PRAVO I PRAVDA; Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA, a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA, a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

WWW.HAZUD.HR

Hrvatski sudovi i FINA fiktivnu dokumentaciju i fiktivne tražbine smatraju  valjanim, Zakon propisuje, a i sudska praksa dokazuje da nisu u pravu i da postupaju protuzakonito kada na temelju nezakonitih i nevjerodostojnih akata donose sudske odluke

Velik broj sudskih rješenja, iz sudske prakse ukazuje na problem nejednakosti sudskih odluka. Domaći sudovi odluke često donose na temelju dokaza koji su fiktivni, krivotvoreni, nezakoniti. Nezakonit dokaz,  prema Zakonu o kaznenom postupku RH ne može biti valjani dokaz u postupku i na njemu se ne može temeljiti sudska odluka. Na žalost, sudovi često, pritisnuti Ministarstvom pravosuđa i drugim javnim tijelima koji  zahtijevaju  brzo rješavanje predmeta uz donošenje presude na štetu optuženog ili tuženika u parnici, donose nezakonite sudske odluke.

Da je tome tako, dokazuje sudska praksa i odluke Upravnog suda koji je mjerodavan za odlučivanje o zakonitosti akata javnih tijela i državnih institucija i povredama prava građana od strane tih tijela, kao i odluke Ustavnog suda koji donose odluke o povredama ustavnih i ljudskih prava građana RH.  Fakture bez popratnih dokumenata, fotokopirane fakture nisu vjerodostojni dokumenti i na njima se ne može temeljiti sudska odluka jer se ne smatraju knjigovodstvenim ispravama. U predstečajnim nagodbama prijavljene su tražbine koje nisu provedene kroz knjigovodstvo, što dokazuju javno objavljena izvješća, pa se također zaključuje da se radi o fiktivnoj dokumentaciji.

Ugovori s potpisom samo jedne ugovorne strane, krivotvoreni ugovor ili krivotvoreno sudsko rješenje – nezakonit su akt – koji je dužan ukinuti tijelo koje ga i donijelo već po službenoj dužnosti. Rješenje bez potpisa jedne strane, ili ugovor kojim se prekoračuju vlasnička prava, odnosno ugovori sklopljeni na temelju nedopuštenog raspolaganja stranaka nepostojeći su ugovori i ne trebaju se niti pobijati nikakvim posebnim radnjama. (Ustavni sud RH).  Na žalost, sva  sudska praksa, propisi, odluke najviših sudskih tijela RH nisu značajni  ni mjerodavni za donošenje odluke nižih sudova, ukoliko oni unaprijed žele nekog osuditi ili nešto naplatiti.  Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA,  a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

UZZ-7/03 od 30. 3.2003.

Upravni sud Republike Hrvatske prihvaća da je između inozemnih tvrtki i tužitelja postojao poslovni odnos u smislu odredaba ugovora o dugoročno poslovno-tehničkoj suradnji koji je tužitelj sklopio s tvrtkom “A” i “A” 7. siječnja 1997. godine, međutim, prema ocjeni tog Suda računi na temelju kojih je tužitelj knjižio trošak, a bez popratne dokumentacije o obavljanju usluga (bilo da je riječ o transportu, promidžbi i sl.) nisu dostatni da bi se na temelju istih moglo nedvojbeno i bez sumnje zaključiti da su poslovne promjene nastale i kakve su prirode.

Ni sam tužitelji ne osporava da za te račune ne postoji popratna dokumentacija, što više, ističe da ju je i sam zatražio od poslovnih partnera, ali bez pozitivnih rezultata.

Upravni sud Republike Hrvatske osnovano se poziva na odredbe čl. 2. i odredbu čl. 5. st. 3. Zakona o računovodstvu (Nar. nov., br. 90/92).

Naime, prema odredbama čl. 2. tog Zakona:

(1) unos svih podataka u poslovne knjige poduzetnika utemeljuje se na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama;

(2) knjigovodstvena isprava jest pisani dokaz o nastaloj poslovnoj promjeni, a služi kao podloga za unošenje podataka u poslovne knjige i nadzor nad obavljanjem poslovnog zahvata;

(3) za primaran unos podataka elektroničkom obradom podataka obvezatna Je knjigovodstvena isprava iz st. 1. ovog članka.

Prema odredbi čl. 5. st. 3. tog Zakona, knjigovodstvena isprava koja je kontrolirana mora biti takva da neutralna stručna osoba, koja nije sudjelovala u poslovnoj promjeni, može iz isprave nedvojbeno zaključiti i bez ikakvih sumnji saznati prirodu obavljene poslovne promjene.

U ovom slučaju predmetni ulazni računi nisu takve knjigovodstvene isprave.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske neosnovane se poziva na vjerodostojne isprave iz Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96 – proč. tekst i 29/99 – u nastavku teksta: OZ), jer je sasvim druga svrha te vjerodostojne isprave na temelju koje se određuje ovrha. Prema 61. 28. st. 1. OZ-a, račun je vjerodostojna isprava, međutim, prema čl. 28. st. 2. vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet i vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze, a prema 61. 54. st. 2. OZ-a, ako se rješenje o ovrsi pobija kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu, sud kojem je prigovor podnesen stavit će izvan snage rješenje o ovrsi i ukinuti provedene radnje.

Međutim, kad je riječ o porezu na dobit porez navedenih knjigovodstvenih propisa treba ukazati i na odredbu čl. 14. st. 3. Zakona o porezu na dobit (Nar. nov., br. 35/95 – proč. tekst i 106/96). Prema toj zakonskoj odredbi izdaci koji nisu uredno i pravodobno evidentirani te vjerodostojno dokumentirani, ne priznaju se u svrtiu oporezivanja. Upravni sud je pravilno primijenio i tu zakonsku odredbu te valjano zaključio da su upravna tijela pravilno postupila kad nisu priznali trošak u iznosu od 3,409.308,63 kn i iznos predujma poreza na dobit za 1998. godinu u iznosu od 397.822,64 kn.

Kraj takvog stanja stvari u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se neosnovano prigovara da se ne može preispitati obrazloženje iz osporene presude jer da nema razloga o odlučnim činjenicama s obzirom na spomenuti ugovor i zaprimljene račune koji prema danom mišljenju sadrže sve elemente za vjerodostojnost.

Nejednakost primjene zakona uzrok je najveće nepravde prema građanima

Građani su potpuno nezaštićeni. Činjenica da je sudstvo samostalno u svojim odlukama, i gotovo bez ikakve odgovornosti pojačava mogućnost zlouporaba službene osobe obavljajući službenu dužnost.  Stečajni upravitelji i odvjetnici osigurani su za slučaj štete koju počine prema trećem obavljanjem svoje dužnosti, suci nisu. Zakon njih ne obvezuje na namirenje štete koju su uzrokovali nego suprotno, za štetu koju počine suci, kao i zemljišno knjižni odjel odgovara Republika Hrvatska, pa sve opet pada na leđa građana Republike Hrvatske.

Službenik u državnoj službi, kao i djelatnik u privatnom sektoru, za svaku manju pogrešku dobiti će otkaz, bez imalo predumišljanja njegovog poslodavca. Pojedini suci pak, svojim odlukama znaju uništiti čitava poduzeća,  brojna radna mjesta, donijeti odluke na štetu građana, poduzeća, i za to nisu odgovorni.  Iznimka su osobe poput suca Kolakušića kojem bi prema našem mišljenju trebalo dodijeliti priznanje od strane predsjednika Republike Hrvatske.

Vrijeme je da Vlast i Vlada RH  prestane biti majčinski raspoložena prema svojim službenicima i da svatko od državnih službenika, u području u kojem obavlja svoju dužnost, bude odgovoran, savjestan, i da postupa po zakonu, kao i da poštuje zakon. U suprotnom, mora odgovarati kao i bilo koji drugi građanin i sanirati uzrokovanu štetu.

Tada bi Hrvatska bila  doista pravna država!

predsjednica Udruge  Veronika Vere, za zaštitu žrtava pravosuđa