ponedjeljak, 10. kolovoza 2015.

Nada Landeka: Drago Raspudić u labirintu pravosuđa

Drago Raspudić u labirintu pravosuđa

drago_raspudic

Pred hrvatskim sudovima vodi se parnica stara 19 godina, koja odlučuje o njegovoj i sudbini njegove obitelji

Stan sam dobio od svoje tvrtke Parket i uredno ga otkupio. U njemu je u to vrijeme živjela Margita Kekelj. Tjedan, dva nakon što sam izvršio uplatu, obitelj gospođe Kekelj je ustvrdila da polaže pravo na stan, kaže Drago Raspudić
Kad bi kojim slučajem mogao naplatiti živce koje je izgubio zahvaljujući labirintu hrvatskog pravosuđa Drago Raspudić bi po svemu sudeći bio bogat čovjek. Pred hrvatskim sudovima vodi se parnica stara 19 godina, koja odlučuje o njegovoj i sudbini njegove obitelji. Parnica se, naime, tiče krova nad njihovom glavom. Godine 1992. Raspudić je od poduzeća Parket otkupio stan površine 59 metara kvadratnih u Zapoljskoj ulici u Zagrebu. Raspudić o dodjeli stana i njegovom otkupu ima svu dokumentaciju koju je moguće imati: odluku tvrtke o dodjeli stana, potpisani ugovor, vlasnički list…
Međutim, ima Raspudić i zabilježbu u zemljišnim knjigama na predmetni stan, koja je upisana na temelju ugovora kojim njegov krov nad glavom potražuje obitelj Nušinović, kao i prvostupanjsku presudu Općinskog suda prema kojoj bi se iz stana mogao iseliti. Obitelj Nušinović, naime, također tvrdi da je otkupila stan od istog poduzeća od kojeg ga je otkupio i Drago Raspudić, točnije da je stan otkupila Margita Kekelj, udovica preminulog radnika Parketa. Budući da je Margita Kekelj umrla, stan sad potražuje njezina kćerka Božica Nušinović. Poduzeće Parket tužilo je Božicu Nušinović nastojeći dokazati da njezin ugovor nije valjan, ali prvostupanjskom presudom tužba je odbijena.
I obitelj Nušinović, rekosmo, posjeduje ugovor o otkupu stana, ali tvrtka Megakop-Parket pred sudom nastoji dokazati da je uplata za otkup stana Margite Kekelj u poduzeće stigla nakon smrti ove gospođe.
Stan sam dobio od svoje tvrtke i uredno ga otkupio. U njemu je u to vrijeme živjela gospođa Margita Kekelj. Tjedan, dva nakon što mi je poduzeće dodijelilo stan, a ja izvršio uplatu, obitelj gospođe Kekelj također je ustvrdila da polaže pravo na stan, odnosno da je njihova majka također uplatila novac za otkup stana. Novac za otkup stana na ime gospođe Kekelj, međutim, u tvrtku je stigao nakon njezine smrti, što može posvjedočiti i šefica računovodstva Parketa Živana Hudinčec. Ona je uplaćeni novac, s obzirom da je gospođa Kekelj već bila preminula, odmah vratila uplatitelju. Gospođa Kekelj umrla je 1. srpnja 1997. godine, a dva tjedna kasnije stigla je uplata za stan na njezino ime. Ona to nije mogla uplatiti, budući da je u to vrijeme već bila mrtva, tvrdi Raspudić.

Falsificirana uplatnica

Njegove navode provjerili smo kod tadašnje šefice računovodstva tvrtke Parket Živane Hudinčec.
U to vrijeme bila sam šefica računovodstva u parketu, a problem je nastao kad je jedna uplatnica po mom mišljenju falsificirana. Navodno je pripadala Margiti Kekelj, tadašnjoj stanarki, udovici našeg radnika. Uplatnica je bila datirana na travanj 1992. godine, ali taj novac nitko u poduzeću nije vidio. Na nju se pozvao prvostupanjski sud kad je donio presudu koja ide na štetu Dragi Raspudiću, kojeg mi je izuzetno žao, kaže Hudinčec – šefica računovodstva Parketa u vrijeme kad je spor oko stana začet.
Drugi put, tvrdi Hudinčec, novac za stan od strane gospođe Kekelj stigao je 16. srpnja.
Kad sam vidjela da je na ime gospođe Kekelj uplaćen stan, iako je ona umrla petnaest dana prije, ja sam automatski vratila te novce. Nisu se u firmi zadržali niti jedan dan, što je evidentno po uplatnicama. Pobogu, ona je u to vrijeme petnaest dana bila mrtva. Ova uplata ujedno je bila i dokaz da je ona uplatnica iz četvrtog mjeseca »smuljana«, jer tko bi dva puta uplaćivao novce za istu stvar. Ako je plaćeno u četvrtom mjesecu, zašto je stigla nova uplata u sedmom mjesecu? Radnički savjet Raspudiću je dao pravo na stan, čovjek je u njega ušao s troje djece. Nakon što je je mu stan dodijeljen, obitelj pokojnice se pojavila jer je shvatila da je izgubila pravo na stan. To je sva istina, spremna sam to izjaviti gdje god treba i ostajem pri tome. Žao mi je Raspudića, smatram da je u pitanju jedna velika muljaža, ustvrdila je Hudinčec.

Iskazi u korist

U Raspudićevu, odnosno u korist tvrtke svjedočila je i zaposlenica Vesna Starčević, koja je stan otkupila u isto vrijeme kad i Raspudić.
Ja sam jedna od tih koji su kupovali stan preko Parketa u isto vrijeme kad i Raspudić. Znam, a to sam govorila i na sudu, da je poduzeće stan prodalo Dragi Raspudiću i nikom drugom u vrijeme kad ga je on kupovao. U firmi nije bilo podataka da je netko drugi otkupio stan. Sve ovo što se sad pojavljuje – to su izmišljotine. Radila sam u tehničkom dijelu, u Parketu, ali pošto smo bili mala firma, a vrijeme je bilo jako teško, tad smo znali sve što se događa u poduzeću. Nemoguće je da Radnički savjet, kad je dodjeljivao stan Raspudiću, ne bi znao da je stan već nekom prodan, kaže Starčević.
Unatoč ovakvim iskazima svjedoka i nelogičnostima u iskazima koji su išli u korist tuženika – obitelji Nušinović, prvostupanjska presuda donesena je na štetu tvrtke Parket, odnosno na štetu Drage Raspudića i njegove obitelji. Jedna od tih nelogičnosti odnosi se na iskaz Mustafe Nušinovića, zeta preminule gospođe Margite Kekelj.
Svjedok navodi da je kupoprodajni ugovor pripremljen u javno-bilježničkom uredu, a potom je donesen u firmu gdje su ga potpisali direktor Parketa i Margita Kekelj, stoji u Nušinovićevom iskazu. Međutim, u vrijeme dok se ovo odvijalo – dakle 1992. godine – javnobilježnički uredi nisu postojali. Također, svjedok se ne sjeća da li je šefica računovodstva Živana Hudinčec poptisala uplatnicu ili nije. Ona tvrdi da nije.
Tuženica Božica Nušinović s našim listom nije željela razgovarati o svojim argumentima u ovom 19-ogodinjem sporu. Sve što ima, ustvrdila je, rekla je i reći će na sudu. Stajalište obitelji Nušinović, međutim, moguće je iščitati iz svjedočenja Mustafe Nušinovića.

Svjedočenje zeta

Ja mogu reći da je u predmetnom stanu do svoje smrti stanovala pokojna Margita Kekelj. Kada je na snagu stupio Zakon o prodaji stanova, ona je osobno podnijela zahtjev tužitelju radi kupnje predmetnog stana. Njezinom zahtjevu je i udovoljeno te je Kekelj Margita zaključila s Parketom Ugovor o prodaji stana, koji je potom dala na ovjeru tadašnjem javnom pravobraniteljstvu, gdje je i ovjeren. Nakon toga, ja sam u ime Kekelj Margite došao u tvrtku tužitelja i na ruke direktora (Kemala Musića op.a.) i blagajnice koja je bila prisutna isplatio kupoprodajnu cijenu, o čemu sam dobio potvrdu. Nakon toga smo predali zahtjev za uknjižbu. Kasnije smo – otprilike početkom srpnja 1992. godine – dobili obavijest od tvrtke Parket da je stan prodan Raspudić Dragi. On se u međuvremenu nasilno uselio u stan, svjedočio je zet pokojne Margite Kekelj.
Zbog posljednje tvrdnje o nasilnom useljenju vodi se još jedan sudski spor. Svjedoci iz Parketa tvrde da to nije istina, a prvostupanjskom presudom tvrdi se suprotno. Spor je trenutačno na Vrhovnom sudu. Nakon 19 godina ovakvog sudovanja živci Drage Raspudića napeti su kao struna, budući da njemu i njegovoj obitelji prijeti deložacija.
(N.L., HNP)

Oštećenici RBA zadruga: Pismo predsjednice doprinosi rješavanju problema

Oštećenici RBA zadruga: Pismo predsjednice doprinosi rješavanju problema

press_konfer_sabor_kajin_neno28072015
Predstavnici oštećenika austrijskih RBA zadruga ocijenili su u utorak da je pismo predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović o kreditima austrijskih zadruga veliki pomak u rješavanju tog problema.
“To je veliki vjetar u leđa u rješavanju ovog problema”, rekao je predstavnik skupine oštećenika Raiffeisen zadruga govoreći o pismu u kojem je predsjednica od glavnoga državnog odvjetnika te ministara unutarnjih poslova i pravosuđa zatražila da “poduzmu odgovarajuće mjere iz svog djelokruga kako bi se zaštitili hrvatski državljani od posljedica mogućih protupravnih aktivnosti”.
“Sada je svima jasno da je nemoguće više zataškavati taj slučaj, kao što je to radio bivši predsjednik Ivo Josipović”, rekao je Neno Koljaja na konferenciji za novinare koju je u Hrvatskome saboru održao Damir Kajin iz Istarskih demokrata.
Istaknuo je da je kreditima RBA zadruga pogođeno 20 tisuća obitelji, od Belog Manastira i Vukovara do Jadrana, da su one “poharale” Međimursku županiju, a na otoku Rabu pod ovrhama je više od 650 vrijednih nekretnina.
“Dovedeni smo do dužničkog ropstva”, ocijenio je Koljaja pitajući se kako drugačije nazvati situaciju u kojoj netko uzme kredit od 100 tisuća eura, za što mu se uzme kuća vrijedna 500 tisuća eura pa se proda za 80 tisuća.
“Nakon toga ostane dug od 20 tisuća na koji idu kamate pa se stvara novi dug i ulazi u začarani krug”, rekao je Koljaja i zaključio kako se “nitko ne može otrgnuti od tog kredita”.
Klijent RBA zadruga Ivica Marković odgovornima smatra hrvatske ustanove, ponajprije Hrvatsku narodnu banku (HNB). “HNB uporno pere ruke do ovog slučaja, a kao regulator prvi je trebao kontrolirati zakonitost i porijeklo kredita”, ustvrdio je.
Građani su se, po njegovim riječima, okrenuli austrijskim zadrugama jer je od njih bilo lakše dobiti kredit, nije ih zanimala kreditna sposobnost, nisu rađeni elaborati o procjeni vrijednosti nekretnina, a često su davani veći krediti od traženih.
Marković je ustvrdio i da su austrijske zadruge “na jednostran i nezakonit način ‘pumpale’ kamatu svaka tri mjeseca, što u konačnici i dovodi do toga da se kredit podignut na 10 do 12 godina, uz istu ratu, može otplatiti tek za 20-ak godina”.
“Ovdje se govori o hobotničkoj, kriminalnoj organizaciji koja je osmislila akciju do detalja od samog početka”, istaknuo je Marković i prozvao vladajući SDP što u Saboru šuti o slučaju RBA zadruga.
“Simptomatično je da cijeli SDP šuti. Pitamo se je li to stranačka disciplina ili nešto drugo”, rekao je Marković.
Damir Kajin upozorio je kako je riječ o ozbiljnom problemu, većem od onoga koji imaju građani zaduženi u švicarskim francima.
Gotovo 75 % dužnika ne može uredno servisirati obveze, rekao je zastupnik Kajin, koji drži da takav kreditni odnos ima samo jedan cilj – da se kreditor domogne nekretnina oštećenika.
“Ako je nenaplativost RBA kredita pet puta veća od drugih kredita, onda čitav postupak treba preispitati poput ovoga sa sporazumom o arbitraži sa Slovenijom”, zaključio je Kajin.

Nada Landeka: Gospodo iz Raiffeisen bankarske grupacije Štajerska nemojte nam bacati prašinu u oči

http://uotv.biz/?p=619


rba_zadruge_ispred_uskoka

Potaknuti jučerašnjom objavom na web portalu Novog lista, a i na nekim drugim web  portalima, koja se odnosi na priopćenje  Raiffeisen bankarska grupacija Štajerska : “Krediti su odobravani u skladu sa zakonom“ i oštećenici koji su dužnici RBA austrijskih zadruga i drugih financijskih ustanova unutar Raiffeisen bankarske grupacije Štajerska, imaju potrebu očitovati se o tom priopćenju

Doista fascinira jako dobra obaviještenost  Raiffeisen bankarske grupacije o svakom javnom istupu ošećenika, pa se i prije nego li se objavi u medijima  sadržaj istupa na  novinarskoj konferenciji, pojavi se i priopćenje suprotne strane. Očigledno vrijedi ona narodna „para buši di burgija neće“.
Da bi svakom čitatelju bilo jasnije, u nastavku objavljujemo Priopćenje Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske, a ispod njihovog priopćenja zakonsku regulativu u Republici Hrvatskoj i propise koje je svaka pravna i fizička osoba koja živi i djeluje na području RH  dužna poštovati.

Priopćenje Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske

„Raiffeisen bankarska grupacija Štajerska priopćila je u utorak, reagirajući na kritike predstavnika oštećenika austrijskih RB zadruga i saborskog zastupnika Istarskih demokrata Damira Kajina, da su krediti koje su austrijske banke odobravale hrvatskim građanima u Austriji bili u skladu sa zakonima i tada su bili najpovoljnija opcija hrvatskim građanima.
Neke lokalne austrijske banke, članice Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske, vodeće bankarske grupacije u južnoj Austriji, odobravale su hrvatskim građanima kredite u Austriji (oko 3000 kredita) čija se vrijednost, po zadnjim podatcima, procjenjuje na 265 milijuna eura (dvije milijarde kuna), navodi se u priopćenju.
Raiffesen bankarska grupacija Štajerska pritom navodi da nije poslovala na teritoriju Republike Hrvatske te da su se hrvatskim državljanima krediti davali na teritoriju Republike Austrije. Davanje austrijskih kredita nerezidentima značilo je regularno i uobičajeno bankovno poslovanje po svim austrijskim i hrvatskim zakonima, a kreditni uvjeti tih banaka mnogim su građanima tada bili najpovoljnija solucija, čemu svjedoče mnogi zadovoljni korisnici koji regularno otplaćuju svoj kredit. Prilikom uzimanja tih kredita građani su kao jamstvo zalagali svoje nekretnine u skladu s hrvatskim zakonima.
Problemi su se pojavili s ekonomskom krizom, kada zbog teškoga financijskog stanja neki korisnici kredita, nažalost, više nisu mogli otplaćivati rate svojih kredita, što je rezultiralo time da su neke nekretnine ovršene. Deložacije, to jest ovrhe dosad su provedene u 70 slučaja (samo dva posto korisnika kredita), priopćila je Raiffesen bankarska grupacija.
Također je priopćila kako njezine članice imaju razumijevanja za teško stanje u kojem su hrvatski korisnici kredita i čine sve da u otvorenoj komunikaciji s njima nađu konstruktivna rješenja na obostranu korist“

Oštećenici austrijskih RBA zadruga, do sada su već  višekratno istupali  u javnosti s brojnim objašnjenjima u svezi vjernovničko-dužničkog odnosa između građana RH i austrijskih zadruga i banaka, a sve utemeljeno na zakonima RH, i na međunarodnim propisima, stoga se i ovaj put neće zadržati na principu „rekla-kazala“ već na činjenicama koje u njihovo ime objavljujemo u nastavku teksta; Zakonski propisi u RH obvezni za strane pravne osobe koja obavljaju djelatnost financijskog poslovanja i kreditiranja na području RH

  1. Potvrdom izdanom od austrijskog tijela FMA koje vrši nadzor austrijskog financijskog tržiša izdaa od 16. listopada 2013. godine jasno je iskazano da se na poslovanje austrijskih kreditnih ustanova – banaka na području Republike Hrvatske primjenjuju odredbe zakona Republike Hrvatske.
  2. Prema potvrdi HNB-a  i važećih zakona na području RH,  za obavljanje djelatnosti na području RH,  u ovom slučaju davanja kredita i za druge bankovne poslove potrebna je suglasnost, dozvola za rad izdana od HNB-a koja se daje na temelju zahtjeva i rada određenog broja godina na području države iz koje dolazi podnositelj zahtjeva, ili dozvola od Ministarstva financija u slučaju kad se ne radi o banci
  3. Prije samog obavljanja djelatnosti potrebno je osnovati podružnicu.
Pravne osobe/financijske ustanove zajedničkog naziva Raiffeisenbank i Faiffeisenlandsbank u Republici Hrvatskoj trebale su poslovati, obavljati djelatnost prema odredbama hrvatskih propisa, a što je u ovom slučaju nadležna zakonska regulativa Zakon o bankama i Zakon o kreditnim ustanovama, uz primjenuZakona o deviznom poslovanju, Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti, Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o javnom bilježništvu. Budući da iste nisu zadobile dozvolu niti su tražile dozvolu/suglasnost za obavljanje poslovanja svoje djelatnosti u Republici Hrvatskoj, a sve kako bi mogle osnovati podružnicu, iste su nesporno radile protuzakonito. Protuzakonitost, odnosno postupanje suprotno odredbama zakona/propisa Republike Hrvatske uzrokuje ništetnost samim time poništavanje predmetnih pravnih radnji, poslova ugovora, itd, koje se prema sudskoj praksi, odlukama Ustavnog suda RH, ne samo da smatraju neštetnima, već i nepostojećima, s obzirom na nedostatak pravnog legitimiteta tuženika na području Republike Hrvatske, kao i na činjenicu da su ugovori kod javnih bilježnika u Hrvatskoj ovjeravani i solemnizirani bez prisusustva druge ugovorne strane.
Kreditne ustanove Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske kontinuirano su duži niz godina davali  kredite i obavljali kreditne poslove na području Republike Hrvatske, to sve organizirano putem mreže posrednika koji su  vršili davanje kredita. Obavljali su  kreditno poslovanje kao banka na području Republike Hrvatske i to na temelju sklopljenih ugovora o kreditu za koje je vršena primopredaja istih  u uredima posrednika (pa i nekih odvjetničkih ureda) i na temelju ovjerenih javnobilježničkih akata koji su ovjeravani u Hrvatskoj, bez prisustva druge strane prilikom solemnizacije i ovjere.
Cjelokupni postupak zadobijanja kredita od dogovora, posredovanja, ovjere i drugog vršio se na području Republike Hrvatske, pa je samim time i posao/djelatnost bankovnog kreditiranja vršen na području Republike Hrvatske. Tuženik je dakle obavljao POSLOVNU DJELATNOST NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE I TO POSLOVNU DJELATNOST IZ DOMENE FINANCIJSKIH/BANKOVNIH POSLOVA, DAVANJA KREDITA.
Ovi navodi proizlazi iz dokumentacije, i činjenica koje se neosporne:  
Definiranje obavljanja poslova banke određene su člankom 4. i 5. Zakona o bankama. Bankovne usluge u Hrvatskoj  smiju pružati samo pravne osobe koje imaju dozvolu Hrvatske narodne banke.
Banka je financijska institucija koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.  Banka i podružnica strane banke, osim bankovnih usluga, može pružati i ostale financijske usluge, ako od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga.
Zakonom o deviznom poslovanju kojim je moguće opisati protupravan rad i djelovanje tuženika na prostoru Republike Hrvatske, sadržano je u odredbama čl. 3., 7. 11, 55.
Zakon o zabrani i spriječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti jasno određuje u čl. 1. Obavljanje neregistrirane djelatnosti je zabranjeno i člankom 4.Odredbe ovog Zakona odnose se i na pravnu i fizičku osobu koja ima sjedište ili prebivalište izvan Republike Hrvatske, a obavlja djelatnost na području Republike Hrvatske.
Pravna ili fizička osoba koja omogući obavljanje neregistrirane djelatnosti iz članka 5. i 6. ovoga  Zakona, jednoj ili većem broju osoba iz članka 3. ovog Zakona sudionik je u obavljanju neregistrirane djelatnosti.
„U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.“ (Član 5. Ustava RH).
Ako kreditor  propisane dozvole nije imao, i poslovao je protivno Zakonu o zabrani obavljanja neregistrirane djelatnosti, a nesporno je da nije imao suglasnost, niti ju je tražio od strane HNB koja mu mora odobriti poslovanje na području Republike Hrvatske, tada je ovakav pravni posao ništetan i ne mogu  se provoditi ovrši postupci te je ovrha nedopuštena. 
Ugovori i akti protivni Zakonu i Ustavu Republike Hrvatske ne proizvode pravni učinak, i ne mogu biti temelj i osnov ovršnog postupka. Nezakonite i neustavne akte niti ne treba posebno utvrđivati ništetnim, isti su već ništetni činjenicom da su sastavljeni izvan zakona i propisa RH, pa se dakle ni na koji način ne mogu legalizirati i proglasiti valjanim, jer ono što nije po Zakonu i Ustavu RH, niti ne postoji, i nema pravni učinak. (Ustavni sud RH).
Nadalje, ukoliko Raiffeisen bankarska grupacija Štajerska ustraje na tvrdnji da su Ugovori o kreditu sklopljeni na području Republike Austrije, po zakonima i propisima zemlje u  kojoj su registrirani, tada i takvi Ugovori o kreditu na kojima se temelji+e  javnobilježnički i solemnizirani akti koji je stekao svojstvo ovršnosti podobno za provođenje ovrhe, i koji su javnobilježnički ovjereni u Hrvatskoj  – imaju  veliki pravni nedostatak – a to je legalizacija takvih ugovora.   Sukladno odredbama Haške konvencije od 05. listopada 1961. godine, koju je Konvenciju potpisala i Republika Hrvatska, vrši  se nadovjera potpisa i pečata na ispravi koja se koristi izvan Republike Hrvatske (državljani RH u inozemstvu)  ili se koristi  u Republici Hrvatskoj (strani državljani u Hrvatskoj).
Svi ugovori, punomoći i druge javne isprave koje se koriste na području Republike Hrvatske kao javna isprava,  podliježu Zakonu o legalizaciji stranih javnih isprava radi korištenja u Hrvatskoj (Međunarodna punomoć, legalizacija javnih isprava, ugovora sklopljenih na stranom jeziku ovjerenih kod javnog bilježnika, putovnica i dr.).
U postupku pred sudom, suprotna strana, tj. banke i štedno kreditne zadruge  čije se sjedište nalazi  izvan Republike Hrvatske  sukladno Haškoj konvenciji  od 05. listopada 1961 godine, koju je Konvenciju potpisala i Republika Hrvatska, moraju posjedovati APOSTILLE tj.  dokument s nadovjerom hrvatskog diplomatskog predstavništva iz zemlje u kojoj je njihovo sjedište! U suprotnom takvi ugovori nemaju pravnu snagu i po njima se pred hrvatskim sudovima ne može postupati.
Punomoćnici i posrednici koji su zastupali ove banke, i koje i danas zastupaju te banke pred hrvatskim institucijama moraju imati međunarodnu punomoć prilikom zastupanja tužitelja i ovrhovoditelja u svim parničnim i ovršnim postupcima, kao i kod provedbe ovrha koje još uvijek u FINI provede odvjetnici, tražeći isplatu na svoj osobni račun, iako za to nisu ovlašteni.
Prema Zakonu o javnom bilježništvu, isprave koje nisu potpisane na propisan način, ne polučuju pravni učinak, a radnje koje su provedene po opunomoćeniku koji nema zakonom propisane isprave, nemaju pravnu valjanost.
FINA OD 19.05.2015. GODINE SREDSTVA ZAPLIJENJENA OVRHOM VIŠE NE ISPLAĆUJE  ODVJETNICIMA NA RAČUN
I na kraju, nakon pisane pritužbe i inicijative Hrvatske odvjetničke komore, Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske dostavilo je FINA-i mišljenje na temelju kojeg je FINA izdala naputak prema kojem su dužne postupati sve podružnice FINA-e, a u kojem se navodi da  od 19.5.2015. Agencija neće postupati temeljem zahtjeva za izravnu naplatu, ako  u zahtjevu za izravnu naplatu kao račun na koji će se izvršiti isplata temeljem osnove za plaćanje, nije  naznačen račun ovrhovoditelja iz osnove za plaćanje dostavljene na izravnu naplatu.
lznimno, uvažavajući mišljenje Ministarstva pravosuđa, Agencija će postupiti i po zahtjevu za izravnu naplatu u kojem je kao račun na koji će se izvršiti isplata temeljem osnove za plaćanje naznačen račun odvjetnika – punomoćnika ovrhovoditelja, samo u slučaju kada se zahtjev odnosi na isplatu troškova postupka i pod uvjetom da je uz zahtjev za izravnu naplatu dostavljena valjana punomoć (punomoć iz koje je razvidno da je ovrhovoditelj u konkretnom predmetu ovlastio punomoćnika da primi na svoj račun novčana sredstva koja se odnose na trošak, uz navođenje poslovnog broja i tijela koje je donijelo osnovu za plaćanje) i to u izvorniku ili ovjerenoj preslici.
Dakle, prema zakonima Republike Hrvatske, prema zakonima Republike Austrije,  prema međunarodnim Konvencijama, gospodo iz Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske, ugovori  o kreditu sklopljeni između vas i dužnika iz Hrvatske  i javnobilježnički akti, gdje god da su sklopljeni, u Hrvatskoj ili u Austriji, nemaju pravnu snagu propisanu zakonom jer prilikom sklapanja nisu ispunjeni zakonom i Konvencijama propisani uvjeti.
I još na kraju, htjeli bismo znati odgovor, kako su osobe koje ne posjeduju putovnicu, ili oni koji su puno kasnije napravili hrvatsku putovnicu, uopće  doputovali u Austriju, a takav jedan slučaj (Obitelj Dukić iz Zagreba)  upravo je na redu za  deložaciju u rujnu? 
Uz to mene osobno zanima, kako nazivate kreditni odnos, u kojem vaš posrednik, odvjetnik, isplaćuje vašem dužniku novac sa svojeg vlastitog računa u svojem odvjetničkom uredu u Hrvatskoj, o čemu imamo i potvrde, a na isti taj račun i naplaćuje kredit? 
(N.L., hazud.hr, HNP)

ponedjeljak, 3. kolovoza 2015.

Nada Landeka: Neetičnost odvjetnika i ravnodušnost odvjetničke komore |

Neetičnost odvjetnika i ravnodušnost odvjetničke komore |






NADA LANDEKA - predsjednica Udruge Veronika Vere za zaštitu žrtava pravosuđa

Neetičnost odvjetnika i ravnodušnost odvjetničke komore


Datum objave: 29. srpanj 2015./Piše: Nada Landeka

Kakav bi to liječnik bio kada bi umjesto liječenja rasprodavao organe, bubreg, jetru, koštanu srž i  slično,  klijenta koji mu je povjerio svoj život?  Ne bi smio, liječnici su vezani Hipokratovom prisegom!

Odvjetnici su vezani Kodeksom odvjetničke etike. (http://www.hok-cba.hr/hr/kodeks-odvjetni%C4%8Dke-etike) .
Poslovne i privatne tajne spremljene u odvjetničkom spisu, predstavljaju život svakog klijenta. Kad odvjetnik rasprodaje „organe“ iz spisa,  koji su dio njegovog klijenta i dio njegovog života, to je  veća izdaja od one koju počini liječnik. Bez jednog bubrega možda se i može preživjeti, a kad se nekog dočepa nemoralan  i neetičan odvjetnik, tu spasa nema. Stranku slijedi gubitak parnice, visoki sudski troškovi, gubitak imovine, pa i života.
Ova  kolumna  o nemoralnom odvjetniku jednaka je  priči mnogih građana ove zemlje.
Ni bolja ni gora, gotovo jednaka.
Planiraš, uložiš, radiš, stvaraš, napreduješ, a onda naletiš na neku budalu, i počneš polako tonuti jer se krpelj ne odmiče iz tvojeg života Dok se ne napije krvi ne miče se. Onda razmišljaš bi li ga tužio, ili bi pustio, pa ti je nekako glupo da on/ona od tebe radi budalu.  Na kraju svejedno ne tužiš, pustiš ga  i misliš, svakoga će sustići plaća prema zaslugama. Jednog dana, taj kojem si bio tolerantan, tuži tebe.
Sudovi  laika ne smatraju dostojnim  samostalne  obrane
Čim uđeš u sudnicu, prvo je pitanje suca; „A gdje vam je odvjetnik?!“  Iako zakon propisuje da svaki čovjek, ukoliko je raspravno sposoban (čitaj: normalan) može zastupati samog sebe. No već nakon dvije, tri sudske rasprave postaješ lagano nenormalan pa ti pod hitno treba stručna potpora –  odvjetnik.  E, tu sad prijateljstvo puno znači, i dobra preporuka. Preporuči ti „prijatelj“ odvjetnika, a ti sav sretan, misliš kako si ojačan znanjem, pravnom pomoći, podrškom.  Potpisuješ punomoć, predaješ sebe i svoju sudbinu u ruke neznanca. Pa što bude.
Već na prvoj raspravi shvatiš da je tvoj odvjetnik poprilično nepripremljen, iako si ga par dana prije zvao po nekoliko puta da ga podsjetiš kad je zakazana prva rasprava. Ti se znojiš, u pitanju je tvoj život, tvoja  tvrtka, poslovi, radnici, plaće,  egzistencija tvoje obitelji, tvoje djece, a pitanje odvjetnika kojeg ti je preporučio „prijatelj“ na kraju rasprave glasi;  Jeste li ponijeli novac za platiti račun?“ Plaćaš bez njegovog računa naravno, sve po stistemu „cash and carry“.  Odvjetnik  se amerikanizirao i postao svjetski praktičan, a u duši mu ostao čisti balkanski mentalitet.
Tarife su po raspravi, takve kakve su, kaže. Od dvije tisuće kn pa nadalje, sve do 100.000,00 kn po raspravi u  onim predmetima kojima je vrijednost milijunskog iznosa.  Za iznos koji platiš, kod ovog  odvjetnika po preporuci,  ne možeš vidjeti što je napravio za tebe, što je poslao na sud, je li poslao podneske, prijedloge ili žalbe,  a ne  možeš ni saznati kad će poslati. Moraš  mu vjerovati.  Onda, kad te već zastupa, misliš, sad i  tako zna sve o tvojim brigama, opunomoćiš ga i u drugom predmetu, pa u slijedećem, i doveo si sebe u situaciju da si sav njegov. Potpuno te drži u šaci.
Jednog dana uočiš  da si izdan.  Tvoji dokumenti u rukama su nekog trećeg, na mjestima gdje ne bi smjeli biti, informacije kolaju, doduše nepotpune i netočne, no svejedno  na tebe se zbog toga vrši pritisak. Ili ćeš kako odvjetnik i njegova ekipa žele, ili  ti je poslovna i egzistencijalna  budućnost upitna.  Postaješ predmet ucjene nekih trećih ljudi, počnu te iznuđivati, linčovati, pa čak ti  i prijetiti, a ti još uvijek ne znaš kako si upao u taj vrtlog!
Razočaran misliš;  Pravda je na mojoj strani, ja sam u pravu, zakon me štiti,  odvjetnik je i tako, zastupajući me izgubio jednu parnicu, drugu parnicu, treću parnicu, pa što ti takav može učiniti?
Dok shvatiš što se događa već si potpuno prodan!  Neetični odvjetnik, koji ne prizna Zakon o odvjetništvu i Kodeks odvjetničke etike,   koji ne zna novac zaraditi na način da pošteno i korektno postupa prema svojem klijentu, štiteći  njegova prava  i pružajući  mu zajamčenu pravnu pomoć,  on  ne prodaje  samo informacije i dokumente iz spisa, oni zapravo trguje s dijelom klijentovog  života. Pa tko mu  da više!
Tako se odjednom u cijeloj  priči neđe nekoliko predatora  koji imaju  određene pretenzije na  kapital, i gle čuda, jednog dana nađeš se opet u sudnici, s jedne strane tužitelj onaj „prijatelj“ što  ti je i preporučio odvjetnika, a s druge strane ti. Između  vas – odvjetnik koji je do jučer zastupao tebe, danas zastupa njega. Sad više nije samo tvoj odvjetnik, sad postaje vaš. Interes mu je jači od etike.  I opet izgubi parnicu.
Nekoliko mjeseci kasnije, stigne lažna tužba. Nisi kriv, ali te tuže. Nije prvi put viđeno.  Npr. prošle godine jednu gospođu tužila  je „prijateljica“.  Nadopisala je na iznos od 3.000 kn jednu O i podigla tužbu tražeći  30.000,00 kn. Iako su postojala dva dokumenta jedan ovaj izvorni sa 3.000,00 kn i ovaj drugi nadopisani sa cifrom zbog nadopisane nule  uvećanom za 27 tisuća kn, sud je povjerovao tužiteljici. Toliko o „pravičnosti“ pred sudovima!
Nisu uvijek ni pravedni ni pravični!
No pustimo sad to,  vratimo se na lažnu tužbu.   Taj odvjetnik s pedigreom, odvjetnik po preporuci,  podigao je tužbu u nekom svemirskom iznosu, i dođe na sud, kad tamo, osoba koja je do jučer pila kavu sa tuženom, koja je prosipala obećanja o vjernosti i odanosti  kao iz korpe, sad je ta osoba zastupana  po istom  tom „odvjetniku s četiri zvjezdice“. Zvjezdice je zaradio time što je čak četiri puta izdao i prodao svojeg klijenta. Juda je za njega anđeo. Tužba je naravno opet odbačena, a tužena je potpuno sama, bez odvjetnika, dobila spor bez ikakvog problema.
Odvjetnik se uvukao u naš život poput dječje zarazne bolesti. Jednu preboliš, druga dođe.  Prikupio je sve moguće podatke, sve informacije pa gdje god je mogao unovčiti takvu informaciju, eto njega tamo. Od nečeg se mora živjeti.
I tako, iznajmim poslovni prostor jednom poduzeću, i čovjek mirno posluje u njemu  godinama, među nama red, mir, sloga, poštovanje.  Sve dok se u taj mir nije umiješao nemirni odvjetnik. Obećao on zakupcu da će mu „srediti“ da ne mora plaćati zakupninu,  obeća da će poslovni prostor  jednog dana možda biti  i njegov, bez plaćanja, ako bude slušao odvjetnika?!!  Treba samo platiti odvjetničke usluge, naravno.  Zakupcu nije dugo trebalo da ga posluša. Kad ti netko kaže: ne plaćaj, ja ću ti to srediti, nemaš razloga ne povjerovati mu.
I ja sam jednako tako vjerovala istom tom odvjetniku,  u vrijeme  kada  su mene i moju tvrtku zastupali odvjetnici njegovog  odvjetničkog  ureda. Vjerovala sam kad me njegov otac  zastupao u prvom sporu, još uvijek sam mu vjerovala kad me zastupao i u drugom sporu, vjerovala sam kad me pravno savjetovao, sastavljao ugovore, isprave, sve dok nisam te isprave vidjela kao sastavni dio tužbe tužitelja.
Zbog svega odlučimo izbaciti tog zakupoprimca  koji je i ono malo časti i morala što je možda bilo posijano u njemu izgubio negdje na putu između dna i prijestolja. Učas je zaslijepljen obećanjima postao krastava žaba s krunom, misleći, poput ostalih ljigavaca, da se čarobnim štapićem može pretvoriti u bogatog princa. Čarobni štapić je naravno „odvjetnik s preporukom“ ili odvjetnik s pedigreom.
Tako dođem u sudnicu, kad tamo, odvjetnik iz ureda,  koji je  skoro do jučer  zastupao mene i  moju tvrtku,  a onda me izlicitirao.  Raspisao nemoralni odvjetnik  prodaju poslovnih tajni i na prvoj slobodnoj dražbi izvršio prodaju, pa tko da više za informaciju, njegova je.
Naravno da sam bila šokirana  ugledavši ga. Razmišljala sam o onom famoznom Kodeksu odvjetničke etike,  o još famoznijem Zakonu o odvjetništvu, Kaznenom zakonu, posebno o etici i moralu koji je kod ovog  „odvjetnika s pedigreom” potpuno zakržljao i devoluirao,  dugoročno gledano, nema ni teoretske šanse da se u njemu probudi čovjek.  Tu se nešto gadno pobrkalo u kodnom programu i nikakav reset, pa ni formatiranje više  ne pomažu. Jer tko bi normalan prvo bio uz vas, zastupao vas u svim sporovima koje vodite, isisao iz vas novac i informacije, a onda vas onako „iscijeđene“ od sudova, od novca, od nada, prodao za tridesetak škuda (srebrenjaka).
Sve su mi te misli prošle kroz glavu u onom trenutku kad sam ga onako jadnog, mizernog, prodanog ugledala, a on je spustio pogled i zagledao se u svoje markirane cipele. Pitam se, što Odvjetnička komora radi, na koji način sankcionira  nepridržavanje  Kodeksa  odvjetničke etike, ako se ovakvi nemoralni i štetni činovi, koji bacaju ljagu i na one poštene, moralne i kvalitetne odvjetnike, toleriraju?
Realno govoreći, za vrijeme dok je mene  i moje tvrtke zastupao, sve i do jedan spor je izgubio..  Dakle, nemoralni odvjetnik došao je na ruševine svojih djela. On je bio taj koji je bio opunomoćen da sačuva moju  imovinu, živote, čast, a ipak, sve to što je bio dužan štititi – on je  razrušio.
Kad me prošao prvi šok i zatečenost, prije bih rekla šokiranost, zbog neetičnog postupanja, ili  bolje reći inkriminiranog i pokvarenog,  zrelo razmislivši, shvatila sam  iz kakvog vrtloga sam se zapravo spasila.   Drugoj strani, veće zlo nitko ne bio mogao poželjeti.
Nemoralni krvožedni krpelj samo se ušaltao na novu kožu koju će sisati, dok ju ne ispije do kraja. Potom će opet naći neku novu žrtvu, možda nekog poslovnog partnera sadašnjeg klijenta o kojem će saznati zastupanjem. Takav mu je sistem rada.
Ukoliko mu rad ne prestane reagiranjem Hrvatske odvjetničke komore, koja bi nužno trebala trule dijelove svojeg članstva pod hitno amputirati, s obzirom da takav trulež baca ljagu na ostale etične  članove.

Nada Landeka: Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete! |

Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete! |





Hrvatska odvjetnička komora

Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete!


Datum objave: 24. srpanj 2015. godine/Piše: Robert Stanek
Juda je od Biblijskog doba pa  sve do današnjeg modernog doba  simbol izdaje. On je bio jedan od dvanaestorice apostola, međutim njegova etika i moral nije bila poput one u  ostalih apostola. Juda je prodao osobu koja mu je vjerovala i to  za šaku srebrenjaka.    Među članovima Hrvatske odvjetničke komore  također ima modernih Juda.

Možete li, i smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć?

Priča mnogih klijenata koji su bili prisiljeni obratiti se odvjetnicima radi stručne pravne pomoći ukazuje na to da uvijek morate biti na oprezu. Postoje brojne situacije u kojima se dogodi da odvjetnik previdi  datum sudske rasprave, da ne prati redovno slučaj, dođe na raspravu nespreman, ili vam  načini štetu nekom svojom radnjom, no to su sve sitniji propusti koji se ipak  daju nekako riješiti.
Ali kako postupiti kada je odvjetnik koristoljubiva uš koji sisa jednog po jednog klijenta, sve dok od njega ima financijsku korist, a kad ta financijska korist buda manja od očekivane,  ili kad mu se otkaže punomoć,  tada bez imalo grižnje savjesti zastupa stranke koje  su u sporu s njegovim nekadašnjim klijentom.  To što je takvo postupanje protivno zakonu i protivno Kodeksu odvjetničke etike odvjetniku Marku Kezunoviću   očigledno ne predstavlja zapreku.
Ne zabrinjava  toliko moral ili nemoral pojedinog odvjetnika, ima ih u Hrvatskoj puno,  pa je dovoljno velik izbor, mnogi ni nemaju dovoljno posla, međutim  više zabrinjava prešutno odobravanje Hrvatske odvjetničke komore takvog ponašanju, te  gotovo nikakvo sankcioniranje ponašanja suprotnog zakonu i Kodeksu odvjetničke etike. Čak ni sudovi, koji su upozoreni na protupravno ponašanje odvjetnika, ne mare, iako je Zakonom o odvjetništvu propisano, u kojim situacijama  je odvjetnik  dužan otkazati punomoć.
Odvjetnik Marko Kezunović prijavljen je Hrvatskoj odvjetničkoj komori  sa zahtjevom za provođenje disciplinskog postupka još u travnju 29.04.2015. godine.  Odvjetnik Marko Kezunović i njegov otac Ratimir imaju sjedište na istoj adresi, i u istom odvjetničkom uredu u Utrinama.  Odvjetnik Ratimir Kezunović zastupao je trgovačko društvo L. d.o.o.  u nekoliko sudskih postupaka,  imao kod sebe  kompletnu arhivu dokumentacije, davao je pravne savjete zakonskim zastupnicima, sastavljao ugovore o nekretninama,  zastupao u parnicama radi naknade štete pravnu osobu, ali i u privatnoj parnici zakonskog zastupnika te pravne osobe. Njegov sin Marko Kezunović u to vrijeme bio je vježbenik u odvjetničkom uredu svojeg oca,  i sam je sastavljao ugovore o kupoprodaji za stranku koju sada tuži u ime svoje opunomoćitelja,  radio je ugovore o najmu i davao pravne savjete, i to sve kao pomoć svojem ocu u istom odvjetničkom uredu gdje sjedi i danas, i to sve za  zakonskog zastupnika pravne osobe, koja mu je dala punomoć za zastupanje dviju pravnih osoba i nje osobno.
Stranka koja im je dala punomoć prije nekoliko godina ostala je zatečena prije nekoliko mjeseci kada je u spisu u kojem je  tužena vidjela ugovore i dokumentaciju koju je osobno predala odvjetniku za vrijeme dok je zastupao njenu pravnu osobu. S tim, da je sada odvjetnik istu iskoristio za tužbu protiv svojeg nekadašnjeg klijenta u ime druge stranke. Istu dokumentaciju iskoristio je za podnošenje kaznene prijave koja se temelji na lažima i neistinitim činjenicama, a sve u svrhu lakšeg dobivanja spora za novu stranku – protiv stare stranke.
Odvjetnik Marko Kezunović u ovim je radnjama okupio  nekoliko  višekratno osuđivanih  osoba, za čije interese tuži osobu kojoj je prethodno sastavljao iste te ugovore koja sada pobija, i o čemu je davao pravne savjete.  Veći Juda nije bio ni Juda Iškariotski.
Zakonom o odvjetništvu  čl. 4.  st. 2. propisano je da; „Odvjetnik ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnošću odvjetnika.
Člankom 5. st. 5.  „Osobe iz stavka 2. ovog članka dužne su se u pružanju pravne pomoći pridržavati odredbama zakona, općih akata Komore i Kodeksa odvjetničke etike.

Odvjetnik je dužan uskratiti pravnu pomoć, na način opisan u čl. 9. Zakona o odvjetništvu;

  • Ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu
  • Ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.
Člankom 10. st. 1. Zakona o odvjetništvu propisano je da je „odvjetnik dužan otkazati punomoć za zastupanje zbog istih razloga zbog kojih prema članku 9. stavku 1. ovoga Zakona smije uskratiti pružanje pravne pomoći, a dužan je otkazati punomoć za zastupanje ako ustanovi da postoje razlozi zbog kojih je prema članku 9. stavka 1. ovoga Zakona dužan uskratiti pružanje pravne pomoći.
Ista pravila propisana su i Kodeksom odvjetničke etike u točki 26: „Odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu sve ono što je prigodom pružanja pravne pomoći, osobito prigodom zastupanja ili obrane, saznao kao povjeriljivo od svoje stranke ili na drugi način.”
Dakle, Marko Kezunović očigledno grubo krši Zakon i Kodeks odvjetničke etike, na štetu bivše stranke.
  1. odvjetnik je dužan voditi računa o tome da odvjetničku tajnu čuvaju i druge osobe koje rade u njegovu uredu. Odvjetnička tajna su svi spisi: tonski, računalni, slikovni i slični zapisi te depoziti stranaka koji se nalaze u odvjetničkom uredu. Točkom 29. Kodeksa odvjetničke etike  propisano je da:„Ono što je odvjetnik povjerljivo saznao u pružanju pravne pomoći pravnoj osobi ili kojem javnom tijelu, ne smije ni u kojem slučaju ili postupku uporabiti na njihovu štetu. Takvu spoznaju odvjetnik ne smije iskoristiti ni na štetu jednog ili više zainteresiranih članova te pravne osobe ili tijela, osim u pružanju pravne pomoći toj pravnoj osobi ili tijelu protiv tih članova.
30 . Odvjetničku tajnu odvjetnik je dužan čuvati pod prijetnjom disciplinske odgovornosti za vrijeme pružanja pravne pomoći, ali i nakon toga sve dok bi njezino otkrivanje moglo naškoditi stranci.
31. Radi čuvanja odvjetničke tajne odvjetnik ne smije davati nikakve obavijesti o predmetima koji su mu povjereni kao odvjetniku, pa i nakon prestanka zastupanja stranke. 
  1. Pravila o obvezi čuvanja odvjetničke tajne na odgovarajući način se primjenjuju i na druge odvjetnike te zaposlenike u odvjetničkom uredu.
  2. Odvjetnik MORA uskratiti pružanje pomoći:  34) ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njom pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im je pravni savjet, ili od njih primio uputu:
2.) ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik, kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.
  1. Odvjetnik koji obavlja neki pravni posao za dvije ili više stranaka treba otkloniti zastupanje bilo koje od tih stranaka dođe li do spora između njih u vezi s tim pravnim poslom.
  2. Odvjetnik ne smije zastupati protivnu stranku u drugoj stvari ni nakon završetka postupka u kojemu je zastupao svoju stranku ako bi to prema okolnostima slučaja bilo protivno načelima odvjetničke etike.
  3. Ako stranci pravnu pomoć pruža odvjetnik koji je član ili radi u odvjetničkom društvu, ili je član zajedničkoga odvjetničkog ureda, protivnom strankom smatra se svaka stranka koja je u sporu sa strankom bilo kojeg odvjetnika u odvjetničkom društvu ili zajedničkom odvjetničkom uredu.
Prijašnje stranke odvjetnika Ratimira i Marka Kezunovića  šokirane su bile spoznajom da je svu dokumentaciju kojom je raspolagao kao njezin punomoćnik, iskoristio za različite sudske postupke protiv te iste stranke, naročito spoznaju da je koristeći činjenicu da su mu određena saznanja dostupna s obzirom na prijašnje zastupanje protivne strane, zlorabio tu činjenicu i nagovarao svoju stranku na kazneno djelo, uvjeravajući ju da će joj pomoći iskoristiti situaciju radi stjecanja financijske koristi. Ova tvrdnja proizlazi iz ponašanja njegovog klijenta,  komentara i podnesaka u spisu, i nepobitne činjenice da je odvjetnik  Marko Kezunović iskoristio dokumentaciju  koju je njegovom ocu odvjetniku Ratimiru Kezunoviću povjerila stranka koju je zastupao, da bi  vodio s drugom strankom spor protiv nje, koristeći pri tom  saznanja i  činjenice  (ugovore i poslovne informacije) koje je imao iz prethodnih postupaka.

Disciplinska komisija Hrvatske odvjetničke komore još se o ovakvom neetičkom i zabranjenom  ponašanju odvjetnika Marka Kezunovića nije očitovala.

Odvjetnik Kezunović propisno je upozoren i pred sudom, od strane bivše stranke, da  ne poštuje zakon, ali je  stranci  koju je prije pravno savjetovao, i sastavljao joj ugovore samo je bahato odgovorio; „Tužite me Komori!“ očigledno svjestan činjenice da HOK prečesto „mazi“ svoje odvjetnike i da ne poduzima baš  najoštrije mjere za sankcioniranje ponašanja  onih odvjetnika koji postupaju na štetu davatelja punomoći i protivno zakonu.
Iako su odvjetnici osigurani kod Osiguravajućeg društva, od kojeg se može naplatiti šteta koju počini odvjetnik tijekom obavljanja svoje odvjetničke dužnosti, nameće se pitanje: Kako i na koji način, i tko to može namiriti štetu nastalu iz činjenice da je odvjetnik iznevjerio ukazano mu povjerenje, zlorabio položaj bivšeg opunomoćenika, i dokumentacijom koja mu je povjerena radi zaštite  stranke koja je od njega zatražila pomoć – on ustaje protiv nje i zastupa stranu koja tuži njegovog bivšeg klijenta.
Podaci kojima raspolaže, zahvaljujući tome što je imao na čuvanje spis, daje mu bahatost i silu koju prezentira u odnosu na  bivšu stranku, što je protivo i moralu i Ustavu RH.

Hrvatska odvjetnička komora u takvim predmetima morala bi biti korektiv ponašanja odvjetnika, i brinuti da njihovi članovi  poštuju one propise koje je sam HOK usvojio, dakle Statut i Kodeks odvjetničke etike.

Ukoliko je povreda  Kodeksa i Zakona lako dokaziva činjenica (punomoć u spisima čak tri sudska predmeta i zlorabljena dokumetacija koja se nalazi u spisima), tada  postupak pokretanja disciplinskog postupka ne bi smio trajati godinama, već bi se stranke morale promptno zaštititi u svrhu zaštite povjerenja u odvjetnike i u Hrvatsku odvjetničku komoru.
Ukoliko stranke ne mogu i ne smiju vjerovati odvjetnicima koje opunomoćuju, onda cijeli sistem pravne zaštite pada u vodu i služi samo za zaračunjavanje „debelih“ odvjetničkih tarifa. 

Nada Landeka: Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete! |

Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete! |





Hrvatska odvjetnička komora

Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete!


Datum objave: 24. srpanj 2015. godine/Piše: Robert Stanek
Juda je od Biblijskog doba pa  sve do današnjeg modernog doba  simbol izdaje. On je bio jedan od dvanaestorice apostola, međutim njegova etika i moral nije bila poput one u  ostalih apostola. Juda je prodao osobu koja mu je vjerovala i to  za šaku srebrenjaka.    Među članovima Hrvatske odvjetničke komore  također ima modernih Juda.

Možete li, i smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć?

Priča mnogih klijenata koji su bili prisiljeni obratiti se odvjetnicima radi stručne pravne pomoći ukazuje na to da uvijek morate biti na oprezu. Postoje brojne situacije u kojima se dogodi da odvjetnik previdi  datum sudske rasprave, da ne prati redovno slučaj, dođe na raspravu nespreman, ili vam  načini štetu nekom svojom radnjom, no to su sve sitniji propusti koji se ipak  daju nekako riješiti.
Ali kako postupiti kada je odvjetnik koristoljubiva uš koji sisa jednog po jednog klijenta, sve dok od njega ima financijsku korist, a kad ta financijska korist buda manja od očekivane,  ili kad mu se otkaže punomoć,  tada bez imalo grižnje savjesti zastupa stranke koje  su u sporu s njegovim nekadašnjim klijentom.  To što je takvo postupanje protivno zakonu i protivno Kodeksu odvjetničke etike odvjetniku Marku Kezunoviću   očigledno ne predstavlja zapreku.
Ne zabrinjava  toliko moral ili nemoral pojedinog odvjetnika, ima ih u Hrvatskoj puno,  pa je dovoljno velik izbor, mnogi ni nemaju dovoljno posla, međutim  više zabrinjava prešutno odobravanje Hrvatske odvjetničke komore takvog ponašanju, te  gotovo nikakvo sankcioniranje ponašanja suprotnog zakonu i Kodeksu odvjetničke etike. Čak ni sudovi, koji su upozoreni na protupravno ponašanje odvjetnika, ne mare, iako je Zakonom o odvjetništvu propisano, u kojim situacijama  je odvjetnik  dužan otkazati punomoć.
Odvjetnik Marko Kezunović prijavljen je Hrvatskoj odvjetničkoj komori  sa zahtjevom za provođenje disciplinskog postupka još u travnju 29.04.2015. godine.  Odvjetnik Marko Kezunović i njegov otac Ratimir imaju sjedište na istoj adresi, i u istom odvjetničkom uredu u Utrinama.  Odvjetnik Ratimir Kezunović zastupao je trgovačko društvo L. d.o.o.  u nekoliko sudskih postupaka,  imao kod sebe  kompletnu arhivu dokumentacije, davao je pravne savjete zakonskim zastupnicima, sastavljao ugovore o nekretninama,  zastupao u parnicama radi naknade štete pravnu osobu, ali i u privatnoj parnici zakonskog zastupnika te pravne osobe. Njegov sin Marko Kezunović u to vrijeme bio je vježbenik u odvjetničkom uredu svojeg oca,  i sam je sastavljao ugovore o kupoprodaji za stranku koju sada tuži u ime svoje opunomoćitelja,  radio je ugovore o najmu i davao pravne savjete, i to sve kao pomoć svojem ocu u istom odvjetničkom uredu gdje sjedi i danas, i to sve za  zakonskog zastupnika pravne osobe, koja mu je dala punomoć za zastupanje dviju pravnih osoba i nje osobno.
Stranka koja im je dala punomoć prije nekoliko godina ostala je zatečena prije nekoliko mjeseci kada je u spisu u kojem je  tužena vidjela ugovore i dokumentaciju koju je osobno predala odvjetniku za vrijeme dok je zastupao njenu pravnu osobu. S tim, da je sada odvjetnik istu iskoristio za tužbu protiv svojeg nekadašnjeg klijenta u ime druge stranke. Istu dokumentaciju iskoristio je za podnošenje kaznene prijave koja se temelji na lažima i neistinitim činjenicama, a sve u svrhu lakšeg dobivanja spora za novu stranku – protiv stare stranke.
Odvjetnik Marko Kezunović u ovim je radnjama okupio  nekoliko  višekratno osuđivanih  osoba, za čije interese tuži osobu kojoj je prethodno sastavljao iste te ugovore koja sada pobija, i o čemu je davao pravne savjete.  Veći Juda nije bio ni Juda Iškariotski.
Zakonom o odvjetništvu  čl. 4.  st. 2. propisano je da; „Odvjetnik ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnošću odvjetnika.
Člankom 5. st. 5.  „Osobe iz stavka 2. ovog članka dužne su se u pružanju pravne pomoći pridržavati odredbama zakona, općih akata Komore i Kodeksa odvjetničke etike.

Odvjetnik je dužan uskratiti pravnu pomoć, na način opisan u čl. 9. Zakona o odvjetništvu;

  • Ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu
  • Ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.
Člankom 10. st. 1. Zakona o odvjetništvu propisano je da je „odvjetnik dužan otkazati punomoć za zastupanje zbog istih razloga zbog kojih prema članku 9. stavku 1. ovoga Zakona smije uskratiti pružanje pravne pomoći, a dužan je otkazati punomoć za zastupanje ako ustanovi da postoje razlozi zbog kojih je prema članku 9. stavka 1. ovoga Zakona dužan uskratiti pružanje pravne pomoći.
Ista pravila propisana su i Kodeksom odvjetničke etike u točki 26: „Odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu sve ono što je prigodom pružanja pravne pomoći, osobito prigodom zastupanja ili obrane, saznao kao povjeriljivo od svoje stranke ili na drugi način.”
Dakle, Marko Kezunović očigledno grubo krši Zakon i Kodeks odvjetničke etike, na štetu bivše stranke.
  1. odvjetnik je dužan voditi računa o tome da odvjetničku tajnu čuvaju i druge osobe koje rade u njegovu uredu. Odvjetnička tajna su svi spisi: tonski, računalni, slikovni i slični zapisi te depoziti stranaka koji se nalaze u odvjetničkom uredu. Točkom 29. Kodeksa odvjetničke etike  propisano je da:„Ono što je odvjetnik povjerljivo saznao u pružanju pravne pomoći pravnoj osobi ili kojem javnom tijelu, ne smije ni u kojem slučaju ili postupku uporabiti na njihovu štetu. Takvu spoznaju odvjetnik ne smije iskoristiti ni na štetu jednog ili više zainteresiranih članova te pravne osobe ili tijela, osim u pružanju pravne pomoći toj pravnoj osobi ili tijelu protiv tih članova.
30 . Odvjetničku tajnu odvjetnik je dužan čuvati pod prijetnjom disciplinske odgovornosti za vrijeme pružanja pravne pomoći, ali i nakon toga sve dok bi njezino otkrivanje moglo naškoditi stranci.
31. Radi čuvanja odvjetničke tajne odvjetnik ne smije davati nikakve obavijesti o predmetima koji su mu povjereni kao odvjetniku, pa i nakon prestanka zastupanja stranke. 
  1. Pravila o obvezi čuvanja odvjetničke tajne na odgovarajući način se primjenjuju i na druge odvjetnike te zaposlenike u odvjetničkom uredu.
  2. Odvjetnik MORA uskratiti pružanje pomoći:  34) ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njom pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im je pravni savjet, ili od njih primio uputu:
2.) ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik, kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.
  1. Odvjetnik koji obavlja neki pravni posao za dvije ili više stranaka treba otkloniti zastupanje bilo koje od tih stranaka dođe li do spora između njih u vezi s tim pravnim poslom.
  2. Odvjetnik ne smije zastupati protivnu stranku u drugoj stvari ni nakon završetka postupka u kojemu je zastupao svoju stranku ako bi to prema okolnostima slučaja bilo protivno načelima odvjetničke etike.
  3. Ako stranci pravnu pomoć pruža odvjetnik koji je član ili radi u odvjetničkom društvu, ili je član zajedničkoga odvjetničkog ureda, protivnom strankom smatra se svaka stranka koja je u sporu sa strankom bilo kojeg odvjetnika u odvjetničkom društvu ili zajedničkom odvjetničkom uredu.
Prijašnje stranke odvjetnika Ratimira i Marka Kezunovića  šokirane su bile spoznajom da je svu dokumentaciju kojom je raspolagao kao njezin punomoćnik, iskoristio za različite sudske postupke protiv te iste stranke, naročito spoznaju da je koristeći činjenicu da su mu određena saznanja dostupna s obzirom na prijašnje zastupanje protivne strane, zlorabio tu činjenicu i nagovarao svoju stranku na kazneno djelo, uvjeravajući ju da će joj pomoći iskoristiti situaciju radi stjecanja financijske koristi. Ova tvrdnja proizlazi iz ponašanja njegovog klijenta,  komentara i podnesaka u spisu, i nepobitne činjenice da je odvjetnik  Marko Kezunović iskoristio dokumentaciju  koju je njegovom ocu odvjetniku Ratimiru Kezunoviću povjerila stranka koju je zastupao, da bi  vodio s drugom strankom spor protiv nje, koristeći pri tom  saznanja i  činjenice  (ugovore i poslovne informacije) koje je imao iz prethodnih postupaka.

Disciplinska komisija Hrvatske odvjetničke komore još se o ovakvom neetičkom i zabranjenom  ponašanju odvjetnika Marka Kezunovića nije očitovala.

Odvjetnik Kezunović propisno je upozoren i pred sudom, od strane bivše stranke, da  ne poštuje zakon, ali je  stranci  koju je prije pravno savjetovao, i sastavljao joj ugovore samo je bahato odgovorio; „Tužite me Komori!“ očigledno svjestan činjenice da HOK prečesto „mazi“ svoje odvjetnike i da ne poduzima baš  najoštrije mjere za sankcioniranje ponašanja  onih odvjetnika koji postupaju na štetu davatelja punomoći i protivno zakonu.
Iako su odvjetnici osigurani kod Osiguravajućeg društva, od kojeg se može naplatiti šteta koju počini odvjetnik tijekom obavljanja svoje odvjetničke dužnosti, nameće se pitanje: Kako i na koji način, i tko to može namiriti štetu nastalu iz činjenice da je odvjetnik iznevjerio ukazano mu povjerenje, zlorabio položaj bivšeg opunomoćenika, i dokumentacijom koja mu je povjerena radi zaštite  stranke koja je od njega zatražila pomoć – on ustaje protiv nje i zastupa stranu koja tuži njegovog bivšeg klijenta.
Podaci kojima raspolaže, zahvaljujući tome što je imao na čuvanje spis, daje mu bahatost i silu koju prezentira u odnosu na  bivšu stranku, što je protivo i moralu i Ustavu RH.

Hrvatska odvjetnička komora u takvim predmetima morala bi biti korektiv ponašanja odvjetnika, i brinuti da njihovi članovi  poštuju one propise koje je sam HOK usvojio, dakle Statut i Kodeks odvjetničke etike.

Ukoliko je povreda  Kodeksa i Zakona lako dokaziva činjenica (punomoć u spisima čak tri sudska predmeta i zlorabljena dokumetacija koja se nalazi u spisima), tada  postupak pokretanja disciplinskog postupka ne bi smio trajati godinama, već bi se stranke morale promptno zaštititi u svrhu zaštite povjerenja u odvjetnike i u Hrvatsku odvjetničku komoru.
Ukoliko stranke ne mogu i ne smiju vjerovati odvjetnicima koje opunomoćuju, onda cijeli sistem pravne zaštite pada u vodu i služi samo za zaračunjavanje „debelih“ odvjetničkih tarifa.