Slavko i prijatelji |

Slavko i prijatelji

Datum objave: 11. kolovoz 2015./Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Riječka rafinerija. Abdićev Agrokomerc. INA. Telekom. Riječka banka. Riječke tržnice. Ježićevi poslovi. Štrokovi hoteli. Šegonov kredit. DIOKI. Jozo Kalem. EPH. Predstečajne nagodbe. Kumstvo Marini Lovrić. Dubai. Cammeo. Lenac. Sunčani Hvar. Liburnija.

Teško je i nabrojiti afere u zadnjih četvrt i više stoljeća koje je Linić bio upleten: manje je bilo onih u kojima se nigdje ne spominje njegovo ime. One se za njim vuku još i prije nego što je ušao u politiku, u kojoj je opstao preko 20 godina kao eksponent riječkog lobija, najkorumpiranijeg i najagresivnijeg dijela SDP-a, uz Forum mladih. Upravo je on zaslužan da je riječki mafijaško-oligarhijski model premreženosti uveden na nivou države. Linić je svoju mrežu gradio dugo, desetljećima. I osjećao se sigurnim u njoj.

Posljednih mjeseci se o njegovom padu govori kao o pitanju dana, a izvješćivanje raznih partijskih biltena o njemu, koji su ga prestali kovati u zvijezde i počeli otvoreno pisati o aferama, je samo potvrđivalo da mu je sudbina zapečaćena i odluka u vrhu partije već donesena. Na kraju se i dogodilo: Linić je pao jer je nije mogao objasniti premijeru zašto je njegovo ministarstvo dalo 33 milijuna kuna za oranicu koju su i porezna uprava i Erste banka procijenile na nešto preko 6 milijuna, i zašto je naredio da se napravi nova, daleko viša procjena. Unatoč procjenama, Linić je za zemljište isplatio iz državnog proračuna 33,6 milijuna kuna, odnosno za oranicu suludih 637 kuna po metru. Time je državni proračun oštetio za oko 27 milijuna kuna.

Pokušao se, kao i uvijek, vaditi na druge: ovaj put na odnedavno bivšu šeficu Porezne uprave, Nadu Čavlović Smiljanec. Nije prošlo. A još pred dvije godine, u jeku predizborne kampanje, na sve optužbe za svoju i Obersnelovu upletenost u kriminal u “Riječkim tržnicama”, kojim je grad oštećen za 80 milijuna kuna, odgovarao je bahato: “Špijunčina Karamarko izvršio je politički pritisak na pravosuđe”, rekao je kad je zbog izmjene Ustava preispitivana privatizacija koja bi inače pala u zastaru, te dodao: “Neće me nitko zastrašiti samo zato što ima značku. Ovo su laži i obmanjivanja, te podmetanja SDP-u samo da bi se skrenula pažnja s njihovih zločina.”

Tada ga je štitio cijeli medijski aparat, udbaške strukture, ali prije svega Bajić, koji je slučaj Riječkih tržnica na kraju ipak odbacio. Stradala je tek jedna sitna riba, Doris Hrast, za kog je Linić ustvrdio kako tog gospodina jedva poznaje. No od njegovog povratka na vlast 2011. popis njegovih prijatelja, kumčadi i suradnika upletenih u afere se svakim danom sve više širio, pa se pokazalo da Linić ipak poznaje jako mnogo ljudi, uglavnom moćnih i bogatih. A on je uredno, kao neka hrvatska verzija Superhika iz Alana Forda, pljačkao hrvatsku sirotinju i gulio joj kožu s leđa suludim porezima i trošarinama da bi dao svojim bogatim prijateljima. Njima je opraštao milijarde dugova, namještao im privatizacije i nagodbe, ali je zato kumicama zatvarao štandove za neizdan račun od pet kuna.

Kako je jedan sin zastavnika JNA, bivšeg partizana, i kućanice, dijete siromašnih roditelja, stekao toliko moćnih prijatelja? Ništa u počecima nije najavljivalo dokle će mali Slavko dospjeti. Rođen je zabačenom grobničkom zaselku u kanjonu Rječine, od oca Stanka Linića i majke Dragice Linić, rođene Šupak, ali uskoro sele u Rijeku, nakon što otac dobiva posao u “Lencu” i, kao bivši borac, društveni stan. Slavko nikad nije pokazivao komplekse zbog porijekla, iako u Rijeci grobničane smatraju lokalnim “vlajima”.

U školi se nije naročito isticao, ali je u matematici bio vrhunski. Upisao je ekonomiju, bio solidan student, opet ne spektakularan, ali je briljirao u računovodstvu. No, niti na fakultetu nije stekao nikakva poznanstva koja bi mu dalje u životu pomogla da se probije do visina do kojih se probio. Ne, Linić je tamo gdje je stigao stigao radom, upornošću, i – beskrupuloznošću. Preko ljeta bi radio za rent-a-car i tako zarađivao za studij. No, na pitanje zašto je Linić kao učenik i student bio samozatajan, a poslije arogantan, bahat, i svadljiv nema odgovora. Nema ničeg što bi dalo naslutiti takvu promjenu u ponašanju.

Nakon služenja vojske u Leskovcu, 1974., vraća se u Rijeku te radi prvo u Lencu, gdje mu je i otac zaposlen na zaštiti objekata, a potom odlazi za financijskog direktora u jedno špeditersko poduzeće.

Idućih godina mijenjao je poslove i špediterska poduzeća, ali cijelo vrijeme ima jednu ambiciju na kojoj radi: ubaciti se u INA-u, odnosno njenu rafineriju u Rijeci. Tamo su veliki igrači, tamo je velik novac, tamo su mogućnosti za napredak. Tamo je prava moć, koja je Slavka privlačila. INA je bila financijski najjače poduzeće bivše Jugoslavije. Slavko je bio ambiciozan. Suludo ambiciozan za ono doba: znalo se kako u INA-i stvari funkcioniraju, tamo se bez pedigrea nije dolazilo na rukovodeća mjesta. Ona su bila rezervirana za sinove ljudi poput Josipa Broza i Mike Špiljka. Prevelik je to bio novac da bi se djeca zastavnika petljala u to.

“Krajem 1976. godine sreli smo se nekoliko puta. Tada sam radio u Ini koja je bila pojam. Linić je govorio: Eh, kad bih ja mogao doći u Inu” – izjavio je jedan od njegovih bivših kolega koji je želio ostati anoniman svojevremeno za jedne dnevne novine. Svoju je priliku dočekao kad je 1979. godine u Rafineriji raspisan natječaj za mjesto glavnog računovođe, javio se na natječaj – i prošao. Milan Trbojević, jedan od bivših utjecajnih direktora, i predsjednik Saveza komunista u Rafineriji nafte Rijeka, tvrdi da je Linića kod njih zaposlio Vinko Grbac, tadašnji komunistički moćnik, Grobničanin, i prijatelj iz rata Slavkovog oca, što je vjerojatnije nego da je tek tako prošao na natječaju: u državnim su firmama i danas svi namješteni, kamoli onda.

Njegov izbor bio je šok za sve visoko pozicionirane direktore u Rafineriji, jer su tamo, prema nepisanom pravilu, uvijek birali kadrove “iz svojih redova”. Linić se probio gdje mu nije bilo mjesto. I tu počinje njegov munjevit i spektakularan uspon, koji je završio današnjim padom.

Predan poslu i odgovoran, Slavko je brzo napredovao. U računovodstvu Rafinerije su uglavnom radile žene sa srednjom školom i po vezi zaposlen nestručni kadar pa je on kao diplomirani i nadareni ekonomist vrlo brzo postao šef računovodstva. Ubrzo se oslobodilo mjesto financijskog direktora Rafinerije, što je bila vrlo visoka pozicija. Liniću se ostvario san: bio je među pravim igračima, kontrolirao je ogroman novac. A novac je oduvijek bio njegova prava strast. I znao je: tko kontrolira tok novca, kontrolira i ljude.
Velika moć koju je imao je izbacila na površinu njegov stvarni karakter. Svadljiv i prgav, zamjerio se svima glavešinama, ne samo u Ina-i nego i administraciji u Beogradu.  On je bio od rijetkih rukovoditelja u socijalističkoj Jugoslaviji koji su znali čitati financijska izvješća, što mu je davalo ogromnu prednost na sastancima s Petrom Flekovićem i ostalim moćnicima, ali je pokazao i jednu vrlo makijavelističku osobinu:  uvijek je protežirao ljude koji su mu bili lojalni i koji mu podilaze. S druge strane, nikad nije bio spreman ući u dijalog s ljudima koji imaju drukčije mišljenje od njegova, kažu bivši kolege o Liniću. Prema ljudima se odnosio agresivno, napadački, uličarskim manirima: onako kako smo ga i navikli gledati.

Ipak, upravo takav je bio koristan vrhušci INA-e: Naime, jugoslavenski naftaši su tada bili u ratu sa saveznom administracijom koja je određivala cijene goriva. Stoga su političke odluke dogovorenih cijena, suprotno tržišnoj logici, nanosile goleme gubitke naftnoj industriji. On je branio interese naftne industrije u Beogradu. Ministri koji su pokrivali energetiku najčešće nisu imali pojma ni o čemu, naročito ako bi po republičkom ključu došli s kakvog Kosova ili slične sredine.

Zbog gluposti i neznanja savezne vlade INA prije turističke sezone nije smjela podići cijenu goriva jer se smatralo da turisti zbog toga neće doći na Jadran. Stoga je Ina, nakon završetka sezone, morala podizati cijene goriva kako bi “ispeglala” gubitke koje su plaćali građani Jugoslavije. Dakle, gorivo koje su potrošili turisti morali su plaćati svi potrošači. Usto, direktiva je bila da se od sirove nafte mora proizvesti određeni postotak raznih derivata, što su bile sulude odluke, suprotne potrebama tržišta. Naime, ljeti je trebalo više benzina, a zimi drugih derivata. Saveznu vlast se to nije ticalo pa je Rafinerija redovito morala kršiti odluke. Da je INA radila prema odlukama vlasti u Beogradu, turizam bi propao zbog nestašica goriva. Ina je znala dobivati i visoke kaznu na sudu zbog toga što nije radila kako je vlada propisala. Usto, vlada je tada naređivala da se kupuje skupa iranska nafta čije je derivate Ina morala prodavati po od  strane te iste vlade određenim cijenama, što je neizbježno vodilo u milijunske gubitke i uništenje kompanije. Linić je interese INA-e branio svim sredstvima: galamom, pa i bacanjem pepeljara i stolica na sugovornike.

No, u INA-i je stekao svoje prve bitne veze i upoznao mafijaški model upravljanja. Svima koji su u zadnjih pedeset godina vladali Hrvatskom, INA je bila glavni resurs za pljačku. Krali su svi, a kako vidimo na slučaju Đureković, zbog zataškavanja krađa se i ubijalo. A Linić je bio u centru tog mafijaškog konglomerata. Sukob s Beogradom treba gledati u tom svjetlu: radilo se samo o tome tko će oteti novac.

A sve to mu je dodatno ojačalo popularnost u INA-i. No, Linić je tada otkrio drugi izvor prihoda, na kom je INA uskoro počela zarađivati više nego na nafti: Fikreta Abdića. “Babo” je posuđivao novac kako bi održao privid rasta svog Agrokomerca, i nije pitao kolike su kamate. Linić je imao novac, i posuđivao ga “babi” uz lihvarske kamate. Navodno je posao bio nezakonit, ali nikog nije bilo briga. Dok nije pukla prva afera u kojoj je on imao prste: Agrokomerc, iz koje se izvlači samo s partijskim ukorom.

Afera Agrokomerc bila je dirigirana iz Beograda. Rušenjem Agrokomerca i Fikreta Abdića htjelo se eliminirati Hamdiju Pozderca koji je bio predsjednik Savezne komisije za reviziju Ustava SFRJ. Srbi su, sukladno velikosrpskoj Miloševićevoj politici, htjeli krojiti Ustav SFRJ po svojoj mjeri. Slavko je nešto doznao o tome što se sprema, pa je na vrijeme izvukao sav INA-in novac iz Agrokomerca. Lišen gotovine, Agrokomerc se ubrzo našao u središtu mjenične afere.

Devedesete, zbog spora s vrhom partije i države, nakratko napušta Rijeku te seli u Ljubljanu, gdje radi u banci za plaću od 7.000 maraka, ali se nakon samo tri mjeseca vraća u Rijeku i kreće u politiku, na poziv predsjednika Skupštine Općine Rijeka Željka Lužaveca koji ga poziva da preuzme mjesto predsjednika općinskog Izvršnog vijeća. Smjesta otpušta trećinu zaposlenih i uknjižuje općinu na sve nekretnine na području grada. Ubrzo počinje rat i Linić stječe auru čovjeka koji je spasio grad od napada JNA, iako JNA nikad niti nije imala namjeru napasti Rijeku (nije unutar zacrtanih granica Velike Srbije).

Tu su korijeni njegove prve velike afere: skuplja novac za oružje, ali on nekim čudom nestaje, za što Linić kasnije krivi Slovence. Umjesto oružja, kupuje granitne kocke kojima, sred rata, popločava Korzo. Ubrzo njegove ambicije rastu, te smjenjuje čovjeka koji ga je uveo u politiku nakon samo tri godine, i postaje gradonačelnik umjesto njega.
I tu počinje priča o “gradu – poduzeću”, zapravo eufemizmu za  mafijaški model upravljanja gradom gdje politika strogo kontrolira sve ekonomske tokove, i gdje ni ulični kiosk ne možete imati ako to glavni gazda ne odobri. Taj model je kasnije preuzeo i usavršio Obersnel, a sam model poslovanja je najsličniji onom gdje mafija ubire reket i određuje tko smije a tko poslovati, i u kojem obujmu.

2000 godine SDP dobiva izbore, a Linić mjesto ministra. I tu se reda afera za aferom:

Viktor Lenac: privatno brodogradilište kuma Slavka Linića ,Damira Vrhovnika sanirano državnim novcem. Prodaja Jadranskog pomorskog servisa, u vlasništvu INA-e, Marplov-u iz Rijeke čime je INA je izgubila koncesiju prijevoza plina Jadranom.

Privatizacija INA-e, koju je potpisao Linić, i gdje se Hrvatska obavezala do ulaska u EU spustiti udio u vlasništvu ispod 25%, tj. odreći se kontrolnog paketa dionica (zbog čega je, gle čuda, u zatvoru – Sanader).

No još gora je prodaja naftnog polje “Bijele noći” koji je 2002. prodan ruskom Russnieftu, a koje je u 2012. je proizvelo 1,92 milijuna tona nafte, što je više od prošlogodišnje ukupne proizvodnje Ine i Mola. Godišnja dobit crpilišta u posljednjih desetak godina iznosi između 400 i 450 milijuna dolara, a vrijednost dobiti od nafte koja se proizvela na tom polju od 2002. kada ga je hrvatska vlada prodala, iznosi 4-5 milijardi dolara. To je više od cijele vrijednosti današnje Ine po najvećoj mogućoj procjeni. Vlada premijera Račana, u kojoj je Linić bio ministar, prodala je sibirska naftna nalazišta po cijeni od 74 milijuna dolara koja se, zbog sramotno lošeg ugovora, nije uspjela niti u cijelosti naplatiti.

I afera Riječka banka. Ova potonja je posebno zanilmljiva: uz to što je devizni diler Nodilo knjigovodstvenim malverzacijama uspio sakriti 100 milijuna dolara gubitaka, nalazi Hrvatske narodne banke o poslovanju Riječke banke pokazali su i mnoge druge nepravilnosti za koje je uprava banke na čelu sa Ivanom Štokićem morala znati. No, Linić je i unatoč tome žestoko branio branio Štokića i hvalio se time da banka – nije doživjela kolaps.

Uslijedila je afera Sunčani Hvar, kad su kao mnogo bolji ponuđač prezentirane Terme Čatež koje su ponudile 45 milijuna eura, dok je Kompas ponudio ulaganje od 62,6 milijuna eura, afera Liburnija gdje Linić nije postupio po sudskoj odluci, i time oštetio fondove u kojima su dionice imali stradalnici rata, afera hotel Alan koji je prodan po trostruko umanjenoj cijeni. Pokrenuta je istraga protiv nekoliko osoba, ali ne i protiv Slavka Linića, tadašnjeg predsjednika UO Hrvatskog fonda za privatizaciju, bez kojeg te prodaje ne bi bilo.

I kao kruna, uslijedila je prodaja dubrovačkog hotela Excelsior Goranu Štroku po cijeni – kako je svjedočila tadašnja ministrica turizma Pave Župan-Rusković – trideset puta nižoj od vrijednosti hotela. Štroku je Linić, još 1995. dok je bio gradonačelnik Rijeke, prodao i riječku Bonaviu.

Unatoč svim tim aferama, nakon pobjede koalicije na izborima 2011. ponovo postaje ministar. I ponovo kreće s namještanjem poslova svojim prijateljima, poput Ježića, koji je odigrao glavnu ulogu u aferi INA-MOL, uz Sanadera. Zagovorao je prodaju Ježićevog Dikojia ruskom konzorciju, koji bi kupnjom Diokija dobio pristup proizvodnoj bazi – dopremali bi etilen na Krk te ga prerađivali u polietilen i slali na daljnju doradu. To je posao od kojeg je Dioki sasvim dobro živio dok Ježić nije kompaniju prezadužio, iz nje isisao novac i doveo je do propasti. Kako svi znamo, predstečajnim nagodbama spašava firme svojih prijatelja poput Minevskog iz taksi Cammea ili partiji bitnog EPH Holdinga. Ostale šalje u stečaj zbog minornog duga.

Nije se odricao prijatelja i suradnika kad su počeli redom padati, poput Joze Kalema, Branka Šegona, niti Marine Lovrić. Branio ih je do kraja. Znao je: kad padne njegova mreža, pada i on.

Na kraju ga je glave došao – neuspjeh. Preživio bi on i aferu Spačva kako je i sve ostale, ali jednostavno, Linić više svojim računovodstvenim čarolijama nije mogao nahraniti sva gladna partijska usta, sve uhljebe koje je ova vlada strateški rasporedila, zadovoljiti sve apetite za krađom sve šireg kruga prijatelja. Novca, njegovog goriva, jednostavno više – nema. Bahatost i arogancija koje su ga dovele do vrha, kumovale su njegovom padu.

Njegovim padom Milanović je ostao bez oba glavna suradnika s kojima je započeo mandat, Čačića i Linića.

http://www.hazud.hr/predstecajne-nagodbe-i-otpisi-dugovanja-odabranima-predstavljaju-osnov-za-tuzbu-zbog-diskriminacije/

http://www.hazud.hr/predstecajne-nagodbe-i-gace-na-stapu/

http://www.hazud.hr/predstecajne-nagodbe-izvanredan-plan-za-pljacku-preostalog/

Komentar Antuna Babića: Političari trgovci!

AUTHOR admin DATE August 9, 2015

Kao dugogodišnji vodeći član Hrvatske seljačke stranke u Australiji i član Središnjeg odbora HSS-a u iseljeništvu, osnovanom u Londonu 1980. godine, osjećam se pozvan komentirati zadnje događaje na hrvatskoj političkoj sceni u kojima «središnju» ulogu imaju hrvatske seljačke stranke.

Na samom početku želim istaknuti kako, u ovom trenutku, nisam član niti jedne političke stranke u Hrvatskoj. Da se pred hrvatskim narodom ne nalazi novi povijesni izbori, jednako važni kao i oni 1990. godine, i da u Hrvatskoj postoji uređeno i stabilno društvo, ne bi se upuštao u ovaj komentar. Naravno, predmet sličnog komentara mogle biti i brojne pravaške stranke, ali to je izvan okvira moje dovoljne informiranosti.

Prodaja za šaku Judinih škuda

Hrvatski narod uistinu nema baš puno sreće sa svojim političarima, kako onim u vrhu politike (naravno, čast ne baš brojnim iznimkama), tako i onim u malim i nevažnim strankama i strančicama. I danas, kao i toliko puta kroz našu tešku povijest, ima onih političara koji su, kako je svojedobno rekao prvi predsjednik hrvatske države Franjo Tuđman, spremni «prodati svoju dušu za šaku Judinih  škuda». Upravo se to u zadnje i vrijeme događa, a za Judinim škudama trče marginalne vođe i još marginalniji političari u brojnim «seljačkim» strančicama u Hrvatskoj. Sve je to, nažalost, već viđeno nekoliko puta u dvadeset godina postojanja hrvatske države.

Kao najjača hrvatska demokratska stranka između dva svjetska rata u prošlom stoljeću, HSS je u Republici Hrvatskoj obnovljenja koncem 1989. godine. Nažalost bilo je to prekasno i s pogrešnim ljudima, da bi ta stranka, s velikim potencijalom i još većim naslijeđem, odigrala važniju ulogu u vrijeme stvaranja hrvatske države i obrane Hrvatske od 1990. do 1995. godine. Već prije izbora 1990. godine došlo je do raskola u stranci. Zbog raznih prijepora, predsjednik HSS-a dr. Nikola Novaković, koji je zbog HSS robijao dvanaest godina u Foči i gospođa Neda Prpić, pokušali su iz stranke isključiti potpredsjednika stranke Ivana Zonimira Čička i tako su nastale dvije hrvatske seljačke stranke. HSS koju je vodio Novaković stala je na stranu Koalicije narodnog sporazuma, u kojoj je bila i Liberalna stranka Slavka Goldsteina, a Čičkova frakcija je, na moju inicijativu kao predsjednika HSS-a za Australiju, i nakon mojeg telefonskog razgovora s dr. Tuđmanom, stala na stranu Hrvatske demokratske zajednice tj. Hrvatskog bloka. U tim sam trenutcima bio jako svjestan povijesnog trenutka i činio sam sve što je bilo moguće da HSS ponovno ne bude na pogrešnoj strani u vremenu stvaranja samostalne hrvatske države. Za prvi raskol u domovinskoj HSS najodgovorniji je potpredsjednik Središnjeg odbora HSS-a u emigraciji dr. Josip Torbar, koji je, zbog osobnog straha i zazira od politike Hrvatske demokratske zajednice, odbijao vratiti se u Hrvatsku sve do 1991. godine, ili čak i kasnije.

Tomčić je čekao svoj trenutak

Na prvim slobodnim izborima ni jedna frakcija HSS-a nije posebno dobro prošla i HSS se još više podijelio. Niklo je oko pet novih seljačkih stranaka, pod raznim imenima. Nakon višemjesečnih pregovora kasnije je došlo do ujedinjavanja tih stranaka, a za predsjednika je 1991. godine izabran kompromisni kandidat, Drago Stipac, koji na toj dužnosti ostao do 1994. godine. Nakon izbora za predsjednika Stipac je odmah zauzeo vrlo kritično stajalište prema predsjedniku države i HDZ-a dr. Franji Tuđmanu. No, cijelo to vrijeme u pozadini je svoju unutarstranačku strukturu izgrađivao Zlatko Tomčić (čiji ljudi su bili povezani s Josipom Manolićem) koji je u međuvremenu postao i ministar graditeljstva u Valentićevoj vladi. Nakon izbora za predsjednika HSS-a Tomčić, za kojeg mnogi kažu da je bio član KPJ, odmah je okrenuo leđa svojim «prijateljima» i tehnomenadžerima u HDZ-u i približavao se najprije liberalima, a kasnije Ivici Račanu i SDP-u. Inače, na izborima za predsjednika HSS 1994. godine Kašinska inicijativa me je kandidirala za predsjednika HSS-a. No, Tomčićev tjelohranitelj «Joža» je spriječio, držeći za za pištolj koji je imao za pojasom, da dr. Josip Stojanović i ja uđemo u dvoranu gdje se održavala Izborna skupština HSS-a. O tom događaju opširno je izvijestila Slobodna Dalmacija.

Zajedno s Draženom Budišom, Tomčić je nakon izbora 2000. godine ušao u koaliciju s SDP-om i tom izdajom ideje i nauka Stjepana Radića udario zadnji čavao u lijes povijesne i uspješne Hravatske seljačke stranke. I ne samo to. Tomčić je čvrsto stao uz Račanovu politiku detuđmanizacije Hrvatske i rasporodaje hrvatskog teritorija (Piranski zaljev). Za uzvrat Tomčić je dobio mjesto predsjednika Hrvatskog sabora i mogućnost velikog bogaćenja. Sjetimo se samo njegovog umirovljenja na jedan dan da bi dobio privilegiranu mirovinu.

Zbog velikog nezadovoljstva članstva njegovim vodstvom i politikom, Tomčića na čelu HSS-a 2005. godine zamjenjuje regionalni stranački lider i malo poznati Josip Friščić, koji, s više ili manje uspjeha, nastavlja Tomčićevu trgovačku politiku. Godine 2007., nakon predizborne koalicije s nekoliko manjih stranaka, Friščić pristupa u koaliciju s HDZ-om. Zbog blijede i neprepoznatljive politike pod Friščićevim vodstvom ta stranka gotovo nestaje s političke pozornice i na izborima 2011. godine dobiva samo jednog zastupnika (predsjednika Josipa Friščića).  Godinu dana kasnije Josipa Friščića na čelu HSS-a zamjenjuje Branko Hrg, koji potom ulazi u predizbornu koaliciju s HDZ-om. Tu koaliciju podržavam, kao što sam ju podržao u travnju 1990. godine. Ovoga puta to činim samo kao nazavisni promatrač i komentator, koji je svjestan opasnosti trenutka u kojem se Hrvatska danas nalazi.

Stjepan Radić se mrtav u grobu okretao 

Prošli petak dogodio se jedan od najbizarnijih događaja na političkoj sceni u Hrvatskoj od 1990. godine. Stjepan Radić se vjerojatno u grobu mrtav okretao.  Desperatni Zoran Milanović poslao je potpredsjednika SDP-a Gordana Marasa da na Mirogoju, u društvu s predsjednikom Autohtone hrvatske seljačke stranke Stankom Grčićem, položi vijenac na grob hrvatskog mučenika, vođe i učitelja hrvatskog naroda Stjepana Radića. Najprije sam se zapitao tko je taj Stanko Grčić? No, nije mi trebalo dugo da otkrijem kako se radi o jednom od najbližih suradnika Zlatka Tomčića i dugogodišnjeg glavnog tajnika HSS-a u Tomčićevo vrijeme. Zato nikako ne isključujem ni mogućnost da iza te nove ljubavi SDP-a i A-HSS ne stoji prevrtljivi Zlatko Tomčić, čovjek koji je uništio povijesni HSS.

Nije mi uopće čudno što SDP, koji je u koaliciji s prosrpskim HNS-om, doveo Hrvatsku na sam rubi svekolike gospodarske, demografske, moralne i svake druge propasti, traži spas i u koalicijama s ideološki i povijesno potpuno nesrodnim strankama. Kao i za Hrvatsku, tako će i za Milanovića slijedeći izbori biti – «biti ili ne biti» – «oni ili mi». Kad se političar nađe u takvoj situaciji da je slijepo zaljubljen u sebe i kad on i stranka koju vodi nisu svjesni svoje velike nepopularnosti u širokim slojevima hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske, onda se ne biraju sredstva da se ostane na vlasti.

Za manje upućene ljude čudno bi trebalo da je ponovno jedna «seljačka» stranka u Hrvatskoj spremna ući u koaliciju s nekomunističkim, neojugoslavenskim i prosrpskim HNS-om, koji čini sastavni dio lijeve koalicije u Hrvatskoj. No, kad se otkrije da je Stanko Grčić, kao visoki dužnosnik HSS-a, već bio u koaliciji s SDP-om i HNS-om u vrijeme Zlatka Tomčića, onda to nije samo pitanje «šake Judinih škuda», nego i osobne ideološke i političke identifikacije sa strankom, u kojoj je Stanko Grčić vjerojatno bio dok se SDP zvao SKH.

Da HSS nisu početkom 90-tih godina kidnapirali članovi KPJ i sitni trgovci te da je stranka odigrala onu ulogu koju je, na temelju svojeg velikog povijesnog naslijeđa trebala odigrati, danas u Hrvatskoj ne bi trebali strahovati hoće li neokumunisti ponovno dobiti izbore i zavesti strahovladu u Hrvatskoj. Imali bi nepobjedivu koaliciju domoljubnih i hrvatskih stranaka HDZ-a i HSS-a, u kojoj bi svakako trebala biti i jedna snažna pravaška stranka.

Stjepan Radić nije bio samo vođa seljaka nego i vođa cijelog hrvatskog naroda

Svi oni koji znaju i nešto malo o Stjepanu Radiću ne mogu niti u snu govoriti o seljačkom političaru. Stjepan Radić je bio jedan od najobrazovanijih hrvatskih političara u modernoj hrvatskoj povijesti. Zbog školovanja u Francuskoj i brojnih dužih boravaka i putovanja po Europi, od Londona do Beča, Praga i Moskve, imao je i vrlo veliko vanjskopolitičko iskustvo. Stjepan Radić je svojoj stranci dao ime seljačka samo zato što je 1904. godine, kad je stranka osnovana, 95%  hrvatskog naroda živjelo na selu. Stjepan Radić bio je vizionar koji je vidio više od sto godina unaprijed. Žalosno je i tragično što se danas na njega pozivaju bivši članovi KPJ, politički nepismeni ljudi i, na kraju, ljudi koji nisu hrvatski domoljubi. Vođe HSS-a i hrvatski seljaci bili su od 1918. do 1941. godine izloženi najtežim progonima, batinjanima pa i brojnim ubojstvima od strane velikosrpskog i krtaljevskog režima u Beogradu. Nažalost, o tome postoji velika praznina u znanju hrvatskog naroda, jer su komunisti u bivšoj državi propagirali tzv. «bratstvo i jedinstvo», pa se nije smjelo znati da su «braća Srbi» i četnici smrtno ranili najpopularijeg hrvatskog političara i vođu hrvatskog naroda i ubili dva zastupnika HSS-a u Beogradskoj skupštini.

Mislim da je važno da glasači na slijedećim izborima znaju kojoj hrvatskoj seljačkoj stranci trebaju dati svoj glas. Svakako ne onoj koja ide u koaliciju sa strankama čiji su djedovi, orijunaši, slavili u Hrvatskoj kad su u Beogradu ubijeni narodni zastupnici HSS-a i smrtno ranjen Stjepan Radić.

I ja sam bio teško razočaran nesagledivim gospodarskim i političkim posljedicama politike HDZ-a pod vodstvom Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Današnji HDZ, prema onome što govori njegovo novo vodstvo, vraća se temeljnim načelnima politike dr. Franje Tuđmana. Ne preostaje nam ništa drugo nego nadati se da će to tako biti i kad dođu na vlast nakon dolazećih parlamentarnih izbora. Mislim da su izvukli neke pouke iz prošlosti. Ako nisu, to neće biti dobro ni za njih ni za hrvatsku državu.

Tuđman je bio veliki simpatizer Stjepana Radića 

U zaključku, kad bi danas bio član ili simpatezer ovog ili onog HSS-a i kad bi se morao opredijeliti za koaliciju s HDZ-om ili SDP-om, uvijek bi se odlučio za koaliciju s HDZ-om. Prije osnivanja HDZ-a i tijekom njegovih putovanja u Kanadu i Ameriku 1988. godine, dr. Franjo Tuđman je razmišljao da u Hrvatskoj obnovi Radićev HSS. Uglavnom zbog pozitivnog imidža koji je ta stranka imala u svijetu. Sada vidimo da je dobro što neki stari hasesovci u emigraciji nisu na to pristali. HDZ je u datom trenutku 1990. godine bio daleko bolja i uspješnija opcija. Nadam se da mnogi čitatelji, a posebno članovi HSS-a u Hrvatskoj, znaju da je dr. Franjo Tuđman, a ne Ivica Račan, u «Hrvatskom tjedniku», koji je 1971. godine izdavala Matica Hrvatska, pisao najvažnije članke o Stjepanu Radiću i Hrvatskoj seljačkoj stranci. Zato i danas svi iskreni haesesovci i radićevci trebaju dati svoj glas onom HSS-u koji je u novim povijesnim trenutcima zajedno s Tuđmanovom strankom.

(A.B., HNP)