PRAVOSUĐE; „MAHNITOST“ SUDSKE VLASTI I ELITE NE DOZVOLJAVA GOSPODARSKI RAST I POVRATAK ISELJENIKA U HRVATSKU |

„MAHNITOST“ SUDSKE VLASTI I ELITE NE DOZVOLJAVA GOSPODARSKI RAST I POVRATAK ISELJENIKA U HRVATSKU |

„MAHNITOST“ SUDSKE VLASTI I ELITE NE DOZVOLJAVA GOSPODARSKI RAST I POVRATAK ISELJENIKA U HRVATSKU

Da je slavni Alfred Hitchcock imao sreće živjeti u Hrvatskoj tko zna do kuda bi ga spoj njegove talentiranosti i neiscrpnih pretvorbeno privatizacijskih  scenarija odvela. Iako nije nikad posjetio Hrvatsku,  a možda ni čuo za nju, režirao je odlične krim filmove koji svojim scenarijem podsjećaju na hrvatsku stvarnost.

 „Krivo optuženi“ film je inspiriran istinitim događajem zamjene identiteta. „Mahnitost“ je njegov pretposljednji film  snimljen 1972 godine. Priča je tipična za Hitchcocka: nevin čovjek optužen je za zločin koji nije počinio uz pomoć jako slabih dokaza.

Što povezuje Hitchcocka i grad Dugo Selo?

Osim naslova svjetski poznatih filmova, povezuje ih napeti dugoselsko-trilerski  scenarij  višegodišnje nezakonite ovrhe nad cijelom tvornicom,  pretvorbe  društvenog zemljišta u privatno, i tvrdoglavo prikrivanje pravog krivca na teret nevine žrtve!

Povratnici iz Njemačke, zaradivši pozamašni kapital dugogodišnjim  radom izvan Hrvatske, odlučuju se 1998 godine na  ulaganje ušteđevine u privatno poduzetništvo. Kupuju trgovačko društvo Liston čije sjedište je u Dugom Selu.  Nakon pažljive analize  postojećih zaduženja i procjene budućeg poslovanja, u  travnju 2000 godine Liston d.o.o.  kupuje  nekretninu   poduzeća  Parkant  na kojoj  je izgrađena tvornica za preradu drva. Dio sredstava za kupnju tvornice  namaknuto je preuzimanjem postojećeg Parkantovog kredita u Čakovečkoj banci u iznosu od 1.200.000,00 DEM, pri čemu su za cijeli iznos banci jamčili vlasnici tvrtke  kao fizičke osobe. Preostali dio isplaćen je iz  ušteđenog novca  zarađenog   tijekom 26 godišnjeg rada u Njemačkoj.

Liston sklapa Ugovore o kupoprodaji nekretnine sa Parkantom, i  istovremeno Ugovor o kreditu sa Čakovečkom bankom, kojim se preuzima Parkantov dug kod te banke. Po ovjeri kod javnog bilježnika Liston predaje Ugovore o kupoprodaji u zemljišne knjige Općinskog suda u Dugom Selu radi uknjižbe prava vlasništva, a Čakovečka banka Ugovor o kreditu zajedno s prijedlogom za uknjižbu nove hipoteke, i to na prva dva  mjesta stare hipoteke. Privredna banka koja ima upisanu hipoteku u iznosu od 1.019.000,00 DIN, isplaćena je  u potpunosti 1999 godine,  te Privredna banka izdaje Brisovno očitovanje i potvrdu da nema potraživanja.

Od tog trenutka pred Dugoselskim sudom započinje  triler koji traje i danas

Zemljišno knjižni uložak u kojem je kupljena nekretnina bila upisana, bio je u potpunosti „čist“ osim onih tereta koji su bili javno poznati. U njemu nije bilo vidljivih drugih tereta,  zabilježbi ni plombi. Istovremeno sa upisom prava vlasništva u korist Listona, na  prijedlog HBOR-a, koji sa Listonom nije ni  u kakvom poslovnom ni vjerovničko-dužničkom odnosu,  sudac Arnold Čada, tadašnji  predsjednik Općinskog suda u Dugom Selu donosi  sudsko Rješenje o uknjižbi hipoteke u korist HBORa, a koje rješenje  i dan  danas služi isključivo kao primjer kriminalnog i korumpiranog sudstva.

U oba rješenja navedeno je da su donešena dana 21. travnja 2000.g. na temelju rješenja od 25. travnja 2000 g.(dakle na temelju nepostojećeg rješenja), rješenja nemaju dostavnu naredbu niti pravo na žalbu a nedostaju im i brojni drugi detalji propisani Sudskim poslovnikom.  Iako zemljišno knjižni propis nalaže dostaviti rješenja svim zainteresiranim osobama čija se prava prenose, uskraćuju, stječu, rješenje nije dostavljeno nikom, osim internim putem  zemljišno knjižnom odjelu toga suda,  tako da na iste do danas nije mogla biti uložena žalba. 

Hitchcock  u Dugom Selu?  Zemljišno knjižni odjel Općinskog suda u Dugom Selu slijedi suca Arnolda Čadu u nezakonitim i kriminalnim radnjama

Sada već bivši sudac Arnold Čada donio je u srpnju  te 2000 godine Rješenje R1-67/00 kojim je odlučio o uknjižbi prava vlasništva u korist trgovačkog društva  Liston, no sve druge odredbe iz tog rješenja – odgodio je do daljnjega. Odgoda traje već punih petnaest godina, traje i  danas, a zabilježena je plombom Z-139/01 koja „čuva prvenstveni red“ u korist HBOR-a (Hrvatske banke za obnovu i razvitak)  koji uopće nije stranka u postupku, čime su nekretnine samovoljom bivšeg suca u potpunosti blokirane.

Istovremeno, suci Općinskog suda u Dugom selu Rosanda Topalušić i Arnold Čada donose gotovo dva identična sudska rješenja. Bez upute o pravnom o lijeku i bez prava na žalbu.   Iako je pravo na žalbu osnovno i ustavno pravo svakog čovjeka. Rješenja do danas nisu dostavljena stranaka radi zaštite njihovih prava.

Kako je to  HBOR postao Listonov založni vjerovnik a kasnije i ovrhovoditelj?

Iako su zemljišne knjige javne knjige, nitko ne bi mogao znati da na zemljištu postoje neki neriješeni ili neupisani tereti ukoliko u njima nema  evidentiranih plombi.  Istraživanje zemljišnoknjižnog stanja  nije dužnost vlasnika nekretnine, stjecatelja, niti vjerovnika.  Nekad Parkantovo, a sada Listonovo zemljište bilo je „čisto“ od plombi ili bilo kakvih zabilježbi.  Osim upisanih tereta u korist Čakovečke i Privredne banke koji su kupnjom riješeni sa vjerovnicima,  drugih upisanih tereta nije bilo.

No sudac Arnold Čada, a potom i Zemljišno knjižni odjel Općinskog suda u Dugom Selu donose,  po prijedlogu HBOR-a,  sudsko rješenje broj Z-619/00 od 21. travnja  2000 godine donešeno na temelju rješenja od 25. travnja 2000 godine   (koje ne postoji) i to; na temelju Ugovora o cesiji iz 1996 godine sklopljenim između Hrvatskog fonda za privatizaciju i HBOR-a a kojim ugovorom su na HBOR prenešena potraživanja Fonda za privatizaciju  po osnovi kredita isplaćenih na području Oluje i Bljeska od 1995 godine, zatim na temelju Ugovora o kreditu broj  2/92 od 10.01.1992 godine sklopljenim između Parkant d.o.o. i Privredne banke, i  sudskog Sporazuma broj I-1/92 iz 1992 godine sklopljenim između Parkant d.o.o. i Fonda za razvoj – te donešenim rješenjem upisuju u korist HBOR-a hipoteku u iznosu iznosu od 22.132.807,00 dinara, odnosno 402.414,70 DEM.

Očigledno  da su  sudac Arnold Čada, a potom i zemljišno knjižni referent Željko Papeš , načinivši povrede zemljišno knjižnog zakona, postupali  isključivo po nalogu  HBOR-a, pogodujući istom, i to bez ikakve provjere priložene dokumentacije i suprotno svim odredbama ZZK.

Tu nije kraj drami. Dok se prijedlogom HBOR-a za uknjižbu u njegovu korist  traži upis založnog prava na k.č. br. 824 upisanoj  u z.k. ul. 11 k.o. Dugo Selo II, tadašnji  sudac i predsjednik  Općinskog suda Dugo Selo  Arnold Čada donosi rješenje o uknjižbi založnog prava u korist HBOR-a kojim se založno pravo upisuje na sasvim drugoj katastarskoj čestici i u  drugoj katastarskoj općini. Sve to upisuju bez prava na žalbu, i bez ikakvog obrazloženja.

Do danas još Ministarstvo pravosuđa, neposredno viši sud – Županijski sud u Zagrebu, pravosudna inspekcija, Arnold Čada i zemljišno knjižni referenti nisu na sve ove nezakonite postupke  dali strankama suvislo obrazloženje, niti  se isto nalazi u spornom rješenju. Kako je uopće  moguće temeljem Ugovora o cesiji iz  1996 godine kojim su na HBOR prenešena potraživanja Fonda za privatizaciju s  ratnog područja Oluje i Bljesak (1995.g.)  prenijeti i potraživanje na temelju Ugovora o kreditu koji je Parkant 1992 godine  sklopio sa Privrednom bankom Zagreb u čiju korist je zalog već bio upisan u zemljišne knjige.

 Niti jedna od institucija u RH ne poštuje pravomoćno rješenje Županijskog suda

Liston se na  nezakonito rješenje Općinskog suda u Dugom Selu broj I-1/92 od 21. rujna 2001 godine  žalio, a žalila se i Erste banka, pravni sljednik Čakovečke banke. Županijski sud u Velikoj Gorici, rješenjem broj Gž 2737/02 donešenom u prosincu 2003 godine ukinuo je rješenje broj I-1/92 od 21. rujna 2001 godine kojim se odlučivalo o HBOR-ovoj hipoteci. U istom Rješenju drugostupanjski sud naglasio je; da HBOR nije pravni sljednik Fonda za razvoj, te da se radi o potpuno drugoj pravnoj osobi, kao i da je rješenje broj I-1/92 i I-523/92 od 21. travnja 2000 godine napisano bez pravnog lijeka.

Umjesto očekivanog rasvjetljenja nakon ukidanja rješenja broj I-1/92, za Liston nastaje potpuna tama. Iako je HBOR-ov prijedlog za ovrhu protiv Parkant-a sudac Arnold Čada 2002 godine odbio s obrazloženjem da HBOR nema upisano založno pravo u zemljišnim knjigama, HBOR u lipnju 2004 godine  ponovno Podnosi prijedlog za ovrhu, ovaj put, protiv novog vlasnika nekretnine i nedužnika Listona. Liston se žali na Rješenje o ovrsi, i u žalbi opisuje i prilaže sve činjenice  kojima dokazuje apsolutnu nezakonitost postupka a poziva se i na rješenje Županijskog suda Gž 2737/02.

No na drugoj strani zavladala je apsolutna  MAHNITOST. Osim ovrhe za nepostojeći dug, da bi bili sigurni u potpuno uništenje Listona, predlaže se i  stečaj nad Listonovom  imovinom  vrijednom nekoliko milijuna eur-a, radi  duga od svega 50.000,00 eur-a. Vjerovnik Briagga Timber Trading koji je naivno predao prijedlog za stečaj, nije znao da samo ukoliko tvrtka  posluje i proizvodi  on može biti siguran u naplatu svojih potraživanja dok stečaj služi nekim drugim ciljevima a ne namirenju vjerovnika.

Krenule su  podvale u kojima su suci Općinskog suda u Dugom Selu prednjačili  u suradnji s otimačima.  Nakon donošenja Rješenja Županijskog suda o ukidanju prava HBORa, Općinski sud u Dugom Selu krivotvori – nadopisuje sudsko rješenje  staro četiri godine (ono donešeno 21. travnja 2000 godine bez pravnog lijeka),  a o čemu je 2004 godine bila obaviještena cijela hrvatska javnost a podnešene su i kaznene prijave.  Ni ova okolnost nije zbunila suce općinskih i neposredno nadležnih županijskih sudova niti ih spriječila da provode ne zakon, već isključivo svoju volju.. I na krivotvoreno rješenje, Liston je opet podnio žalbu, o kojoj do danas, od  davne 2004 godine nije riješeno.

Bivši vlasnik Parkanta zajedno s djelatnicima HBORa i drugim sudionicima ovog otimačkog krim scenarija,  podmetnuli su radnicima Listona bianco papire da i oni  potpišu zahtjeve za otvaranje stečaja. Cilj je bio, nakon otvaranja stečaja iz priče maknuti vlasnike i direktore  i onemogućiti im  da dokažu o kakvom kriminalu je zapravo riječ.  Svi radnici su, shvativši pred sudom da su zavedeni, povukli svoje zahtjeve, i njihovi prijedlozi za stečaj su svi redom obustavljeni. Vlasnik tvrtke  je naime, tri godine plaćao radnike iz  svojih osobnih primanja kako ih ne bi morao otpustiti, očekujući da će pravna država ipak profunkcionirati, a sud da će prema zakonu  postupiti  po odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici. No uzalud je čekao.  Od 36 zaposlenih neki radnici s vremenom su otišli sami jer su pronašli novo radno mjesto, dok je ostale otpustila stečajna upraviteljica Branka Malbašić, nakon otvaranja stečaja nad Listonom.

HBOR, iako nije vjerovnik LISTONa, iako do danas nema upisano založno pravo u svoju korist na nekretninama LISTONa,  (Županijski sud iz Velike Gorice ukinuo je rješenje kojim se odlučivalo o HBORovim pravima), ipak  kao „vjerovnik“ prijavljuje „nepostojeću“ tražbinu u stečajnom postupku nad Listonom, i to u vrtoglavom iznosu od 8.917.762,74   kn,  koju stečajna upraviteljica Branka Malbašić – prihvaća u cijelosti.

Neposredno prije stečaja,  u prosincu 2003 godine, dok je Liston još pokazivao znakove da može preživjeti i nastaviti proizvodnju čime bi očuvao radna mjesta, u Dugom Selu odvila se prava filmska akcija. U svrhu „naplate potraživanja“ prema  Štedionici Kovanica, organizirano je demoliranje strojeva, kompletne pilane  i strojeva za obradu drva, koji su svi izrezani  i izbačeni iz industrijske hale kao staro željezo.

Tom prilikom sudac Čada na pilanu dovodi i veći broj policajaca da „čuvaju“ vlasnike  kako ne bi napravili  nered ili se protivili  demoliranju i uništenju pilane.  Na kraju dana tvornica  je  sličila na pravo ratište. Električni kablovi su svi bili prerezani, a na više mjesta je beton šteman kako bi se kablovi  sa strujom izvukli i u potpunosti  onemogućili  daljnji rad. Svi izrezani strojevi izbačeni su na rub dvorišta, s unutarnje i vanjske strane, gdje su stajali pune dvije godine, i to potpuno neupotrebljivi.

Ojađeni, razočarani u pravni sistem, uvidjevši kakvu moć ima Država i tijela vlasti, vlasnici su podnijeli kaznenu prijavu USKOK-u. Ravnatelj je bio Željko Žganjer, dok je Dinko Cvitan bio njegov pomoćnik. Osim redovnih puteva, obraćali su se i drugim značajnim osobama u Državi  ne bi li se zaustavila ova bestijalna pljačka. Pri prvom razgovoru sa Dinkom Cvitanom, u USKOK-u rečeno im je da su svi priloženi dokazi dovoljni da se dokaže počinjenje težih kaznenih djela prijavljenih osoba. Uslijedila je posjeta tadašnjem predsjedniku RH Stjepanu Mesiću, zajedno sa odvjetnicom, a koji je pred njima nazvao USKOK „tražeći da se ispitaju navodi iz kaznene prijave čim prije!“.   Mesić je istog dana, nazvao  ponovno  odvjetnicu, te predložio suradnju sa njegovim kumom Željkom Žužićem, koji ima „veze na sudu“  pa bi se s njim sve moglo riješiti.  Vlasnica  se doista našla sa Žužićem u Sheratonu, odmah u prvu nedjelju nakon posjete Stjepanu Mesiću, međutim šokiralo ju je da je Žužić, iako je od sastanka sa Mesićem prošlo svega dva dana i to neradna,  u ruci držao svu poslovnu dokumentaciju njene tvrtke, očigledno, na neki čudan način,   jako dobro upoznat sa svime. Istog trena odbila je bilo kakvu suradnju. Slijedećeg dana posjetila je ponovno USKOK očekujući informaciju o njenoj kaznenoj prijavi. Ostala je bez riječi kada ju je Dinko Cvitan obavijestio da nema elemenata kaznenog djela. Kako? upitala je, još uvijek šokirana, podsjetivši Cvitana da je i sam Stjepan Mesić, pred njima nazvao USKOK tražeći  da se ispitaju okolnosti u svezi kaznenih djela. „Zar vi nikad niste doživjeli da je netko pred vama nazvao, a kasnije  je ponovno  nazvao sa sasvim drugim zahtjevima?“ dao je odgovor Cvitan svojim protupitanjem.

Vesna Škare Ožbolt, tadašnja ministrica pravosuđa koja je također bila sobno  upoznata sa svim nezakonitim postupcima i krivotvorenim sudskim rješenjima, pokazala je  duboku zaprepaštenost nezakonitim sudskim rješenjima, i krivotvorenim sudskim rješenjima. „Ovo ovako ne može“ rekla je čvrstim i odlučnim glasom, no to je bilo sve.

Prvi čin završen, stečaj je obustavljen po čl. 203 Stečajnog zakona, drama se nastavlja u drugom činu

Stečaj nad Listonom otvoren je, a nakon toga  i obustavljen  po čl. 203 Stečajnog zakona. Prema  Stečajnom zakonu nakon obustave stečaja po čl. 203 stečajna upraviteljica više nema ovlasti zastupati  stečajnog dužnika.  Suprotno zakonima,  HBOR i stečajna upraviteljica Branka Malbašić  dvije godine nakon obustave stečaja iniciraju građevinsko  vještačenje  tvornice i njenu prodaju. Prethodno stečajna upraviteljica 2007 godine  povlači Listonovu žalbu protiv Rješenja o ovrsi  sa Županijskog suda u Požegi, gdje je spis dospio sa Županijskog suda u Velikoj Gorici, i to bez obavijesti  Vrhovnog suda i bez bilješke o kretanju spisa, pa je nejasno tko je naložio Županijskom sudu u Požegi da odlučuje o žalbi?  Povlačenjem Listonove žalbe, Rješenje o ovrsi, iako se ne temelji na ovršnoj ispravi,  postaje pravomoćno što stečajnoj upraviteljici daje zamah u leđa i mogućnost da okončaju prodaju u ovršnom postupku pa makar i bez druge strane u postupku.   Osim toga, u spisu stoji i zabilješka Županijskog suda u Velikoj Gorici, da se o žalbi na rješenje o ovrsi uopće nije moglo odlučivati jer u spisu nema dostavnica iz kojih bi se vidjelo kada je rješenje primljeno, stoga je spis vraćen na sud u Dugo Selo, odakle na potpuno nejasan način završava na Županijskom sudu u Požegi.  Gdje  je bilješka o kretanju spisa, odluka Vrhovnog suda o delegaciji? Gdje su dostavnice?

Borba za pravdu se nastavlja

Vlasnici nekretnine  ponovno se obraćaju podnescima Ministarstvu pravosuđa, aktualnom ministru Orsatu Miljeniću i njegovim pomoćnicima, te drugim tijelima zaduženim za nadzor sudova i sudaca, kao i za zakonitost postupanja. U odgovoru pomoćnika ministra pravosuđa Ivana Crnečeca stajalo je; „Ovrha je započeta 1992 godine, te se temelji na sporazumima sklopljenim pred Općinskim sudom u Dugom Selu!“. Odgovor Ivana Crnčeca otvorio je ovršeniku i njegovim predstavnicima oči. Proučivši u cijelosti Zakon o izvršnom postupku shvatili su  da je još manje moguće nego prije da HBOR predstavlja ovrhovoditelja u postupku. Zakon o izvršnom postupku izričito propisuje tko može nastaviti započeti izvršni postupak i pod kojim uvjetima, HBOR nikako ne ispunjava te uvjete. Stoga su, da bi dokazali Crnčecu o čemu se tu radi,  krenuli u samostalno istraživanje.

„Čovjek koji je previše znao“ slijedeći je Hitchcockov film čiji scenarij se odlično uklapa u priču iz Dugog Sela

Inat i borba za pravdu, koji su dali poleta ovršeniku  koji nije  dugovao  niti jedne lipe ovrhovoditelju HBOR-u, niti je dug na bilo koji način preuzet ni s jedne, a ni s druge strane,  doveli su ga do fantastičnih otkrića koji pokazuju kako se zapravo pljačkala Hrvatska, uništavajući gospodarstvo, investitore, ulagače, sve one koji se ne mogu uvrstiti u elitnu družinu.  Tome istraživanju pridružio se, početkom 2012 godine i odvjetnik Lujo Medvidović, koji je u siječnju 2013 godine ubijen, mučki izboden sa 105 uboda nožem. 

Sudski sporazumi na koje se pozvao pomoćnik ministra pravosuđa  Ivan Crnčec, sklopljeni su pred Općinskim sudom u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Rosandi Topalušić. Zemljište koje je imalo poslužiti kao zalog, u zemljišnim knjigama bilo je upisano kao društveno vlasništvo  u z.k. uložak 11 i to kao k.č. 1579/1, 1579/3 i druge. Zakon   o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (NN 053/1990), branio je otuđenje zemljišta u društvenom vlasništvu. Kao korisnik navedenog zemljišta u zemljišnim knjigama upisano je bilo TND Dugo Selo, a potom DIP Dugo Selo i to sve do 1996 godine, kada je promjena prava korištenja izvršena u korist Exportdrvo d.d. i to  pravomoćnim sudskim rješenjem donešenim po sucu Općinskog suda u Dugom Selu Arnoldu Čadi.

Ratno profiterstvo

Neslužbeno se doznaje da su odgovorne osobe u Exportdrvu skovale plan kako doći do sredstava za kupnju dionica kojima se privatiziralo Exportdrvo.  Marko Župan, tadašnji direktor Exportdrva, i Velimir Antolković koji prema Izvadku iz sudskog registra, te 1991 godine u Parkantu nije bio ovlaštena osoba (direktor je prema sudskom registru bio Ivan Drvodelić), sklopili su Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim Ugovorom su polovicu nekretnine na kojoj je korisnik bilo DIP Dugo Selo a ne Exportdrvo, prodali Parkantu. Iako je prema Uvjerenju o identifikaciji izdanom od Županijskog ureda za katastarske poslove jasno da su k.č. br. 1579/3, 1579/2, 1579/1 prije komasacije identične česticama 824/3, 814/2, 824/1 nakon komasacije, za potrebe Ugovora o kupoprodaji Marko Župan i Velimir Antolković osmislii su katastarsku česticu broj 824 navodeći da se ista nalazi upisana u z.k. ul. 11 i 3537 k.o. Dugo Selo. U tom poslu znatno im je pomagao i geodet  Alojz Pergar iz Dugog Sela koji, iako katastarska čestica  824 nikad nije bila upisana u z.k. ul. 11 i 3537, načinio je nekoliko Prijavnih listova sa unešenim različitim podacima,  koje su u Katastarskom uredu Dugo Selo ovjeravali prema potrebi.

Na ovaj način otvorila im se mogućnost da za potrebe dva  kredita, u iznosima od 402.000,00 DEM i 400.000 DEM  koji će nešto kasnije Parkantu odobriti Fond za razvoj sastave  Sporazum kojim se zapisnički od strane Suda kao zalog popisuju nekretnine koje nisu upisane u zemljišne knjige.  U oba Sporazuma, Parkant je pred Općinskim sudom u Dugom Selu zastupao pravnik Stanko Šarac, djelatnik Exportdrva, dok je Fond za razvoj zastupao Nikola Jakir. Sporazumi nisu objavljeni u Narodnim novinama kako je bilo propisano zakonom, niti su položeni u intabulacijsku knjigu u Dugom Selu. Na temelju odobrenja Fonda za razvoj i sudskih sporazuma broj I-1/92 i I-523/92 iz 1992 godine, sklopljeni su Ugovori o kreditu između Privredne banke Zagreb i Parkanta (402.000,00 DEM) , te između Hrvatske razvojne izvozne banke i Parkanta (400.000,00 DEM).

Sudski vještak Tea Hulenić izvještačila je 2012 godine zemljišno knjižno stanje stanje opisane nekretnine iz kojeg se bez ikakve sumnje izvode svi navedeni  zaključci.

HBOR;  “Navedeno potraživanje (I-1/92 – Parkant)  smo preuzeli od bivšeg Hrvatskog fonda za privatizaciju, sa svim tada ugovorenim instrumentima osiguranja te se stoga ne možemo upuštati u razlaganje oko pravnog slijeda čestica, niti oko uvjeta koje je HFP primjenjivao kod odobrenja kredita. O pravnom slijedu z-k čestica i ispravama na temelju kojih se može odobriti upis zaloga u zemljišne knjige dužan je voditi brigu nadležni zemljišno-knjižni sud. Sa svoje strane možemo samo napomenuti kako su u vezi s navedenim u tijeku postupci koji još nisu pravomoćno završeni, a što znači da nije donijeta konačna odluka Suda o istima.”

Vlasnik tvornice – kao u Hitchcockovom filmu „Čovjek koji previše zna“

2009 godine Liston je brisan iz sudskog registra. Stečaj je obustavljen po članku 203 Stečajnog zakona, temeljem kojeg stečajna upraviteljica više nema zakonsku obvezu zastupanja stečajne mase.  Suprotno zakonu, Općinski sud u Dugom Selu, nastavlja ovrhu nad nekretninom upisanom u sasvim drugi z.k. uložak i drugu katastarsku općinu, sasvim druge katastarske čestice, iako je sve suprotno i samom prijedlogu ovrhovoditelja HBOR-a. Ovrhu nastavljaju  samo sa ovrhovoditeljem, s obzirom da ovršenik ne postoji.

U međuvremenu je, 2008 godine i  Parkant  brisan iz sudskog registra. Nad njim  je 2004 godine okončan  i stečajni postupak, u kojem postupku je HBOR prijavio svoju tražbinu kao stečajni vjerovnik. Izvan tog stečaja HBOR nikako na zakonit način nije mogao nastaviti naplatu „navodnog potraživanja“ na imovini nedužnika Listona,  koji nije pravni sljednik Parkanta.  Unatoč nepostojanju  Parkanta koji je stvarni dužnik  u postupku ali Privredne banke Zagreb i Hrvatske razvojne izvozne banke s kojima je sklopio Ugovore o kreditu a ne nikako niti Fonda za razvoj niti HBOR-a, te unatoč nepostojanju Listona koji je kolateralna žrtva i nedužnik, ovršni postupak se pred Općinskim sudom u Dugom Selu već godinama nastavlja.  Od dana donošenja prve izvršne isprave koja je istog dana postala pravomoćna  – sudskog sporazuma broj I-1/92  sklopljenog 1992 godine prošlo je pune 23 godine. U tom sudskom sporazumu koje sud smatra izvršnom/ovršnom ispravom  stranke su Parkant i Fond za razvoj.  Od dana donošenja Rješenja o ovrsi radi  provođenja ovrhe nad Liston-om po prijedlogu HBOR-a proteklo je  punih 11 godina. Stečajna upraviteljica Branka Malbašić povukla je Listonovu žalbu 2007 godine, po čemu bi se dalo zaključiti da je Rješenje o ovrsi postalo pravomoćno nakon isteka roka za žalbu, tj. u srpnju 2004. godine, jer se po žalbi nije niti odlučivalo.

Zakon o izvršnom postupku  propisuje da se na izvršni postupak ne može nastaviti ovršni postupak, ukoliko isti nije već započet. Izvršni postupak može započeti samo vjerovnik protiv naznačenog dužnika u izvršnoj ispravi.

Ovršni zakon propisuje da se tražbina  na novog ovrhovoditelja može prenijeti samo ukoliko je ista upisana kao zalog u zemljišne knjige.   HBOR ne samo da nema tražbinu, i da nije vjerovnik, već do danas nije pravomoćno i na zakonit način upisan u zemljišne knjige.  Hipoteka u korist HBORa upisana je na temelju Ugovora o cesiji kojim su na HBOR prenešene nenaplaćene tražbine isplaćene na području Oluje i Bljeska 1995 godine, i na temelju Ugovora o kreditu broj 2/92 koji je sklopljen između Parkant d.o.o. i Privredne banke Zagreb. Rješenje broj I-1/92 od 21. rujna 2001 godine, u kojem je odlučivano u upisu založnog prava u korist HBOR-a ukinuto je Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž 2737/02,  u prosincu 2013 godine.

Iako je ovaj ovršni postupak nemoguće provesti na zakonit način, jer u postupku postoje zapreke koje se ni na koji način ne mogu otkloniti (nema ovršne isprave, pogrešna je identifikacija čestica, ovršenik ne postoji, ovršenik nije dužnik, ovrhovoditelj nije vjerovnik i nije isplatio niti jednu lipu, založno pravo upisano je nezakonitim i krivotvorenim sudskim rješenjima i na temelju potpuno pogrešne i nevažeće dokumentacije) Općinski sud u Sesvetama, Stalna sudska služba u Dugom Selu iako obaviještena o svim zakonskim zaprekama, o čemu su im priloženi originalni dokumenti,  godinama ne postupaju po zakonu.   Istovremeno, nedostavom sudskih rješenja, onemogućavaju žalbeni postupak u kojem bi vlasnik nekretnine zaštitio svoje zakonsko pravo i svoje vlasništvo, koje mu jamči i Ustav RH.

Zakon očigledno  ne vrijedi za sve jednako, naročito ne za hrvatske iseljenike – povratnike koji žele ulagati svoj novac  u gospodarstvo Lijepe naše!

U hrvatskom pravosuđu “sumrak”, na Općinskom sudu u Dugom Selu “totalna pomrčina!”

Prije nekoliko dana ugledni odvjetnici Lijepe naše zgrozili su se postupanjem sudaca Županijskog suda u Zagrebu,  koji su dosudili pritvor za osumnjičene u  uskočkoj akciji “Agram”.   Njihova zajednička izjava za medije tom prilikom glasila je; „ovo je sumrak hrvatskog pravosuđa!”

Sumrak u hrvatskom pravosuđu odavno je već zavladao. I ne samo sumrak, već i krajnja zaprepaštenost  sveopćeg hrvatskog  puka apsolutnom nezainteresiranošću tijela javne vlasti za primjenu zakona u  odlukama koje donose.  Za njihove postupke postoje samo dva obrazloženja; ili su  potpuno nesposobni  i ne znaju (neće), ili su korumpirani.

Drugog objašnjenja nema, niti može biti. Zakonodavstvo u RH, baš kao i u svim drugim državama Europe prilično je jednostavno. Postoje zakoni, kojih bi se niži i viši sudovi morali pridržavati prilikom donošenja odluka, i postoje viša tijela koja bi trebala nadzirati niža. Trebala bi, ali  gotovo ni jedno tijelo u RH, sudeći prema slučajevima s kojima smo upoznati,   to ne čini.

Propuste sudaca i sudova najčešće toleliraju sva državna tijela. Od najvišeg do najnižeg. Počevši od predsjednika suda koji je neposredno zadužen za kontrolu suda i sudaca na tom sudu, do neposredno višeg suda koji je po Zakonu o sudovima zadužen za nadzor nižeg suda, pa sve do Ustavnog ili Vrhovnog suda.  Najčešće stranka ostane šokirana činjenicom da niti jedna od ovih „stepenica“ ne nalazi za shodno niti da odgovori na zaprimljene podneske, a kamo li da poduzme mjere da šteta za stranku prestane i da se – primjeni ZAKON. Što bi bila obveza svakog pojedinog suca i suda.

Postoje situacije, u kojima sucima Zakon nije ni potreban. To su situacije u kojima pojedine fizičke ili pravne osobe svojom moći, kao stranka u postupku, predstavljaju Zakon.   Suci se tada niti ne osjećaju ugroženi zbog svojih propusta i očigledne zlouporabe službene dužnosti,  jer njihovo neznanje, nesposobnost, nestručnost, ili korumpiranost legaliziraju neposredno viši sudovi, ili pak tijela koja su zadužena za kontrolu ili ispitivanje eventualne povrede kaznenog zakona.  Svjesno i očigledno prikrivaju njihov nemar i blagosljivaju njihovo neznanje i propuste.

Hrvatsko pravosuđe zapalo je, ne u sumrak, već u kal, mulj, živo blato.

Ministarstvo pravosuđa, zajedno s aktualnim ministrom na čelu, predsjednik Vlade RH,  Županijsko državno odvjetništvo, pa i USKOK, pokazali su i dokazali da nemaju dovoljno  volje,  niti osjećaja odgovornosti, da bi razriješili očigledna  kršenja ljudskih prava, kršenja Sudskog poslovnika od strane sudaca, i neprimjenu Zakona u sudskim postupcima.

Nije sumrak pravosuđa pojedinačna odluka nekog suca, već je sumrak, pa i potpuna pomrčina, zaprepašćujuća činjenica, do koje mjere dio sudaca i aktualna vlast zapravo ponižavaju  sveopći puk svojom  nezainteresiranošću i tolerancijom kriminala i korupcije u sudstvu,  praveći puk glupim i tupim,  a naročito šokira  nestručnost i nesposobnost pojedinih sudaca.

Općinski sud u Osijeku “kreči” bilješke, Općinski sud u Dugom Selu nadopisuje sudske akte

http://www.hazud.hr/sokantno-tko-i-kako-zapravo-odlucuje-u-zalbama-na-opcinskim-sudovima/

http://www.hazud.hr/sokantno-je-li-u-osijeku-sude-i-krece-spremacice-2/

Općinski sud u Dugom Selu, po sucu Rosandi Topalušić,  donosi dana 21. travnja 2000 godine Rješenje na temelju rješenja od 25. travnja  (koje bi prema rješenju trebalo tek biti donešeno četiri dana kasnije, pa je rješenje  dakle – nesporno,  donešeno  na temelju nepostojećeg rješenja, osim ako je sudac koji je rješenje donio Nostradamus).

U Rješenju je naznačeno samo ime pravne osobe, bez adrese ili drugih oznaka propisanih Zakonom kojima bi se sa sigurnošću mogla identificirati stranka u postupku.

Rješenjem Općinski sud u Dugom Selu uknjižuje založno pravo.  Na Rješenju nema Pouke o pravima (stranka nema pravo na žalbu), bez obrazloženja.  Rješenje se dostavlja samo zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Dugom Selu.

Istog dana, tj. 21. travnja 2000 godine, na temelju  Rješenja toga suda od 25. travnja 2000 godine, (dakle na temelju rješenja koje će  navodno biti donešeno  tek četiri dana kasnije), Općinski sud u Dugom Selu donosi Rješenje kojim određuje provedbu upisa založnog prava u zemljišnim knjigama.  Rješenje  donosi sudac toga suda Arnold Čada. Oba Rješenja identična su sadržajem,  i  opisanim nedostacima. 

Iako, je Zakonom o zemljišnim knjigama propisano da u zemljišno knjižnom postupku stranka ima pravo žalbe, stranci u ovom postupku, uskraćeno je pravo, kao što je ukraćeno saznanje da ova rješenja uopće  postoje, i da na njih može istaknuti  žalbu.

Zakon propisuje i izgled sudskog rješenja ili akta koji donosi sud ili neko drugo javno tijelo

Izvornikom se smatra odluka suda, nagodba, naredba, potvrda, isprava i sl. sastavljena u propisanom obliku i vlastoručno potpisana od predsjednika vijeća, istražnog suca, suca pojedinca ili drugog ovlaštenog službenika. Izvornici odluka zadržavaju se u odgovarajućem spisu, a strankama se dostavljaju u ovjerovljenom prijepisu (otpravak). Otpravak je prjepis izvornika koji se izrađuje po službenoj dužnosti radi dostavljanja strankama i drugim zainteresiranim osobama (čl. 89. st. 1. SP).

Na svim otpravcima stavlja se pisaćim strojem ili osobnim računalom ime i prezime potpisnika izvornika na mjestu gdje je izvornik potpisao predsjednik vijeća, sudac ili drugi ovlašteni službenik, kao i kratica koja označuje da je izvornik potpisan vlastoručno (v.r.).  Ispod toga stavlja se štambiljem potvrda o ovjeri i usporedbi otpravka s izvornikom, čiji tekst glasi „Za točnost otpravka – ovlašteni službenik“ (čl. 89. st. 2. SP).  Potvrdu o ovjeri točnosti otpravka potpisuje  upravitelj sudske pisarnice. Ime i prezime službenika koji ovjerava istinitost otpravka s izvornikom označiti će se štampanim slovima (štambiljem). Sudski pečat stavlja se s lijeve strane potpisa službenika koji ovjerava otpravak (čl. 89. st. 3 SP).

Izvornici i otpravci odluka moraju biti pisani pisaćim strojem ili osobnim računalom. Svi otpravci moraju biti jasni i čitljivi, a njihov sadržaj MORA U SVEMU ODGOVARATI IZVORNIKU (čl. 90 st. 2 SP). Na svim izvornicima i otpravcima odluka protiv kojih je dopušteno podnošenje redovitog pravnog lijeka stavit će se, ispod teksta izvornika, a iznad štambilja o ovjeri suglasnosti otpravka s izvornikom, uputa o redovitom pravnom lijeku (čl. 92 st. 1 SP). Uputa o pravnom lijeku sadrži pouku o tomu kakav je pravni lijek dopušten, u kojemu roku, te komu i u kolikomu broju primjeraka može ovlaštena osoba izjaviti pravni lijek (čl. 92. st. 2 SP).

Ustav Republike Hrvatske jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donešenih u postupku prvog stupnja(čl. 18. st.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (čl. 21). Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3. Ustava. Tako propisuje  i temeljni Zakon Države, Ustav RH.

I člankom 13. Konvencije koja je iznad Ustava RH, zagarantirano je pravo na djelotvoran pravni lijek. „Svatko čija su prava i slobode priznate u ovoj  Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povrede počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu!“

No Zakon u predmetu I-1/92 i I-523/92  na Općinskom sudu u Dugom Selu nije bitan. Jer se on, očigledno ne poštuje.

Odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž-2737/02,  kojim je ukinuto  rješenje I-1/92,   drugostupanjski sud primijetio je da je pobijano rješenje donešeno bez Upute o pravnom lijeku.

Općinski sud u Dugom Selu, tada donosi nesvakidašnju odluku, propisanu NITI JEDNIM ZAKONOM U RH.

Umjesto, prema uputi drugostupanjskog suda, ukidanja rješenja na koje je podnešena žalba,  ne poštujući odredbu da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan pokoriti se  pravomoćnoj sudskoj odluci, pa i sudac, sudac Općinskog suda u Dugom Selu, nadopisuje pisaćom mašinom,  na rješenje donešenom  21. travnja 2000 godine na temelju rješenja od 25. travnja 2000. godine,  tj. na rješenju starom 4 godine   Uputu o pravnom lijeku.

Rješenje, kako se vidi, nadalje nema dostavne naredbe, već je “dostavljeno” samo zemljišno-knjižnom odjelu (u zbirki isprava u zemljišno knjižnom odjelu ga nema).   Osim toga, rješenje je naslovljeno na trgovačko društvo, koje prema ZPP-u i ne može biti stranka u postupku 2004. godine, jer to društvo već dvije godine nije postojalo, brisano je iz sudskog registra.

U kaznenom postupku broj K.-US-130/12 (koji još nije okončan), zamjenica županijske državne odvjetnice koja obavlja poslove zamjenika ravnatelja ZU USKOK-a – Diana Pervan utvrdila je slijedeće;

Na strani 10. Rješenja ZU USKOK-a  navodi se; “U spisu I-1/92 nalazi se na listu 42 rješenje od 21. travnja 2000 godine koje je donijela sutkinja Rosanda Topalušić, a kojim se na temelju rješenja o izvršenju I-1/92  i I-523/92 te ugovora o cesiji uknjižuje založno pravo na nekretnini…..Rješenje sadrži pouku o pravnom lijeku i dostavnu naredbu ZK Odjelu Općinskog suda u Dugom Selu (pisanu pisaćim strojem) a na poleđini nalazi se bilješka od 25. travnja 2000. 

   

Rješenje Općinskog suda u Dugom Selu I-1/92 i I-523/92 pribavljeno iz Zbirke isprava, kako se vidi sa praznom poleđinom??!!

“Na listu 43. spisa nalazi se rješenje broj Z-619/00 od 21. travnja 2000 godine koje je potpisao sudac Arnold Čada, kojim se određuje da se na čk. br. 824/3 upiše ovršna uknjižba prava zaloga za iznos od 22.132.807,00 dinara za korist HBOR-a.  Primjerak rješenja od 21. travnja 2000 godine stavlja se u zbirku isprava. U tom rješenju doista je navedeno da se donosi temeljem rješenja od 25. travnja 2000 godine, no očigledno se radi o pogrešci u pisanju???, obzirom da se na poleđini stranice 42 nalazi naprijed navedena bilješka datuma 25. travnja 2000. godine???. Rješenje Z-619/00 (op.a. koje nema dostavnu naredbu ni adresate), dostavljeno je HBOR-u 6. srpnja 2000. godine, pa je nejasno kako je Rješenje uopće moglo biti dostavljeno, a  u spisu nema niti dostavnice. “

 

Kako  to dakle USKOK ispituje zakonitost postupanja sudaca, ne zna se, ali se može zaključiti da;  ili nema dovoljno volje, ili nema dovoljno znanja za sprječavanje zlouporabe položaja  u sudskim postupcima, prilikom donošenja sudskih rješenja, tim više, što se o cijelom slučaju, na upit HAZUD-HR  očitovao i Općinski sud Sesvete, Stalna sudska služba u Dugom Selu;

” URED PREDSJEDNIKA SUDA, Broj: 26-Su-405/2014, 03. listopada 2014. godine

 Sukladno odredbi čl. 74. st. 1. Sudskog poslovnika (Narodne novine br. 37/14 i 49/14) i čl. 17. st. 2. alineja 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine br. 25/13) povodom zahtjeva naslova za pristup informacijama, a koji smo zahtjev zaprimili e-mailom dana 19. rujna 2014. godine dajemo slijedeće informacije:

U predmetu poslovne oznake Z-619/00 uknjiženo je ovršno pravo zaloga na nekretnini upisanoj u z.k. ul. broj 31 k.o. Dugo Selo II na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj I-1/92 i I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine u korist Hrvatske banke za obnovu i razvitak, Strossmayerov trg 9, Zagreb.

Rješenja poslovni broj I-1/92 i I-523/92 donijeta su dana 21. travnja 2000. godine. U spisu poslovne oznake Ovr-57/09 (ranije poslovne oznake I-1/92) ne postoji rješenje s naznakom dana 25. travanj 2000. godine, niti rješenje poslovni broj Z-617/2000.

 Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2737/02 od dana 17. prosinca 2013. godine ukinuto je rješenje suda prvog stupnja poslovni broj I-1/92 od dana 21. rujna 2001. godine.

Strankama je prema uputi Županijskog suda u Velikoj Gorici dostavljeno rješenje poslovni broj I-1/92 I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine s valjanom uputom u pravnom lijeku.

(Rješenje sa “v aljanom uputom o pravnom lijeku” predstavlja sudsko rješenje lijevo, znači rješenje staro četiri godine, dostavljeno nepostojećoj stranci 18.03.2004. g.,  na kojem je nadopisana uputa o  pravu na podnošenje žalbe, nema adresata).

Opisano  tvrde tijela, zadužena za provedbu zakona i postupanje po zakonu i Ustavu, a što propisuje zakon i Ustav RH?

Pravni lijekovi uređeni su člancima 123. do 128. ZZK-a. Tako je člankom 123. stavkom 1. ZZK-a propisano da je protiv rješenja donesenih u zemljišnoknjižnom postupku dopuštena žalba   kao redovan pravni lijek. Žalba je dopuštena protiv svakog rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, osim kad je izričito određeno da žalba nije dopuštena.

Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja. U žalbi se ističu uočene povrede.  Svrha žalbe u zemljišnoknjižnom postupku jest otkloniti posljedice  pogrešno provedenog upisa (u žalbi se, između ostaloga, može tvrditi da su pri upisu povrijeđena pravila o ispravama na temelju  kojih je proveden upis).

Sukladno izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, nije moguće podnositi zahtjev za zaštitu zakonitosti. Kako revizija ni ponavljanje postupka nisu dopušteni žalba je jedini pravni lijek u zemljišno knjižnom postupku.  Na nepravomoćno sudsko rješenje, odnosno rješenje koje nije dostavljeno strankama u postupku, rok za žalbu nije istekao. Pravo na žalbu prema Zakonu o zemljišnim knjigama, pripada i neuknjiženom vlasniku, univerzalnom pravnom sljedniku, i dr.

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise i ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje.  Rješenjem bez prava na žalbu,  odnosno nedostavom rješenja strankama u postupku, dolazi do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima i drugim državnim organima (čl. 26. Ustava) jer su očigledno u povoljnijem položaju one osobe koje su u prilici da se žale protiv onih pojedinačnih pravnih akata koje sadrže valjano obrazloženje, uputu o pravnom lijeku i dostavnu naredbu.

Pravo na žalbu učvršćuje načelo zakonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja samovolju, te omogućuje da se načini kontrola je li se službena osoba pri donošenju Rješenja i vođenju postupka o odlučivanju rukovodila načelom ustavnosti i zakonitosti te postupila tako da pri vođenju postupka i odlučivanju strankama omogućuje da zaštite svoja prava, vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava bude u skladu sa važečim propisima i Ustavom.

I Deklaracija o pravima čovjeka, u članku 8. propisuje pravo svakog čovjeka na učinkovito pravno sredstvo. Bez prava na žalbu stranci je onemogućen pristup sudu i bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava (čl. 18. Ustava).

Prema praksi u odlukama Ustavnog suda, sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se naime provođenje ne smije, izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju (odluka i rješenje Ustavnog suda broj U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000).

Ustav RH jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18. st. 1.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (članak 21.9.

Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3 Ustava).

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise, koje ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje.

Prema međunarodnom i europskom sudu o ljudskim pravima, države potpisnice Konvencija dužne su svakom čovjeku osigurati pravo na pristup sudu ili tijelu alternativnog rješavanja sporova te pravo na pravni lijek u slučaju kršenja njegovih prava. To je pravo na pristup pravosuđu.

U najširem smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti (sudska rješenja)   budu usklađeni sa zakonom.   To je osnov „vladavine prava“.

Načelo zakonitosti   ima dva aspekta. Formalnu, koji nalaže da pravi akt bude donesen od strane organa  koji je višim pravnim aktom određen kao nadležan,  te da bude donesen po postupku i u formi koji su također određeni višim aktom  i – materijalnu zakonitost koja nalaže da  niži pravni akt bude sadržajno usklađen s višim.  U slučaju da nije ispunjen koji od ovih uvjeta, niži pravni akt je nezakonit – formalno ili materijalno. 

Zakonitost  općih pravnih akata  ispituju i kontroliraju ustavni sudovi, dok se zakonitost individualnih pravnih akata štiti putem pravnih lijekova.

Kako se vidi iz gornjih rješenja, uspoređujući izgled i sadržaj istih sa važećim Zakonom, Sudskim poslovnikom, Ustavom, Konvencijom,  očigledna su odstupanja od Zakona i Ustava. Ministarstvo pravosuđa, Županijsko državno odvjetništvo, USKOK, prikrivanjem nezakonitog postupanja sudaca, direktno sudjeluju u činjenju štete strankama u postupku, i neposredno podržavaju bezakonje i sumrak u pravosuđu.

Uz napomenu, da u trenutku nadopisanog sudskog rješenja, koje je dostavljeno strankama 18.03.2004. godine,  jedna od stranaka već dvije godine nije postojala, na rješenju i nadalje stoje svi nedostaci; datum rješenja na kojem se navodno temelji donešeno rješenje (25. travnja), bez adrese stranke u postupku, i bez adresata u dostavnoj naredbi. Prema Sudskom Poslovniku, i Zakonu o sudovima, nezakonito Rješenje, po službenoj dužnosti dužan je  ukinuti  sud koji ga je i donio.

vezani članci;

http://www.hazud.hr/sokantno-preuzimaju-li-osjecki-sudovi-nadleznost-vrhovnog-suda/

Autor; F.S.

PRAVO I PRAVDA; Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA, a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA, a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

WWW.HAZUD.HR

Hrvatski sudovi i FINA fiktivnu dokumentaciju i fiktivne tražbine smatraju  valjanim, Zakon propisuje, a i sudska praksa dokazuje da nisu u pravu i da postupaju protuzakonito kada na temelju nezakonitih i nevjerodostojnih akata donose sudske odluke

Velik broj sudskih rješenja, iz sudske prakse ukazuje na problem nejednakosti sudskih odluka. Domaći sudovi odluke često donose na temelju dokaza koji su fiktivni, krivotvoreni, nezakoniti. Nezakonit dokaz,  prema Zakonu o kaznenom postupku RH ne može biti valjani dokaz u postupku i na njemu se ne može temeljiti sudska odluka. Na žalost, sudovi često, pritisnuti Ministarstvom pravosuđa i drugim javnim tijelima koji  zahtijevaju  brzo rješavanje predmeta uz donošenje presude na štetu optuženog ili tuženika u parnici, donose nezakonite sudske odluke.

Da je tome tako, dokazuje sudska praksa i odluke Upravnog suda koji je mjerodavan za odlučivanje o zakonitosti akata javnih tijela i državnih institucija i povredama prava građana od strane tih tijela, kao i odluke Ustavnog suda koji donose odluke o povredama ustavnih i ljudskih prava građana RH.  Fakture bez popratnih dokumenata, fotokopirane fakture nisu vjerodostojni dokumenti i na njima se ne može temeljiti sudska odluka jer se ne smatraju knjigovodstvenim ispravama. U predstečajnim nagodbama prijavljene su tražbine koje nisu provedene kroz knjigovodstvo, što dokazuju javno objavljena izvješća, pa se također zaključuje da se radi o fiktivnoj dokumentaciji.

Ugovori s potpisom samo jedne ugovorne strane, krivotvoreni ugovor ili krivotvoreno sudsko rješenje – nezakonit su akt – koji je dužan ukinuti tijelo koje ga i donijelo već po službenoj dužnosti. Rješenje bez potpisa jedne strane, ili ugovor kojim se prekoračuju vlasnička prava, odnosno ugovori sklopljeni na temelju nedopuštenog raspolaganja stranaka nepostojeći su ugovori i ne trebaju se niti pobijati nikakvim posebnim radnjama. (Ustavni sud RH).  Na žalost, sva  sudska praksa, propisi, odluke najviših sudskih tijela RH nisu značajni  ni mjerodavni za donošenje odluke nižih sudova, ukoliko oni unaprijed žele nekog osuditi ili nešto naplatiti.  Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA,  a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

UZZ-7/03 od 30. 3.2003.

Upravni sud Republike Hrvatske prihvaća da je između inozemnih tvrtki i tužitelja postojao poslovni odnos u smislu odredaba ugovora o dugoročno poslovno-tehničkoj suradnji koji je tužitelj sklopio s tvrtkom “A” i “A” 7. siječnja 1997. godine, međutim, prema ocjeni tog Suda računi na temelju kojih je tužitelj knjižio trošak, a bez popratne dokumentacije o obavljanju usluga (bilo da je riječ o transportu, promidžbi i sl.) nisu dostatni da bi se na temelju istih moglo nedvojbeno i bez sumnje zaključiti da su poslovne promjene nastale i kakve su prirode.

Ni sam tužitelji ne osporava da za te račune ne postoji popratna dokumentacija, što više, ističe da ju je i sam zatražio od poslovnih partnera, ali bez pozitivnih rezultata.

Upravni sud Republike Hrvatske osnovano se poziva na odredbe čl. 2. i odredbu čl. 5. st. 3. Zakona o računovodstvu (Nar. nov., br. 90/92).

Naime, prema odredbama čl. 2. tog Zakona:

(1) unos svih podataka u poslovne knjige poduzetnika utemeljuje se na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama;

(2) knjigovodstvena isprava jest pisani dokaz o nastaloj poslovnoj promjeni, a služi kao podloga za unošenje podataka u poslovne knjige i nadzor nad obavljanjem poslovnog zahvata;

(3) za primaran unos podataka elektroničkom obradom podataka obvezatna Je knjigovodstvena isprava iz st. 1. ovog članka.

Prema odredbi čl. 5. st. 3. tog Zakona, knjigovodstvena isprava koja je kontrolirana mora biti takva da neutralna stručna osoba, koja nije sudjelovala u poslovnoj promjeni, može iz isprave nedvojbeno zaključiti i bez ikakvih sumnji saznati prirodu obavljene poslovne promjene.

U ovom slučaju predmetni ulazni računi nisu takve knjigovodstvene isprave.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske neosnovane se poziva na vjerodostojne isprave iz Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96 – proč. tekst i 29/99 – u nastavku teksta: OZ), jer je sasvim druga svrha te vjerodostojne isprave na temelju koje se određuje ovrha. Prema 61. 28. st. 1. OZ-a, račun je vjerodostojna isprava, međutim, prema čl. 28. st. 2. vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet i vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze, a prema 61. 54. st. 2. OZ-a, ako se rješenje o ovrsi pobija kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu, sud kojem je prigovor podnesen stavit će izvan snage rješenje o ovrsi i ukinuti provedene radnje.

Međutim, kad je riječ o porezu na dobit porez navedenih knjigovodstvenih propisa treba ukazati i na odredbu čl. 14. st. 3. Zakona o porezu na dobit (Nar. nov., br. 35/95 – proč. tekst i 106/96). Prema toj zakonskoj odredbi izdaci koji nisu uredno i pravodobno evidentirani te vjerodostojno dokumentirani, ne priznaju se u svrtiu oporezivanja. Upravni sud je pravilno primijenio i tu zakonsku odredbu te valjano zaključio da su upravna tijela pravilno postupila kad nisu priznali trošak u iznosu od 3,409.308,63 kn i iznos predujma poreza na dobit za 1998. godinu u iznosu od 397.822,64 kn.

Kraj takvog stanja stvari u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se neosnovano prigovara da se ne može preispitati obrazloženje iz osporene presude jer da nema razloga o odlučnim činjenicama s obzirom na spomenuti ugovor i zaprimljene račune koji prema danom mišljenju sadrže sve elemente za vjerodostojnost.

Nejednakost primjene zakona uzrok je najveće nepravde prema građanima

Građani su potpuno nezaštićeni. Činjenica da je sudstvo samostalno u svojim odlukama, i gotovo bez ikakve odgovornosti pojačava mogućnost zlouporaba službene osobe obavljajući službenu dužnost.  Stečajni upravitelji i odvjetnici osigurani su za slučaj štete koju počine prema trećem obavljanjem svoje dužnosti, suci nisu. Zakon njih ne obvezuje na namirenje štete koju su uzrokovali nego suprotno, za štetu koju počine suci, kao i zemljišno knjižni odjel odgovara Republika Hrvatska, pa sve opet pada na leđa građana Republike Hrvatske.

Službenik u državnoj službi, kao i djelatnik u privatnom sektoru, za svaku manju pogrešku dobiti će otkaz, bez imalo predumišljanja njegovog poslodavca. Pojedini suci pak, svojim odlukama znaju uništiti čitava poduzeća,  brojna radna mjesta, donijeti odluke na štetu građana, poduzeća, i za to nisu odgovorni.  Iznimka su osobe poput suca Kolakušića kojem bi prema našem mišljenju trebalo dodijeliti priznanje od strane predsjednika Republike Hrvatske.

Vrijeme je da Vlast i Vlada RH  prestane biti majčinski raspoložena prema svojim službenicima i da svatko od državnih službenika, u području u kojem obavlja svoju dužnost, bude odgovoran, savjestan, i da postupa po zakonu, kao i da poštuje zakon. U suprotnom, mora odgovarati kao i bilo koji drugi građanin i sanirati uzrokovanu štetu.

Tada bi Hrvatska bila  doista pravna država!

predsjednica Udruge  Veronika Vere, za zaštitu žrtava pravosuđa