu punomoć niti jednom tijelu u Republici Hrvatskoj, pa iz svega proizlazi da uopće nemaju valjano ovlaštenje za zastupanje na području RH u skladu sa Zakonom. Da bi parafi bili pravno valjani trebalo je u glavni ugovor navesti podatke o punomoćniku direktora i uz ugovore priložiti međunarodnu punomoć.

LEGALITET POSLOVANJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Mnoge žrtve RBA zadruga i drugih stranih kreditnih ureda i institucija, koje nisu imale ovlaštenje za poslovanje na području RH,  samostalno su se grupirale, organizirale, i samostalno poduzimale brojne istraživačke radnje kako bi zaštitili svoje pravo. Tijekom svojih „istražnih postupaka“, ne samo da su aktivno sudjelovali u istrazi sa Tužiteljstvom Republike Austrije, već i sa domaćim tijelima, USKOK, DORH, ODO, MUP, međutim, beskorisno, jer da bi se problem RBA prihvatio kao nelegalan i nezakonit čin, i kao bezočna pljačka hrvatskih građana, što u naravi i jest, moraju se uzeti svi opisani segmenti u obzir, i isti cijeniti u cjelini, a ne parcijalno, jer se samo tako može pomoći oštećenicima  neprijavljenih  kreditnih ureda  i oštećenicima/žrtvama RBA zadruga. Stoga svakako treba uvažiti činjenicu da RBA austrijske zadruge, Posojilnica i ZVEZA bank, i mnoge druge, iako su bile legalno registrirane na području Republike Austrije, u Hrvatskoj, prema Zakonu o kreditnim institucijama, Zakonu o trgovačkim društvima, Zakonu o potrošačkom kreditiranju – nisu imali potrebna ovlaštenja poslovati na području RH, niti isplaćivati kredite. Od strane HNB –RBA zadruge i drugi strani kreditni uredi NISU IMALI POTREBNE DOZVOLE ZA RAD.  Isti nisu prijavili svoj rad niti Ministarstvu financija, niti su imali registrirane podružnice na području Republike Hrvatske a što bi im dalo legalitet.  Nesporno je da je većini oštećenih kredit isplaćen upravo na području RH, a da zajmodavci i kreditori nisu bili registrirani u Hrvatskoj za kreditno poslovanje. Na taj način prelijevali su se milijuni i milijuni eura između banaka, zadruga, kreditnih ureda  i oštećenika, a koji milijuni su, kroz nekretnine, koje su oduzimane u ovršnim postupcima, „pranjem novca“ legalizirani. Republika Hrvatska na takav način direktno sudjeluje u poticanju kriminala i bezakonja, a na štetu svojih građana. Osim nelegalne isplate kredita i zajmova, upitna je i obveza ovrhovoditelja za namirenje poreznih obveza temeljem stjecanja nekretnina na području RH, a od čega su mahom oslobođeni, dok ovršenike terete svi mogući troškovi, uz oduzimanje nekretnine i jedinog doma, što se protivi ne samo domaćim zakonima, već i Europskoj konvenciji za ljudska prava jer je takav odnos u startu neravnopravan i nejednak.

NIŠTETNOST UGOVORA

Pozivajući se na zakonske odredbe koje su na snazi u Republici Hrvatskoj, oštećenici su podizali tužbe radi ništetnosti ugovora o kreditu (zajmu) temeljem svih gore opisanih zakonskih odredbi i nedostataka na tim ugovorima.  Članak  327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima obvezuje sudove da paze na ništetnost u bilo kojem postupku. Sudovi odlučuju o ništetnosti u parničnom postupku, temeljem tužbi stranaka, a na ništetnost su dužni paziti i po službenoj dužnosti, neovisno o navodima i dokaznim prijedlozima stranaka.  Takvo postupanje sudova omogućuje Ustavom RH propisanu jedinstvenu primjenu zakona prema svim strankama jednako i omogućuje ravnopravnost stranaka u ovršnim postupcima, omogućujući im jednaku pravnu zaštitu. Međutim, diljem Hrvatske, sudovi su se oglašavali nenadležnim u ovim parničnim postupcima, izbjegavajući tako svoju obvezu primjena zakona Republike Hrvatske koji propisuju da sud na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Nadalje, prije ulaska u Europsku uniju, za ugovore ovjerene na području Republike Hrvatske, prema zakonu, stvarno su nadležni hrvatski sudovi, no unatoč tome, oštećenici RBA austrijskih zadruga našli su se u zrakopraznom prostoru u kojem OD NIKOG NISU MOGLI DOBITI PRAVNU ZAŠTITU.

OVRŠNI POSTUPCI

Sudovi u Republici Hrvatskoj dužni su suditi po zakonu. Svi postupci pred sudom moraju biti utemeljeni na zakonitim aktima. Ukoliko akti na kojima se temelji postupak nisu zakoniti, isti nisu prikladni za donošenje sudske odluke. Suprotno tome, sudovi u Republici Hrvatskoj, iako je za postupanje u ovršnim postupcima postojalo niz zapreka utemeljenih na zakonu, donosili su Rješenja o ovrsi i pokretali postupak prodaje nekretnina na javnim dražbama. Mnogi građani su zbog toga ostali bez svojih domova iako je zakon na njihovoj strani. RBA zadruge dobile su od Ministarstva financija privremene OIB-e kako bi, iako nelegalno, i bez  registrirane djelatnosti na području Hrvatske, ipak mogli sudjelovati u ovršnom postupku i stjecati nekretnine na svoje ime. Takvo postupanje je suprotno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji propisuje da strane i fizičke pravne osobe mogu stjecati nekretnine na području RH pod pretpostavkom uzajamnosti, i ako suglasnost za to dade ministar vanjskih poslova po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa RH. Treba li posebno isticati  da niti jedan ovršni postupak pred hrvatskim sudovima nema niti jednu od potrebnih radnji koje su ovdje opisane? Samim tim su i ovršni postupci koji se temelje na ovim nezakonitim aktima i postupanju bez primjene zakona koji je na snazi u RH,  koji su provedeni, u tijeku, ili dovršeni – nisu legalni i predstavljaju apsolutnu povredu svih prava, ljudskih i ustavnih prava građana Republike Hrvatske.

Rješenjem o dosudi nekretnina pripada kupcu, pa ako ovršenik i uspije u odvojenom postupku radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ugovora o zajmu, ili pak u  reviziji ili ustavnoj tužbi, on više ne može nikako povratiti svoju nekretninu, svoj dom, iz razloga jer naknadno dokazivanje ovršenikovih prava ne utječe na prava kupca nekretnine koja je stekao temeljem Rješenja o dosudi, s obzirom da su u ovršnim postupcima pred hrvatskim sudovima nezakoniti javnobilježnički akti priznavani kao valjane i zakonite ovršne isprave.

Temeljem nezakonitih, ništetnih i nepostojećih akata ugovora o zajmu sa zadrugama i kreditnim uredima, koje su nelegalno i neustavno poslovale na području RH došlo je do direktne povrede ljudskih prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Došlo je i do direktne povrede prava zajamčenih Ustavom RH kojim je propisano: „Dom je nepovrediv, samo sud može nalogom utemeljenim na zakonu narediti….“

„Pojedinačni akti državne uprave i tijela koji imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti.“

Zakonom o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti od 27. svibnja 2011 godine zabranjen je rad nelegalnim i neregistriranim društvima i organizacijama na području Republike Hrvatske. Nekoliko godina prekasno.Otimanje domova hrvatskih građana u punom je zamahu temeljem pravomoćnih rješenja o ovrsi donešenih prije donošenja novih zakona.  Donošenjem zakona kojim su građani djelomice zaštićeni nije riješen problem onih postupaka koji su dovršeni ili su bili u tijeku prije donošenja tih zakona.

Na stečenu dobit na području Republike Hrvatske, nelegalne štedionice i kreditni uredi NISU plaćali porez na području Republike Hrvatske, pa im je Hrvatska postala „zlatna oaza“ za uzgoj kriminalnih djelatnosti na štetu građana Republike Hrvatske. Oko 20.000 oštećenika je RBA austrijskih zadruga, oko 40.000,00 oštećenika je kreditnih ureda koje su na području Hrvatske registrirali „investitori“. Računi ovih oštećenika i danas su blokirani, a nelegalnim postupanjima ugrožena je egzistencija minimalno  60.000 obitelji i preko 250.000 ljudi.

Pri pokušajima dogovora oko rješavanja statusa nekretnine  vjerovnici iz Austrije nedohvatljivi su, gotovo nemoguće je ostvariti sa njima kontakt, ishoditi izlistanje stanja duga, brisovno očitovanje i sl. Građani nemaju zakonsku zaštitu, nezaštićeni su, bespomoćni, opljačkani. Jednakost svih pred zakonom, tek je puka fraza.

PRIJEDLOG RJEŠENJA:
U hrvatskoj povijesti bilo je već  slučajeva kada je zakonskom intervencijom Ureda predsjednika suzbijeno bezakonje.  Donešena je odluka kojom je zapriječeno raspolaganje dionicama i davanje istih u zalog za kredite ako nisu isplaćene. Takvom jedinstvenom odlukom je djelomice spriječena pretvorbeno-privatizacijska pljačka naše Domovine. Država je hitro reagirala i u slučaju Dajle kada je poništena odluka jednog ministra. I u brojnim drugim situacijama zakoni su ukidani, mijenjani, donešane su odluke kojima su se sprječavale loši postupci i nezakonitosti. Afera sa RBA zadrugama, Posojilnica Bank, ZVEZA bank  i kreditnim uredima koji su poslovali bez dozvola na području Republike Hrvatske, nelegalno, gotovo je istovjetna aferama pretvorbeno-privatizacijske pljačke.
Ministarstvo financija očitovalo se javno da su gore opisane radnje nezakonite, a na njima se ipak temelje ovršni postupci, javne dražbe, deložacije.

Jedini način zaštite građana, s obzirom na izostanak adekvatne pravne zaštite je donošenje 

JEDINSTVENE ODLUKE O NIŠTETNOSTI SVIH UGOVORA O KREDITU, UGOVORA O ZAJMU sklopljenih sa institucijama, poduzećima, zadrugama, bankama, kreditnim uredima, koji su na području Hrvatske isplaćivali novac nelegalno, sa institucijama koje na području Hrvatske nisu imale potrebne dozvole za kreditno i financijsko poslovanje, i koje nisu imale registrirane podružnice.

Takva odluka može se donijeti na prijedlog Ureda predsjednice Republike Hrvatske, s obzirom na pravo predsjednice, da štiti Ustav, ustavna prava građana, ustavni poredak, te sasvim sigurno postoji pravni okvir za  brzo donošenje iste.

Kako smo naprijed naveli, ugovori koji nisu utemeljeni na zakonu, koji nisu potpisani po ovlaštenoj osobi, koji nemaju valjanu nadovjeru,  – nisu pravno valjani ugovori, i prema hrvatskim zakonima smatraju se ne samo ništetnim nego nepostojećim. (Pravno mišljenje Ustavnog suda RH).
Napominjemo da Ovršni zakon koji je trenutno na snazi ne pruža pravnu zaštitu ovršenicima. Odredbe o odgodi ovrhe, o obustavi ovrhe, o mogućnosti dogovora ovršenika sa ovrhovoditeljem o ponudi drugog predmeta ovrhe povoljnije za ovršenika ne primjenjuju se. O takvim prijedlozima odlučuje sud, koji se uvijek poziva na sudsku neovisnost u donošenju odluka (sudac je uvijek u pravu, ovršenik nikad), te ovršenik zapravo ovisi o milosti suca i o njegovom osjećaju za pravednost i pravdu. Ovršenici su apsolutno nezaštićeni, pa i kad otplate 2/3 ili ¾ obračunanih kreditnih obveza,  ovrhovoditelji ipak pokreću ovrhu za cjelokupni iznos iz ugovora o kreditu, koji je utrostručen lihvarskom kamatom, i nitko, apsolutno nitko ne štiti prava ovršenika – a koja su zaštićena i odredbom Zakona o obveznim odnosima – koji propisuje uzajamnost davanja i zabranu prekomjernog bespravnog stjecanja. S obzirom na nedostatak kontrole sudskih odluka, u brojnim ovršnim postupcima provlače se nezakonitosti koje gotovo uvijek idu na štetu ovršenika, stoga je donošenje JEDINSTVENE ODLUKE kojim se i sva naknadno donešena rješenja poništavaju ex tunc tj. od dana donošenja odluke,  jedino rješenje jer se samo  takvom odlukom mogu povratiti, sačuvati i zaštititi prava ovršenika i deložiranih.
U Zagrebu, 03. lipanj 2015. , Nada Landeka
izvor hazud.hr