Nada Landeka: HBOR i pravosuđe izmislili tuženika!

28.07.2015/www.hop.hr 

HBOR i pravosuđe izmislili tuženika!

“Svatko je u Republici Hrvatskoj dužan poštovati pravomoćnu sudsku odluku i po njoj postupiti”, kaže Ustavni sud RH. Iznimke su očito sami  sudovi i HBOR-a koji ne poštuju čak tri pravomoćne sudske odluke. Ili su pravomoćne presude obvezne samo kad idu njima na korist? Općinski građanski sud u Zagrebu, prije Stalna služba Dugo Selo, odlukom od 01.04.2015. godine pripada sudu u Zagrebu, u sudskim predmetima broj Ovr 3175/15 i Ovr 937/15 – sude nepostojećim (mrtvim) strankama, dok živima ne daju legitimitet.
Ovih dana se u žalbenom postupku pred Županijskim sudom rješava najčudniji i najnezakonitiji sudski postupak u povijesti hrvatskog pravosuđa. Predmet je oformljen 1992 godine u izvršnom postupku, pljenidbenim popisom nekretnina u kojima su bile stranke Parkant d.o.o. i Fond za razvoj. Popisom su popisane nekretnine u društvenom vlasništvu čiji je korisnik bio Exportdrvo, na temelju Ugovora o prodaji poslovnog prostora Parkant-u d.o.o., iako je Zakonom bio zabranjen prijenos nekretnina u društvenom vlasništvu. Istim zakonom je propisano da akti sklopljeni suprotno Zakonu – ne vrijede i nemaju pravni značaj. Popisom su popisane i nepostojeće (izmišljene) zemljišno knjižne čestice. Fond za razvoj prestao je postojati 1992 godine. Parkant d.o.o. koji je u međuvremenu upisan kao vlasnik temeljem ZOV-a 1996 godine, prodao je 2000 godine nekretninu, tvornicu i industrijsko dvorište trgovačkom društvu Liston d.o.o. koje je u vlasništvu povratnika iz iseljeništva koji su u istu uložili svu svoju ušteđevinu. Iste te 2000 godine Općinski sud u Dugom Selu, po tadašnjem sucu i predsjedniku toga suda Arnoldu Čadi, (koji je u međuvremenu razriješen kao najljeniji sudac u Hrvatskoj zbog nerješavanja spisa) rješenjem je uknjžio Liston kao vlasnika nekretnine.
Da je postojala zabilježba ovrhe ili nečijeg tuđeg prava, sudac nije smio, niti mogao dozvoliti uknjižbu, a da ništa nije bilo zabilježeno u z.k. vidi se iz svih relevatnih dokumenata. Višemilijunski vrijedna nekretnina u koju su povratnici iz iseljeništva nakon 30-godišnjeg rada u Njemačkoj do sada uložili više od 2.000.000 eur-a, bila je bez tereta u trenutku kupnje. Tada počinje kalvarija. HBOR se pojavio kao stranka u postupku, iako je Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem Gž-2737/02 od 17. prosinca 2003. godine utvrdio da HBOR nije pravni sljednik Fonda za razvoj stoga prema odredbama ZIP-a (koji je bio na snazi u vrijeme kad je postupak započeo) nije aktivno legitimiran. Ovrhe protiv Parkanta odbijene su iz tih razloga, i iz razloga što HBOR nema upisano založno pravo, pa stoga sud ne može provoditi ovrhu.
I nakon donošenja čak dvije pravomoćne sudske odluke višeg suda u korist vlasnika nekretnine, HBOR ipak pokreće ovrhu protiv vlasnika nekretnine (nedužnika), I Liston prestaje postojati 2009 godine, jer je nad njim namjerno otvoren stečaj da bi se eliminirao direktor društva te onemogućilo upravljanje direktoru i vlasniku, kao i da bi mu se uskratila sudska zaštita), no stečaj je obustavljen po čl. 203 (zbog nedostatnosti imovine koja je prodana prije stečaja). Po čl. 205. SZ-a – OVRHA OBUSTAVLJENA PO ČL. 203. SZ-a NE SMIJE SE PROVODITI IZVAN STEČAJNOG POSTUPKA.
Izvršni postupak pred Općinskim sudom Sesvete, Stalna sudska služba Sesvete a sada pred sudom u Zagrebu ipak se nastavlja i ove 2015 godine, iako traje već pune 24 godine. Spor radi osiguranja na nekretnini – tvornici i industrijskom dvorištu u Dugom Selu vodi se protiv nepostojećih stranaka; nepostojećeg dužnika, nepostojećeg vjerovnika i nepostojećeg ovršenika kojem godinama nastoje natovariti tuđi dug ratnih profitera. Općinski građanski sud u Zagrebu, tek je ove 2015. godine, nakon punih 11 godine, koliko je žalba “ležala u ladici” bivšeg suca Arnolda Čade koji je odlučio napustiti sud počašćen nazivom “najljeniji sudac u Hrvatskoj” sve to uz blagoslov predsjednika suda iz Sesveta Tomislava Aralice koji je bio neposredno zadužen za nadzor rada suca Arnolda Čada, konačno je proslijedio istu na Županijski sud radi rješavanja.Deset godina prekasno, jer niti jedna stranka u postupku više ne postoji.
Rješavajući žalbu iz 2004. godine u kojoj su stranke HBOR-PARKANT, u predmetu Ovr 937/15 (dakle HBOR koji nije aktivno legitimiran prema pravomoćnoj presudi, i Parkant koji ne postoji) viši sudovi u ove vruće dane, kada su sudovi većinom  na godišnjem odmoru “savjesno” rješavaju sudbinu nekretnine koju je ovršenik-nedužnik Liston d.o.o. kupio od dužnika Parkant d.o.o. neopterećenu tim dugom. (koji jnije bio zabilježen niti upisan u zemljišne knjige). Drugostupanjski sud usred ljeta rješavajući žalbu  staru 11 godina, u kojoj se odlučuje o sudbini višemilijunski vrijedne nekretnine, odlučuje o pravima – vjerovnika Fonda za razvoj koji ne postoji, dužnika Parkant koji ne postoji, ovršenika-nedužnika Liston-a koji ne postoji, sa strankom i predlagateljem HBOR-om koji prema odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-2737/02 od 17. prosinca 2003. nije aktivno legitimiran s obzirom da nije pravni sljednik Fonda za razvoj, i koji nije ni jednoj od ovih stranaka isplatio niti lipe.
U ovom sudskom postupku načinjen je trostruki presedan: prvi je pravosudni presudan što je u ovom izvršno/ovršnom postupku pravomoćno riješeno o pravu vjerovnika/ovrhovoditelja čak tri puta u periodu od 2002. godine do danas. Općinski sudovi u Sesvetama i u Dugom Selu očigledno ne poštuju pravomoćne sudske odluke! Pravomoćnim rješenjem drugostupanjskog suda iz Velike Gorice od 01.veljače 2001. godine odbijen je prijedlog HBOR-a kao ovrhovoditelja iz razloga jer založno pravo na kojem se temelji ovrha “nije upisano u zemljišne knjige”, i zato jer sporazum stranaka utvrđenog na sudski zapisnik određuje mjeru osiguranja, i ima važnost rješenja o osiguranju a ne snagu ovršne isprave na temelju koje se može provesti ovrha.” Pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od 17. prosinca 2003. godine ukinuto je Rješenje broj I-1/92od 21. rujna 2001. godine kojim je odlučeno o uknjižbi založnog prava u korist HBOR-a.Drugostupanjski sud presudio je, da sud nižeg stupnja treba svakako voditi računa o tome da je u ovom postupku nastupila kao vjerovnik Hrvatska banka za obnovu i razvitak a ne vjerovnik Hrvatski fond za razvoj, te se radi o dvije različite pravne osobe kojoj HBOR ni u kom slučaj nije pravni slijednik, dakle, prema odredbama ZIP-a HBOR nije aktivno legitimiran prema pravomoćnoj odluci Županijskog suda. Pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj od 15. prosinca 2009. godine odlučeno je ; “Ovršni postupci koji su u tijeku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka kao u konkretnom slučaju, prekidaju se po sili zakona odredbe čl. 98 st. 3. Stečajnog zakona, a nakon što se ispune pretpostavke za nastavak postupka te postupka obustavlja.” Treći je pravosudni presedan što sud po zakonu nakon što su stranke prestale postojati nije obustavio sudski postupak. U navedenom slučaju ne postoji vjerovnik Fond za razvoj, ne postoji dužnik Parkant, ne postoji nedužnik / ovršenik Liston d.o.o., a vjerovnik Hrvatska banka za obnovu i razvitak koji je stupio u parnicu temeljem Ugovora o cesiji prema pravomoćnoj odluci Županijskog suda nije aktivno legitimiran.
Zanimljivo bi bilo vidjeti što bi Ustavni sud komentirao na činjenicu da i sudovi znaju krenuti slijepim ulicama, a ne zacrtanim putem poštivanja Zakona i Ustava RH. Ukratko, vjerovnik i dužnik ne postoje, sudovi i dalje sude, a HBOR ima monopol nad sudom!
Nada Landeka

U hrvatskom pravosuđu “sumrak”, na Općinskom sudu u Dugom Selu “totalna pomrčina!”

Prije nekoliko dana ugledni odvjetnici Lijepe naše zgrozili su se postupanjem sudaca Županijskog suda u Zagrebu,  koji su dosudili pritvor za osumnjičene u  uskočkoj akciji “Agram”.   Njihova zajednička izjava za medije tom prilikom glasila je; „ovo je sumrak hrvatskog pravosuđa!”

Sumrak u hrvatskom pravosuđu odavno je već zavladao. I ne samo sumrak, već i krajnja zaprepaštenost  sveopćeg hrvatskog  puka apsolutnom nezainteresiranošću tijela javne vlasti za primjenu zakona u  odlukama koje donose.  Za njihove postupke postoje samo dva obrazloženja; ili su  potpuno nesposobni  i ne znaju (neće), ili su korumpirani.

Drugog objašnjenja nema, niti može biti. Zakonodavstvo u RH, baš kao i u svim drugim državama Europe prilično je jednostavno. Postoje zakoni, kojih bi se niži i viši sudovi morali pridržavati prilikom donošenja odluka, i postoje viša tijela koja bi trebala nadzirati niža. Trebala bi, ali  gotovo ni jedno tijelo u RH, sudeći prema slučajevima s kojima smo upoznati,   to ne čini.

Propuste sudaca i sudova najčešće toleliraju sva državna tijela. Od najvišeg do najnižeg. Počevši od predsjednika suda koji je neposredno zadužen za kontrolu suda i sudaca na tom sudu, do neposredno višeg suda koji je po Zakonu o sudovima zadužen za nadzor nižeg suda, pa sve do Ustavnog ili Vrhovnog suda.  Najčešće stranka ostane šokirana činjenicom da niti jedna od ovih „stepenica“ ne nalazi za shodno niti da odgovori na zaprimljene podneske, a kamo li da poduzme mjere da šteta za stranku prestane i da se – primjeni ZAKON. Što bi bila obveza svakog pojedinog suca i suda.

Postoje situacije, u kojima sucima Zakon nije ni potreban. To su situacije u kojima pojedine fizičke ili pravne osobe svojom moći, kao stranka u postupku, predstavljaju Zakon.   Suci se tada niti ne osjećaju ugroženi zbog svojih propusta i očigledne zlouporabe službene dužnosti,  jer njihovo neznanje, nesposobnost, nestručnost, ili korumpiranost legaliziraju neposredno viši sudovi, ili pak tijela koja su zadužena za kontrolu ili ispitivanje eventualne povrede kaznenog zakona.  Svjesno i očigledno prikrivaju njihov nemar i blagosljivaju njihovo neznanje i propuste.

Hrvatsko pravosuđe zapalo je, ne u sumrak, već u kal, mulj, živo blato.

Ministarstvo pravosuđa, zajedno s aktualnim ministrom na čelu, predsjednik Vlade RH,  Županijsko državno odvjetništvo, pa i USKOK, pokazali su i dokazali da nemaju dovoljno  volje,  niti osjećaja odgovornosti, da bi razriješili očigledna  kršenja ljudskih prava, kršenja Sudskog poslovnika od strane sudaca, i neprimjenu Zakona u sudskim postupcima.

Nije sumrak pravosuđa pojedinačna odluka nekog suca, već je sumrak, pa i potpuna pomrčina, zaprepašćujuća činjenica, do koje mjere dio sudaca i aktualna vlast zapravo ponižavaju  sveopći puk svojom  nezainteresiranošću i tolerancijom kriminala i korupcije u sudstvu,  praveći puk glupim i tupim,  a naročito šokira  nestručnost i nesposobnost pojedinih sudaca.

Općinski sud u Osijeku “kreči” bilješke, Općinski sud u Dugom Selu nadopisuje sudske akte

http://www.hazud.hr/sokantno-tko-i-kako-zapravo-odlucuje-u-zalbama-na-opcinskim-sudovima/

http://www.hazud.hr/sokantno-je-li-u-osijeku-sude-i-krece-spremacice-2/

Općinski sud u Dugom Selu, po sucu Rosandi Topalušić,  donosi dana 21. travnja 2000 godine Rješenje na temelju rješenja od 25. travnja  (koje bi prema rješenju trebalo tek biti donešeno četiri dana kasnije, pa je rješenje  dakle – nesporno,  donešeno  na temelju nepostojećeg rješenja, osim ako je sudac koji je rješenje donio Nostradamus).

U Rješenju je naznačeno samo ime pravne osobe, bez adrese ili drugih oznaka propisanih Zakonom kojima bi se sa sigurnošću mogla identificirati stranka u postupku.

Rješenjem Općinski sud u Dugom Selu uknjižuje založno pravo.  Na Rješenju nema Pouke o pravima (stranka nema pravo na žalbu), bez obrazloženja.  Rješenje se dostavlja samo zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Dugom Selu.

Istog dana, tj. 21. travnja 2000 godine, na temelju  Rješenja toga suda od 25. travnja 2000 godine, (dakle na temelju rješenja koje će  navodno biti donešeno  tek četiri dana kasnije), Općinski sud u Dugom Selu donosi Rješenje kojim određuje provedbu upisa založnog prava u zemljišnim knjigama.  Rješenje  donosi sudac toga suda Arnold Čada. Oba Rješenja identična su sadržajem,  i  opisanim nedostacima. 

Iako, je Zakonom o zemljišnim knjigama propisano da u zemljišno knjižnom postupku stranka ima pravo žalbe, stranci u ovom postupku, uskraćeno je pravo, kao što je ukraćeno saznanje da ova rješenja uopće  postoje, i da na njih može istaknuti  žalbu.

Zakon propisuje i izgled sudskog rješenja ili akta koji donosi sud ili neko drugo javno tijelo

Izvornikom se smatra odluka suda, nagodba, naredba, potvrda, isprava i sl. sastavljena u propisanom obliku i vlastoručno potpisana od predsjednika vijeća, istražnog suca, suca pojedinca ili drugog ovlaštenog službenika. Izvornici odluka zadržavaju se u odgovarajućem spisu, a strankama se dostavljaju u ovjerovljenom prijepisu (otpravak). Otpravak je prjepis izvornika koji se izrađuje po službenoj dužnosti radi dostavljanja strankama i drugim zainteresiranim osobama (čl. 89. st. 1. SP).

Na svim otpravcima stavlja se pisaćim strojem ili osobnim računalom ime i prezime potpisnika izvornika na mjestu gdje je izvornik potpisao predsjednik vijeća, sudac ili drugi ovlašteni službenik, kao i kratica koja označuje da je izvornik potpisan vlastoručno (v.r.).  Ispod toga stavlja se štambiljem potvrda o ovjeri i usporedbi otpravka s izvornikom, čiji tekst glasi „Za točnost otpravka – ovlašteni službenik“ (čl. 89. st. 2. SP).  Potvrdu o ovjeri točnosti otpravka potpisuje  upravitelj sudske pisarnice. Ime i prezime službenika koji ovjerava istinitost otpravka s izvornikom označiti će se štampanim slovima (štambiljem). Sudski pečat stavlja se s lijeve strane potpisa službenika koji ovjerava otpravak (čl. 89. st. 3 SP).

Izvornici i otpravci odluka moraju biti pisani pisaćim strojem ili osobnim računalom. Svi otpravci moraju biti jasni i čitljivi, a njihov sadržaj MORA U SVEMU ODGOVARATI IZVORNIKU (čl. 90 st. 2 SP). Na svim izvornicima i otpravcima odluka protiv kojih je dopušteno podnošenje redovitog pravnog lijeka stavit će se, ispod teksta izvornika, a iznad štambilja o ovjeri suglasnosti otpravka s izvornikom, uputa o redovitom pravnom lijeku (čl. 92 st. 1 SP). Uputa o pravnom lijeku sadrži pouku o tomu kakav je pravni lijek dopušten, u kojemu roku, te komu i u kolikomu broju primjeraka može ovlaštena osoba izjaviti pravni lijek (čl. 92. st. 2 SP).

Ustav Republike Hrvatske jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donešenih u postupku prvog stupnja(čl. 18. st.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (čl. 21). Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3. Ustava. Tako propisuje  i temeljni Zakon Države, Ustav RH.

I člankom 13. Konvencije koja je iznad Ustava RH, zagarantirano je pravo na djelotvoran pravni lijek. „Svatko čija su prava i slobode priznate u ovoj  Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povrede počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu!“

No Zakon u predmetu I-1/92 i I-523/92  na Općinskom sudu u Dugom Selu nije bitan. Jer se on, očigledno ne poštuje.

Odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž-2737/02,  kojim je ukinuto  rješenje I-1/92,   drugostupanjski sud primijetio je da je pobijano rješenje donešeno bez Upute o pravnom lijeku.

Općinski sud u Dugom Selu, tada donosi nesvakidašnju odluku, propisanu NITI JEDNIM ZAKONOM U RH.

Umjesto, prema uputi drugostupanjskog suda, ukidanja rješenja na koje je podnešena žalba,  ne poštujući odredbu da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan pokoriti se  pravomoćnoj sudskoj odluci, pa i sudac, sudac Općinskog suda u Dugom Selu, nadopisuje pisaćom mašinom,  na rješenje donešenom  21. travnja 2000 godine na temelju rješenja od 25. travnja 2000. godine,  tj. na rješenju starom 4 godine   Uputu o pravnom lijeku.

Rješenje, kako se vidi, nadalje nema dostavne naredbe, već je “dostavljeno” samo zemljišno-knjižnom odjelu (u zbirki isprava u zemljišno knjižnom odjelu ga nema).   Osim toga, rješenje je naslovljeno na trgovačko društvo, koje prema ZPP-u i ne može biti stranka u postupku 2004. godine, jer to društvo već dvije godine nije postojalo, brisano je iz sudskog registra.

U kaznenom postupku broj K.-US-130/12 (koji još nije okončan), zamjenica županijske državne odvjetnice koja obavlja poslove zamjenika ravnatelja ZU USKOK-a – Diana Pervan utvrdila je slijedeće;

Na strani 10. Rješenja ZU USKOK-a  navodi se; “U spisu I-1/92 nalazi se na listu 42 rješenje od 21. travnja 2000 godine koje je donijela sutkinja Rosanda Topalušić, a kojim se na temelju rješenja o izvršenju I-1/92  i I-523/92 te ugovora o cesiji uknjižuje založno pravo na nekretnini…..Rješenje sadrži pouku o pravnom lijeku i dostavnu naredbu ZK Odjelu Općinskog suda u Dugom Selu (pisanu pisaćim strojem) a na poleđini nalazi se bilješka od 25. travnja 2000. 

   

Rješenje Općinskog suda u Dugom Selu I-1/92 i I-523/92 pribavljeno iz Zbirke isprava, kako se vidi sa praznom poleđinom??!!

“Na listu 43. spisa nalazi se rješenje broj Z-619/00 od 21. travnja 2000 godine koje je potpisao sudac Arnold Čada, kojim se određuje da se na čk. br. 824/3 upiše ovršna uknjižba prava zaloga za iznos od 22.132.807,00 dinara za korist HBOR-a.  Primjerak rješenja od 21. travnja 2000 godine stavlja se u zbirku isprava. U tom rješenju doista je navedeno da se donosi temeljem rješenja od 25. travnja 2000 godine, no očigledno se radi o pogrešci u pisanju???, obzirom da se na poleđini stranice 42 nalazi naprijed navedena bilješka datuma 25. travnja 2000. godine???. Rješenje Z-619/00 (op.a. koje nema dostavnu naredbu ni adresate), dostavljeno je HBOR-u 6. srpnja 2000. godine, pa je nejasno kako je Rješenje uopće moglo biti dostavljeno, a  u spisu nema niti dostavnice. “

 

Kako  to dakle USKOK ispituje zakonitost postupanja sudaca, ne zna se, ali se može zaključiti da;  ili nema dovoljno volje, ili nema dovoljno znanja za sprječavanje zlouporabe položaja  u sudskim postupcima, prilikom donošenja sudskih rješenja, tim više, što se o cijelom slučaju, na upit HAZUD-HR  očitovao i Općinski sud Sesvete, Stalna sudska služba u Dugom Selu;

” URED PREDSJEDNIKA SUDA, Broj: 26-Su-405/2014, 03. listopada 2014. godine

 Sukladno odredbi čl. 74. st. 1. Sudskog poslovnika (Narodne novine br. 37/14 i 49/14) i čl. 17. st. 2. alineja 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine br. 25/13) povodom zahtjeva naslova za pristup informacijama, a koji smo zahtjev zaprimili e-mailom dana 19. rujna 2014. godine dajemo slijedeće informacije:

U predmetu poslovne oznake Z-619/00 uknjiženo je ovršno pravo zaloga na nekretnini upisanoj u z.k. ul. broj 31 k.o. Dugo Selo II na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj I-1/92 i I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine u korist Hrvatske banke za obnovu i razvitak, Strossmayerov trg 9, Zagreb.

Rješenja poslovni broj I-1/92 i I-523/92 donijeta su dana 21. travnja 2000. godine. U spisu poslovne oznake Ovr-57/09 (ranije poslovne oznake I-1/92) ne postoji rješenje s naznakom dana 25. travanj 2000. godine, niti rješenje poslovni broj Z-617/2000.

 Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2737/02 od dana 17. prosinca 2013. godine ukinuto je rješenje suda prvog stupnja poslovni broj I-1/92 od dana 21. rujna 2001. godine.

Strankama je prema uputi Županijskog suda u Velikoj Gorici dostavljeno rješenje poslovni broj I-1/92 I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine s valjanom uputom u pravnom lijeku.

(Rješenje sa “v aljanom uputom o pravnom lijeku” predstavlja sudsko rješenje lijevo, znači rješenje staro četiri godine, dostavljeno nepostojećoj stranci 18.03.2004. g.,  na kojem je nadopisana uputa o  pravu na podnošenje žalbe, nema adresata).

Opisano  tvrde tijela, zadužena za provedbu zakona i postupanje po zakonu i Ustavu, a što propisuje zakon i Ustav RH?

Pravni lijekovi uređeni su člancima 123. do 128. ZZK-a. Tako je člankom 123. stavkom 1. ZZK-a propisano da je protiv rješenja donesenih u zemljišnoknjižnom postupku dopuštena žalba   kao redovan pravni lijek. Žalba je dopuštena protiv svakog rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, osim kad je izričito određeno da žalba nije dopuštena.

Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja. U žalbi se ističu uočene povrede.  Svrha žalbe u zemljišnoknjižnom postupku jest otkloniti posljedice  pogrešno provedenog upisa (u žalbi se, između ostaloga, može tvrditi da su pri upisu povrijeđena pravila o ispravama na temelju  kojih je proveden upis).

Sukladno izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, nije moguće podnositi zahtjev za zaštitu zakonitosti. Kako revizija ni ponavljanje postupka nisu dopušteni žalba je jedini pravni lijek u zemljišno knjižnom postupku.  Na nepravomoćno sudsko rješenje, odnosno rješenje koje nije dostavljeno strankama u postupku, rok za žalbu nije istekao. Pravo na žalbu prema Zakonu o zemljišnim knjigama, pripada i neuknjiženom vlasniku, univerzalnom pravnom sljedniku, i dr.

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise i ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje.  Rješenjem bez prava na žalbu,  odnosno nedostavom rješenja strankama u postupku, dolazi do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima i drugim državnim organima (čl. 26. Ustava) jer su očigledno u povoljnijem položaju one osobe koje su u prilici da se žale protiv onih pojedinačnih pravnih akata koje sadrže valjano obrazloženje, uputu o pravnom lijeku i dostavnu naredbu.

Pravo na žalbu učvršćuje načelo zakonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja samovolju, te omogućuje da se načini kontrola je li se službena osoba pri donošenju Rješenja i vođenju postupka o odlučivanju rukovodila načelom ustavnosti i zakonitosti te postupila tako da pri vođenju postupka i odlučivanju strankama omogućuje da zaštite svoja prava, vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava bude u skladu sa važečim propisima i Ustavom.

I Deklaracija o pravima čovjeka, u članku 8. propisuje pravo svakog čovjeka na učinkovito pravno sredstvo. Bez prava na žalbu stranci je onemogućen pristup sudu i bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava (čl. 18. Ustava).

Prema praksi u odlukama Ustavnog suda, sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se naime provođenje ne smije, izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju (odluka i rješenje Ustavnog suda broj U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000).

Ustav RH jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18. st. 1.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (članak 21.9.

Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3 Ustava).

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise, koje ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje.

Prema međunarodnom i europskom sudu o ljudskim pravima, države potpisnice Konvencija dužne su svakom čovjeku osigurati pravo na pristup sudu ili tijelu alternativnog rješavanja sporova te pravo na pravni lijek u slučaju kršenja njegovih prava. To je pravo na pristup pravosuđu.

U najširem smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti (sudska rješenja)   budu usklađeni sa zakonom.   To je osnov „vladavine prava“.

Načelo zakonitosti   ima dva aspekta. Formalnu, koji nalaže da pravi akt bude donesen od strane organa  koji je višim pravnim aktom određen kao nadležan,  te da bude donesen po postupku i u formi koji su također određeni višim aktom  i – materijalnu zakonitost koja nalaže da  niži pravni akt bude sadržajno usklađen s višim.  U slučaju da nije ispunjen koji od ovih uvjeta, niži pravni akt je nezakonit – formalno ili materijalno. 

Zakonitost  općih pravnih akata  ispituju i kontroliraju ustavni sudovi, dok se zakonitost individualnih pravnih akata štiti putem pravnih lijekova.

Kako se vidi iz gornjih rješenja, uspoređujući izgled i sadržaj istih sa važećim Zakonom, Sudskim poslovnikom, Ustavom, Konvencijom,  očigledna su odstupanja od Zakona i Ustava. Ministarstvo pravosuđa, Županijsko državno odvjetništvo, USKOK, prikrivanjem nezakonitog postupanja sudaca, direktno sudjeluju u činjenju štete strankama u postupku, i neposredno podržavaju bezakonje i sumrak u pravosuđu.

Uz napomenu, da u trenutku nadopisanog sudskog rješenja, koje je dostavljeno strankama 18.03.2004. godine,  jedna od stranaka već dvije godine nije postojala, na rješenju i nadalje stoje svi nedostaci; datum rješenja na kojem se navodno temelji donešeno rješenje (25. travnja), bez adrese stranke u postupku, i bez adresata u dostavnoj naredbi. Prema Sudskom Poslovniku, i Zakonu o sudovima, nezakonito Rješenje, po službenoj dužnosti dužan je  ukinuti  sud koji ga je i donio.

vezani članci;

http://www.hazud.hr/sokantno-preuzimaju-li-osjecki-sudovi-nadleznost-vrhovnog-suda/

Autor; F.S.

ŽRTVE PRAVOSUĐA; Zaštita žrtve pravosuđa od nezakonitih sudskih odluka

Zaštita žrtve pravosuđa od nezakonitih sudskih odluka

Bez prava na pristup pravosuđu, žrtva pravosuđa nije u stanju ostavariti svoja prava ili nadoknaditi pretrpljenu štetu. Prema međunarodnom i europskom pravu o ljudskim pravima, države članice EU dužne su svakome osigurati pravo na pristup sudu, pravo žalbe, pravo na pritužbu. Pema međunarodnom pravu EU svatko ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom u svrhu ostvarivanja onih prava koja mu dodjeljuje EU.

 Koliko se u Hrvatskoj poštuje međunarodno i europsko pravo najlakše je uočiti iz sudske prakse. U nekim pravnim postupcima i iz sudske prakse više nego žestoko nameću se pitanja, dovodi li očigledno neujednačena sudska pravna praksa u pitanje i pravo na poštenje suđenje kao i do diskriminacije stranke pred javnim tijelima, tj. pred sudom?

Vrlo visok stupanj neujednačenosti sudskih presuda, kao i pitanje donošenja presuda i rješenja suprotno zakonskim odredbama koji su na snazi nameće dodatno pitanje; Trebaju li suci imati neprikosnoveno pravo postupanja bez ikakve odgovornosti tj. bez nadzora zakonitosti njihovih odluka od strane neovisnih i stručnih  tijela u RH?

Iz brojnih podnesaka upućenim Ministarstvu pravosuđa, Državnom pravobranitelju, Ustavnom sudu, Saboru Republike Hrvatske i drugim tijelima koja su prema Ustavu zadužena brinuti o zajamčenim pravima građana RH, očigledno je da se oni gotovo uvijek opravdavaju činjenicom da je sudstvo neovisno, te da nisu ovlašteni komentirati ili kritizirati odluke sudaca. A što kad je žrtvama onemogućen pristup sudu, uskraćeno pravo na žalbu, što kad se u istoj stvari pred istim sucem različito rješavaju predmeti ovisno o tome koja je stranka pred sucem? Tko u Hrvatskoj, ili točnije koja institucija u Hrvatskoj može zaštititi žrtvu pravosuđa ako su njena prava povrijeđena nezakonitim postupanjem suca, diskriminacijom, nejednakošću pred sudovima, onemogućavanjem pristupa pravosuđu zaštitom svojih prava pred sudom – žalbom, tužbom, prigovorom?

Svaka je država potpisnica međunarodnih i europskih konvencija dužna osigurati svojim građanima PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE. Tako je u slučaju „Belan“ Europski sud za ljudska prava utvrdio da „visok stupanj neujednačenosti presuda o istom pravnom pitanju, i nemogućnost osiguranja konzistentne prakse suđenja vrijeđa zahtjev pravne sigurnosti koja se ubraja u konstitutivne elemente jedne pravne države.“

Pravo na pošteno suđenje sadržano je u prvom stavku čl. 6. Europske konvencije koji u prijevodu na hrvatski jezik glasi;

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.”

Država potpisnica međunarodnih i europskih konvencija, poštujući aspekte prava na pošteno (pravično) suđenje (fair) dužna je osigurati slijedeće elemente u sudskom postupanju;

-         pravo na pristup sudu

-         pravo na pravnu pomoć

-         pravo na procesnu ravnopravnost

-         pravo na javno i kontradiktorno suđenje

-         pravo na saslušanje

-         pravo na dokaz

-         pravo na javnu objavu presuda

-         pravo na sud ustanovljen zakonom

-         pravo na nezavisnost i nepristranost u suđenju

-         pravo na suđenje u razumnom roku

-         pravo na učinkovitu ovrhu presuda

-         zabrana arbitrarnog postupanja

Pravo na pristup sudu po praksi Suda može biti povrijeđeno i nemogućnošću da stranka uloži žalbu (pravo na pravni lijek), i nemogućnošću da se provedu u djelo sudske odluke.

Pravo na pristup sudu mora biti zajamčeno ne samo formalno i u načelu, već se mora i u konkretnom slučaju omogućiti da  se ono faktički ostvari. Pravo na pristup sudu povrijeđeno je i u onim slučajevima kada stranke koje si ne mogu same priuštiti pravnu pomoć, nisu mogle osigurati pravo na besplatnu pravnu pomoć, iz razloga jer je zbog nedostatne pravne pomoći osoba bitno ograničena u sposobnosti da učinkovito brani svoja prava i interese.

Čitav sustav procesnih prava iz čl. 6. Europske konvencije počiva na ideji djelotvorne pravne zaštite. To je moguće samo ako ta zaštita bude ne samo zakonita, već i pravodobna.

Po odredbama mjerodavnog prava od države se može tražiti naknada štete koju je stranka (žrtva) pretrpjela, ako su njena tijela takvu štetu bila dužna spriječiti.

Pravo na pravni lijek

Člankom 13. Konvencije čija potpisnica je i Republika Hrvatska zagarantirano je pravo na djelotvoran pravni lijek. „Svatko čija su prava i slobode priznate u ovoj Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povrede počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu“

Izgled nezakonitog i neustavnog sudskog rješenja. Općinski sud u Dugom Selu donio je rješenje bez pravnog lijeka, bez ustavne naredbe, 21. travnja na temelju rješenja od 25. travnja, bez potpunih podataka o stranci u postupku

Izgled nezakonitog i neustavnog sudskog rješenja donešenog 21. travnja 2000 na temelju nepostojećeg rješenja od 25. travnja 2000 godine, bez dostavne naredbe, bez pouke o pravnom lijeku, sa pogrešno identificiranim z.k. česticama

 Pravni lijekovi u zemljišno-knjižnom pravu, u kojem je pravni lijek jedino pravno sredstvo zaštite prava vlasništva ili sprječavanja povrede prava uređeni su člancima 123. do 128. ZZK-a. Tako je člankom 123. stavkom 1. ZZK-a propisano da je protiv rješenja donesenih u zemljšno knjižnom postupku dopuštena žalba kao redovni pravni lijek. Žalba je dopuštena protiv svakog rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, osim kad je izričito određeno da žalba nije dopuštena. Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja donesena u zemljišnoknjižnom postupku. U žalbi se ističu uočene povrede, tj. navodi se da je pobijano rješenje nepravilno, jer je s obzirom na zemljišnoknjižno stanje,  prijedlog, njegove priloge, i ostale spise dopušten upis za koji nisu bile ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene odredbama zemljišnoknjižnog prava. Stoga će žalba biti osnovana kad se, s obzirom na zemljišnoknjižno stanje, prijedlog za upis te priložene isprave, dopustio i proveo upis za koji nisu bile ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom.

Svrha žalbe u zemljišno knjižnom postupku jest otkloniti posljedice pogrešno provedenog upisa (u žalbi se, između ostaloga, može tvrditi da su pri upisu povrijeđena pravila o ispravama na osnovi kojih je proveden upis).

Ustavni sud u svojim odlukama ističe da je člankom 120. stavkom 1 ZZK-a propisano da se rješenje u zemljišnoknjižnom postupku dostavlja predlagatelju, odnosno njegovom punomoćniku i osobama na čijoj se nekretnini stječe knjižno pravo i čija se knjižna prava prenose, opterećeuju, ograničavaju ili ukidaju, kao i osobi protiv koje je provedena zabilježba. Točnije, zemljišnoknjižno rješenje, sud je dužan dostaviti svim fizičkim ili pravnim osobama čija bi prava upisom mogla biti povrijeđena.

Prema stajalištu Ustavnog suda RH, sudski se postupci moraju provoditi sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Ustav RH jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18 st. 1). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (članak 21.).

Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3. Ustava)!

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise i ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano sudsko rješenje. Takvo rješenje zapravo upućuje na zaključak da nije utemeljeno na zakonu (čl. 19. st. 1 Ustava), a što ima za posljedicu da se ni samo ustavno pravo na žalbu ne može na učinkovit način ostvariti (čl. 18. st. 1 Ustava). Uskraćivanjem strankama pravo na pravni lijek došlo je do povrede ustavnog prava na isticanje pravnih lijekova, ali i do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima i drugim državnim organima (čl. 26. Ustava) jer su očigledno druge osobe koje su u prilici da se žale protiv onih pojedinačnih pravnih akata koje sadrže valjano obrazloženje, uputu o pravnom lijeku i dostavnu naredbu (sukladno zakonskim odredbama) u daleko povoljnijem položaju od onih kojima je to pravo uskraćeno od strane suda.

Pravo na žalbu, pravo na pravično i pošteno suđenje, pravo na pristup sudu, učvršćuje načelo zakonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja eventualno samovolju te omogućuje da se načini kontrola da li se službena osoba pri donošenja Rješenja i vođenju postupka rukovodila načelom ustavnosti i zakonitosti, i postupila tako da pri vođenju postupka i odlučivanju strankama omogućuje da dođu do što lakše zaštite svojih prava, vodeći dakako računa o tome da ostvarenje njihovih prava bude u sladu sa važećim propisima i Ustavom.

Nedostava Rješenja i uskrata prava na djelotvoran pravni lijek suprotna je i Općoj deklaraciji o pravima čovjeka (OUN 10. prosinca 1948) koja u članku 8. govori o pravu svakoga na učinkovito pravno sredstvo. Žalbom na rješenje suda prvog stupnja stranka može u drugostupanjskom postupku ili u upravnoj tužbi uspješno pobijati osporeno rješenje, braniti svoja prava i na zakonu zasnovane interese. U protivnom joj je onemogućena ili bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu (čl. 18. Ustava).

Prema međunarodnom i europskom pravu o ljudskim pravima, države potpisnice Konvencija dužne su svakome osigurati pravo na pristup sudu ili tijelu alterantivnog rješavanja sporova, te pravo na pravni lijek u slučaju kršenja njegovih prava. To je pravo na pristup pravosuđu. Također, prema pravu EU svatko ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom u svrhu zaštite svojeg prava. U najširom smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti i sve radnje pravnih subjekata budu usklađeni sa zakonom. Bez prava na pristup pravosuđu, žrtva nije u stanju ostvariti svoja prava ili nadoknaditi pretrpljenu štetu.

Načelo zakonitosti ima dva aspekta; 1. formalnu zakonitost koja nalaže da niži pravni akt bude donesen od strane organa koji je višim pravnim aktom određen kao nadležan za njegovo donošenje, te da bude donesen po postupku i u formi koji su također određeni višim aktom, i 2. materijalnu zakonitost koja nalaže da niži pravni akt bude sadržajno usklađen s višim. U slučaju da nije ispunjen koji od ovih uvjeta, niži pravni akt je nezakonit – formalno i/ili materijalno. Zakonitost općih pravnih akata ispituju i kontroliraju prije svega ustavni sudovi, dok se zakonitost individualnih pravnih akata štiti putem pravnih lijekova koje stranke podnose u sudskim i upravnim postupcima u ostavarivanju svojih prava.

Sudski poslovnik IZGLED SUDSKOG RJEŠENJA

SUDSKO RJEŠENJE MORA BITI SASTAVLJENO SUKLADNO ODREDBAMA SUDSKOG POSLOVNIKA, I U NJEMU MORAJU BITI SADRŽANI SVI ELEMENTI KOJI SU ZAKONOM PROPISANI

Članak 62.

(1) Sudske odluke i ostala pismena pišu se pismom Times New Roman, veličine 12 pt, na papiru veličine A4.

(2) Presude, važnija rješenja i odluke drugostupanjskog suda uvijek se pišu na cijelom listu, s ostavljenim slobodnim prostorom širine 2,5 cm od gornjeg i donjeg, desnog i lijevog ruba papira, bez proreda, s time da pojedini dijelovi odluke (uvod, izreka i obrazloženje) budu vidljivo odvojeni.

(3) Izvornik odluke piše se samo na jednoj stranici. Ako je odluka sastavljena od više listova, svi će se listovi spojiti prošivanjem ili lijepljenjem.

(4) Na presudama i rješenjima kojima se dovršava postupak u gornjem lijevom kutu stavit će se grb Republike Hrvatske u izvornim bojama, a ispod njega naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda i sjedište stalne službe. U sredini iznad uvoda stavit će se
»U IME REPUBLIKE HRVATSKE «, a ispod toga stavit će se naziv odluke »P R E S U D A«, odnosno »R J E Š E NJ E«.

(5) U ostalim sudskim odlukama u gornjem lijevom kutu stavit će se grb Republike Hrvatske u izvornim bojama, a ispod njega naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda i sjedište stalne službe. U sredini iznad uvoda stavit će se »REPUBLIKA HRVATSKA «, a ispod toga stavit će se naziv odluke »R J E Š E NJ E«.

(6) U gornjem desnom kutu u svim odlukama stavit će se poslovni broj spisa i podbroj pod kojim je donesena odluka. Ako se odluka sastoji od više listova, poslovni broj i podbroj pod kojim je donesena stavlja se na svaki list u gornjem desnom kutu.

(7) U uvodu odluke, koju je donijelo vijeće, navode se imena svih članova vijeća, počevši od predsjednika vijeća.

(8) Ispod uvoda, a iznad teksta izreke, označit će se u posebnom redu, malim rastavljenim slovima bez podebljavanja, kakvu je odluku sud donio (»presudio je«, »riješio je« i sl.). Ispod izreke, a prije početka obrazloženja, stavlja se naslov »Obrazloženje« velikim početnim slovom, bez rastavljanja i podebljavanja.

(9) Ispod teksta obrazloženja, na sredini stranice stavlja se mjesto i datum objavljivanja odluke odnosno donošenja, a na desnoj polovici stranice potpis predsjednika vijeća ili suca pojedinca (ime i prezime), dok se na lijevoj polovici stranice stavlja potpis zapisničara, ako je to propisano pravilima odgovarajućeg postupka.

(10) Sudski pečat stavlja se lijevo od potpisa predsjednika vijeća ili suca pojedinca.

Članak 63.

(1) Na sudske dopise, zamolnice, potvrde, kao i na pozive odnosno rješenja koja nemaju poseban uvod stavlja se u gornjem lijevom kutu službeni naziv suda i njegovo sjedište. Poslovni broj spisa stavlja se u gornjem desnom kutu, a datum donošenja odluke, sastavljanja dopisa i slično u sredini ispod napisanog teksta.

(2) Sudski poziv ovjerava se pečatom suda i potpisom službenika koji je poziv sastavio. Potpis se stavlja ispod štambilja ili štampanog otiska koji sadrži ime i prezime predsjednika vijeća odnosno suca koji je naredio pozivanje i štambilja »za točnost otpravka«.

(3) Na akte sudske uprave, u gornjem lijevom kutu, stavit će se grb i naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda, a ispod toga naziv »Ured predsjednika suda« (»Predsjednik suda«). Ispod te oznake navest će se poslovni broj spisa te datum izrade akta. Kratki sadržaj akta (»predmet«) stavlja se s lijeve strane, ispod adrese primatelja.

3. Izvornici i prijepisi sudskih odluka i pismena

Članak 64.

(1) Izvornikom se smatra odluka suda, nagodba, nalog, potvrda, isprava i slično, sastavljena u propisanom obliku i vlastoručno potpisana od predsjednika vijeća, suca istrage, suca pojedinca ili drugog ovlaštenog službenika, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Izvornici odluka, nagodbi i ostalih pismena zadržavaju se u odgovarajućem spisu, a strankama se dostavljaju u ovjerenom prijepisu (otpravak), odnosno u ovjerenom prijevodu ako je zahtjev za izdavanje odluke na jeziku nacionalne zajednice ili manjine utemeljen na zakonu ili međunarodnom ugovoru.

(3) Potvrda i isprave sastavljene kod suda izdaju se strankama u izvorniku, a za sudski spis zadržava se prijepis (kopija) izvornika.

Članak 65.

(1) Otpravak je prijepis izvornika ili dodatni ispis koji se izrađuje po službenoj dužnosti radi dostavljanja strankama i drugim zainteresiranim osobama.

(2) Na svim otpravcima stavlja se ime i prezime potpisnika izvornika na mjestu gdje je izvornik potpisao predsjednik vijeća, sudac ili drugi ovlašteni službenik, kao i kratica koja označuje da je izvornik potpisan vlastoručno (v. r.). Ispod toga stavlja se potvrda o ovjeri točnosti otpravka koja glasi: »Za točnost otpravka – ovlašteni službenik«. Potvrdu potpisuje upravitelj sudske pisarnice ili drugi ovlašteni službenik uz stavljanje službenog pečata suda.

Članak 66.

(1) U sve izvornike i otpravke odluka protiv kojih je dopušteno podnošenje redovnog pravnog lijeka, ispod potpisa predsjednika vijeća ili suca, stavit će se uputa o pravnom lijeku.

(2) Uputa o pravnom lijeku sadrži uputu o tome kakav je pravni lijek dopušten, u kojemu roku, te kome i u kolikom broju primjeraka se može podnijeti.

Članak 67.

Kad je podnesak, kojim se traži izdavanje rješenja o ovrsi, rješenja o privremenoj pljenidbi, platnog naloga i tome slično tako sastavljen da sadržaj prijedloga potpuno odgovara tekstu rješenja koje bi se trebalo donijeti i kad je takav podnesak podnesen u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke, rješenje o prihvaćanju prijedloga može se donijeti i stavljanjem štambilja na primjerku podneska.

Pravni lijekovi na europskoj i međunarodnoj razini

Ako pojedinac nije uspio na sudu na nacionalnoj razini, može se obratiti tijelima na europskoj ili međunarodnoj razini. Sud pravde Europske unije (CJEU) može odlučivati o slučajevima povrede prava EU-a. Pritužbe o kršenju ljudskih prava češće se upućuju na ECtHR, koji nadzire poštivanje Europske konvencije o ljudskim pravima. Europski odbor za socijalna prava (ECSR) također može zaprimati “kolektivne” pritužbe od pojedinih organizacija o kršenju Europske socijalne povelje. Tijela Ujedinjenih naroda također mogu odlučivati o pritužbama koje se odnose na kršenje UN-ovih ugovora u području ljudskih prava, ako je država pristala na postupak.

Ove institucije imaju i svoja pravila o pravu na podnošenje tužbi, što pojedincima otežava pristup međunarodnom sudu. CJEU ima stroga pravila, ECtHR ima izuzetno velik broj predmeta, što uzrokuje kašnjenje u donošenju presuda. ECSR bavi se isključivo pritužbama pojedinih organizacija a ne pojedinaca. Tijela UN-a dostupnija su po pitanju troškova jer ne zahtijevaju da pojedinca zastupa odvjetnik. Međutim, njihove odluke nisu pravno obvezujuće.

Autor; Nada Landeka

ŠOKANTNO; Crveni li se hrvatsko pravosuđe od stida?

Prosječni čitatelj koji prati hrvatske medije sve češće nailazi na skandalozne vijesti vezane uz vrlo čudna događanja u domaćem pravosuđu a kakve se u uređenim državama ne sreću ni približno tako često kao u Hrvatskoj.

Dobar dio tih nesvakidašnjih vijesti iz Domovine vezan je uz osječke sudove; zapošljavanja djece sudaca, dopisivanja sudaca s ljubavnicama i pomoć u suđenju, ljubavni problemi sutkinja koji ih dekoncentriraju na raspravama dok ljude šalju u zatvor, nestanci spisa iz zgrade suda, ulični napadi na suca gdje novine u kojima radi sestrična suca navode da je napadač građanin dok druge novine pišu da je ulični incident možda izazvao i napadnuti….i slično. Možda sličnih događanja ima i na drugim sudovima, ali na sreću ili nesreću, za njih se za sada još ne zna.

Sve do nedavno se međutim nitko nije sjetio, usudio ili bio dovoljno uporan istražiti i tzv. “ljetnja suđenja”.

Od kada je prije više od šest i pol godina dobio izvanredni otkaz, osječki pravnik Vladimir Šplajt se sam bori protiv nepravilnosti lokalnog pravosuđa čije najčudnije odluke se u pravilu donose u srpnju i kolovozu kada bi suci prema Sudskom poslovniku u pravilu trebali koristiti godišnje odmore. Te ljetne, ali i neke druge odluke su najčešće na njegovu štetu i štetu njegove sestre V.P. O slučaju učiteljice V.P. i presudi Pr-30/10, te što se sa tim spisom događalo, pogađate, baš u srpnju i kolovozu 2010. i srpnju 2014.godine, a i ranije sa izgubljenim pa rekonstruiranim spisom Pr-4/96, više u jednom od slijedećih nastavaka.

Do sada je jedini konkretniji i pravi rezultat Šplajtove borbe iz vremena bivšeg nestranačkog ministra pravosuđa Ivana Šimonovića koji je zbog suđenja suprugu, sinu i zetu razriješio predsjednicu Trgovačkog suda u Osijeku. Od kada je otišla u prijevremenu mirovinu, na Trgovačkom sudu u Osijeku više nema većih skandala. Ima li u osječkom pravosuđu još sudaca koji su “sazreli” da ih sadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić udalji od mogućnosti “suđenja” na dosadašnji način koji ćemo opisati u ovom članku?

HAZUD će prvi objaviti neke dokumente iz pomoćnih sudskih knjiga do kojih koliko nam je poznato u Hrvatskoj još nije došla nijedna stranka. Ovi dokumenti ilustriraju i dokazuju kako se kome sudi u Osijeku, posebice ljeti u vrijeme godišnjih odmora.

Možda će ovaj članak zaintrigirati i neke druge hrvatske građane da kao stranke iskoriste svoje pravo i za pravomoćne presude koje su ih zaprepastile i od svojih županijskih sudova zatraže na uvid “posebne knjige sjednice vijeća” iz čl.213.st.1. Sudskog poslovnika (NN 158/09)?

Javnosti i strankama je uglavnom nepoznato kako drugostupanjska vijeća odlučuju o žalbama, iako stranke osim rezultata glasanja imaju pravo znati kako se odvija dio tog izvanparničnog procesa. A kako je sudilo III Građansko vijeće Županijskog suda u Osijeku u 2011. i 2012. godini, dio toga objavljujemo u ovom članku. Iskreno se nadamo da na drugim sudovima nema ni približno toliko prepravljanja odluka i mijenjanja sudaca te da se na drugim sudovima kada stranke otkriju nepravilnosti u otpravljanju i dostavi ne uništavaju pomoćne knjige koje se prema čl. 170. Sudskog poslovnika (NN 37/14) u općem arhivu suda moraju čuvati – trajno!

Zbog preobimnog dokaznog materijala kojeg posjedujemo, ovu priču o hrvatskom, posebice o osječkom pravosuđu ćemo objaviti u nekoliko nastavaka.

Za početak ćemo se dotaknuti samo Šplajtovog radnog spora o čijem ponavljanju postupka se odlučuje 200 km zapadnije od Osijeka na delegiranom Županijskom sudu u Bjelovaru dokle nadamo se ne bi trebali dosizati dugi osječki kraci.

Na Županijskom sudu u Osijeku radni spor ovog Osječanina je najprije bio pod brojem Gž-1485/10, a nakon ukidanja presude dobio je novi broj Gž-1431/12. Ovaj broj se nalazi otisnut i na Šplajtovoj bijeloj majici s likom božice pravde Justicije koja se sudeći po boji obraza očito zastidjela ove osječke presude.

    

Za početak ukazujemo na jednu indikativnu činjenicu koja pokazuje nevjerojatnu… da li baš – “slučajnost”!? I uzavrelog 7. srpnja 2011. kada je odlučivano i odlučeno o 26 žalbi i maglovitog 22. studenoga 2012. kada je bilo 20 žalbi, oba Šplajtova predmeta su kao što se može vidjeti iz preslike zapisnika na dnevnom redu bili – posljednji!?

  

  

Slučajno ili ne?

Ako ova “slučajnost” do sada nikome nije bila čudna, nekome bi ipak trebalo biti suspektno zašto je onda u III vijeću toga 7. srpnja 2011. od 26 predmeta sudac J.G. koji je u osječko pravosuđe došao kao odvjetnik iz Subotice iako uopće nije član III vijeća nije sudio nikom drugom osim Šplajtu?

Tko je bio “taj” ili kako neslužbeno saznajemo “ta” koja je odlučila o kako se vidi na kraju zapisnika naknadnom stisnutom dopisivanju prezimena suca G. kako ne bi sudili suci III vijeća M.Ž. i D.G.?

Ako je vjerovati dopisu tajnice Županijskog suda, D.G. iz Đakova toga 7. srpnja nije bio na godišnjem odmoru?

Zašto je M.Ž. toga dana mogla odlučivati o 24 žalbe, a ne i o preostale dvije kada je pozvana i sutkinja M.N. iz V vijeća da sa J.G. iz II vijeća ukine dvije nepravomoćne odluke? Kome i kakvu odluku je sutkinja izvjestiteljica D.V. zapravo predložila tom šarolikom vijeću kada u zapisniku piše da je donesena presuda, a Šplajt je na kućnu adresu dobio pisani otpravak – rješenje!? Je li “Subotičanin” uopće bio na toj samo jednoj i to zadnjoj točki vijeća, a ako jest, jel’ pozvan samo zato da se preglasa predsjednica vijeća S.Z. i članica cijeća M.Ž.? Zašto je iz V vijeća zbog samo jedne odluke uopće pozivana i sutkinja M.N.?

Kakve su to prema Zakonu o parničnom postupku presude i rješenja koja se kako piše u zapisniku donose – “na drugi način”?

A da bi prema van sve “štimalo”, ova presuda, (iako u pisanom otpravku piše rješenje!?) je kako se vidi iz štambilja 26.VII 2011. i – pregledana.

Slučajni problem je u tome što sutkinja M.Č. koja je u štambilju parafirala da je presudu pregledala, te 2011. godine Godišnjim rasporedom uopće nije bila određena za pregledavanje pa ništa nije ni smjela pregledavati. 2011. godine je pregled i kontrolu drugostupanjskih građanskih odluka radi ujednačavanja sudske prakse mogla i morala obavljati jedino sutkinja H.R. Je li se možda čekalo da sutkinja H.R. ode na godišnji odmor pa da ovu presudu prekontrolira netko podobniji? Je li sve to baš “slučajno” pa se 15 mjeseci čekalo da se poklope neki odlasci na godišnje odmore sudaca koji su morali suditi kako bi sudili neki drugi suci iz drugih vijeća? Ili su se najmanje tri osobe udružile s namjerom da donesu ovakve sudske odluke koje su Šplajtu i drugima nanijele veliku financijsku štetu?

O tome kako je u Osijeku “normalna” pojava da i druga vijeća donose npr. rješenje kojim je prethodna odluka preinačena, a u međuvremenu se do pisanog otpravka i objave na internetu u e-Predmetu ista ta odluka – ukine, u jednom od slijedećih nastavaka.

Za sada ćemo samo ilustrirati kako se u vrlo ozbiljnim stvarima, sa nečijim novcima i životnim sudbinama u Osijeku vrlo neozbiljno ponaša i poigrava. Pa se u nečijim Gž-941/11 i Gž-1714/11 oblik i vrsta odluke pišu kemijskom olovkom, križaju i prepravljaju običnom olovkom, na internetu u e-Predmetu se objavi nešto sasvim treće, a ne bi bilo iznenađenje i da je sudski dostavljač strankama kući donio nešto sasvim četvrto?

   

No, da se vratimo Gž-1485/10. Nakon što je Općinski sud po drugi puta presudio u korist ovog Osječanina, njegov poslodavac se opet žalio u spisu pod novim brojem Gž-1431/12. Na prvi pogled vidi se da nije bilo nikakvih križanja, koreksiranja, sudaca iz drugih vijeća i čini se da je tog 22.studenoga 2012. bilo sve uredno i u skladu sa zakonom? No to je tako samo na prvi pogled. I laici zamjećuju da nedostaje sutkinja S.Z. koja je 7.srpnja prethodne godine bila predsjednica vijeća. Osim ako nije otišla u mirovinu, na drugi sud, dugotrajno bolovanje ili na sličan način opravdano spriječena, prema čl. 10. st.1. Zakona o sudovima (NN 28/13) spis se nije smio dodijeliti nekom drugom predsjedniku vijeća pa tako ni sucu D.G.

Zašto se to dodijelio D.G. ako sutkinja S.Z. toga 22. studenoga nije bila opravdano spriječena?

Odgovor na to i odgovoran za to je tada bio Z.V., sudac ovlašten za obavljanje poslova sudske uprave koji je u međuvremenu predsjedao i na dvije sjednice sudaca kada se 11.prosinca 2012. prema zapisniku od više sudaca moglo čuti o nezadovoljstvu suca D.G. radom njegovog III vijeća. Kakvo je to nezadovoljstvo bilo i što se krije iza toga eufemizma? Je li nezadovoljstvo bilo i što se se A.V., kćer suca Z.V., slučajno baš za vrijeme Šplajtovog žalbenog postupka zaposlila u istu pravnu službu iz koje je Šplajt dobio otkaz!? Ili je to bio pravi raison d’etre ovih “slučajnosti”?

Pravu istinu sasvim sigurno znaju neki suci koji se o tome nisu dužni očitovati dok netko ovlašten DSV ne predloži skidanje njihovih sudačkih imuniteta.

Tada bi i sutkinja koju je Šplajt imenovao u prijedlogu za ponavljanje postupka mogla pojasniti zašto je i od koga povezanog sa Gž-1431/12 u prijedlogu za ovrhu zatražila i prema svemu sudeći dobila oprost troškova koje je bila dužna platiti? Koliko znamo, sutkinja zbog toga do sada Šplajta još nije odvažila tužiti za klevetu kao što ga je tužio sudac Z.V. jer je na portalu dnevno.hr obznanio neke činjenice u vezi zapošljavanja sučeve kćeri.

Preinačenjem Šplajtove presude njegov bivši poslodavac a sadašnji poslodavac sučeve kćeri je uštedio gotovo milijun kuna.

Kada do USKOKA samo dopre glas i za znatno manje suspektne iznose, traže se izvidi pa ako postoji osnovana sumnja pokreće se istrage i podižu optužnice… Šplajt je USKOKU još prošle godine prijavio da se osječkoj sutkinji J.H. prijeti kako će dobiti otkaz ako ponovo donese rješenje u njegovu korist, ali do sada nije nijednom pozvan da ovu prijavu potkrijepi svojim saznanjima i predloži druge svjedoke kojima se ista sutkinja požalila. Postoji kaznena prijava i spremnost više radnika osječke Pivovare da na poligrafu posvjedoče kako im se ista sutkinja također žalila da joj se prijeti, ali za sada o tome nema nikakvih vidljivih rezultata.

Šplajtu se za sada onemogućuje da nešto više sazna i o predmetu pod sličnim brojem Gž-431/12 o kojem se navodno odlučivalo 20. prosinca 2012. Kažemo navodno jer ako se malo bolje pogleda, čini se da su se i u ovom predmetu sa brojem kojeg od Šplajtovog predmeta razlikuje samo jedna “jedinica” neke znamenke – prepravljale?

   

Nakon što mu se omogući uvid i u taj spis, možda će postati jasnije zašto je Šplajtova presuda postala pravomoćna tek na Badnjak 2012. umjesto mnogo ranije? Je li za to kriv e-Spis u kojemu se ne može tako lako prepravljati i krečiti kao u ručno vođenim zapisnicima?

Na nepravilnosti u radu Općinskog suda u Osijeku o kojemu ćemo pisati u slijedećim nastavcima, početkom lipnja se ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću u okviru svojih limitiranih ovlasti diskretno pismeno obratio i sam Predsjednik Republike Ivo Josipović. No, koliko nam se čini, prag tolerancije sadašnjeg ministra pravosuđa na ovakva suđenja gdje su za ishod zainteresirana i djeca sudaca je za sada mnogo viši od praga tolerancije bivšeg nestranačkog ministra pravosuđa.

HAZUD iz dijaspore a Veronika Vere iz Hrvatske će kao svoj doprinos poboljšanju stanja u hrvatskom pravosuđu preko ovog portala nadležnim institucijama u Hrvatskoj obznaniti dokaze koji su kod mnogih koji su do sada vidjeli dijelove prepravljanih zapisnika izazvalo nevjericu i zgražanje.

Vrhovni sud na sve češće argumentirane prijedloge osječana donosi sve više rješenja kojima se predmeti delegiraju drugim stvarno nadležnim sudovima. Osječki sudovi na taj način polako ostaju bez posla, a zatrpavaju se drugi delegirani sudovi za koje ćemo tek vidjeti slažu li se i oni s ovakvim osječkim načinima suđenja?

Postavlja se logično pitanje ne bi li u Hrvatskoj konačno netko trebao naložiti izvanredni inspekcijski nadzor navedenoga i ukloni nezdravo tkivo iz pravosuđa kako ne bi došlo do potpune sepse?

Možda već ovaj prvi članak u nizu zaintrigira i neke nadležne u Hrvatskoj da pokrenu zakonom predviđene postupke kako se Justicija zbog Gž-1431/12 i mnogih drugih presuda više ne bi ovako crvenjela od stida?

portal HAZUD