OVRŠNI POSTUPAK; Ovrha na nekretnini

Ovrha na nekretnini

Ovrha se provodi prema Ovršom zakonu koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovršnog postupka, i po istom zakonu se i dovršava, iako je možda u međuvremenu donešen novi Ovršni zakon! 

Ovrha na nekretnini (njem. Exekution auf die unbewegliche Sache) je poseban ovršni postupak koji se radi naplate novčane tražbine provodi na nekretnini. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem se području nekretnina nalazi. Ona se provodi zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom. Nije li što drugo određeno, predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina određena pravilima koja uređuju vlasništvo i druga stvarna prava i zemljišne knjige.

Ako na nekoj nekretnini postoji suvlasništvo, taj dio nekretnine može biti samostalan predmet ovrhe. Ako je na nekoj nekretnini osnovano pravo građenja, to pravo kada je na njemu izgrađena zgrada može biti samostalni predmet ovrhe. U pravilu ne mogu biti predmet ovrhe poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade poljodjelca u opsegu potrebnom za njegovo uzdržavanje i članova njegove uže obitelji te drugih osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Postupak se pokreće prijedlogom uz koji je ovrhovoditelj dužan podnijeti izvadak iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika.

Ovršenik može predložiti  da se ovrha umjesto na nekretnini odredi i provede na kojem drugom predmetu. Čim donese rješenje o ovrsi, sud je dužan ex offo odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe. Tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine. Nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kada je ta raspoložba poduzeta.

Promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti raniji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

Ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije ranije stekao založno pravo, stječe zabilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje. Nakon upisa zabilježbe ovrhe ne može se za namirenje druge tražbine istoga ili drugoga ovrhovoditelja na toj nekretnini provesti poseban ovršni postupak. Ovrhovoditelj za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti ovršni postupak. U postupku ovrhe na nekretnini namiruju se i založni vjerovnici koji nisu predložili ovrhu.

Založna prava uknjižena na nekretnini prestaju danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu pa makar založni vjerovnici nisu potpuno namireni, osim ako se založni vjerovnik i kupac drukčije ne sporazumiju.Stvarne služnosti, stvarni tereti i pravo građenja na nekretnini ne prestaju prodajom nekretnine. Prodajom nekretnine ne prestaju ni osobne služnosti koje su u zemljišnoj knjizi upisane prije prava i radi čijega se namirenja ovrha  provodi.  Ugovori o najmu, odnosno zakupu nekretnine koji su sklopljeni i upisani u zemljišnu knjigu prije stjecanja založnoga prava ili prava na namirenje radi čijega se ostvarenja ovrha traži, ne prestaju prodajom nekretnine. Ugovori o najmu ili zakupu koji nisu pisani u zemljišnu knjigu prije stjecanja založnoga prava ili prava namirenja radi čijega se ostvarenja izvršenje traži, prestaju pravomoćnošću rješenja o dosudi nekretnine kupcu.

Sud može, radi sprečavanja oštećenja nekretnine, omogućavanja njezine procjene, razgledavanja, zaštite i sl., na prijedlog ovrhovoditelja odrediti da se ovršenik i druge osobe privremeno ili trajno udalje s nekretnine, povjeriti je na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi ili odrediti druge mjere potrebne radi njezine zaštite, odnosno omogućavanja nesmetane provedbe ovrhe. Osobe koje sprečavaju ili ometaju provedbu ovrhe sud može kazniti novčanom kaznom i zatvorom. Utvrđivanju vrijednosti nekretnine pristupa se nakon što rješenje o ovrsi postane pravomoćno, ali i prije toga ako ovrhovoditelj to predloži, predujmi za to potrebna sredstva i izjavi da će snositi troškove utvrđivanja vrijednosti i ako ovrha bude obustavljena. O načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnine sud odlučuje zaključkom odmah nakon što donese rješenje o ovrsi.

Vrijednost nekretnine utvrđuje se na temelju procjene vještaka i drugih činjenica u visini njezine tržišne cijene na dan procjene. Sud može utvrđivanje vrijednosti nekretnine zatražiti i od nadležnoga tijela porezne uprave. Ako su u sudskom ili izvansudskom sporazumu na temelju kojega je stečeno založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži stranke utvrdile vrijednost nekretnine, vrijednost nekretnine u pravilu se posebno ne utvrđuje, već se kao njezina vrijednost uzima u sporazumu utvrđena vrijednost.

Na procijenjenu vrijednost nekretnine, ovršenik a i ovrhovoditelj imaju pravo žalbe!

Vrijednost nekretnine utvrđuje se zaključkom o prodaji koji sud donosi nakon provedbe postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine. Njime se određuju i način i uvjeti prodaje te vrijeme i mjesto prodaje dok se prodaja obavlja dražbom. Zaključak o prodaji objavljuje se na sudskoj oglasnoj ploči i na drugi uobičajeni način, a dostavlja se strankama, založnim vjerovnicima, sudionicima u postupku, osobama koje imaju uknjiženo pravo prvokupa i nadležnom tijelu porezne uprave. Prodaja nekretnine obavlja se u pravilu usmenom javnom dražbom, a iznimno neposrednom pogodbom preko osobe ovlaštene za promet nekretnina, sudskoga ovršitelja, javnoga bilježnika ili na drugi način.

Ugovor o prodaji neposrednom pogodbom sklapa se u pisanom obliku. Ugovor u ime i za račun ovršenika sklapa osoba kojoj je povjerena prodaja na temelju zaključka kojim je sud ovlašćuje na sklapanje toga ugovora. U javnoj dražbi, kao kupci, u pravilu mogu sudjelovati samo osobe koje su prethodno dale osiguranje.  Vjerovnik kao kupac  može predložiti ovršnom sudu da ga oslobodi plaćanja jamčevine kako bi u postupku prodaje nekretnine sudjelovao kao kupac.  Kupac – zavisno po kojem Ovršnom zakonu s provodi ovršni postupak, do 2008 godine nije bio oslobođen polaganja kupovnine na račun suda, nakon tog perioda, mogao je biti oslobođen plaćanja kupovnine, uz prijedlog sudu da se kupovnina namiri iz potraživanja, a razliku   do prodajne cijene nekretnine kupac je dužan isplatiti ovršeniku.   Nakon uspjele prodaje nekretnine sud donosi Rješenje o dosudi, kojim rješenjem se nekretnina dosuđuje kupcu i ista zabilježuje u zemljišnim knjigama.  Da bi se ovršni  postupak dovršio mora se nakon pravomoćnosti rješenja o  dosudi  provesti i  ročište radi namirenja (diobeno ročište), na kojem sud određuje koji iznos je potreban za namirenje vjerovnika/vjerovnika kao kupca, troškove sudskog postupka, a koji iznos je kupac dužan namiriti ovršeniku.

Kupac ne može biti ovršenik, sudac ili druga osoba koja službeno sudjeluje u postupku prodaje, a ni osoba koja po zakonu ne može steći nekretninu koja je predmet ovrhe.  Nekretnina se na dražbenim ročištima prodaje  prema vrijednosti određenoj Ovršnim zakonom po kojem se ovrha provodi (zakon koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovrhe). Za male iznose ovrhovoditeljevog potraživanja, prodaja nekretnine ne bi smjela biti provedena, već se ovrha ima provesti na drugom sredstvu (zapljenom na računu, naplatom na pokretninama, i sl.). Promjene u ovršnom postupku vrše se temeljem Prijedloga, sud neće po službenoj dužnosti sam donijeti odluku, već istu morate kao ovršenik predložiti Sudu (promjenu sredstva ovrhe, prekid ovrhe, obustava ovrhe ako ovršenik ne postoji,  obustava ovrhe zbog zastara – zastara se mora istaknuti u žalbi, itd).

Stranke i osobe koje se namiruju u postupku mogu se sporazumjeti da se nekretnina može prodati dražbom i za nižu cijenu. Ako su se stranke prije pokretanja ovršnoga postupka u sporazumu sklopljenom pred sudom ili u obliku javnobilježničke isprave suglasile da se nekretnina radi naplate tražbine ovrhovoditelja utvrđene tim sporazumom može prodati i za nižu cijenu, nekretnina se već na prvom ročištu za prodaju može prodati po toj cijeni ako u postupku ne sudjeluju druge osobe koje se u njemu namiruju, a svoje su pravo upisali u zemljišnu knjigu prije nego što je u tu knjigu upisano pravo ovrhovoditelja kojim je osigurana naplata njegove tražbine. Najniža cijena po kojoj se nekretnina može prodati u tom slučaju ne može biti ispod jedne trećine utvrđene vrijednosti. Nakon zaključenja dražbe sudac, odnosno javni bilježnik utvrđuje koji je ponuditelj ponudio najveću cijenu i da li je ispunio uvjete da mu se dosudi nekretnina. O dosudi nekretnine sud donosi pisano rješenje (rješenje o dosudi), koje se objavljuje na sudskoj ploči.  Prodaja nekretnine ispod najniže vrijednosti – ukinuta je!

U slučaju prodaje neposrednom pogodbom sud također donosi rješenje o dosudi pošto utvrdi da je udovoljeno uvjetima za pravovaljanost prodaje. Kupac je dužan položiti kupovninu u roku određenom u zaključku o prodaji. Ako kupac u određenom roku ne položi kupovninu, prodaja će se oglasiti nevažećom i odrediti će se nova prodaja. U rješenju o dosudi sud je dužan odrediti da će se nekretnina predati kupcu pošto položi kupovninu i nakon što to rješenje postane pravomoćno. Nakon što ti uvjeti budu ispunjeni, sud zaključkom određuje da se nekretnina preda kupcu i da se u zemljišnu knjigu upiše u njegovu korist pravo vlasništva.

Ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječu na pravo vlasništva kupca. Sud pristupa namirenju vjerovnika nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu i nakon što kupac položi kupovninu. Iz prodajne cijene namiruju se, po posebno utvrđenom redoslijedu, ovrhovoditelji na čiji je prijedlog određena ovrha, založni vjerovnici i kada nisu prijavili svoje tražbine, osobe koje imaju pravo na naknadu za osobne služnosti i druga prava koja prestaju prodajom, Republika Hrvatska i jedinice lokalne samouprave i uprave po osnovi poreza i drugih pristojbi te osobe koje imaju neke tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja te za naknadu štete. Više tražbina koje imaju isti red namirenja namiruju se razmjerno svojoj visini ako iznos dobiven prodajom nije dovoljan za potpuno namirenje. Osoba koja se namiruje iz prodajne cijene može, ako to utječe na njezino namirenje, najkasnije na ročištu za diobu, drugoj takvoj osobi osporiti postojanje tražbine, njezinu visinu i red namirenja. O osporavanju sud može u nekim slučajevima odlučiti u ovršnom postupku; inače mora određenu stranku uputiti na parnicu.

Neke tražbine namiruju se po posebnim pravilima. Nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu, sud određuje ročište za diobu kupovnine, na kojemu se raspravlja o namirenju vjerovnika i drugih osoba koje postavljaju zahtjev za namirenje. O namirenju ovrhovoditelja i drugih osoba kojima pripada pravo na namirenje sud odlučuje rješenjem nakon održanoga ročišta. Pritom se uzimaju u obzir samo one tražbine po kojima je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno najkasnije na dan ročišta za diobu. Nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi, sud rješenjem određuje da se u zemljišnoj knjizi brišu upisana prava i tereti, osim onih koji ostaju na nekretnini i poslije predaje nekretnine kupcu ili koje je kupac preuzeo.

Prodajom nekretnine ovršenik gubi pravo posjeda nekretnine i dužan ju je predati kupcu odmah nakon dostave rješenja o predaji nekretnine kupcu, ako zakonom ili u sporazumu s kupcem nije drukčije određeno. Ovrhovoditelj može već u prijedlogu za ovrhu prodajom nekretnine, a i kasnije sve do predaje nekretnine kupcu, zatražiti i njezino ispražnjenje te predaju kupcu na temelju zaključka o predaji nekretnine kupcu. U tom slučaju sud je dužan u rješenju o ovrsi odrediti ispražnjenje nekretnine i njezinu predaju kupcu nakon pravomoćnosti rješenja o predaji nekretnine kupcu. Na prijedlog kupca, nakon što donese zaključak o predaji nekretnine kupcu, sud pristupa ovrsi radi ispražnjenja i predaje nekretnine kupcu.

Nakon što donese zaključak o predaji nekretnine kupcu, sud je dužan, na prijedlog kupca, narediti najmoprimcu ili zakupcu da je predadu kupcu u roku koji ne može biti kraći od tri mjeseca, i u istom slučaju odrediti prisilnu ovrhu ispražnjenjem nekretnine i njezinom predajom kupcu ako je oni u roku koji im je određen ne predaju. Za ovrhu na nekretninama na području gdje ne postoje zemljišne knjige, odnosno za ovrhu na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige, vrijede posebna pravila.

 Ovršna isprava

Ovršna isprava (njem. Exekutionstitel) je jedna od dviju zakonom utvrđenih osnova za određivanje ovrhe (titulus executionis). Ovršna isprava je kvalificirana, u pravilu, javna isprava određenog sadržaja.

Ovršne mogu biti samo one isprave kojima je to svojstvo izrijekom priznato zakonom (načelo legaliteta):

1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba;
2. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna upravna nagodba sklopljena u tom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno;
3. ovršna javnobilježnička isprava.

Sudskom odlukom smatra se presuda, rješenje, platni nalog te druga odluka donesena u postupku pred sudom (uključujući prekršajni) i izbranim sudom, a sudskom nagodbom smatra se nagodba sklopljena u postupku pred tim sudovima. Odlukom upravnoga tijela smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli tijelo državne uprave ili pravna osoba s javnim ovlastima, a upravnom nagodbom smatra se nagodba zaključena u upravnom postupku pred tim tijelom, odnosno pred tom osobom. Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, obujam i vrijeme ispunjenja obveze.

Dakle, obveza radi čijeg se ostvarenja ovrha traži mora u ovršnoj ispravi biti definirana u subjektivnom, objektivnom i vremenskom smislu. Ona mora biti bezuvjetna. Da bi osoba koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik mogla predložiti ovrhu, mora javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom (dopunska ovršna isprava) dokazati da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Na odgovarajući način treba dokazati i prijenos tražbine na pasivnoj strani.

Ako je ovršna isprava odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje (pozitivna činidba), u njoj mora biti određen i rok za dobrovoljno ispunjenje. Ako je obveza ovršenika utvrđena u ovršnoj ispravi uvjetovana prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke obveze ovrhovoditelja ili nastupanjem nekoga uvjeta, sud smije, na prijedlog ovrhovoditelja, odrediti ovrhu ako on izjavi da je svoju obvezu ispunio, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ili da je uvjet nastupio.

Ako ovršenik u pravnom lijeku protiv rješenja o ovrsi istakne da ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, da nije osigurao njezino ispunjenje ili da uvjet nije nastupio, sud je dužan o ispunjenju ili osiguranju ispunjenja obveze ovrhovoditelja, odnosno o nastupanju uvjeta odlučiti u ovršnom postupku, osim ako odluka o tome ovisi o utvrđivanju spornih činjenica. Ovršna isprava mora imati potvrdu o ovršnosti ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju. Ako se ovrha provodi na temelju pravomoćne sudske presude, ista mora biti u originalu ili u ovjerenoj preslici, sa ovjerom klauzule pravomoćnosti, tj. klauzule ovršnosti, i mora biti priložena uz prijedlog za ovrhu, uz zemljišno knjižni izvadak u originalu.

 Ovršnost

Ovršnost (njem. Vollstreckbarkeit) je svojstvo određene isprave da se na temelju nje može tražiti ovrha. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje pozitivne tražbine (ili neko davanje ili činjenje) ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje (paricijski rok).

Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drukčije određeno. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje negativne tražbine – na neko trpljenje ili nečinjenje (propuštanje) – ovršna je ako je postala pravomoćna, osim ako je u ovršnoj ispravi određen poseban rok za usklađivanje ponašanja ovršenika s njegovom obvezom. Dakle, istek paricijskog roka u pravilu nije pretpostavka za ovršnost odluka kojima je naloženo ispunjenje negativne činidbe. Odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak, dakle u pravilu ako je postala konačna, odnosno istekom paricijskog roka. Na temelju ovršne odluke koja je postala ovršna u jednom dijelu, ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.

Ovrha se određuje na temelju sudske odluke koja nije postala pravomoćna i odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala konačna ako je zakonom propisano da žalba ili koji drugi pravni lijek ne zadržava ovrhu. Sudska odnosno upravna nagodba ovršna je ako je tražbina koju prema njoj treba ispuniti dospjela.

Dospijeće tražbine dokazuje se zapisnikom o nagodbi ili javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom. Dospijeće koje se ne može dokazati na navedeni način dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku kojom se utvrđuje dospijeće. Na temelju nagodbe koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Javnobilježnička isprava ovršna je ako je dospjela obveza koja je u njoj utvrđena. Ako ta obveza ovisi o uvjetu ili roku koji nije određen kalendarski, za ovršnost javnobilježničkog akta potrebno je da se javnom ispravom ili, ako to nije moguće, pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku dokaže da je uvjet nastupio ili da je rok protekao.

Odgovarajuća pravila vrijede za solemniziranu privatnu ispravu ili za privatnu ispravu na kojoj je potpis ovjerio javni bilježnik. Na temelju javnobilježničke isprave koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.

Izvor;  Riječnik trgovačkog prava (Masmedia)

Tekst obradio; hazud.hr

PRAVO I PRAVDA; Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA, a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA, a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

WWW.HAZUD.HR

Hrvatski sudovi i FINA fiktivnu dokumentaciju i fiktivne tražbine smatraju  valjanim, Zakon propisuje, a i sudska praksa dokazuje da nisu u pravu i da postupaju protuzakonito kada na temelju nezakonitih i nevjerodostojnih akata donose sudske odluke

Velik broj sudskih rješenja, iz sudske prakse ukazuje na problem nejednakosti sudskih odluka. Domaći sudovi odluke često donose na temelju dokaza koji su fiktivni, krivotvoreni, nezakoniti. Nezakonit dokaz,  prema Zakonu o kaznenom postupku RH ne može biti valjani dokaz u postupku i na njemu se ne može temeljiti sudska odluka. Na žalost, sudovi često, pritisnuti Ministarstvom pravosuđa i drugim javnim tijelima koji  zahtijevaju  brzo rješavanje predmeta uz donošenje presude na štetu optuženog ili tuženika u parnici, donose nezakonite sudske odluke.

Da je tome tako, dokazuje sudska praksa i odluke Upravnog suda koji je mjerodavan za odlučivanje o zakonitosti akata javnih tijela i državnih institucija i povredama prava građana od strane tih tijela, kao i odluke Ustavnog suda koji donose odluke o povredama ustavnih i ljudskih prava građana RH.  Fakture bez popratnih dokumenata, fotokopirane fakture nisu vjerodostojni dokumenti i na njima se ne može temeljiti sudska odluka jer se ne smatraju knjigovodstvenim ispravama. U predstečajnim nagodbama prijavljene su tražbine koje nisu provedene kroz knjigovodstvo, što dokazuju javno objavljena izvješća, pa se također zaključuje da se radi o fiktivnoj dokumentaciji.

Ugovori s potpisom samo jedne ugovorne strane, krivotvoreni ugovor ili krivotvoreno sudsko rješenje – nezakonit su akt – koji je dužan ukinuti tijelo koje ga i donijelo već po službenoj dužnosti. Rješenje bez potpisa jedne strane, ili ugovor kojim se prekoračuju vlasnička prava, odnosno ugovori sklopljeni na temelju nedopuštenog raspolaganja stranaka nepostojeći su ugovori i ne trebaju se niti pobijati nikakvim posebnim radnjama. (Ustavni sud RH).  Na žalost, sva  sudska praksa, propisi, odluke najviših sudskih tijela RH nisu značajni  ni mjerodavni za donošenje odluke nižih sudova, ukoliko oni unaprijed žele nekog osuditi ili nešto naplatiti.  Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA,  a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

UZZ-7/03 od 30. 3.2003.

Upravni sud Republike Hrvatske prihvaća da je između inozemnih tvrtki i tužitelja postojao poslovni odnos u smislu odredaba ugovora o dugoročno poslovno-tehničkoj suradnji koji je tužitelj sklopio s tvrtkom “A” i “A” 7. siječnja 1997. godine, međutim, prema ocjeni tog Suda računi na temelju kojih je tužitelj knjižio trošak, a bez popratne dokumentacije o obavljanju usluga (bilo da je riječ o transportu, promidžbi i sl.) nisu dostatni da bi se na temelju istih moglo nedvojbeno i bez sumnje zaključiti da su poslovne promjene nastale i kakve su prirode.

Ni sam tužitelji ne osporava da za te račune ne postoji popratna dokumentacija, što više, ističe da ju je i sam zatražio od poslovnih partnera, ali bez pozitivnih rezultata.

Upravni sud Republike Hrvatske osnovano se poziva na odredbe čl. 2. i odredbu čl. 5. st. 3. Zakona o računovodstvu (Nar. nov., br. 90/92).

Naime, prema odredbama čl. 2. tog Zakona:

(1) unos svih podataka u poslovne knjige poduzetnika utemeljuje se na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama;

(2) knjigovodstvena isprava jest pisani dokaz o nastaloj poslovnoj promjeni, a služi kao podloga za unošenje podataka u poslovne knjige i nadzor nad obavljanjem poslovnog zahvata;

(3) za primaran unos podataka elektroničkom obradom podataka obvezatna Je knjigovodstvena isprava iz st. 1. ovog članka.

Prema odredbi čl. 5. st. 3. tog Zakona, knjigovodstvena isprava koja je kontrolirana mora biti takva da neutralna stručna osoba, koja nije sudjelovala u poslovnoj promjeni, može iz isprave nedvojbeno zaključiti i bez ikakvih sumnji saznati prirodu obavljene poslovne promjene.

U ovom slučaju predmetni ulazni računi nisu takve knjigovodstvene isprave.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske neosnovane se poziva na vjerodostojne isprave iz Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96 – proč. tekst i 29/99 – u nastavku teksta: OZ), jer je sasvim druga svrha te vjerodostojne isprave na temelju koje se određuje ovrha. Prema 61. 28. st. 1. OZ-a, račun je vjerodostojna isprava, međutim, prema čl. 28. st. 2. vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet i vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze, a prema 61. 54. st. 2. OZ-a, ako se rješenje o ovrsi pobija kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu, sud kojem je prigovor podnesen stavit će izvan snage rješenje o ovrsi i ukinuti provedene radnje.

Međutim, kad je riječ o porezu na dobit porez navedenih knjigovodstvenih propisa treba ukazati i na odredbu čl. 14. st. 3. Zakona o porezu na dobit (Nar. nov., br. 35/95 – proč. tekst i 106/96). Prema toj zakonskoj odredbi izdaci koji nisu uredno i pravodobno evidentirani te vjerodostojno dokumentirani, ne priznaju se u svrtiu oporezivanja. Upravni sud je pravilno primijenio i tu zakonsku odredbu te valjano zaključio da su upravna tijela pravilno postupila kad nisu priznali trošak u iznosu od 3,409.308,63 kn i iznos predujma poreza na dobit za 1998. godinu u iznosu od 397.822,64 kn.

Kraj takvog stanja stvari u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se neosnovano prigovara da se ne može preispitati obrazloženje iz osporene presude jer da nema razloga o odlučnim činjenicama s obzirom na spomenuti ugovor i zaprimljene račune koji prema danom mišljenju sadrže sve elemente za vjerodostojnost.

Nejednakost primjene zakona uzrok je najveće nepravde prema građanima

Građani su potpuno nezaštićeni. Činjenica da je sudstvo samostalno u svojim odlukama, i gotovo bez ikakve odgovornosti pojačava mogućnost zlouporaba službene osobe obavljajući službenu dužnost.  Stečajni upravitelji i odvjetnici osigurani su za slučaj štete koju počine prema trećem obavljanjem svoje dužnosti, suci nisu. Zakon njih ne obvezuje na namirenje štete koju su uzrokovali nego suprotno, za štetu koju počine suci, kao i zemljišno knjižni odjel odgovara Republika Hrvatska, pa sve opet pada na leđa građana Republike Hrvatske.

Službenik u državnoj službi, kao i djelatnik u privatnom sektoru, za svaku manju pogrešku dobiti će otkaz, bez imalo predumišljanja njegovog poslodavca. Pojedini suci pak, svojim odlukama znaju uništiti čitava poduzeća,  brojna radna mjesta, donijeti odluke na štetu građana, poduzeća, i za to nisu odgovorni.  Iznimka su osobe poput suca Kolakušića kojem bi prema našem mišljenju trebalo dodijeliti priznanje od strane predsjednika Republike Hrvatske.

Vrijeme je da Vlast i Vlada RH  prestane biti majčinski raspoložena prema svojim službenicima i da svatko od državnih službenika, u području u kojem obavlja svoju dužnost, bude odgovoran, savjestan, i da postupa po zakonu, kao i da poštuje zakon. U suprotnom, mora odgovarati kao i bilo koji drugi građanin i sanirati uzrokovanu štetu.

Tada bi Hrvatska bila  doista pravna država!

predsjednica Udruge  Veronika Vere, za zaštitu žrtava pravosuđa

ŽRTVE PRAVOSUĐA; Zaštita žrtve pravosuđa od nezakonitih sudskih odluka

Zaštita žrtve pravosuđa od nezakonitih sudskih odluka

Bez prava na pristup pravosuđu, žrtva pravosuđa nije u stanju ostavariti svoja prava ili nadoknaditi pretrpljenu štetu. Prema međunarodnom i europskom pravu o ljudskim pravima, države članice EU dužne su svakome osigurati pravo na pristup sudu, pravo žalbe, pravo na pritužbu. Pema međunarodnom pravu EU svatko ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom u svrhu ostvarivanja onih prava koja mu dodjeljuje EU.

 Koliko se u Hrvatskoj poštuje međunarodno i europsko pravo najlakše je uočiti iz sudske prakse. U nekim pravnim postupcima i iz sudske prakse više nego žestoko nameću se pitanja, dovodi li očigledno neujednačena sudska pravna praksa u pitanje i pravo na poštenje suđenje kao i do diskriminacije stranke pred javnim tijelima, tj. pred sudom?

Vrlo visok stupanj neujednačenosti sudskih presuda, kao i pitanje donošenja presuda i rješenja suprotno zakonskim odredbama koji su na snazi nameće dodatno pitanje; Trebaju li suci imati neprikosnoveno pravo postupanja bez ikakve odgovornosti tj. bez nadzora zakonitosti njihovih odluka od strane neovisnih i stručnih  tijela u RH?

Iz brojnih podnesaka upućenim Ministarstvu pravosuđa, Državnom pravobranitelju, Ustavnom sudu, Saboru Republike Hrvatske i drugim tijelima koja su prema Ustavu zadužena brinuti o zajamčenim pravima građana RH, očigledno je da se oni gotovo uvijek opravdavaju činjenicom da je sudstvo neovisno, te da nisu ovlašteni komentirati ili kritizirati odluke sudaca. A što kad je žrtvama onemogućen pristup sudu, uskraćeno pravo na žalbu, što kad se u istoj stvari pred istim sucem različito rješavaju predmeti ovisno o tome koja je stranka pred sucem? Tko u Hrvatskoj, ili točnije koja institucija u Hrvatskoj može zaštititi žrtvu pravosuđa ako su njena prava povrijeđena nezakonitim postupanjem suca, diskriminacijom, nejednakošću pred sudovima, onemogućavanjem pristupa pravosuđu zaštitom svojih prava pred sudom – žalbom, tužbom, prigovorom?

Svaka je država potpisnica međunarodnih i europskih konvencija dužna osigurati svojim građanima PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE. Tako je u slučaju „Belan“ Europski sud za ljudska prava utvrdio da „visok stupanj neujednačenosti presuda o istom pravnom pitanju, i nemogućnost osiguranja konzistentne prakse suđenja vrijeđa zahtjev pravne sigurnosti koja se ubraja u konstitutivne elemente jedne pravne države.“

Pravo na pošteno suđenje sadržano je u prvom stavku čl. 6. Europske konvencije koji u prijevodu na hrvatski jezik glasi;

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.”

Država potpisnica međunarodnih i europskih konvencija, poštujući aspekte prava na pošteno (pravično) suđenje (fair) dužna je osigurati slijedeće elemente u sudskom postupanju;

-         pravo na pristup sudu

-         pravo na pravnu pomoć

-         pravo na procesnu ravnopravnost

-         pravo na javno i kontradiktorno suđenje

-         pravo na saslušanje

-         pravo na dokaz

-         pravo na javnu objavu presuda

-         pravo na sud ustanovljen zakonom

-         pravo na nezavisnost i nepristranost u suđenju

-         pravo na suđenje u razumnom roku

-         pravo na učinkovitu ovrhu presuda

-         zabrana arbitrarnog postupanja

Pravo na pristup sudu po praksi Suda može biti povrijeđeno i nemogućnošću da stranka uloži žalbu (pravo na pravni lijek), i nemogućnošću da se provedu u djelo sudske odluke.

Pravo na pristup sudu mora biti zajamčeno ne samo formalno i u načelu, već se mora i u konkretnom slučaju omogućiti da  se ono faktički ostvari. Pravo na pristup sudu povrijeđeno je i u onim slučajevima kada stranke koje si ne mogu same priuštiti pravnu pomoć, nisu mogle osigurati pravo na besplatnu pravnu pomoć, iz razloga jer je zbog nedostatne pravne pomoći osoba bitno ograničena u sposobnosti da učinkovito brani svoja prava i interese.

Čitav sustav procesnih prava iz čl. 6. Europske konvencije počiva na ideji djelotvorne pravne zaštite. To je moguće samo ako ta zaštita bude ne samo zakonita, već i pravodobna.

Po odredbama mjerodavnog prava od države se može tražiti naknada štete koju je stranka (žrtva) pretrpjela, ako su njena tijela takvu štetu bila dužna spriječiti.

Pravo na pravni lijek

Člankom 13. Konvencije čija potpisnica je i Republika Hrvatska zagarantirano je pravo na djelotvoran pravni lijek. „Svatko čija su prava i slobode priznate u ovoj Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povrede počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu“

Izgled nezakonitog i neustavnog sudskog rješenja. Općinski sud u Dugom Selu donio je rješenje bez pravnog lijeka, bez ustavne naredbe, 21. travnja na temelju rješenja od 25. travnja, bez potpunih podataka o stranci u postupku

Izgled nezakonitog i neustavnog sudskog rješenja donešenog 21. travnja 2000 na temelju nepostojećeg rješenja od 25. travnja 2000 godine, bez dostavne naredbe, bez pouke o pravnom lijeku, sa pogrešno identificiranim z.k. česticama

 Pravni lijekovi u zemljišno-knjižnom pravu, u kojem je pravni lijek jedino pravno sredstvo zaštite prava vlasništva ili sprječavanja povrede prava uređeni su člancima 123. do 128. ZZK-a. Tako je člankom 123. stavkom 1. ZZK-a propisano da je protiv rješenja donesenih u zemljšno knjižnom postupku dopuštena žalba kao redovni pravni lijek. Žalba je dopuštena protiv svakog rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, osim kad je izričito određeno da žalba nije dopuštena. Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja donesena u zemljišnoknjižnom postupku. U žalbi se ističu uočene povrede, tj. navodi se da je pobijano rješenje nepravilno, jer je s obzirom na zemljišnoknjižno stanje,  prijedlog, njegove priloge, i ostale spise dopušten upis za koji nisu bile ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene odredbama zemljišnoknjižnog prava. Stoga će žalba biti osnovana kad se, s obzirom na zemljišnoknjižno stanje, prijedlog za upis te priložene isprave, dopustio i proveo upis za koji nisu bile ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom.

Svrha žalbe u zemljišno knjižnom postupku jest otkloniti posljedice pogrešno provedenog upisa (u žalbi se, između ostaloga, može tvrditi da su pri upisu povrijeđena pravila o ispravama na osnovi kojih je proveden upis).

Ustavni sud u svojim odlukama ističe da je člankom 120. stavkom 1 ZZK-a propisano da se rješenje u zemljišnoknjižnom postupku dostavlja predlagatelju, odnosno njegovom punomoćniku i osobama na čijoj se nekretnini stječe knjižno pravo i čija se knjižna prava prenose, opterećeuju, ograničavaju ili ukidaju, kao i osobi protiv koje je provedena zabilježba. Točnije, zemljišnoknjižno rješenje, sud je dužan dostaviti svim fizičkim ili pravnim osobama čija bi prava upisom mogla biti povrijeđena.

Prema stajalištu Ustavnog suda RH, sudski se postupci moraju provoditi sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Ustav RH jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18 st. 1). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (članak 21.).

Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3. Ustava)!

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise i ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano sudsko rješenje. Takvo rješenje zapravo upućuje na zaključak da nije utemeljeno na zakonu (čl. 19. st. 1 Ustava), a što ima za posljedicu da se ni samo ustavno pravo na žalbu ne može na učinkovit način ostvariti (čl. 18. st. 1 Ustava). Uskraćivanjem strankama pravo na pravni lijek došlo je do povrede ustavnog prava na isticanje pravnih lijekova, ali i do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima i drugim državnim organima (čl. 26. Ustava) jer su očigledno druge osobe koje su u prilici da se žale protiv onih pojedinačnih pravnih akata koje sadrže valjano obrazloženje, uputu o pravnom lijeku i dostavnu naredbu (sukladno zakonskim odredbama) u daleko povoljnijem položaju od onih kojima je to pravo uskraćeno od strane suda.

Pravo na žalbu, pravo na pravično i pošteno suđenje, pravo na pristup sudu, učvršćuje načelo zakonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja eventualno samovolju te omogućuje da se načini kontrola da li se službena osoba pri donošenja Rješenja i vođenju postupka rukovodila načelom ustavnosti i zakonitosti, i postupila tako da pri vođenju postupka i odlučivanju strankama omogućuje da dođu do što lakše zaštite svojih prava, vodeći dakako računa o tome da ostvarenje njihovih prava bude u sladu sa važećim propisima i Ustavom.

Nedostava Rješenja i uskrata prava na djelotvoran pravni lijek suprotna je i Općoj deklaraciji o pravima čovjeka (OUN 10. prosinca 1948) koja u članku 8. govori o pravu svakoga na učinkovito pravno sredstvo. Žalbom na rješenje suda prvog stupnja stranka može u drugostupanjskom postupku ili u upravnoj tužbi uspješno pobijati osporeno rješenje, braniti svoja prava i na zakonu zasnovane interese. U protivnom joj je onemogućena ili bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu (čl. 18. Ustava).

Prema međunarodnom i europskom pravu o ljudskim pravima, države potpisnice Konvencija dužne su svakome osigurati pravo na pristup sudu ili tijelu alterantivnog rješavanja sporova, te pravo na pravni lijek u slučaju kršenja njegovih prava. To je pravo na pristup pravosuđu. Također, prema pravu EU svatko ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom u svrhu zaštite svojeg prava. U najširom smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti i sve radnje pravnih subjekata budu usklađeni sa zakonom. Bez prava na pristup pravosuđu, žrtva nije u stanju ostvariti svoja prava ili nadoknaditi pretrpljenu štetu.

Načelo zakonitosti ima dva aspekta; 1. formalnu zakonitost koja nalaže da niži pravni akt bude donesen od strane organa koji je višim pravnim aktom određen kao nadležan za njegovo donošenje, te da bude donesen po postupku i u formi koji su također određeni višim aktom, i 2. materijalnu zakonitost koja nalaže da niži pravni akt bude sadržajno usklađen s višim. U slučaju da nije ispunjen koji od ovih uvjeta, niži pravni akt je nezakonit – formalno i/ili materijalno. Zakonitost općih pravnih akata ispituju i kontroliraju prije svega ustavni sudovi, dok se zakonitost individualnih pravnih akata štiti putem pravnih lijekova koje stranke podnose u sudskim i upravnim postupcima u ostavarivanju svojih prava.

Sudski poslovnik IZGLED SUDSKOG RJEŠENJA

SUDSKO RJEŠENJE MORA BITI SASTAVLJENO SUKLADNO ODREDBAMA SUDSKOG POSLOVNIKA, I U NJEMU MORAJU BITI SADRŽANI SVI ELEMENTI KOJI SU ZAKONOM PROPISANI

Članak 62.

(1) Sudske odluke i ostala pismena pišu se pismom Times New Roman, veličine 12 pt, na papiru veličine A4.

(2) Presude, važnija rješenja i odluke drugostupanjskog suda uvijek se pišu na cijelom listu, s ostavljenim slobodnim prostorom širine 2,5 cm od gornjeg i donjeg, desnog i lijevog ruba papira, bez proreda, s time da pojedini dijelovi odluke (uvod, izreka i obrazloženje) budu vidljivo odvojeni.

(3) Izvornik odluke piše se samo na jednoj stranici. Ako je odluka sastavljena od više listova, svi će se listovi spojiti prošivanjem ili lijepljenjem.

(4) Na presudama i rješenjima kojima se dovršava postupak u gornjem lijevom kutu stavit će se grb Republike Hrvatske u izvornim bojama, a ispod njega naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda i sjedište stalne službe. U sredini iznad uvoda stavit će se
»U IME REPUBLIKE HRVATSKE «, a ispod toga stavit će se naziv odluke »P R E S U D A«, odnosno »R J E Š E NJ E«.

(5) U ostalim sudskim odlukama u gornjem lijevom kutu stavit će se grb Republike Hrvatske u izvornim bojama, a ispod njega naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda i sjedište stalne službe. U sredini iznad uvoda stavit će se »REPUBLIKA HRVATSKA «, a ispod toga stavit će se naziv odluke »R J E Š E NJ E«.

(6) U gornjem desnom kutu u svim odlukama stavit će se poslovni broj spisa i podbroj pod kojim je donesena odluka. Ako se odluka sastoji od više listova, poslovni broj i podbroj pod kojim je donesena stavlja se na svaki list u gornjem desnom kutu.

(7) U uvodu odluke, koju je donijelo vijeće, navode se imena svih članova vijeća, počevši od predsjednika vijeća.

(8) Ispod uvoda, a iznad teksta izreke, označit će se u posebnom redu, malim rastavljenim slovima bez podebljavanja, kakvu je odluku sud donio (»presudio je«, »riješio je« i sl.). Ispod izreke, a prije početka obrazloženja, stavlja se naslov »Obrazloženje« velikim početnim slovom, bez rastavljanja i podebljavanja.

(9) Ispod teksta obrazloženja, na sredini stranice stavlja se mjesto i datum objavljivanja odluke odnosno donošenja, a na desnoj polovici stranice potpis predsjednika vijeća ili suca pojedinca (ime i prezime), dok se na lijevoj polovici stranice stavlja potpis zapisničara, ako je to propisano pravilima odgovarajućeg postupka.

(10) Sudski pečat stavlja se lijevo od potpisa predsjednika vijeća ili suca pojedinca.

Članak 63.

(1) Na sudske dopise, zamolnice, potvrde, kao i na pozive odnosno rješenja koja nemaju poseban uvod stavlja se u gornjem lijevom kutu službeni naziv suda i njegovo sjedište. Poslovni broj spisa stavlja se u gornjem desnom kutu, a datum donošenja odluke, sastavljanja dopisa i slično u sredini ispod napisanog teksta.

(2) Sudski poziv ovjerava se pečatom suda i potpisom službenika koji je poziv sastavio. Potpis se stavlja ispod štambilja ili štampanog otiska koji sadrži ime i prezime predsjednika vijeća odnosno suca koji je naredio pozivanje i štambilja »za točnost otpravka«.

(3) Na akte sudske uprave, u gornjem lijevom kutu, stavit će se grb i naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda, a ispod toga naziv »Ured predsjednika suda« (»Predsjednik suda«). Ispod te oznake navest će se poslovni broj spisa te datum izrade akta. Kratki sadržaj akta (»predmet«) stavlja se s lijeve strane, ispod adrese primatelja.

3. Izvornici i prijepisi sudskih odluka i pismena

Članak 64.

(1) Izvornikom se smatra odluka suda, nagodba, nalog, potvrda, isprava i slično, sastavljena u propisanom obliku i vlastoručno potpisana od predsjednika vijeća, suca istrage, suca pojedinca ili drugog ovlaštenog službenika, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Izvornici odluka, nagodbi i ostalih pismena zadržavaju se u odgovarajućem spisu, a strankama se dostavljaju u ovjerenom prijepisu (otpravak), odnosno u ovjerenom prijevodu ako je zahtjev za izdavanje odluke na jeziku nacionalne zajednice ili manjine utemeljen na zakonu ili međunarodnom ugovoru.

(3) Potvrda i isprave sastavljene kod suda izdaju se strankama u izvorniku, a za sudski spis zadržava se prijepis (kopija) izvornika.

Članak 65.

(1) Otpravak je prijepis izvornika ili dodatni ispis koji se izrađuje po službenoj dužnosti radi dostavljanja strankama i drugim zainteresiranim osobama.

(2) Na svim otpravcima stavlja se ime i prezime potpisnika izvornika na mjestu gdje je izvornik potpisao predsjednik vijeća, sudac ili drugi ovlašteni službenik, kao i kratica koja označuje da je izvornik potpisan vlastoručno (v. r.). Ispod toga stavlja se potvrda o ovjeri točnosti otpravka koja glasi: »Za točnost otpravka – ovlašteni službenik«. Potvrdu potpisuje upravitelj sudske pisarnice ili drugi ovlašteni službenik uz stavljanje službenog pečata suda.

Članak 66.

(1) U sve izvornike i otpravke odluka protiv kojih je dopušteno podnošenje redovnog pravnog lijeka, ispod potpisa predsjednika vijeća ili suca, stavit će se uputa o pravnom lijeku.

(2) Uputa o pravnom lijeku sadrži uputu o tome kakav je pravni lijek dopušten, u kojemu roku, te kome i u kolikom broju primjeraka se može podnijeti.

Članak 67.

Kad je podnesak, kojim se traži izdavanje rješenja o ovrsi, rješenja o privremenoj pljenidbi, platnog naloga i tome slično tako sastavljen da sadržaj prijedloga potpuno odgovara tekstu rješenja koje bi se trebalo donijeti i kad je takav podnesak podnesen u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke, rješenje o prihvaćanju prijedloga može se donijeti i stavljanjem štambilja na primjerku podneska.

Pravni lijekovi na europskoj i međunarodnoj razini

Ako pojedinac nije uspio na sudu na nacionalnoj razini, može se obratiti tijelima na europskoj ili međunarodnoj razini. Sud pravde Europske unije (CJEU) može odlučivati o slučajevima povrede prava EU-a. Pritužbe o kršenju ljudskih prava češće se upućuju na ECtHR, koji nadzire poštivanje Europske konvencije o ljudskim pravima. Europski odbor za socijalna prava (ECSR) također može zaprimati “kolektivne” pritužbe od pojedinih organizacija o kršenju Europske socijalne povelje. Tijela Ujedinjenih naroda također mogu odlučivati o pritužbama koje se odnose na kršenje UN-ovih ugovora u području ljudskih prava, ako je država pristala na postupak.

Ove institucije imaju i svoja pravila o pravu na podnošenje tužbi, što pojedincima otežava pristup međunarodnom sudu. CJEU ima stroga pravila, ECtHR ima izuzetno velik broj predmeta, što uzrokuje kašnjenje u donošenju presuda. ECSR bavi se isključivo pritužbama pojedinih organizacija a ne pojedinaca. Tijela UN-a dostupnija su po pitanju troškova jer ne zahtijevaju da pojedinca zastupa odvjetnik. Međutim, njihove odluke nisu pravno obvezujuće.

Autor; Nada Landeka

ŠOKANTNO; Crveni li se hrvatsko pravosuđe od stida?

Prosječni čitatelj koji prati hrvatske medije sve češće nailazi na skandalozne vijesti vezane uz vrlo čudna događanja u domaćem pravosuđu a kakve se u uređenim državama ne sreću ni približno tako često kao u Hrvatskoj.

Dobar dio tih nesvakidašnjih vijesti iz Domovine vezan je uz osječke sudove; zapošljavanja djece sudaca, dopisivanja sudaca s ljubavnicama i pomoć u suđenju, ljubavni problemi sutkinja koji ih dekoncentriraju na raspravama dok ljude šalju u zatvor, nestanci spisa iz zgrade suda, ulični napadi na suca gdje novine u kojima radi sestrična suca navode da je napadač građanin dok druge novine pišu da je ulični incident možda izazvao i napadnuti….i slično. Možda sličnih događanja ima i na drugim sudovima, ali na sreću ili nesreću, za njih se za sada još ne zna.

Sve do nedavno se međutim nitko nije sjetio, usudio ili bio dovoljno uporan istražiti i tzv. “ljetnja suđenja”.

Od kada je prije više od šest i pol godina dobio izvanredni otkaz, osječki pravnik Vladimir Šplajt se sam bori protiv nepravilnosti lokalnog pravosuđa čije najčudnije odluke se u pravilu donose u srpnju i kolovozu kada bi suci prema Sudskom poslovniku u pravilu trebali koristiti godišnje odmore. Te ljetne, ali i neke druge odluke su najčešće na njegovu štetu i štetu njegove sestre V.P. O slučaju učiteljice V.P. i presudi Pr-30/10, te što se sa tim spisom događalo, pogađate, baš u srpnju i kolovozu 2010. i srpnju 2014.godine, a i ranije sa izgubljenim pa rekonstruiranim spisom Pr-4/96, više u jednom od slijedećih nastavaka.

Do sada je jedini konkretniji i pravi rezultat Šplajtove borbe iz vremena bivšeg nestranačkog ministra pravosuđa Ivana Šimonovića koji je zbog suđenja suprugu, sinu i zetu razriješio predsjednicu Trgovačkog suda u Osijeku. Od kada je otišla u prijevremenu mirovinu, na Trgovačkom sudu u Osijeku više nema većih skandala. Ima li u osječkom pravosuđu još sudaca koji su “sazreli” da ih sadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić udalji od mogućnosti “suđenja” na dosadašnji način koji ćemo opisati u ovom članku?

HAZUD će prvi objaviti neke dokumente iz pomoćnih sudskih knjiga do kojih koliko nam je poznato u Hrvatskoj još nije došla nijedna stranka. Ovi dokumenti ilustriraju i dokazuju kako se kome sudi u Osijeku, posebice ljeti u vrijeme godišnjih odmora.

Možda će ovaj članak zaintrigirati i neke druge hrvatske građane da kao stranke iskoriste svoje pravo i za pravomoćne presude koje su ih zaprepastile i od svojih županijskih sudova zatraže na uvid “posebne knjige sjednice vijeća” iz čl.213.st.1. Sudskog poslovnika (NN 158/09)?

Javnosti i strankama je uglavnom nepoznato kako drugostupanjska vijeća odlučuju o žalbama, iako stranke osim rezultata glasanja imaju pravo znati kako se odvija dio tog izvanparničnog procesa. A kako je sudilo III Građansko vijeće Županijskog suda u Osijeku u 2011. i 2012. godini, dio toga objavljujemo u ovom članku. Iskreno se nadamo da na drugim sudovima nema ni približno toliko prepravljanja odluka i mijenjanja sudaca te da se na drugim sudovima kada stranke otkriju nepravilnosti u otpravljanju i dostavi ne uništavaju pomoćne knjige koje se prema čl. 170. Sudskog poslovnika (NN 37/14) u općem arhivu suda moraju čuvati – trajno!

Zbog preobimnog dokaznog materijala kojeg posjedujemo, ovu priču o hrvatskom, posebice o osječkom pravosuđu ćemo objaviti u nekoliko nastavaka.

Za početak ćemo se dotaknuti samo Šplajtovog radnog spora o čijem ponavljanju postupka se odlučuje 200 km zapadnije od Osijeka na delegiranom Županijskom sudu u Bjelovaru dokle nadamo se ne bi trebali dosizati dugi osječki kraci.

Na Županijskom sudu u Osijeku radni spor ovog Osječanina je najprije bio pod brojem Gž-1485/10, a nakon ukidanja presude dobio je novi broj Gž-1431/12. Ovaj broj se nalazi otisnut i na Šplajtovoj bijeloj majici s likom božice pravde Justicije koja se sudeći po boji obraza očito zastidjela ove osječke presude.

    

Za početak ukazujemo na jednu indikativnu činjenicu koja pokazuje nevjerojatnu… da li baš – “slučajnost”!? I uzavrelog 7. srpnja 2011. kada je odlučivano i odlučeno o 26 žalbi i maglovitog 22. studenoga 2012. kada je bilo 20 žalbi, oba Šplajtova predmeta su kao što se može vidjeti iz preslike zapisnika na dnevnom redu bili – posljednji!?

  

  

Slučajno ili ne?

Ako ova “slučajnost” do sada nikome nije bila čudna, nekome bi ipak trebalo biti suspektno zašto je onda u III vijeću toga 7. srpnja 2011. od 26 predmeta sudac J.G. koji je u osječko pravosuđe došao kao odvjetnik iz Subotice iako uopće nije član III vijeća nije sudio nikom drugom osim Šplajtu?

Tko je bio “taj” ili kako neslužbeno saznajemo “ta” koja je odlučila o kako se vidi na kraju zapisnika naknadnom stisnutom dopisivanju prezimena suca G. kako ne bi sudili suci III vijeća M.Ž. i D.G.?

Ako je vjerovati dopisu tajnice Županijskog suda, D.G. iz Đakova toga 7. srpnja nije bio na godišnjem odmoru?

Zašto je M.Ž. toga dana mogla odlučivati o 24 žalbe, a ne i o preostale dvije kada je pozvana i sutkinja M.N. iz V vijeća da sa J.G. iz II vijeća ukine dvije nepravomoćne odluke? Kome i kakvu odluku je sutkinja izvjestiteljica D.V. zapravo predložila tom šarolikom vijeću kada u zapisniku piše da je donesena presuda, a Šplajt je na kućnu adresu dobio pisani otpravak – rješenje!? Je li “Subotičanin” uopće bio na toj samo jednoj i to zadnjoj točki vijeća, a ako jest, jel’ pozvan samo zato da se preglasa predsjednica vijeća S.Z. i članica cijeća M.Ž.? Zašto je iz V vijeća zbog samo jedne odluke uopće pozivana i sutkinja M.N.?

Kakve su to prema Zakonu o parničnom postupku presude i rješenja koja se kako piše u zapisniku donose – “na drugi način”?

A da bi prema van sve “štimalo”, ova presuda, (iako u pisanom otpravku piše rješenje!?) je kako se vidi iz štambilja 26.VII 2011. i – pregledana.

Slučajni problem je u tome što sutkinja M.Č. koja je u štambilju parafirala da je presudu pregledala, te 2011. godine Godišnjim rasporedom uopće nije bila određena za pregledavanje pa ništa nije ni smjela pregledavati. 2011. godine je pregled i kontrolu drugostupanjskih građanskih odluka radi ujednačavanja sudske prakse mogla i morala obavljati jedino sutkinja H.R. Je li se možda čekalo da sutkinja H.R. ode na godišnji odmor pa da ovu presudu prekontrolira netko podobniji? Je li sve to baš “slučajno” pa se 15 mjeseci čekalo da se poklope neki odlasci na godišnje odmore sudaca koji su morali suditi kako bi sudili neki drugi suci iz drugih vijeća? Ili su se najmanje tri osobe udružile s namjerom da donesu ovakve sudske odluke koje su Šplajtu i drugima nanijele veliku financijsku štetu?

O tome kako je u Osijeku “normalna” pojava da i druga vijeća donose npr. rješenje kojim je prethodna odluka preinačena, a u međuvremenu se do pisanog otpravka i objave na internetu u e-Predmetu ista ta odluka – ukine, u jednom od slijedećih nastavaka.

Za sada ćemo samo ilustrirati kako se u vrlo ozbiljnim stvarima, sa nečijim novcima i životnim sudbinama u Osijeku vrlo neozbiljno ponaša i poigrava. Pa se u nečijim Gž-941/11 i Gž-1714/11 oblik i vrsta odluke pišu kemijskom olovkom, križaju i prepravljaju običnom olovkom, na internetu u e-Predmetu se objavi nešto sasvim treće, a ne bi bilo iznenađenje i da je sudski dostavljač strankama kući donio nešto sasvim četvrto?

   

No, da se vratimo Gž-1485/10. Nakon što je Općinski sud po drugi puta presudio u korist ovog Osječanina, njegov poslodavac se opet žalio u spisu pod novim brojem Gž-1431/12. Na prvi pogled vidi se da nije bilo nikakvih križanja, koreksiranja, sudaca iz drugih vijeća i čini se da je tog 22.studenoga 2012. bilo sve uredno i u skladu sa zakonom? No to je tako samo na prvi pogled. I laici zamjećuju da nedostaje sutkinja S.Z. koja je 7.srpnja prethodne godine bila predsjednica vijeća. Osim ako nije otišla u mirovinu, na drugi sud, dugotrajno bolovanje ili na sličan način opravdano spriječena, prema čl. 10. st.1. Zakona o sudovima (NN 28/13) spis se nije smio dodijeliti nekom drugom predsjedniku vijeća pa tako ni sucu D.G.

Zašto se to dodijelio D.G. ako sutkinja S.Z. toga 22. studenoga nije bila opravdano spriječena?

Odgovor na to i odgovoran za to je tada bio Z.V., sudac ovlašten za obavljanje poslova sudske uprave koji je u međuvremenu predsjedao i na dvije sjednice sudaca kada se 11.prosinca 2012. prema zapisniku od više sudaca moglo čuti o nezadovoljstvu suca D.G. radom njegovog III vijeća. Kakvo je to nezadovoljstvo bilo i što se krije iza toga eufemizma? Je li nezadovoljstvo bilo i što se se A.V., kćer suca Z.V., slučajno baš za vrijeme Šplajtovog žalbenog postupka zaposlila u istu pravnu službu iz koje je Šplajt dobio otkaz!? Ili je to bio pravi raison d’etre ovih “slučajnosti”?

Pravu istinu sasvim sigurno znaju neki suci koji se o tome nisu dužni očitovati dok netko ovlašten DSV ne predloži skidanje njihovih sudačkih imuniteta.

Tada bi i sutkinja koju je Šplajt imenovao u prijedlogu za ponavljanje postupka mogla pojasniti zašto je i od koga povezanog sa Gž-1431/12 u prijedlogu za ovrhu zatražila i prema svemu sudeći dobila oprost troškova koje je bila dužna platiti? Koliko znamo, sutkinja zbog toga do sada Šplajta još nije odvažila tužiti za klevetu kao što ga je tužio sudac Z.V. jer je na portalu dnevno.hr obznanio neke činjenice u vezi zapošljavanja sučeve kćeri.

Preinačenjem Šplajtove presude njegov bivši poslodavac a sadašnji poslodavac sučeve kćeri je uštedio gotovo milijun kuna.

Kada do USKOKA samo dopre glas i za znatno manje suspektne iznose, traže se izvidi pa ako postoji osnovana sumnja pokreće se istrage i podižu optužnice… Šplajt je USKOKU još prošle godine prijavio da se osječkoj sutkinji J.H. prijeti kako će dobiti otkaz ako ponovo donese rješenje u njegovu korist, ali do sada nije nijednom pozvan da ovu prijavu potkrijepi svojim saznanjima i predloži druge svjedoke kojima se ista sutkinja požalila. Postoji kaznena prijava i spremnost više radnika osječke Pivovare da na poligrafu posvjedoče kako im se ista sutkinja također žalila da joj se prijeti, ali za sada o tome nema nikakvih vidljivih rezultata.

Šplajtu se za sada onemogućuje da nešto više sazna i o predmetu pod sličnim brojem Gž-431/12 o kojem se navodno odlučivalo 20. prosinca 2012. Kažemo navodno jer ako se malo bolje pogleda, čini se da su se i u ovom predmetu sa brojem kojeg od Šplajtovog predmeta razlikuje samo jedna “jedinica” neke znamenke – prepravljale?

   

Nakon što mu se omogući uvid i u taj spis, možda će postati jasnije zašto je Šplajtova presuda postala pravomoćna tek na Badnjak 2012. umjesto mnogo ranije? Je li za to kriv e-Spis u kojemu se ne može tako lako prepravljati i krečiti kao u ručno vođenim zapisnicima?

Na nepravilnosti u radu Općinskog suda u Osijeku o kojemu ćemo pisati u slijedećim nastavcima, početkom lipnja se ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću u okviru svojih limitiranih ovlasti diskretno pismeno obratio i sam Predsjednik Republike Ivo Josipović. No, koliko nam se čini, prag tolerancije sadašnjeg ministra pravosuđa na ovakva suđenja gdje su za ishod zainteresirana i djeca sudaca je za sada mnogo viši od praga tolerancije bivšeg nestranačkog ministra pravosuđa.

HAZUD iz dijaspore a Veronika Vere iz Hrvatske će kao svoj doprinos poboljšanju stanja u hrvatskom pravosuđu preko ovog portala nadležnim institucijama u Hrvatskoj obznaniti dokaze koji su kod mnogih koji su do sada vidjeli dijelove prepravljanih zapisnika izazvalo nevjericu i zgražanje.

Vrhovni sud na sve češće argumentirane prijedloge osječana donosi sve više rješenja kojima se predmeti delegiraju drugim stvarno nadležnim sudovima. Osječki sudovi na taj način polako ostaju bez posla, a zatrpavaju se drugi delegirani sudovi za koje ćemo tek vidjeti slažu li se i oni s ovakvim osječkim načinima suđenja?

Postavlja se logično pitanje ne bi li u Hrvatskoj konačno netko trebao naložiti izvanredni inspekcijski nadzor navedenoga i ukloni nezdravo tkivo iz pravosuđa kako ne bi došlo do potpune sepse?

Možda već ovaj prvi članak u nizu zaintrigira i neke nadležne u Hrvatskoj da pokrenu zakonom predviđene postupke kako se Justicija zbog Gž-1431/12 i mnogih drugih presuda više ne bi ovako crvenjela od stida?

portal HAZUD

Zločinački poduhvat; Odvjetnici lihvare građane u ime ilegalnih kreditnih zadruga i uz znanje države

Da je u korumpiranoj državi doista sve moguće, potvrđuje i činjenica da su pojedini odvjetnici u zadnje vrijeme postali ponajveći lihvari u Hrvatskoj. Mnogi su, naime, preuzeli potraživanja u Hrvatskoj nelegalnih kreditnih ureda i austrijskih kreditnih zadruga te umjesto njih naplaćuju lihvarska potraživanja od hrvatskih građana, ovršuju im kuće i stanove te ih izbacuju na ulicu.

Odvjetnici su na taj način postali dio međunarodnog lanca lihvarenja hrvatskih građana i to uz očiti blagoslov hrvatske države! Na taj način građane, čini se, pljačkaju posve legalno!

B. D. (podaci poznati redakciji) iz Zagreba, primjerice, blokira i ovršuje odvjetnik Hinko Žerjav iz Varaždina, u ime štedno kreditnih zadruga Posojilnice-Bank Zila i Posojilnice Bank Bilčovs-Hodiše-Škofiče iz Austrije, koje u Hrvatskoj nisu ni prijavljene za financijsko poslovanje?!

- Novac od ugovorenog kredita nisam podignula u banci, već mi ga je na ruke dao odvjetnik Hinko Žerjav iz Varaždina. Kazao je da mi tako samo želi olakšati, jer ne moram po novac u Austriju. Kredit sam svo vrijeme otplaćivala na njegov privatni račun u banci Kovanica. Kamo je on uplatio taj novac, ne znam, ali znam da je od dogovorenog iznosa odmah uzeo velik dio sebi za proviziju. Nije pri tom platio porez. Štedno kreditne zadruge u čije ime je on osobno ugovorao isplate kredita  nisu, osim toga, registrirane u Hrvatskoj, što znači da oni ilegalno ovršuju hrvatske građane. No, to ih ne priječi da meni i kćeri preko odvjetnika blokiraju račune i provode ovrhu nad mojim stanom na zagrebačkoj Trešnjevci. Strašno je i sramotno da institucije hrvatske države svu tu pljačku mirno promatraju i ništa ne čine, ali se zato revno uključe u proceduru kada dužniku treba ovršiti imovinu i izbaciti ga iz stana. Tada su institucije vrlo brze, tada ne trebate dugo čekati na ročište ni na sudsko rješenje. U trenutku kada sirotinju treba izbaciti na ulicu, sve se odvija brzinom munje – ogorčeno priča B.D.  te dodaje da je odvjetnik Hinko Žerjav zapravo produžena ruka ilegalnih štedno kreditnih zadruga Posojilnice-Bank Zila i Posojilnice Bank Bilčovs-Hodiše-Škofiče, iz Austrije.

Prijavu protiv navedenih štedno kreditnih zadruga te odvjetnika Hinka Žerjava Ministarstvu financija RH podnijala je u siječnju ove godine udruga Veronika Vere, u ime oštećene  žrtve B.D.

Evo što, između ostalog, stoji u prijavi.

- Podnositeljica prijave je na temelju oglasa otišla u  Odvjetnički ured Hinka Žerjava, te sa odvjetnicima Hinko i Renata Žerjav sklopila dogovor o kreditiranju, a u uvjerenju da su oni predstavnici Banke Kovanice iz Varaždina. Po sklopljenom dogovoru, odvjetnici Hinko i Renata Žerjav predočili su joj ugovor sa Štedno kreditnom zadrugom Posojilnica – Banka Bilčovs – Hodišče -  Škofiče, Lamannsdorf, Bilčpovs 33 iz Austrije, pri tom tvrdeći da će se sva financijska transakcija vezano uz ovo kreditiranje obaviti u Banci Kovanica. Ugovori (tri) o kreditima, sa dvije različite pravne osobe, obje Štedno kreditne zadruge iz Austrije, (POSOJILNICA – BANKA BILČOVS, i POSOJILNICA-BANK ZILA) sklopljeni su na način da se nije mogao, prema njegovim riječima sklopiti jedan kredit u iznosu od 30.000,00 eur-a koliko je podnositeljici prijave bilo potrebno, već joj je odvjetnik Žerjav ponudio sklapanje tri kredita u iznosima od 22.000,00 eura, 5.500,00 eura i 7.500 eura, i na sva tri odmah prilikom isplate obustavio svoju proviziju i proviziju koja navodno pripada Banci tako da je iznos primljen na ruke u njegovom uredu iznosio daleko manje od iznosa koji je bio naveden u ugovoru tj. prijaviteljici je na ruke isplaćen iznos od 27.000,00 eur-a a ne 35.000,00 eura. Razliku od 8.000,00 eur-a Hinko Žerjav i Renata Žerjav zadržali su za sebe, na njega nisu platili porez na dohodak, sukladno zakonu.

Po sva tri kredita, osim hipotekarnog zaloga na nekretnini, za uredan povrat kredita jamčili su i jamci. Iz priloženih naloga za uplatu evidentno je da je prijaviteljica uplaćivala rate kredita na privatni devizni  račun odvjetnika Hinka Žerjava (u banci evidentiran kao DEVIZNA ŠTEDNJA GRAĐANA.

Prijaviteljica NIKADA nije niti na koji način komunicirala sa davateljem kredita, koji nije ovlašten obavljati financijsko ni kreditno poslovanje u Republici Hrvatskoj, što je propisano Zakonima o kreditnim institucijama i Zakonom o štedno kreditnim zadrugama, niti su isti kontrolirani, niti prijavljeni HNB-u, a niti drugim nadzornim institucijama u RH zaduženim za kontrolu tijeka novca u Republici Hrvatskoj.

Sami ugovori nisu, u dijelu napisanom na hrvatskom jeziku, uopće ovjereni  niti potpisani od strane davatelja kredita pa se sukladno Zakonu o obveznim odnosima također smatraju nepostojećim tj. ništetnim, jer su ovjereni samo od jedne strane tj. od primatelja kredita, koji je cijelo vrijeme bio u zabludi da se radi o legalnom i zakonitom poslu. Prijaviteljica nije znala, niti je mogla znati, da račun u Banci Kovanica pripada Hinku Žerjavu kao fizičkoj – privatnoj osobi, a ne kao osobi ovlaštenoj za provođenje bankovnih ili kreditnih odnosno nekih drugih financijskih transakcija.

U periodu od 2004. godine do 2013. godine, na žiro račun odvjetnika Hinka Žerjava, uplaćeno je od prijaviteljice više od 38.000 eura. O svim uplatama, prijaviteljica posjeduje originalne potvrde. Osim uplaćenih sredstava na njegov privatni devizni račun (kako je to osobno naložio), prijaviteljica je značajan iznos dala odvjetniku direktno na ruke.“

Osim redovno uplaćenih rata, u Banci Kovanica i sredstava koje je primio „na ruke“, odvjetnik Hinko Žerjav, je po istoj osnovi blokirao mirovinu jednog od jamaca, s koje je mjesečno uskraćivao iznos od 750 kuna, od 2008. godine pa  sve do dana njegove smrti, u listopadu  2013. godine što ukupno iznosi oko 7.200 eura. Nadalje, i drugi nositelj manjeg kredita i drugi jamac, također su uplaćivali sredstva po zaduženjima s osnove ovih kredita, a odvjetnik je provodio i zapljenu sredstava sa plaće (do sada nepoznat uskraćeni iznos). Iz evidencije koju posjeduje prijaviteljica, proizlazi, da je za 27.000 eura od 2004. godine do danas uplatila – što direktnom uplatom u banci, što na ruke odvjetnicima u njihovom odvjetničkom uredu, a što zapljenom sredstava sa žiro i tekućih  računa – iznos veći od  50.000 eura do prosinca 2013. godine.

Prijaviteljica je u nekoliko navrata, pismeno a i osobno telefonskim putem,  putem drugih institucija, inspektorata, tražila od kreditora i od odvjetnika očitovanje o stanju duga, konto kartice, izlistanje uplaćenih sredstava, i zamolbu da uplaćuje direktno na račun dviju Štedno kreditnih zadruga, no njenom zahtjevu nije udovoljeno.

Istovremeno su odvjetnici Hinko i Renata Žerjav, kao punomoćnici ovih štedno kreditnih zadruga (iako nemaju Apostille tj. međunarodnu punomoć potrebnu za zastupanje stranih pravnih i fizičkih osoba na području Republike Hrvatske), neovlaštenih za poslovanje i kreditiranje na području Republike Hrvatske, pokrenuli i ovršni postupak ne samo po računima, već i na nekretnini u vlasništvu prijaviteljice. Ono što najviše šokira, je činjenica da ovi „navodni“ kreditori, koje prijaviteljica nikad nije vidjela, niti s njima sklopila bilo kakav posao, imaju upisano založno pravo na nekretnini u iznosu od 22.000 eura, a da nakon uplate iznosa od preko 50.000 eura (kao pod gore), potražuju i danas iznos od preko 35.000 eura, točnije, s obračunom u  prosincu 2013. godine.

Istovremeno, osim ovrhe na nekretnini koja je u tijeku, pokrenuli su i ovršni postupak nad plaćom jednog jamca za iznos od 33.000,00 eura, a također provode ovrhu i nad nositeljem drugog manjeg kredita koji je prilikom isplate iznosio  7.500 eur-a sada potražuju 12.000,00 eura.

Po svemu proizlazi da sve uplate od 2004. godine do danas, a koje iznose preko 50.000 eura nisu niti proslijeđene na žiro račune štedno kreditnih zadruga koje su nelegalno poslovale na području RH putem punomoćnika  tj. odvjetnika Hinka i Renate Žerjav, već su očigledno zadržana na računima Hinka Žerjava.  Prijaviteljica posjeduje saznanja da nije jedina koja je na ovakav način dovedena u zabludu i koja je uplaćivala visoke iznose po osnovi primljenog kredita.

Kako odvjetnici Hinko i Renata Žerjav, usprkos uplaćenim sredstvima od strane prijaviteljice od preko 50.000,00 eur-a do današnjeg dana za isplaćenih 26.000,00 eur-a i to na ruke u odvjetničkom uredu, i dalje provode ovršni postupak na nekretnini koja je jedno od jamstva po kreditu i koja je jedina nekretnina prijaviteljici, u kojoj živi, a koja je na žalost, zbog svih ovih opisanih okolnosti postala socijalni slučaj, te joj ovi odvjetnici i nadalje odbijaju dostaviti izlistanje uplaćenih sredstava, a odbijeno je i financijsko vještačenje koje je predloženo Općinskom sudu u Zagrebu, te stoga  postoji neposredna i izravna opasnost da joj se u ovršnom postupku oduzme nekretnina za kredit koji je u stvari prema uplaćenim iznosima, molimo da:

Ministarstvo financija, odmah izvrši nadzor nad poslovanjem Odvjetničkog ureda Hinka i Renate Žerjav, te nadzor nad njihovim privatnim kunskim i deviznim računima, kao i da se provede nadzor odnosno kontrola da li su, kada i na koji račun uplaćivali uplaćena im sredstva, u korist Posojilnice Zila i Posojilnica Bilčovs….

Što se Kreditnih ureda koji i nadalje posluju i isplaćuju kredite na području Republike Hrvatske, zapanjujuća je činjenica da ta trgovačka društva ovršuju račune BEZ IKAKVE ZAKONSKE OSNOVE, jer su građani mahom sklopili ugovore o zajmovima i ugovore o kreditima sa tzv. Kreditnim uredima i Štedno kreditnim zadrugama kojima su tom prilikom dali i ovjerene bianco zadužnice, dok su im račune blokirali druga trgovačka društva s kojima oni nemaju nikakav ugovorni odnos.

Kao posrednici u naplati, ili bolje rečeno opunomoćenici sa zadatkom naplate potraživanja, javljaju se  učestalo odvjetnik Majić iz Zadra, i odvjetnik  Krpan iz Zagreba, kao i brojni djelatnici tzv. Kreditnih ureda i ureda koji u svrhu naplate potraživanja nazivaju građane iz call centara. Građani koji su sklopili  ugovore o kreditu, ili zajmu sa takvim “kreditnim uredima i ŠKZ”  su potpuno nezaštićeni, svakodnevno ih se uznemiruje i iznuđuje (osobe koje ih zovu, zovu u ime poduzeća s kojima građani nemaju nikakav ugovorni odnos), a imovina im se ovršuje, te ih se gotovo svakodnevno deložira iz njihovih stanova i kuća. Jednako tako velik je broj građana koji su ostali bez svojih domova već samim potpisom ugovora, za koji nisu shvatili da je Ugovor o kupoprodaji a ne Ugovor o zajmu.

Ovo, gospodine ministre, i ostali službenici Vlade RH i Ministarstva financija, moramo zajedničkim snagama što hitnije riješiti jer ćemo u suprotnom u Hrvatskoj imati pune ulice socijalnih slučajeva, stoji u dopisu udruge Veronika Vere dostavljenom Ministarstvu financija, Uredu Predsjednika RH, Vladi RH, Europskoj Komisiji.

Niti jedna od navedenih institucija nije odgovarajuće reagirala na ovu prijavu.

Što pak o vrlo ozbiljnim optužbama na svoj račun kaže odvjetnik Hinko Žerjav? Ovdje ćemo prenijeti dio njegovih opširnih odgovora na naša pitanja.

- “Gospođa D.B, zajedno sa ocem O.I.  i kćerkom K.S., zaključila je tijekom lipnja 2004. godine, sa Posojilnica-Bank Bilčovs-Hodiše-Škofiče, Ugovor o hipotekarnom kreditu, temeljem kojeg im je odobren kredit u visini od 22.000,00 Eura uz uvjete koji su utvrđeni tim ugovorom, a tijekom rujna 2005. godine, zajedno sa K.S.  zaključila je ugovor o kreditu u visini od 5.500,00 Eura sa Posojilnicim Bank-Zila.Iz samih ugovora razvidno je da su isti zaključeni u Republici Austriji, u skladu sa njihovim uvjetima i propisima.

Od tada pa do hospitalizacije gospođe D.  (po mojem sjećanju oko 2010. godine) naši su odnosi bili korektni, unatoč tome što je imala velike zaostatke u plaćanju anuiteta. O tome svjedoče njezini dopisi u kojima mi se zahvaljivala na ljubaznosti i razumijevanju. Nakon hospitalizacije potpala je pod utjecaj Udruge Veronika Vere. Tada počinju izmišljanja i prevrtanja stvarnog stanja, agresivno se koriste medijski prostori naročito internet sa isključivim ciljem da mojim klevećenjem uspiju ishoditi postupak ovrhe na založenim nekretninama – navodi odvjetnik Žerjav, pa dodaje da je nakon odobrenja kredita banka dužna odobreni iznos kredita staviti na raspolaganje na kreditni račun korisnika kredita. Budući da se radilo o austrijskim bankama, kreditni je račun bio otvoren kod tih banaka, u Austriji. Isplatu sa tih kreditnih računa mogu izvršiti ili direktori banaka (kao njihovi zakonski zastupnici) ili službenici banke koji su na to ovlašteni temeljem ugovora o radu sa bankom. Ja sam punomoćnik tih banaka za pojedina pravna pitanja u Republici Hrvatskoj. Nisam ovlaštena osoba koja bi mogla vršiti isplatu sa tih kreditnih računa, u Republici Austriji.

Novac sa kreditnog računa korisnik kredita može podići ili u gotovini ili pisanim nalogom za doznaku sa računa na račun

Posojilnica Bank Bilčovs-Hodiše-Škofiče, isplatu hipotekarnog kredita izvršila je na temelju pisanog naloga korisnika kredita (D.B.), a Posojilnica Bank-Zila izvršila je gotovinsku isplatu korisnicima kredita. Zbog toga kategorički poričem da sam ja izvršio isplatu tih kredita.Točno je da je jedno vrijeme gospođa D.  meni na moj privatan račun otvoren u Banci Kovanica doznačivala sredstva, sa zamolbom da joj uplatim anuitete u Austriji. Naime, ona je bila dužna, kao uostalom i svi ostali korisnici inozemnih kredita, rate kredita otplaćivati putem ino doznaka (nalogom 14). Međutim, njoj je trošak ino doznake bio preskup, pa me je zamolila, znajući da svaki mjesec idem u Austriju, da bi ona meni dala novac, a da joj ja platim ratu u Austriji. Pristao sam isključivo kako bi joj izašao u susret, da ne mora plaćati skupu ino doznaku. Svaku uplatu uredno sam platio na njezin kreditni račun. Ona je od, uvodno spomenutih banaka, uredno primala kvartalne izvode iz kojih je bilo razvidno da su joj anuiteti plaćeni. Nikada nije reklamirala, bilo meni, bilo Posojilnicama, da joj nešto nije plaćeno, iako je na to imala pravo u roku od 6 tjedana od dana primitka kvartalnog izvoda.

Za svaki posao koji obavim uredno ispostavljam račun i uredno podmirujem sve svoje porezne obveze. Na temelju prijave gospođe D. imao sam tijekom kolovoza i rujna 2013. godine porezni nadzor, sa posebnim osvrtom upravo na predmete gospođe D., te je zapisnikom Porezne uprave Varaždin od 12. rujna 2013. godine utvrđeno da u mojem poslovanju nije bilo nepravilnosti.

Radi se o austrijskim pravnim osobama koje su upisane u trgovačke registre Republike Austrije i to Posojilnica-Bank Bilčovs-Hodiše-Škofiče dana 17.06. 1910. godine, a Posojilnica-Bank Zila dana 03.03.1903. godine. Već iz ovih podataka možete zaključiti da se radi o bankama sa dugogodišnjom tradicijom poslovanja. U Republici Hrvatskoj one nemaju formiranu podružnicu, pa stoga ne postoji takav upis kod Trgovačkih sudova u RH.

Kao što sam već spomenuo, to su austrijske banke, koje bankarske poslove obavljanju u Republici Austriji, u skladu sa njihovim propisima. U obavljanju svoje djelatnosti oni se rukovode ekonomskim, a ne nacionalnim kriterijima. Ne postoji nikakva zapreka da oni kredit ne odobre hrvatskoj fizičkoj ili pravnoj osobi, ukoliko ispunjava kreditne uvjete, a ni po hrvatskim propisima nije postojala bilo kakva zabrana Hrvatima da se zadužuju u inozemstvu.

Sve uvjete kredita kojeg je namjeravala ostvariti kod Posojilnice-Bank Bilčovs-Hodiše-Škofiče, dobila je direktno od direktora te banke, koji su ju je posjetili u njezinom stanu, neposredno prije obrade njezinog kreditnog zahtjeva u Austriji. Direktori banke detaljno su joj obrazložili uvjete pod kojima oni odobravaju kredite, te ju uputili da se za sva pitanja može obratiti direktno njima, ostavivši joj, tom prilikom, svoje vizit karte. Nakon što mi je ugovor o kreditu dostavljen na pravnu obradu, ja sam ga deteljno obrazložio svim korisnicima kredita (D.B., O.I. i K.S., sve tri punoljetne i poslovno sposobne osobe, radi se o tri generacije osoba) i to u mojem uredu u Varaždinu, a nakon toga im je sve uvjete kredita objasnio i javni bilježnik, nakon čega su one izvršile solemnizaciju ugovora o kreditu, priznajući mu snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

Ugovor o kreditu sa Posojilnicom-Bank Zila, iz rujna 2005. godine, nije dostavljen meni na pravnu obradu.

Naravno da se u svojem radu držim Kodeksa odvjetničke etike. Odvjetnik sam već punih dvadeset godina. Nikoga ja ne varam, niti ne obmanjujem. S Posojilnicama poslujem od 1996. godine pa do danas. Kada bi varao i obmanjivao zasigurno ne bi imao tako dugotrajnu poslovnu suradnju – ističe odvjetnik Hinko Žerjav.“

Kako pak ovu situaciju, odnosno praksu da hrvatski odvjetnici preuzimaju potraživanja ilegalnih kreditnih ureda i ovršuju hrvatske građane izbacujući ih nerijetko na ulice, komentira ugledni pravni stručnjak i bivši saborski zastupnik Pero Kovačević?

- “Kada institucije ništa ne čine iako znaju da se događa kriminal, to bi se moglo nazvati udruženim zločinačkim poduhvatom. Činjenica je, naime, da u Ministarstvu pravosuđa to mirno gledaju, kao da ih se to ne tiče. Uspostavljen je čisti robovlasnički odnos, a država se ponaša kao da to nije njihov problem. I što u situaciji kada pravni sadržaji ne štite građane i kada se godinama koriste rupe u zakonu, zaključiti nego da to zaudara na udruženi zločinački pothvat? Jer čim znaju za to, a ništa ne čine, to ne može biti slučajno” – decidirano tvrdi pravni ekspert Pero Kovačević.

Pojašnjava potom da bi svi zakoni koji se ‘guraju’ iz Vlade RH trebali biti detaljno proučeni da bi se znalo kakav će biti njihov doseg i učinak. No kod nas se, kaže, događa da interesni lobiji i određene skupine predlažu zakone u svoju korist, a ne u korist građana. I to prolazi!

- “U Vladi često ni ne pogledaju što predlažu. Nama su u Saboru nerijetko dolazili zakoni gdje nedostaje 60 do 70 članaka. Znak je to da nitko u Vladi te zakone niti ne čita, kao ni u stručnim službama u Saboru. Lobiji, dakle, predlože zakon, tekst nitko ni ne pogleda i za posljedicu imamo činjenicu da se kroz zakone stvara plodno tlo za korupciju. Postoje indicije da u tome sudjeluju i institucije poput Ministarstva pravosuđa, zbog čega spominjem mogući udruženi zločinački poduhvat”- baz okolišanja zaključuje Pero Kovačević.

Autor;  Damir Kramarić

Udruga Veronika Vere i oštećena B.D. uputili su Zahtjev  Posojilnica-Bank Bilčovs-Hodiše-Škofiče i Posojilnica-Bank Zila sa  zamolbom da im dostave slijedeće podatke: 1) Kojeg dana je gdja B.D. bila u prostorijama Banke u Austriji, kao i kojeg dana je izvršena isplate, te tko je potpisao isplatnicu, odnosno tko je preuzeo novac ? 2) Da li su direktori ovih banaka kao jedini ovlašteni osobno potpisali ugovore o kreditu kod javnog bilježnika u Varaždinu, odnosno da li je kod javnog bilježnika deponirana međunarodna punomoć punomoćniku koji bi temeljem te međunarodne punomoći kao ovlaštenik  pravno obradio takve ugovore na području Republike Hrvatske, i tko je zapravo potpisao ugovore o kreditima u ime tih dviju banaka, gdje i kada? 

Odgovore koji pristignu   objaviti ćemo u jednom od slijedećih članaka, zajedno sa drugim dokazima koje su nam dostavili oštećeni građani!