Nada Landeka: PREDSTEČAJNE NAGODBE – Izvanredan plan za pljačku preostalog |

PREDSTEČAJNE NAGODBE – Izvanredan plan za pljačku preostalog |

PREDSTEČAJNE NAGODBE – Izvanredan plan za pljačku preostalog

Dana 1. listopada 2012. godine stupio je na snagu Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a dana 21. prosinca 2012. godine Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Mali poduzetnici su stupanjem na snagu ovog zakona doslovno odahnuli, vjerujući kako će sada njihovi poslovni i financijski problemi nastali uslijed opće nelikvidnosti biti riješeni. Ni slutili nisu da je ovaj zakon donešen upravo zato da bi olakšao onima koji ne plaćaju.

Veliki klasteri,  brzo rastuće tvrtke tipa Agrokora plaćali su proizvođačima i malim dobavljačima sa odgodom plaćanja od 6 mjeseci pa i do godine dana.  Uz to privilegirani su povoljnim kreditima HBOR-a i Fonda s vrlo niskom kamatom, što je sve rezultiralo propašću malih i brzim napretkom velikih.

Većina malih poduzetnika upala je u probleme zbog poreza i nemogućnosti dogovora sa Poreznom upravom. Poduzetništvo i obrtništvo nije moglo preživjeti drugačije osim da podmiri svoje dobavljače kako bi osigurali repromaterijal za proizvodnju i rad. Mora platiti i tekuće režije i na koncu radnike. Država je na kraju, jer je ona bila ta koja je čekala, ali čekala je i velike poduzetnike.

Onda je pokrenut postupak predstečajnih nagodbi, u okviru kojih je krenuo udar na male proizvođače i obrtnike  i tapšanje po tjemenu tajkuna.

Postupcima predstečajne nagodbe koje smatra neustavnim suprotstavio se  i sudac Mislav Kolakušić: „Da su suci reagirali kad se donosio Zakon o pretvorbi i privatizaciji mislim da ne bismo dva desteljća kasnije trebali ukidati zastaru. Ovo što se događa veća je pljačka negoli što su bile pretvorba i privatizacija. Tada je uništeno jedno poduzeće koje je dano “na poklon velikom gospodarstveniku”, a sada se događa da predstečajnim nagodbama tvrtke u  propast vuku stotine drugih trgovačkih društava“ – izjavio je sudac Kolakušić za Radio 101. 

 Mišljenja malih poduzetnika i obrtnika suglasna su sa stavom suca Kolakušića. Mnogi nisu upućeni da su predstečajne nagodbe malih poduzetnika i obrtnika sve redom odbijene, a njihova imovina je stavljena na bubanj u stečajnom postupku koji pokreće FINA kao idući korak nakon odbijanja nagodbe.  Da li je mali poduzetnik stvarno dužan, da li se radi o zastari, da li postoji mogućnost prijeboja potraživanja između poduzetnika i Države, to u trenutku otvaranja stečaja nad malim poduzetnikom nitko ne pita.  Još je zanimljivije, da se upravo mali poduzetnici sa imovinom tjeraju u stečaj, sa potraživanjima od Države, ili sa sudskim sporovima u kojima ima izgleda da dobiju parnicu. OIB je postao doista veličanstvena stvar – odlično znaju koga treba dotući i gdje treba prekinuti dotok krvi  kako bi žrtva što prije preminula.

Veliki pak imaju i velike privilegije. Dužnici sa  minimalnih 60.000.000 kn pa sve do 600.000.000 kn i više blagoslovljeni su podrškom unutar koje im se omogućuje otpis i do 70% dugovanja prema državi i vjerovnicima. Na koga pada taj teret? Na leđa Države – točnije rečeno građana, jer Državu čine građani, od kojih Država živi i funkcionira, i na leđa malih dobavljača koje su tajkuni doveli u stanje nelikvidnosti predugom odgodom plaćanja.  Na kraju, i samo Ministarstvo financija u velikom broju slučajeva uzrokovalo je takvo stanje.

Poznat je ne mali broj slučajeva u kojem Porezna uprava pošalje Rješenje o ovrsi i blokira račun, unatoč činjenici da poduzetnik nije dužan jer  postoje međusobne obveze s osnove poreza i predporeza, Država ga ipak blokira, i to ne samo blokadom računa već i blokadom imovine. Kreću sudski postupci, dugotrajni, u kojima se dokazuje nečije pravo, koje na koncu, dobio ili izgubio spor slomi poduzetnika ili obrtnika, jer rijetki su koji mogu izdržati stanje dugotrajne blokade ili spora koji se otegne godinama. Na kraju se pobjeda pretvara u poraz, jer za  tvrtku ili obrt koji su klinički mrtvi godinama nema reanimacije.

Koliko je predstačajna nagodba moralna, ustavna, i zakonita – određuje opet ta ista Država koja NAŠ novac velikodušno poklanja. Zar nije Ustav jamčio jednakost svim građanima? Zar ne jamči i vlasništvo? Građani pune svojim izdvajanjima  državni proračun, novac kojim upravlja Država njihovo je vlasništvo.  Njihovo je i pravo da ukažu da je Država loš upravitelj.  Otimanjem od malih da bi se dalo velikima zločin je! U to nema sumnje!

izvor feral,

autor; Nada Landeka

MLADEN BAJIĆ ODLAZI! Kosturi ostaju u ladicama, a predstečajne nagodbe u cijevima |

MLADEN BAJIĆ ODLAZI! Kosturi ostaju u ladicama, a predstečajne nagodbe u cijevima

„Proces ide dalje, ono što je u cijevima nećemo dirati, to ostaje u cijevima“, izjavio je ozbiljno premijer Milanović za HRT Dnevnik Plus.   Samo dan nakon te legendarne izjave, za koju su svi Hrvati već odavno shvatili da je tako,   u javnosti odzvanja nova vijest.  „Mladen Bajić odlazi.“  Čep koji  čvrsto zaglavljeno  čuva  sve što je sakriveno i zadržano  u Milanovićevim  cijevima da ne bi  isplivalo  na površinu,  biti će razriješen dužnosti.  Još se ne zna tko je novi odabranik srca Vlade RH  i SDP-a, ali kažu da se traži netko „sposoban i pošten!“

„Što sa kosturima u ladicama“ pita se narod?

Tone  i tone ispisanog papira predanog DORH-u u obliku kaznenih prijava, u nadi da će se poštovati međunarodne Konvencije o borbi protiv korupcije,  domaće Strategije usvojene  po svim Vladama RH, potpisani Sporazumi sa Europskom unijom,  narod je prijavljivao kazneno-koruptivna djela i čekao provedbu istrage.   Hrvati prijavljivali – Bajić spremao u cijevi.  12 godina trajala je ta igra između glavnog državnog tužitelja i hrvatskog naroda, previše dugo da se doista cijevi u kojima je sve skriveno ne bi začepile.  Da li će nakon odstranjenja tog čepa koji je godinama poput Duha sve tajne skrivao u čarobnoj boci,  eruptirati poput šampanjca, a  pravda će se konačno razliti Hrvatskom?  Da li će nakon 12-godišnjeg djelovanja ovog  poslušnika svih Vlada RH  konačno iz ladica  ili boca  iskočiti i  jedan  Dobri duh koji će Hrvatima uliti malo nade?

„Sabrana nedjela Mladena Bajića“ zovu se sakupljene kaznene prijave koje je  DORH-u  prikupio i predao zviždač  Robert Matijević.   Sabrana nedjela Mladena Bajića, izdanje broj dva, tri, četiri, pet,  sakupili su i predali i  drugi zviždači. Imaju dovoljno saznanja o kriminalu značajnih iznosa i sustavnoj  pljački naše Lijepe Domovine.  Pretvorba, privatizacija, ratno profiterstvo, korupcija i kriminal u MUP-u, u DORH-u,  i u samom ODO-u  ne dira se. To je zabranjena zona i tabu tema. Tek pred reizbor vade se kosturi iz ormara i ladica, uhićuju se policajci dealeri koji danju istražuju prodavače droge a noću tu istu drogu preprodaju.  Uhićuju se uskočki povjerenici koji trže  mafiji tajne  podatke. Uhićuju se policijski šefovi  koji javno  love prostitutke a tajno  ih rentaju u elitnoj prostituciji.  Uhićuju se  oni koji su kazneno djelo počinili, ali njihovi šefovi koji su to sve znali, ali su na sve žmirili – NE.

Ono što je normalno u bilo kojoj zemlji Europe,  za Hrvatsku je nevažno.  U Europi  dužnosnik daje otkaz zato jer je kažnjen za prebrzu vožnju. Pri tome se još i ozbiljno rasplače u svojem pokajanju!  Ne zato jer je kažnjen, već zato jer nije poštovao propis zemlje u kojoj obavlja funkciju ministra.  Vozio je prebrzo i nije pokazao narodu svoje zemlje kako ministri  moraju prednjačiti u poštovanju propisa.  Prije nekoliko dana  u Njemačkoj je  također jedan ministar dao ostavku jer je  u njegovom resoru otkriven  kriminal.   Kod nas su dužnosnici  čvrstim kandžama pripijeni za svoj položaj.  Poput krpelja.  Žive od krvi koju piju  ovom jadnom napaćenom narodu i misle da su svi Hrvati iskrvarili i ostali bez glasa.  Zemlja apsurda.

Na čelu tog apsurda prije dvanaest godina imenovan je tada mladi  Baja  imenom Mladen Bajić.   Dvanaest godina je prošlo bez vidljivih rezultata u razotkrivanju ozbiljnih kriminalno-koruptivnih djela.  Isto toliko godina je prošlo u prikrivanju  zločina i kriminala koji mafija i zločinačke organizacije provode nad Hrvatskom i hrvatskim narodom. Zviždači znaju da onog trenutka kada napišu pismo sa podacima kojima se upućuje na kriminal i naslove ga osobno na Mladena Bajića – počinje njihov progon.  Što više toga napišeš to imaš više šanse da budeš bliže centra za gađanje.  Začuđujuće kako u pojedinim slučajevima koji se moraju zataškati, a građanima koji se bore protiv kriminala i korupcije oduzeti sva prava – sve odlično funkcinira. Od MUP-a,  ODO-a,  ŽDO-a,  DORH-a pa i sudova,  sve do Vlade svi su kao jedan i složni u odluci da kriminala nema.  Kriminalac je zapravo onaj koji gura nos tamo gdje mu nije mjesto – točnije, zviždač. Tako se prema njima odnosi DORH. Takvu informaciju o prijavitelju  najčešće  svjesno plasiraju i u javnost s namjerom da se obezvrijedi iskaz prijavljivača kaznenog djela.    Ovo naročito dobro fukcionira kada pod istragom treba biti neki visoki politički dužnosnik, policijski inspektor, predstavnik Vlasti. Rijetko kad je neki visoki politički dužnosnik bio ispitan tijekom istražnog postupka.  O tome postoje čvrsti dokazi da DORH i MUP tako postupaju. Kao što postoje čvrsti dokazi da namjerno i svjesno lažiraju službena izvješća, ignoriraju dokaze i činjenice, prešućuju stvarnost da bi sakrili nemoral i kriminal.  Veliki i moćni se ne diraju!

Mafijaši i članovi zločinačkih organizacija utjecajni su i uspješni poduzetnici. Bez kriminalne prošlosti. Njihovi dosijei čisti su poput novorođenčeta. Bez i jedne mrlje. Ono što je običnom smrtniku teško ili gotovo nemoguće, uz dobru janjetinu, neki stančić, skupocjenu umjetničku sliku ili prepariranog medvjeda, stvarnom  kriminalnom miljeu  moguće je riješiti. Ali, nemojte ih vrijeđati, oni su fina gospoda. To tvrde čak i odvjetnici koji s djelatnicima ODO-a i DORH-a rješavaju njihovo puštanje uz cifre od 10.000,00 eur-a naviše.   Javna je tajna da život u Hrvatskoj vrijedi oko 10.000,00 eur-a. To je neka početna cifra oko koje se licitira. Toliko košta naručeni ubojica, toliko košta i  usluga djelatnika DORH-a i MUP-a koji će zažmiriti na dokaze koji upućuju na stvarnog naručitelja,  a postoji i lista psihičkih bolesnika i uličara koji će snositi odgovornost i biti osuđen.    Sve se plaća u čvrstoj valuti – novcu ili zlatu, ili vrijednim pokretninama.  Ima li medvjeda u Bajićevom podrumu, vidjet će se kad  neke stvari počnu izlaziti iz Milanovićevih cijevi!

Postotak rješavanja kriminala u statistici rješava se „malim“ slučajevima koji su u pravilu brzo i jednostavno rješavaju. Točnije to su oni „koji Bajićevcima stanu na žulj“ i koje vrlo brzo istraže, pritvore i osude.   Ista ta statistika tvrdi da u Americi, zemlji u kojoj posebno paze na zaštitu ljudskih prava, u zatvorima leži 35 % nevinih ljudi koji nisu počinili zločin, ali nisu mogli dokazati nevinost. U Hrvatskoj, zemlji u kojoj nečija nevinost nije presudna činjenica  temeljem koje se odlučuje  o tome hoće li netko biti osuđen ili neće,  već o tome odlučuju  politička podobnost i jake veze, može se pretpostaviti da je ta brojka daleko veća.

Mladen Bajić odradio je svoj zadatak.  Dobro je i kvalitetno služio svim strukturama u Državi koje su na bilo koji način utjecali na gospodarstvo i političke odluke. On je  kruna svega. Kad Bajić kaže „nema kriminala“ onda to postaje ZAKON.  Točnije Mladen Bajić osobno Zakon je u Hrvatskoj.

Aktualni propisi, hrvatski  zakoni, Strategije o borbi protiv korupcije i kriminala,  Ustav RH međunarodne Konvencije o zaštiti ljudskih prava i borbi protiv korupcije,  nisu iznad Mladena Bajića.  On je temeljni zakon ove zemlje! Skila i Haribda! 

Glavni državni odvjetnik – kaže samo riječ „i bi tako!“  Vrijeme je da se u Hrvatskoj počne provoditi  red i rad. Da bi se uopće nešto pokrenulo sva struktura koja je naučila probleme i zločine trpati u ladicu – mora otići. Osobe koje nisu dosljedne, koje nemaju svoj čvrsti ja, osobe koje toleriraju različitu provedbu i primjenu  istog zakona i različito tumačenje i odluku  o istom slučaju, a  o kojem ovisi sudbina nekog čovjeka ili ustanove, nije dostojan povjerenja hrvatskog naroda.

Imaju li Hrvati pravo na riječ? Ako imaju, onda bi Vlada RH trebala poslušati riječ Naroda, i konačno upotrijebiti sve one silne Saborske odbore koji skoro pa ničemu ne služe i ispitati koliko je stvarno ozbiljnih  kazneno-koruptivnih djela  uzeto u istragu i riješeno?

Premijeru Milanoviću – ono što se dugo drži u cijevima, stvara ozbiljno začepljenje i vrlo brzo počinje smrditi! Hrvatskom narodu već odavno cijela ova priča sa tobožnjim otkrivanjem kriminala smrdi!  I to ozbljno!

autor; Nada Landeka

Nada Landeka: HBOR i pravosuđe izmislili tuženika!

28.07.2015/www.hop.hr 

HBOR i pravosuđe izmislili tuženika!

“Svatko je u Republici Hrvatskoj dužan poštovati pravomoćnu sudsku odluku i po njoj postupiti”, kaže Ustavni sud RH. Iznimke su očito sami  sudovi i HBOR-a koji ne poštuju čak tri pravomoćne sudske odluke. Ili su pravomoćne presude obvezne samo kad idu njima na korist? Općinski građanski sud u Zagrebu, prije Stalna služba Dugo Selo, odlukom od 01.04.2015. godine pripada sudu u Zagrebu, u sudskim predmetima broj Ovr 3175/15 i Ovr 937/15 – sude nepostojećim (mrtvim) strankama, dok živima ne daju legitimitet.
Ovih dana se u žalbenom postupku pred Županijskim sudom rješava najčudniji i najnezakonitiji sudski postupak u povijesti hrvatskog pravosuđa. Predmet je oformljen 1992 godine u izvršnom postupku, pljenidbenim popisom nekretnina u kojima su bile stranke Parkant d.o.o. i Fond za razvoj. Popisom su popisane nekretnine u društvenom vlasništvu čiji je korisnik bio Exportdrvo, na temelju Ugovora o prodaji poslovnog prostora Parkant-u d.o.o., iako je Zakonom bio zabranjen prijenos nekretnina u društvenom vlasništvu. Istim zakonom je propisano da akti sklopljeni suprotno Zakonu – ne vrijede i nemaju pravni značaj. Popisom su popisane i nepostojeće (izmišljene) zemljišno knjižne čestice. Fond za razvoj prestao je postojati 1992 godine. Parkant d.o.o. koji je u međuvremenu upisan kao vlasnik temeljem ZOV-a 1996 godine, prodao je 2000 godine nekretninu, tvornicu i industrijsko dvorište trgovačkom društvu Liston d.o.o. koje je u vlasništvu povratnika iz iseljeništva koji su u istu uložili svu svoju ušteđevinu. Iste te 2000 godine Općinski sud u Dugom Selu, po tadašnjem sucu i predsjedniku toga suda Arnoldu Čadi, (koji je u međuvremenu razriješen kao najljeniji sudac u Hrvatskoj zbog nerješavanja spisa) rješenjem je uknjžio Liston kao vlasnika nekretnine.
Da je postojala zabilježba ovrhe ili nečijeg tuđeg prava, sudac nije smio, niti mogao dozvoliti uknjižbu, a da ništa nije bilo zabilježeno u z.k. vidi se iz svih relevatnih dokumenata. Višemilijunski vrijedna nekretnina u koju su povratnici iz iseljeništva nakon 30-godišnjeg rada u Njemačkoj do sada uložili više od 2.000.000 eur-a, bila je bez tereta u trenutku kupnje. Tada počinje kalvarija. HBOR se pojavio kao stranka u postupku, iako je Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem Gž-2737/02 od 17. prosinca 2003. godine utvrdio da HBOR nije pravni sljednik Fonda za razvoj stoga prema odredbama ZIP-a (koji je bio na snazi u vrijeme kad je postupak započeo) nije aktivno legitimiran. Ovrhe protiv Parkanta odbijene su iz tih razloga, i iz razloga što HBOR nema upisano založno pravo, pa stoga sud ne može provoditi ovrhu.
I nakon donošenja čak dvije pravomoćne sudske odluke višeg suda u korist vlasnika nekretnine, HBOR ipak pokreće ovrhu protiv vlasnika nekretnine (nedužnika), I Liston prestaje postojati 2009 godine, jer je nad njim namjerno otvoren stečaj da bi se eliminirao direktor društva te onemogućilo upravljanje direktoru i vlasniku, kao i da bi mu se uskratila sudska zaštita), no stečaj je obustavljen po čl. 203 (zbog nedostatnosti imovine koja je prodana prije stečaja). Po čl. 205. SZ-a – OVRHA OBUSTAVLJENA PO ČL. 203. SZ-a NE SMIJE SE PROVODITI IZVAN STEČAJNOG POSTUPKA.
Izvršni postupak pred Općinskim sudom Sesvete, Stalna sudska služba Sesvete a sada pred sudom u Zagrebu ipak se nastavlja i ove 2015 godine, iako traje već pune 24 godine. Spor radi osiguranja na nekretnini – tvornici i industrijskom dvorištu u Dugom Selu vodi se protiv nepostojećih stranaka; nepostojećeg dužnika, nepostojećeg vjerovnika i nepostojećeg ovršenika kojem godinama nastoje natovariti tuđi dug ratnih profitera. Općinski građanski sud u Zagrebu, tek je ove 2015. godine, nakon punih 11 godine, koliko je žalba “ležala u ladici” bivšeg suca Arnolda Čade koji je odlučio napustiti sud počašćen nazivom “najljeniji sudac u Hrvatskoj” sve to uz blagoslov predsjednika suda iz Sesveta Tomislava Aralice koji je bio neposredno zadužen za nadzor rada suca Arnolda Čada, konačno je proslijedio istu na Županijski sud radi rješavanja.Deset godina prekasno, jer niti jedna stranka u postupku više ne postoji.
Rješavajući žalbu iz 2004. godine u kojoj su stranke HBOR-PARKANT, u predmetu Ovr 937/15 (dakle HBOR koji nije aktivno legitimiran prema pravomoćnoj presudi, i Parkant koji ne postoji) viši sudovi u ove vruće dane, kada su sudovi većinom  na godišnjem odmoru “savjesno” rješavaju sudbinu nekretnine koju je ovršenik-nedužnik Liston d.o.o. kupio od dužnika Parkant d.o.o. neopterećenu tim dugom. (koji jnije bio zabilježen niti upisan u zemljišne knjige). Drugostupanjski sud usred ljeta rješavajući žalbu  staru 11 godina, u kojoj se odlučuje o sudbini višemilijunski vrijedne nekretnine, odlučuje o pravima – vjerovnika Fonda za razvoj koji ne postoji, dužnika Parkant koji ne postoji, ovršenika-nedužnika Liston-a koji ne postoji, sa strankom i predlagateljem HBOR-om koji prema odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-2737/02 od 17. prosinca 2003. nije aktivno legitimiran s obzirom da nije pravni sljednik Fonda za razvoj, i koji nije ni jednoj od ovih stranaka isplatio niti lipe.
U ovom sudskom postupku načinjen je trostruki presedan: prvi je pravosudni presudan što je u ovom izvršno/ovršnom postupku pravomoćno riješeno o pravu vjerovnika/ovrhovoditelja čak tri puta u periodu od 2002. godine do danas. Općinski sudovi u Sesvetama i u Dugom Selu očigledno ne poštuju pravomoćne sudske odluke! Pravomoćnim rješenjem drugostupanjskog suda iz Velike Gorice od 01.veljače 2001. godine odbijen je prijedlog HBOR-a kao ovrhovoditelja iz razloga jer založno pravo na kojem se temelji ovrha “nije upisano u zemljišne knjige”, i zato jer sporazum stranaka utvrđenog na sudski zapisnik određuje mjeru osiguranja, i ima važnost rješenja o osiguranju a ne snagu ovršne isprave na temelju koje se može provesti ovrha.” Pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od 17. prosinca 2003. godine ukinuto je Rješenje broj I-1/92od 21. rujna 2001. godine kojim je odlučeno o uknjižbi založnog prava u korist HBOR-a.Drugostupanjski sud presudio je, da sud nižeg stupnja treba svakako voditi računa o tome da je u ovom postupku nastupila kao vjerovnik Hrvatska banka za obnovu i razvitak a ne vjerovnik Hrvatski fond za razvoj, te se radi o dvije različite pravne osobe kojoj HBOR ni u kom slučaj nije pravni slijednik, dakle, prema odredbama ZIP-a HBOR nije aktivno legitimiran prema pravomoćnoj odluci Županijskog suda. Pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj od 15. prosinca 2009. godine odlučeno je ; “Ovršni postupci koji su u tijeku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka kao u konkretnom slučaju, prekidaju se po sili zakona odredbe čl. 98 st. 3. Stečajnog zakona, a nakon što se ispune pretpostavke za nastavak postupka te postupka obustavlja.” Treći je pravosudni presedan što sud po zakonu nakon što su stranke prestale postojati nije obustavio sudski postupak. U navedenom slučaju ne postoji vjerovnik Fond za razvoj, ne postoji dužnik Parkant, ne postoji nedužnik / ovršenik Liston d.o.o., a vjerovnik Hrvatska banka za obnovu i razvitak koji je stupio u parnicu temeljem Ugovora o cesiji prema pravomoćnoj odluci Županijskog suda nije aktivno legitimiran.
Zanimljivo bi bilo vidjeti što bi Ustavni sud komentirao na činjenicu da i sudovi znaju krenuti slijepim ulicama, a ne zacrtanim putem poštivanja Zakona i Ustava RH. Ukratko, vjerovnik i dužnik ne postoje, sudovi i dalje sude, a HBOR ima monopol nad sudom!
Nada Landeka

Nada Landeka: Razlog propadanja hrvatske države

http://uotv.biz/?p=205

AUTHOR admin DATE July 14, 2015

„MAHNITOST“ SUDSKE VLASTI I ELITE NE DOZVOLJAVA GOSPODARSKI RAST I POVRATAK ISELJENIKA U HRVATSKU

Da je slavni Alfred Hitchcock imao sreće živjeti u Hrvatskoj tko zna do kuda bi ga spoj njegove talentiranosti i neiscrpnih pretvorbeno privatizacijskih scenarija odvela. Iako nije nikad posjetio Hrvatsku,  a možda ni čuo za nju, režirao je odlične krim filmove koji svojim scenarijem podsjećaju na hrvatsku stvarnost.

„Krivo optuženi“ film je inspiriran istinitim događajem zamjene identiteta. „Mahnitost“ je njegov pretposljednji film  snimljen 1972 godine. Priča je tipična za Hitchcocka: nevin čovjek optužen je za zločin koji nije počinio uz pomoć jako slabih dokaza.

Što povezuje Hitchcocka i grad Dugo Selo?

Osim naslova svjetski poznatih filmova, povezuje ih napeti dugoselsko-trilerski  scenarij  višegodišnje nezakonite ovrhe nad cijelom tvornicom,  pretvorbe  društvenog zemljišta u privatno, i tvrdoglavo prikrivanje pravog krivca na teret nevine žrtve!

Povratnici iz Njemačke, zaradivši pozamašni kapital dugogodišnjim  radom izvan Hrvatske, odlučuju se 1998. godine na  ulaganje ušteđevine u privatno poduzetništvo. Kupuju trgovačko društvo Liston čije sjedište je u Dugom Selu.  Nakon pažljive analize  postojećih zaduženja i procjene budućeg poslovanja, u  travnju 2000 godine Liston d.o.o.

kupuje  nekretninu   poduzeća  Parkant  na kojoj  je izgrađena tvornica za preradu drva. Dio sredstava za kupnju tvornice  namaknuto je preuzimanjem postojećeg Parkantovog kredita u Čakovečkoj banci u iznosu od 1.200.000,00 DEM, pri čemu su za cijeli iznos banci jamčili vlasnici tvrtke  kao fizičke osobe. Preostali dio isplaćen je iz  ušteđenog novca  zarađenog   tijekom 26 godišnjeg rada u Njemačkoj.

Liston sklapa Ugovore o kupoprodaji nekretnine sa Parkantom, i  istovremeno Ugovor o kreditu sa Čakovečkom bankom, kojim se preuzima Parkantov dug kod te banke. Po ovjeri kod javnog bilježnika Liston predaje Ugovore o kupoprodaji u zemljišne knjige Općinskog suda u Dugom Selu radi uknjižbe prava vlasništva, a Čakovečka banka Ugovor o kreditu zajedno s prijedlogom za uknjižbu nove hipoteke, i to na prva dva  mjesta stare hipoteke. Privredna banka koja ima upisanu hipoteku u iznosu od 1.019.000,00 DIN, isplaćena je  u potpunosti 1999 godine,  te Privredna banka izdaje Brisovno očitovanje i potvrdu da nema potraživanja.

Od tog trenutka pred Dugoselskim sudom započinje  triler koji traje i danas

Zemljišno knjižni uložak u kojem je kupljena nekretnina bila upisana, bio je u potpunosti „čist“ osim onih tereta koji su bili javno poznati. U njemu nije bilo vidljivih drugih tereta,  zabilježbi ni plombi. Istovremeno sa upisom prava vlasništva u korist Listona, na  prijedlog HBOR-a, koji sa Listonom nije ni  u kakvom poslovnom ni vjerovničko-dužničkom odnosu,  sudac Arnold Čada, tadašnji  predsjednik Općinskog suda u Dugom Selu donosi  sudsko Rješenje o uknjižbi hipoteke u korist HBORa, a koje rješenje  i dan  danas služi isključivo kao primjer kriminalnog i korumpiranog sudstva.

U oba rješenja navedeno je da su donešena dana 21. travnja 2000.g. na temelju rješenja od 25. travnja 2000 g.(dakle na temelju nepostojećeg rješenja), rješenja nemaju dostavnu naredbu niti pravo na žalbu a nedostaju im i brojni drugi detalji propisani Sudskim poslovnikom.  Iako zemljišno knjižni propis nalaže dostaviti rješenja svim zainteresiranim osobama čija se prava prenose, uskraćuju, stječu, rješenje nije dostavljeno nikom, osim internim putem  zemljišno knjižnom odjelu toga suda,  tako da na iste do danas nije mogla biti uložena žalba. 

Hitchcock  u Dugom Selu?  Zemljišno knjižni odjel Općinskog suda u Dugom Selu slijedi suca Arnolda Čadu u nezakonitim i kriminalnim radnjama

Sada već bivši sudac Arnold Čada donio je u srpnju  te 2000 godine Rješenje R1-67/00 kojim je odlučio o uknjižbi prava vlasništva u korist trgovačkog društva  Liston, no sve druge odredbe iz tog rješenja – odgodio je do daljnjega. Odgoda traje već punih petnaest godina, traje i  danas, a zabilježena je plombom Z-139/01 koja „čuva prvenstveni red“ u korist HBOR-a (Hrvatske banke za obnovu i razvitak)  koji uopće nije stranka u postupku, čime su nekretnine samovoljom bivšeg suca u potpunosti blokirane.

Istovremeno, suci Općinskog suda u Dugom selu Rosanda Topalušić i Arnold Čada donose gotovo dva identična sudska rješenja. Bez upute o pravnom o lijeku i bez prava na žalbu.   Iako je pravo na žalbu osnovno i ustavno pravo svakog čovjeka. Rješenja do danas nisu dostavljena stranaka radi zaštite njihovih prava.

Kako je to  HBOR postao Listonov založni vjerovnik a kasnije i ovrhovoditelj?

Iako su zemljišne knjige javne knjige, nitko ne bi mogao znati da na zemljištu postoje neki neriješeni ili neupisani tereti ukoliko u njima nema  evidentiranih plombi.  Istraživanje zemljišnoknjižnog stanja  nije dužnost vlasnika nekretnine, stjecatelja, niti vjerovnika.  Nekad Parkantovo, a sada Listonovo zemljište bilo je „čisto“ od plombi ili bilo kakvih zabilježbi.  Osim upisanih tereta u korist Čakovečke i Privredne banke koji su kupnjom riješeni sa vjerovnicima,  drugih upisanih tereta nije bilo.

No sudac Arnold Čada, a potom i Zemljišno knjižni odjel Općinskog suda u Dugom Selu donose,  po prijedlogu HBOR-a,  sudsko rješenje broj Z-619/00 od 21. travnja  2000 godine donešeno na temelju rješenja od 25. travnja 2000 godine   (koje ne postoji) i to; na temelju Ugovora o cesiji iz 1996 godine sklopljenim između Hrvatskog fonda za privatizaciju i HBOR-a a kojim ugovorom su na HBOR prenešena potraživanja Fonda za privatizaciju  po osnovi kredita isplaćenih na području Oluje i Bljeska od 1995 godine, zatim na temelju Ugovora o kreditu broj  2/92 od 10.01.1992 godine sklopljenim između Parkant d.o.o. i Privredne banke, i  sudskog Sporazuma broj I-1/92 iz 1992 godine sklopljenim između Parkant d.o.o. i Fonda za razvoj – te donešenim rješenjem upisuju u korist HBOR-a hipoteku u iznosu iznosu od 22.132.807,00 dinara, odnosno 402.414,70 DEM.

Očigledno  da su  sudac Arnold Čada, a potom i zemljišno knjižni referent Željko Papeš , načinivši povrede zemljišno knjižnog zakona, postupali  isključivo po nalogu  HBOR-a, pogodujući istom, i to bez ikakve provjere priložene dokumentacije i suprotno svim odredbama ZZK.

Tu nije kraj drami. Dok se prijedlogom HBOR-a za uknjižbu u njegovu korist  traži upis založnog prava na k.č. br. 824 upisanoj  u z.k. ul. 11 k.o. Dugo Selo II, tadašnji  sudac i predsjednik  Općinskog suda Dugo Selo  Arnold Čada donosi rješenje o uknjižbi založnog prava u korist HBOR-a kojim se založno pravo upisuje na sasvim drugoj katastarskoj čestici i u  drugoj katastarskoj općini. Sve to upisuju bez prava na žalbu, i bez ikakvog obrazloženja.

Do danas još Ministarstvo pravosuđa, neposredno viši sud – Županijski sud u Zagrebu, pravosudna inspekcija, Arnold Čada i zemljišno knjižni referenti nisu na sve ove nezakonite postupke  dali strankama suvislo obrazloženje, niti  se isto nalazi u spornom rješenju. Kako je uopće  moguće temeljem Ugovora o cesiji iz  1996 godine kojim su na HBOR prenešena potraživanja Fonda za privatizaciju s  ratnog područja Oluje i Bljesak (1995.g.)  prenijeti i potraživanje na temelju Ugovora o kreditu koji je Parkant 1992 godine  sklopio sa Privrednom bankom Zagreb u čiju korist je zalog već bio upisan u zemljišne knjige.

 Niti jedna od institucija u RH ne poštuje pravomoćno rješenje Županijskog suda

Liston se na  nezakonito rješenje Općinskog suda u Dugom Selu broj I-1/92 od 21. rujna 2001 godine  žalio, a žalila se i Erste banka, pravni sljednik Čakovečke banke.Županijski sud u Velikoj Gorici, rješenjem broj Gž 2737/02 donešenom u prosincu 2003 godine ukinuo je rješenje broj I-1/92 od 21. rujna 2001 godine kojim se odlučivalo o HBOR-ovoj hipoteci. U istom Rješenju drugostupanjski sud naglasio je; da HBOR nije pravni sljednik Fonda za razvoj, te da se radi o potpuno drugoj pravnoj osobi, kao i da je rješenje broj I-1/92 i I-523/92 od 21. travnja 2000 godine napisano bez pravnog lijeka.

Umjesto očekivanog rasvjetljenja nakon ukidanja rješenja broj I-1/92, za Liston nastaje potpuna tama. Iako je HBOR-ov prijedlog za ovrhu protiv Parkant-a sudac Arnold Čada 2002 godine odbio s obrazloženjem da HBOR nema upisano založno pravo u zemljišnim knjigama, HBOR u lipnju 2004 godine  ponovno Podnosi prijedlog za ovrhu, ovaj put, protiv novog vlasnika nekretnine i nedužnika Listona. Liston se žali na Rješenje o ovrsi, i u žalbi opisuje i prilaže sve činjenice  kojima dokazuje apsolutnu nezakonitost postupka a poziva se i na rješenje Županijskog suda Gž 2737/02.

No na drugoj strani zavladala je apsolutna  MAHNITOST. Osim ovrhe za nepostojeći dug, da bi bili sigurni u potpuno uništenje Listona, predlaže se i  stečaj nad Listonovom  imovinom  vrijednom nekoliko milijuna eur-a, radi  duga od svega 50.000,00 eur-a. Vjerovnik Briagga Timber Trading koji je naivno predao prijedlog za stečaj, nije znao da samo ukoliko tvrtka  posluje i proizvodi  on može biti siguran u naplatu svojih potraživanja dok stečaj služi nekim drugim ciljevima a ne namirenju vjerovnika.

Krenule su  podvale u kojima su suci Općinskog suda u Dugom Selu prednjačili  u suradnji s otimačima.  Nakon donošenja Rješenja Županijskog suda o ukidanju prava HBORa, Općinski sud u Dugom Selu krivotvori – nadopisuje sudsko rješenje  staro četiri godine (ono donešeno 21. travnja 2000 godine bez pravnog lijeka),  a o čemu je 2004 godine bila obaviještena cijela hrvatska javnost a podnešene su i kaznene prijave.  Ni ova okolnost nije zbunila suce općinskih i neposredno nadležnih županijskih sudova niti ih spriječila da provode ne zakon, već isključivo svoju volju.. I na krivotvoreno rješenje, Liston je opet podnio žalbu, o kojoj do danas, od  davne 2004 godine nije riješeno.

Bivši vlasnik Parkanta zajedno s djelatnicima HBORa i drugim sudionicima ovog otimačkog krim scenarija,  podmetnuli su radnicima Listona bianco papire da i oni  potpišu zahtjeve za otvaranje stečaja. Cilj je bio, nakon otvaranja stečaja iz priče maknuti vlasnike i direktore  i onemogućiti im  da dokažu o kakvom kriminalu je zapravo riječ.  Svi radnici su, shvativši pred sudom da su zavedeni, povukli svoje zahtjeve, i njihovi prijedlozi za stečaj su svi redom obustavljeni. Vlasnik tvrtke  je naime, tri godine plaćao radnike iz  svojih osobnih primanja kako ih ne bi morao otpustiti, očekujući da će pravna država ipak profunkcionirati, a sud da će prema zakonu  postupiti  po odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici. No uzalud je čekao.  Od 36 zaposlenih neki radnici s vremenom su otišli sami jer su pronašli novo radno mjesto, dok je ostale otpustila stečajna upraviteljica Branka Malbašić, nakon otvaranja stečaja nad Listonom.

HBOR, iako nije vjerovnik LISTONa, iako do danas nema upisano založno pravo u svoju korist na nekretninama LISTONa,  (Županijski sud iz Velike Gorice ukinuo je rješenje kojim se odlučivalo o HBORovim pravima), ipak  kao „vjerovnik“ prijavljuje „nepostojeću“ tražbinu u stečajnom postupku nad Listonom, i to u vrtoglavom iznosu od 8.917.762,74   kn,  koju stečajna upraviteljica Branka Malbašić – prihvaća u cijelosti.

Neposredno prije stečaja,  u prosincu 2003 godine, dok je Liston još pokazivao znakove da može preživjeti i nastaviti proizvodnju čime bi očuvao radna mjesta, u Dugom Selu odvila se prava filmska akcija. U svrhu „naplate potraživanja“ prema  Štedionici Kovanica, organizirano je demoliranje strojeva, kompletne pilane  i strojeva za obradu drva, koji su svi izrezani  i izbačeni iz industrijske hale kao staro željezo.

Tom prilikom sudac Čada na pilanu dovodi i veći broj policajaca da „čuvaju“ vlasnike  kako ne bi napravili  nered ili se protivili  demoliranju i uništenju pilane.  Na kraju dana tvornica  je  sličila na pravo ratište. Električni kablovi su svi bili prerezani, a na više mjesta je beton šteman kako bi se kablovi  sa strujom izvukli i u potpunosti  onemogućili  daljnji rad. Svi izrezani strojevi izbačeni su na rub dvorišta, s unutarnje i vanjske strane, gdje su stajali pune dvije godine, i to potpuno neupotrebljivi.

Ojađeni, razočarani u pravni sistem, uvidjevši kakvu moć ima Država i tijela vlasti, vlasnici su podnijeli kaznenu prijavu USKOK-u. Ravnatelj je bio Željko Žganjer, dok je Dinko Cvitan bio njegov pomoćnik. Osim redovnih puteva, obraćali su se i drugim značajnim osobama u Državi  ne bi li se zaustavila ova bestijalna pljačka. Pri prvom razgovoru sa Dinkom Cvitanom, u USKOK-u rečeno im je da su svi priloženi dokazi dovoljni da se dokaže počinjenje težih kaznenih djela prijavljenih osoba. Uslijedila je posjeta tadašnjem predsjedniku RH Stjepanu Mesiću, zajedno sa odvjetnicom, a koji je pred njima nazvao USKOK „tražeći da se ispitaju navodi iz kaznene prijave čim prije!“.   Mesić je istog dana, nazvao  ponovno  odvjetnicu, te predložio suradnju sa njegovim kumom Željkom Žužićem, koji ima „veze na sudu“  pa bi se s njim sve moglo riješiti.  Vlasnica  se doista našla sa Žužićem u Sheratonu, odmah u prvu nedjelju nakon posjete Stjepanu Mesiću, međutim šokiralo ju je da je Žužić, iako je od sastanka sa Mesićem prošlo svega dva dana i to neradna,  u ruci držao svu poslovnu dokumentaciju njene tvrtke, očigledno, na neki čudan način,   jako dobro upoznat sa svime. Istog trena odbila je bilo kakvu suradnju. Slijedećeg dana posjetila je ponovno USKOK očekujući informaciju o njenoj kaznenoj prijavi. Ostala je bez riječi kada ju je Dinko Cvitan obavijestio da nema elemenata kaznenog djela. Kako? upitala je, još uvijek šokirana, podsjetivši Cvitana da je i sam Stjepan Mesić, pred njima nazvao USKOK tražeći  da se ispitaju okolnosti u svezi kaznenih djela. „Zar vi nikad niste doživjeli da je netko pred vama nazvao, a kasnije  je ponovno  nazvao sa sasvim drugim zahtjevima?“ dao je odgovor Cvitan svojim protupitanjem.

Vesna Škare Ožbolt, tadašnja ministrica pravosuđa koja je također bila sobno  upoznata sa svim nezakonitim postupcima i krivotvorenim sudskim rješenjima, pokazala je  duboku zaprepaštenost nezakonitim sudskim rješenjima, i krivotvorenim sudskim rješenjima. „Ovo ovako ne može“ rekla je čvrstim i odlučnim glasom, no to je bilo sve.

Prvi čin završen, stečaj je obustavljen po čl. 203 Stečajnog zakona, drama se nastavlja u drugom činu

Stečaj nad Listonom otvoren je, a nakon toga  i obustavljen  po čl. 203 Stečajnog zakona. Prema  Stečajnom zakonu nakon obustave stečaja po čl. 203 stečajna upraviteljica više nema ovlasti zastupati  stečajnog dužnika.  Suprotno zakonima,  HBOR i stečajna upraviteljica Branka Malbašić  dvije godine nakon obustave stečaja iniciraju građevinsko  vještačenje  tvornice i njenu prodaju. Prethodno stečajna upraviteljica 2007 godine  povlači Listonovu žalbu protiv Rješenja o ovrsi  sa Županijskog suda u Požegi, gdje je spis dospio sa Županijskog suda u Velikoj Gorici, i to bez obavijesti  Vrhovnog suda i bez bilješke o kretanju spisa, pa je nejasno tko je naložio Županijskom sudu u Požegi da odlučuje o žalbi?  Povlačenjem Listonove žalbe, Rješenje o ovrsi, iako se ne temelji na ovršnoj ispravi,  postaje pravomoćno što stečajnoj upraviteljici daje zamah u leđa i mogućnost da okončaju prodaju u ovršnom postupku pa makar i bez druge strane u postupku.   Osim toga, u spisu stoji i zabilješka Županijskog suda u Velikoj Gorici, da se o žalbi na rješenje o ovrsi uopće nije moglo odlučivati jer u spisu nema dostavnica iz kojih bi se vidjelo kada je rješenje primljeno, stoga je spis vraćen na sud u Dugo Selo, odakle na potpuno nejasan način završava na Županijskom sudu u Požegi.  Gdje  je bilješka o kretanju spisa, odluka Vrhovnog suda o delegaciji? Gdje su dostavnice?

Borba za pravdu se nastavlja

Vlasnici nekretnine  ponovno se obraćaju podnescima Ministarstvu pravosuđa, aktualnom ministru Orsatu Miljeniću i njegovim pomoćnicima, te drugim tijelima zaduženim za nadzor sudova i sudaca, kao i za zakonitost postupanja. U odgovoru pomoćnika ministra pravosuđa Ivana Crnečeca stajalo je; „Ovrha je započeta 1992 godine, te se temelji na sporazumima sklopljenim pred Općinskim sudom u Dugom Selu!“. Odgovor Ivana Crnčeca otvorio je ovršeniku i njegovim predstavnicima oči. Proučivši u cijelosti Zakon o izvršnom postupku shvatili su  da je još manje moguće nego prije da HBOR predstavlja ovrhovoditelja u postupku. Zakon o izvršnom postupku izričito propisuje tko može nastaviti započeti izvršni postupak i pod kojim uvjetima, HBOR nikako ne ispunjava te uvjete. Stoga su, da bi dokazali Crnčecu o čemu se tu radi,  krenuli u samostalno istraživanje.

„Čovjek koji je previše znao“ slijedeći je Hitchcockov film čiji scenarij se odlično uklapa u priču iz Dugog Sela

Inat i borba za pravdu, koji su dali poleta ovršeniku  koji nije  dugovao  niti jedne lipe ovrhovoditelju HBOR-u, niti je dug na bilo koji način preuzet ni s jedne, a ni s druge strane,  doveli su ga do fantastičnih otkrića koji pokazuju kako se zapravo pljačkala Hrvatska, uništavajući gospodarstvo, investitore, ulagače, sve one koji se ne mogu uvrstiti u elitnu družinu.  Tome istraživanju pridružio se, početkom 2012 godine i odvjetnik Lujo Medvidović, koji je u siječnju 2013 godine ubijen, mučki izboden sa 105 uboda nožem.

Sudski sporazumi na koje se pozvao pomoćnik ministra pravosuđa  Ivan Crnčec, sklopljeni su pred Općinskim sudom u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Rosandi Topalušić. Zemljište koje je imalo poslužiti kao zalog, u zemljišnim knjigama bilo je upisano kao društveno vlasništvo  u z.k. uložak 11 i to kao k.č. 1579/1, 1579/3 i druge. Zakon   o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (NN 053/1990), branio je otuđenje zemljišta u društvenom vlasništvu. Kao korisnik navedenog zemljišta u zemljišnim knjigama upisano je bilo TND Dugo Selo, a potom DIP Dugo Selo i to sve do 1996 godine, kada je promjena prava korištenja izvršena u korist Exportdrvo d.d. i to  pravomoćnim sudskim rješenjem donešenim po sucu Općinskog suda u Dugom Selu Arnoldu Čadi.

Ratno profiterstvo

Neslužbeno se doznaje da su odgovorne osobe u Exportdrvu skovale plan kako doći do sredstava za kupnju dionica kojima se privatiziralo Exportdrvo.  Marko Župan, tadašnji direktor Exportdrva, i Velimir Antolković koji prema Izvadku iz sudskog registra, te 1991 godine u Parkantu nije bio ovlaštena osoba (direktor je prema sudskom registru bio Ivan Drvodelić), sklopili su Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim Ugovorom su polovicu nekretnine na kojoj je korisnik bilo DIP Dugo Selo a ne Exportdrvo, prodali Parkantu. Iako je prema Uvjerenju o identifikaciji izdanom od Županijskog ureda za katastarske poslove jasno da su k.č. br. 1579/3, 1579/2, 1579/1 prije komasacije identične česticama 824/3, 814/2, 824/1 nakon komasacije, za potrebe Ugovora o kupoprodaji Marko Župan i Velimir Antolković osmislii su katastarsku česticu broj 824 navodeći da se ista nalazi upisana u z.k. ul. 11 i 3537 k.o. Dugo Selo. U tom poslu znatno im je pomagao i geodet  Alojz Pergar iz Dugog Sela koji, iako katastarska čestica  824 nikad nije bila upisana u z.k. ul. 11 i 3537, načinio je nekoliko Prijavnih listova sa unešenim različitim podacima,  koje su u Katastarskom uredu Dugo Selo ovjeravali prema potrebi.

Na ovaj način otvorila im se mogućnost da za potrebe dva  kredita, u iznosima od 402.000,00 DEM i 400.000 DEM  koji će nešto kasnije Parkantu odobriti Fond za razvoj sastave  Sporazum kojim se zapisnički od strane Suda kao zalog popisuju nekretnine koje nisu upisane u zemljišne knjige.  U oba Sporazuma, Parkant je pred Općinskim sudom u Dugom Selu zastupao pravnik Stanko Šarac, djelatnik Exportdrva, dok je Fond za razvoj zastupao Nikola Jakir. Sporazumi nisu objavljeni u Narodnim novinama kako je bilo propisano zakonom, niti su položeni u intabulacijsku knjigu u Dugom Selu. Na temelju odobrenja Fonda za razvoj i sudskih sporazuma broj I-1/92 i I-523/92 iz 1992 godine, sklopljeni su Ugovori o kreditu između Privredne banke Zagreb i Parkanta (402.000,00 DEM) , te između Hrvatske razvojne izvozne banke i Parkanta (400.000,00 DEM).

Sudski vještak Tea Hulenić izvještačila je 2012. godine zemljišno knjižno stanje stanje opisane nekretnine iz kojeg se bez ikakve sumnje izvode svi navedeni  zaključci.

HBOR;  “Navedeno potraživanje (I-1/92 – Parkant)  smo preuzeli od bivšeg Hrvatskog fonda za privatizaciju, sa svim tada ugovorenim instrumentima osiguranja te se stoga ne možemo upuštati u razlaganje oko pravnog slijeda čestica, niti oko uvjeta koje je HFP primjenjivao kod odobrenja kredita. O pravnom slijedu z-k čestica i ispravama na temelju kojih se može odobriti upis zaloga u zemljišne knjige dužan je voditi brigu nadležni zemljišno-knjižni sud. Sa svoje strane možemo samo napomenuti kako su u vezi s navedenim u tijeku postupci koji još nisu pravomoćno završeni, a što znači da nije donijeta konačna odluka Suda o istima.”

Vlasnik tvornice – kao u Hitchcockovom filmu „Čovjek koji previše zna“

2009 godine Liston je brisan iz sudskog registra. Stečaj je obustavljen po članku 203 Stečajnog zakona, temeljem kojeg stečajna upraviteljica više nema zakonsku obvezu zastupanja stečajne mase.  Suprotno zakonu, Općinski sud u Dugom Selu, nastavlja ovrhu nad nekretninom upisanom u sasvim drugi z.k. uložak i drugu katastarsku općinu, sasvim druge katastarske čestice, iako je sve suprotno i samom prijedlogu ovrhovoditelja HBOR-a. Ovrhu nastavljaju  samo sa ovrhovoditeljem, s obzirom da ovršenik ne postoji.

U međuvremenu je, 2008 godine i  Parkant  brisan iz sudskog registra. Nad njim  je 2004 godine okončan  i stečajni postupak, u kojem postupku je HBOR prijavio svoju tražbinu kao stečajni vjerovnik. Izvan tog stečaja HBOR nikako na zakonit način nije mogao nastaviti naplatu „navodnog potraživanja“ na imovini nedužnika Listona,  koji nije pravni sljednik Parkanta.  Unatoč nepostojanju  Parkanta koji je stvarni dužnik  u postupku ali Privredne banke Zagreb i Hrvatske razvojne izvozne banke s kojima je sklopio Ugovore o kreditu a ne nikako niti Fonda za razvoj niti HBOR-a, te unatoč nepostojanju Listona koji je kolateralna žrtva i nedužnik, ovršni postupak se pred Općinskim sudom u Dugom Selu već godinama nastavlja.  Od dana donošenja prve izvršne isprave koja je istog dana postala pravomoćna  – sudskog sporazuma broj I-1/92  sklopljenog 1992 godine prošlo je pune 23 godine. U tom sudskom sporazumu koje sud smatra izvršnom/ovršnom ispravom  stranke su Parkant i Fond za razvoj.  Od dana donošenja Rješenja o ovrsi radi  provođenja ovrhe nad Liston-om po prijedlogu HBOR-a proteklo je  punih 11 godina. Stečajna upraviteljica Branka Malbašić povukla je Listonovu žalbu 2007 godine, po čemu bi se dalo zaključiti da je Rješenje o ovrsi postalo pravomoćno nakon isteka roka za žalbu, tj. u srpnju 2004. godine, jer se po žalbi nije niti odlučivalo.

Zakon o izvršnom postupku  propisuje da se na izvršni postupak ne može nastaviti ovršni postupak, ukoliko isti nije već započet. Izvršni postupak može započeti samo vjerovnik protiv naznačenog dužnika u izvršnoj ispravi.

Ovršni zakon propisuje da se tražbina  na novog ovrhovoditelja može prenijeti samo ukoliko je ista upisana kao zalog u zemljišne knjige.   HBOR ne samo da nema tražbinu, i da nije vjerovnik, već do danas nije pravomoćno i na zakonit način upisan u zemljišne knjige.  Hipoteka u korist HBORa upisana je na temelju Ugovora o cesiji kojim su na HBOR prenešene nenaplaćene tražbine isplaćene na području Oluje i Bljeska 1995 godine, i na temelju Ugovora o kreditu broj 2/92 koji je sklopljen između Parkant d.o.o. i Privredne banke Zagreb. Rješenje broj I-1/92 od 21. rujna 2001 godine, u kojem je odlučivano u upisu založnog prava u korist HBOR-a ukinuto je Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž 2737/02,  u prosincu 2013 godine.

Iako je ovaj ovršni postupak nemoguće provesti na zakonit način, jer u postupku postoje zapreke koje se ni na koji način ne mogu otkloniti (nema ovršne isprave, pogrešna je identifikacija čestica, ovršenik ne postoji, ovršenik nije dužnik, ovrhovoditelj nije vjerovnik i nije isplatio niti jednu lipu, založno pravo upisano je nezakonitim i krivotvorenim sudskim rješenjima i na temelju potpuno pogrešne i nevažeće dokumentacije) Općinski sud u Sesvetama, Stalna sudska služba u Dugom Selu iako obaviještena o svim zakonskim zaprekama, o čemu su im priloženi originalni dokumenti,  godinama ne postupaju po zakonu.   Istovremeno, nedostavom sudskih rješenja, onemogućavaju žalbeni postupak u kojem bi vlasnik nekretnine zaštitio svoje zakonsko pravo i svoje vlasništvo, koje mu jamči i Ustav RH.

Zakon očigledno  ne vrijedi za sve jednako, naročito ne za hrvatske iseljenike – povratnike koji žele ulagati svoj novac  u gospodarstvo Lijepe naše!

(N.Landeka/HAZUD.hr, HNP)

Nada Landeka: Drago Raspudić u labirintu pravosuđa

Drago Raspudić u labirintu pravosuđa

AUTHOR admin DATE July 18, 2015

Pred hrvatskim sudovima vodi se parnica stara 19 godina, koja odlučuje o njegovoj i sudbini njegove obitelji

Stan sam dobio od svoje tvrtke Parket i uredno ga otkupio. U njemu je u to vrijeme živjela Margita Kekelj. Tjedan, dva nakon što sam izvršio uplatu, obitelj gospođe Kekelj je ustvrdila da polaže pravo na stan, kaže Drago Raspudić

Kad bi kojim slučajem mogao naplatiti živce koje je izgubio zahvaljujući labirintu hrvatskog pravosuđa Drago Raspudić bi po svemu sudeći bio bogat čovjek. Pred hrvatskim sudovima vodi se parnica stara 19 godina, koja odlučuje o njegovoj i sudbini njegove obitelji. Parnica se, naime, tiče krova nad njihovom glavom. Godine 1992. Raspudić je od poduzeća Parket otkupio stan površine 59 metara kvadratnih u Zapoljskoj ulici u Zagrebu. Raspudić o dodjeli stana i njegovom otkupu ima svu dokumentaciju koju je moguće imati: odluku tvrtke o dodjeli stana, potpisani ugovor, vlasnički list…

Međutim, ima Raspudić i zabilježbu u zemljišnim knjigama na predmetni stan, koja je upisana na temelju ugovora kojim njegov krov nad glavom potražuje obitelj Nušinović, kao i prvostupanjsku presudu Općinskog suda prema kojoj bi se iz stana mogao iseliti. Obitelj Nušinović, naime, također tvrdi da je otkupila stan od istog poduzeća od kojeg ga je otkupio i Drago Raspudić, točnije da je stan otkupila Margita Kekelj, udovica preminulog radnika Parketa. Budući da je Margita Kekelj umrla, stan sad potražuje njezina kćerka Božica Nušinović. Poduzeće Parket tužilo je Božicu Nušinović nastojeći dokazati da njezin ugovor nije valjan, ali prvostupanjskom presudom tužba je odbijena.

I obitelj Nušinović, rekosmo, posjeduje ugovor o otkupu stana, ali tvrtka Megakop-Parket pred sudom nastoji dokazati da je uplata za otkup stana Margite Kekelj u poduzeće stigla nakon smrti ove gospođe.

Stan sam dobio od svoje tvrtke i uredno ga otkupio. U njemu je u to vrijeme živjela gospođa Margita Kekelj. Tjedan, dva nakon što mi je poduzeće dodijelilo stan, a ja izvršio uplatu, obitelj gospođe Kekelj također je ustvrdila da polaže pravo na stan, odnosno da je njihova majka također uplatila novac za otkup stana. Novac za otkup stana na ime gospođe Kekelj, međutim, u tvrtku je stigao nakon njezine smrti, što može posvjedočiti i šefica računovodstva Parketa Živana Hudinčec. Ona je uplaćeni novac, s obzirom da je gospođa Kekelj već bila preminula, odmah vratila uplatitelju. Gospođa Kekelj umrla je 1. srpnja 1997. godine, a dva tjedna kasnije stigla je uplata za stan na njezino ime. Ona to nije mogla uplatiti, budući da je u to vrijeme već bila mrtva, tvrdi Raspudić.

Falsificirana uplatnica

Njegove navode provjerili smo kod tadašnje šefice računovodstva tvrtke Parket Živane Hudinčec.

U to vrijeme bila sam šefica računovodstva u parketu, a problem je nastao kad je jedna uplatnica po mom mišljenju falsificirana. Navodno je pripadala Margiti Kekelj, tadašnjoj stanarki, udovici našeg radnika. Uplatnica je bila datirana na travanj 1992. godine, ali taj novac nitko u poduzeću nije vidio. Na nju se pozvao prvostupanjski sud kad je donio presudu koja ide na štetu Dragi Raspudiću, kojeg mi je izuzetno žao, kaže Hudinčec – šefica računovodstva Parketa u vrijeme kad je spor oko stana začet.

Drugi put, tvrdi Hudinčec, novac za stan od strane gospođe Kekelj stigao je 16. srpnja.

Kad sam vidjela da je na ime gospođe Kekelj uplaćen stan, iako je ona umrla petnaest dana prije, ja sam automatski vratila te novce. Nisu se u firmi zadržali niti jedan dan, što je evidentno po uplatnicama. Pobogu, ona je u to vrijeme petnaest dana bila mrtva. Ova uplata ujedno je bila i dokaz da je ona uplatnica iz četvrtog mjeseca »smuljana«, jer tko bi dva puta uplaćivao novce za istu stvar. Ako je plaćeno u četvrtom mjesecu, zašto je stigla nova uplata u sedmom mjesecu? Radnički savjet Raspudiću je dao pravo na stan, čovjek je u njega ušao s troje djece. Nakon što je je mu stan dodijeljen, obitelj pokojnice se pojavila jer je shvatila da je izgubila pravo na stan. To je sva istina, spremna sam to izjaviti gdje god treba i ostajem pri tome. Žao mi je Raspudića, smatram da je u pitanju jedna velika muljaža, ustvrdila je Hudinčec.

Iskazi u korist

U Raspudićevu, odnosno u korist tvrtke svjedočila je i zaposlenica Vesna Starčević, koja je stan otkupila u isto vrijeme kad i Raspudić.

Ja sam jedna od tih koji su kupovali stan preko Parketa u isto vrijeme kad i Raspudić. Znam, a to sam govorila i na sudu, da je poduzeće stan prodalo Dragi Raspudiću i nikom drugom u vrijeme kad ga je on kupovao. U firmi nije bilo podataka da je netko drugi otkupio stan. Sve ovo što se sad pojavljuje – to su izmišljotine. Radila sam u tehničkom dijelu, u Parketu, ali pošto smo bili mala firma, a vrijeme je bilo jako teško, tad smo znali sve što se događa u poduzeću. Nemoguće je da Radnički savjet, kad je dodjeljivao stan Raspudiću, ne bi znao da je stan već nekom prodan, kaže Starčević.

Unatoč ovakvim iskazima svjedoka i nelogičnostima u iskazima koji su išli u korist tuženika – obitelji Nušinović, prvostupanjska presuda donesena je na štetu tvrtke Parket, odnosno na štetu Drage Raspudića i njegove obitelji. Jedna od tih nelogičnosti odnosi se na iskaz Mustafe Nušinovića, zeta preminule gospođe Margite Kekelj.

Svjedok navodi da je kupoprodajni ugovor pripremljen u javno-bilježničkom uredu, a potom je donesen u firmu gdje su ga potpisali direktor Parketa i Margita Kekelj, stoji u Nušinovićevom iskazu. Međutim, u vrijeme dok se ovo odvijalo – dakle 1992. godine – javnobilježnički uredi nisu postojali. Također, svjedok se ne sjeća da li je šefica računovodstva Živana Hudinčec poptisala uplatnicu ili nije. Ona tvrdi da nije.

Tuženica Božica Nušinović s našim listom nije željela razgovarati o svojim argumentima u ovom 19-ogodinjem sporu. Sve što ima, ustvrdila je, rekla je i reći će na sudu. Stajalište obitelji Nušinović, međutim, moguće je iščitati iz svjedočenja Mustafe Nušinovića.

Svjedočenje zeta

Ja mogu reći da je u predmetnom stanu do svoje smrti stanovala pokojna Margita Kekelj. Kada je na snagu stupio Zakon o prodaji stanova, ona je osobno podnijela zahtjev tužitelju radi kupnje predmetnog stana. Njezinom zahtjevu je i udovoljeno te je Kekelj Margita zaključila s Parketom Ugovor o prodaji stana, koji je potom dala na ovjeru tadašnjem javnom pravobraniteljstvu, gdje je i ovjeren. Nakon toga, ja sam u ime Kekelj Margite došao u tvrtku tužitelja i na ruke direktora (Kemala Musića op.a.) i blagajnice koja je bila prisutna isplatio kupoprodajnu cijenu, o čemu sam dobio potvrdu. Nakon toga smo predali zahtjev za uknjižbu. Kasnije smo – otprilike početkom srpnja 1992. godine – dobili obavijest od tvrtke Parket da je stan prodan Raspudić Dragi. On se u međuvremenu nasilno uselio u stan, svjedočio je zet pokojne Margite Kekelj.

Zbog posljednje tvrdnje o nasilnom useljenju vodi se još jedan sudski spor. Svjedoci iz Parketa tvrde da to nije istina, a prvostupanjskom presudom tvrdi se suprotno. Spor je trenutačno na Vrhovnom sudu. Nakon 19 godina ovakvog sudovanja živci Drage Raspudića napeti su kao struna, budući da njemu i njegovoj obitelji prijeti deložacija.

(N.L., HNP)

U hrvatskom pravosuđu “sumrak”, na Općinskom sudu u Dugom Selu “totalna pomrčina!”

Prije nekoliko dana ugledni odvjetnici Lijepe naše zgrozili su se postupanjem sudaca Županijskog suda u Zagrebu,  koji su dosudili pritvor za osumnjičene u  uskočkoj akciji “Agram”.   Njihova zajednička izjava za medije tom prilikom glasila je; „ovo je sumrak hrvatskog pravosuđa!”

Sumrak u hrvatskom pravosuđu odavno je već zavladao. I ne samo sumrak, već i krajnja zaprepaštenost  sveopćeg hrvatskog  puka apsolutnom nezainteresiranošću tijela javne vlasti za primjenu zakona u  odlukama koje donose.  Za njihove postupke postoje samo dva obrazloženja; ili su  potpuno nesposobni  i ne znaju (neće), ili su korumpirani.

Drugog objašnjenja nema, niti može biti. Zakonodavstvo u RH, baš kao i u svim drugim državama Europe prilično je jednostavno. Postoje zakoni, kojih bi se niži i viši sudovi morali pridržavati prilikom donošenja odluka, i postoje viša tijela koja bi trebala nadzirati niža. Trebala bi, ali  gotovo ni jedno tijelo u RH, sudeći prema slučajevima s kojima smo upoznati,   to ne čini.

Propuste sudaca i sudova najčešće toleliraju sva državna tijela. Od najvišeg do najnižeg. Počevši od predsjednika suda koji je neposredno zadužen za kontrolu suda i sudaca na tom sudu, do neposredno višeg suda koji je po Zakonu o sudovima zadužen za nadzor nižeg suda, pa sve do Ustavnog ili Vrhovnog suda.  Najčešće stranka ostane šokirana činjenicom da niti jedna od ovih „stepenica“ ne nalazi za shodno niti da odgovori na zaprimljene podneske, a kamo li da poduzme mjere da šteta za stranku prestane i da se – primjeni ZAKON. Što bi bila obveza svakog pojedinog suca i suda.

Postoje situacije, u kojima sucima Zakon nije ni potreban. To su situacije u kojima pojedine fizičke ili pravne osobe svojom moći, kao stranka u postupku, predstavljaju Zakon.   Suci se tada niti ne osjećaju ugroženi zbog svojih propusta i očigledne zlouporabe službene dužnosti,  jer njihovo neznanje, nesposobnost, nestručnost, ili korumpiranost legaliziraju neposredno viši sudovi, ili pak tijela koja su zadužena za kontrolu ili ispitivanje eventualne povrede kaznenog zakona.  Svjesno i očigledno prikrivaju njihov nemar i blagosljivaju njihovo neznanje i propuste.

Hrvatsko pravosuđe zapalo je, ne u sumrak, već u kal, mulj, živo blato.

Ministarstvo pravosuđa, zajedno s aktualnim ministrom na čelu, predsjednik Vlade RH,  Županijsko državno odvjetništvo, pa i USKOK, pokazali su i dokazali da nemaju dovoljno  volje,  niti osjećaja odgovornosti, da bi razriješili očigledna  kršenja ljudskih prava, kršenja Sudskog poslovnika od strane sudaca, i neprimjenu Zakona u sudskim postupcima.

Nije sumrak pravosuđa pojedinačna odluka nekog suca, već je sumrak, pa i potpuna pomrčina, zaprepašćujuća činjenica, do koje mjere dio sudaca i aktualna vlast zapravo ponižavaju  sveopći puk svojom  nezainteresiranošću i tolerancijom kriminala i korupcije u sudstvu,  praveći puk glupim i tupim,  a naročito šokira  nestručnost i nesposobnost pojedinih sudaca.

Općinski sud u Osijeku “kreči” bilješke, Općinski sud u Dugom Selu nadopisuje sudske akte

http://www.hazud.hr/sokantno-tko-i-kako-zapravo-odlucuje-u-zalbama-na-opcinskim-sudovima/

http://www.hazud.hr/sokantno-je-li-u-osijeku-sude-i-krece-spremacice-2/

Općinski sud u Dugom Selu, po sucu Rosandi Topalušić,  donosi dana 21. travnja 2000 godine Rješenje na temelju rješenja od 25. travnja  (koje bi prema rješenju trebalo tek biti donešeno četiri dana kasnije, pa je rješenje  dakle – nesporno,  donešeno  na temelju nepostojećeg rješenja, osim ako je sudac koji je rješenje donio Nostradamus).

U Rješenju je naznačeno samo ime pravne osobe, bez adrese ili drugih oznaka propisanih Zakonom kojima bi se sa sigurnošću mogla identificirati stranka u postupku.

Rješenjem Općinski sud u Dugom Selu uknjižuje založno pravo.  Na Rješenju nema Pouke o pravima (stranka nema pravo na žalbu), bez obrazloženja.  Rješenje se dostavlja samo zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Dugom Selu.

Istog dana, tj. 21. travnja 2000 godine, na temelju  Rješenja toga suda od 25. travnja 2000 godine, (dakle na temelju rješenja koje će  navodno biti donešeno  tek četiri dana kasnije), Općinski sud u Dugom Selu donosi Rješenje kojim određuje provedbu upisa založnog prava u zemljišnim knjigama.  Rješenje  donosi sudac toga suda Arnold Čada. Oba Rješenja identična su sadržajem,  i  opisanim nedostacima. 

Iako, je Zakonom o zemljišnim knjigama propisano da u zemljišno knjižnom postupku stranka ima pravo žalbe, stranci u ovom postupku, uskraćeno je pravo, kao što je ukraćeno saznanje da ova rješenja uopće  postoje, i da na njih može istaknuti  žalbu.

Zakon propisuje i izgled sudskog rješenja ili akta koji donosi sud ili neko drugo javno tijelo

Izvornikom se smatra odluka suda, nagodba, naredba, potvrda, isprava i sl. sastavljena u propisanom obliku i vlastoručno potpisana od predsjednika vijeća, istražnog suca, suca pojedinca ili drugog ovlaštenog službenika. Izvornici odluka zadržavaju se u odgovarajućem spisu, a strankama se dostavljaju u ovjerovljenom prijepisu (otpravak). Otpravak je prjepis izvornika koji se izrađuje po službenoj dužnosti radi dostavljanja strankama i drugim zainteresiranim osobama (čl. 89. st. 1. SP).

Na svim otpravcima stavlja se pisaćim strojem ili osobnim računalom ime i prezime potpisnika izvornika na mjestu gdje je izvornik potpisao predsjednik vijeća, sudac ili drugi ovlašteni službenik, kao i kratica koja označuje da je izvornik potpisan vlastoručno (v.r.).  Ispod toga stavlja se štambiljem potvrda o ovjeri i usporedbi otpravka s izvornikom, čiji tekst glasi „Za točnost otpravka – ovlašteni službenik“ (čl. 89. st. 2. SP).  Potvrdu o ovjeri točnosti otpravka potpisuje  upravitelj sudske pisarnice. Ime i prezime službenika koji ovjerava istinitost otpravka s izvornikom označiti će se štampanim slovima (štambiljem). Sudski pečat stavlja se s lijeve strane potpisa službenika koji ovjerava otpravak (čl. 89. st. 3 SP).

Izvornici i otpravci odluka moraju biti pisani pisaćim strojem ili osobnim računalom. Svi otpravci moraju biti jasni i čitljivi, a njihov sadržaj MORA U SVEMU ODGOVARATI IZVORNIKU (čl. 90 st. 2 SP). Na svim izvornicima i otpravcima odluka protiv kojih je dopušteno podnošenje redovitog pravnog lijeka stavit će se, ispod teksta izvornika, a iznad štambilja o ovjeri suglasnosti otpravka s izvornikom, uputa o redovitom pravnom lijeku (čl. 92 st. 1 SP). Uputa o pravnom lijeku sadrži pouku o tomu kakav je pravni lijek dopušten, u kojemu roku, te komu i u kolikomu broju primjeraka može ovlaštena osoba izjaviti pravni lijek (čl. 92. st. 2 SP).

Ustav Republike Hrvatske jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donešenih u postupku prvog stupnja(čl. 18. st.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (čl. 21). Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3. Ustava. Tako propisuje  i temeljni Zakon Države, Ustav RH.

I člankom 13. Konvencije koja je iznad Ustava RH, zagarantirano je pravo na djelotvoran pravni lijek. „Svatko čija su prava i slobode priznate u ovoj  Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povrede počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu!“

No Zakon u predmetu I-1/92 i I-523/92  na Općinskom sudu u Dugom Selu nije bitan. Jer se on, očigledno ne poštuje.

Odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž-2737/02,  kojim je ukinuto  rješenje I-1/92,   drugostupanjski sud primijetio je da je pobijano rješenje donešeno bez Upute o pravnom lijeku.

Općinski sud u Dugom Selu, tada donosi nesvakidašnju odluku, propisanu NITI JEDNIM ZAKONOM U RH.

Umjesto, prema uputi drugostupanjskog suda, ukidanja rješenja na koje je podnešena žalba,  ne poštujući odredbu da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan pokoriti se  pravomoćnoj sudskoj odluci, pa i sudac, sudac Općinskog suda u Dugom Selu, nadopisuje pisaćom mašinom,  na rješenje donešenom  21. travnja 2000 godine na temelju rješenja od 25. travnja 2000. godine,  tj. na rješenju starom 4 godine   Uputu o pravnom lijeku.

Rješenje, kako se vidi, nadalje nema dostavne naredbe, već je “dostavljeno” samo zemljišno-knjižnom odjelu (u zbirki isprava u zemljišno knjižnom odjelu ga nema).   Osim toga, rješenje je naslovljeno na trgovačko društvo, koje prema ZPP-u i ne može biti stranka u postupku 2004. godine, jer to društvo već dvije godine nije postojalo, brisano je iz sudskog registra.

U kaznenom postupku broj K.-US-130/12 (koji još nije okončan), zamjenica županijske državne odvjetnice koja obavlja poslove zamjenika ravnatelja ZU USKOK-a – Diana Pervan utvrdila je slijedeće;

Na strani 10. Rješenja ZU USKOK-a  navodi se; “U spisu I-1/92 nalazi se na listu 42 rješenje od 21. travnja 2000 godine koje je donijela sutkinja Rosanda Topalušić, a kojim se na temelju rješenja o izvršenju I-1/92  i I-523/92 te ugovora o cesiji uknjižuje založno pravo na nekretnini…..Rješenje sadrži pouku o pravnom lijeku i dostavnu naredbu ZK Odjelu Općinskog suda u Dugom Selu (pisanu pisaćim strojem) a na poleđini nalazi se bilješka od 25. travnja 2000. 

   

Rješenje Općinskog suda u Dugom Selu I-1/92 i I-523/92 pribavljeno iz Zbirke isprava, kako se vidi sa praznom poleđinom??!!

“Na listu 43. spisa nalazi se rješenje broj Z-619/00 od 21. travnja 2000 godine koje je potpisao sudac Arnold Čada, kojim se određuje da se na čk. br. 824/3 upiše ovršna uknjižba prava zaloga za iznos od 22.132.807,00 dinara za korist HBOR-a.  Primjerak rješenja od 21. travnja 2000 godine stavlja se u zbirku isprava. U tom rješenju doista je navedeno da se donosi temeljem rješenja od 25. travnja 2000 godine, no očigledno se radi o pogrešci u pisanju???, obzirom da se na poleđini stranice 42 nalazi naprijed navedena bilješka datuma 25. travnja 2000. godine???. Rješenje Z-619/00 (op.a. koje nema dostavnu naredbu ni adresate), dostavljeno je HBOR-u 6. srpnja 2000. godine, pa je nejasno kako je Rješenje uopće moglo biti dostavljeno, a  u spisu nema niti dostavnice. “

 

Kako  to dakle USKOK ispituje zakonitost postupanja sudaca, ne zna se, ali se može zaključiti da;  ili nema dovoljno volje, ili nema dovoljno znanja za sprječavanje zlouporabe položaja  u sudskim postupcima, prilikom donošenja sudskih rješenja, tim više, što se o cijelom slučaju, na upit HAZUD-HR  očitovao i Općinski sud Sesvete, Stalna sudska služba u Dugom Selu;

” URED PREDSJEDNIKA SUDA, Broj: 26-Su-405/2014, 03. listopada 2014. godine

 Sukladno odredbi čl. 74. st. 1. Sudskog poslovnika (Narodne novine br. 37/14 i 49/14) i čl. 17. st. 2. alineja 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine br. 25/13) povodom zahtjeva naslova za pristup informacijama, a koji smo zahtjev zaprimili e-mailom dana 19. rujna 2014. godine dajemo slijedeće informacije:

U predmetu poslovne oznake Z-619/00 uknjiženo je ovršno pravo zaloga na nekretnini upisanoj u z.k. ul. broj 31 k.o. Dugo Selo II na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj I-1/92 i I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine u korist Hrvatske banke za obnovu i razvitak, Strossmayerov trg 9, Zagreb.

Rješenja poslovni broj I-1/92 i I-523/92 donijeta su dana 21. travnja 2000. godine. U spisu poslovne oznake Ovr-57/09 (ranije poslovne oznake I-1/92) ne postoji rješenje s naznakom dana 25. travanj 2000. godine, niti rješenje poslovni broj Z-617/2000.

 Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2737/02 od dana 17. prosinca 2013. godine ukinuto je rješenje suda prvog stupnja poslovni broj I-1/92 od dana 21. rujna 2001. godine.

Strankama je prema uputi Županijskog suda u Velikoj Gorici dostavljeno rješenje poslovni broj I-1/92 I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine s valjanom uputom u pravnom lijeku.

(Rješenje sa “v aljanom uputom o pravnom lijeku” predstavlja sudsko rješenje lijevo, znači rješenje staro četiri godine, dostavljeno nepostojećoj stranci 18.03.2004. g.,  na kojem je nadopisana uputa o  pravu na podnošenje žalbe, nema adresata).

Opisano  tvrde tijela, zadužena za provedbu zakona i postupanje po zakonu i Ustavu, a što propisuje zakon i Ustav RH?

Pravni lijekovi uređeni su člancima 123. do 128. ZZK-a. Tako je člankom 123. stavkom 1. ZZK-a propisano da je protiv rješenja donesenih u zemljišnoknjižnom postupku dopuštena žalba   kao redovan pravni lijek. Žalba je dopuštena protiv svakog rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, osim kad je izričito određeno da žalba nije dopuštena.

Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja. U žalbi se ističu uočene povrede.  Svrha žalbe u zemljišnoknjižnom postupku jest otkloniti posljedice  pogrešno provedenog upisa (u žalbi se, između ostaloga, može tvrditi da su pri upisu povrijeđena pravila o ispravama na temelju  kojih je proveden upis).

Sukladno izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, nije moguće podnositi zahtjev za zaštitu zakonitosti. Kako revizija ni ponavljanje postupka nisu dopušteni žalba je jedini pravni lijek u zemljišno knjižnom postupku.  Na nepravomoćno sudsko rješenje, odnosno rješenje koje nije dostavljeno strankama u postupku, rok za žalbu nije istekao. Pravo na žalbu prema Zakonu o zemljišnim knjigama, pripada i neuknjiženom vlasniku, univerzalnom pravnom sljedniku, i dr.

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise i ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje.  Rješenjem bez prava na žalbu,  odnosno nedostavom rješenja strankama u postupku, dolazi do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima i drugim državnim organima (čl. 26. Ustava) jer su očigledno u povoljnijem položaju one osobe koje su u prilici da se žale protiv onih pojedinačnih pravnih akata koje sadrže valjano obrazloženje, uputu o pravnom lijeku i dostavnu naredbu.

Pravo na žalbu učvršćuje načelo zakonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja samovolju, te omogućuje da se načini kontrola je li se službena osoba pri donošenju Rješenja i vođenju postupka o odlučivanju rukovodila načelom ustavnosti i zakonitosti te postupila tako da pri vođenju postupka i odlučivanju strankama omogućuje da zaštite svoja prava, vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava bude u skladu sa važečim propisima i Ustavom.

I Deklaracija o pravima čovjeka, u članku 8. propisuje pravo svakog čovjeka na učinkovito pravno sredstvo. Bez prava na žalbu stranci je onemogućen pristup sudu i bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava (čl. 18. Ustava).

Prema praksi u odlukama Ustavnog suda, sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se naime provođenje ne smije, izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju (odluka i rješenje Ustavnog suda broj U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000).

Ustav RH jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18. st. 1.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (članak 21.9.

Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3 Ustava).

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise, koje ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje.

Prema međunarodnom i europskom sudu o ljudskim pravima, države potpisnice Konvencija dužne su svakom čovjeku osigurati pravo na pristup sudu ili tijelu alternativnog rješavanja sporova te pravo na pravni lijek u slučaju kršenja njegovih prava. To je pravo na pristup pravosuđu.

U najširem smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti (sudska rješenja)   budu usklađeni sa zakonom.   To je osnov „vladavine prava“.

Načelo zakonitosti   ima dva aspekta. Formalnu, koji nalaže da pravi akt bude donesen od strane organa  koji je višim pravnim aktom određen kao nadležan,  te da bude donesen po postupku i u formi koji su također određeni višim aktom  i – materijalnu zakonitost koja nalaže da  niži pravni akt bude sadržajno usklađen s višim.  U slučaju da nije ispunjen koji od ovih uvjeta, niži pravni akt je nezakonit – formalno ili materijalno. 

Zakonitost  općih pravnih akata  ispituju i kontroliraju ustavni sudovi, dok se zakonitost individualnih pravnih akata štiti putem pravnih lijekova.

Kako se vidi iz gornjih rješenja, uspoređujući izgled i sadržaj istih sa važećim Zakonom, Sudskim poslovnikom, Ustavom, Konvencijom,  očigledna su odstupanja od Zakona i Ustava. Ministarstvo pravosuđa, Županijsko državno odvjetništvo, USKOK, prikrivanjem nezakonitog postupanja sudaca, direktno sudjeluju u činjenju štete strankama u postupku, i neposredno podržavaju bezakonje i sumrak u pravosuđu.

Uz napomenu, da u trenutku nadopisanog sudskog rješenja, koje je dostavljeno strankama 18.03.2004. godine,  jedna od stranaka već dvije godine nije postojala, na rješenju i nadalje stoje svi nedostaci; datum rješenja na kojem se navodno temelji donešeno rješenje (25. travnja), bez adrese stranke u postupku, i bez adresata u dostavnoj naredbi. Prema Sudskom Poslovniku, i Zakonu o sudovima, nezakonito Rješenje, po službenoj dužnosti dužan je  ukinuti  sud koji ga je i donio.

vezani članci;

http://www.hazud.hr/sokantno-preuzimaju-li-osjecki-sudovi-nadleznost-vrhovnog-suda/

Autor; F.S.