Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete!
Datum objave: 24. srpanj 2015. godine/Piše: Robert Stanek
Juda je od Biblijskog doba pa sve do današnjeg modernog doba simbol izdaje. On je bio jedan od dvanaestorice apostola, međutim njegova etika i moral nije bila poput one u ostalih apostola. Juda je prodao osobu koja mu je vjerovala i to za šaku srebrenjaka. Među članovima Hrvatske odvjetničke komore također ima modernih Juda.
Možete li, i smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć?
Priča mnogih klijenata koji su bili prisiljeni obratiti se odvjetnicima radi stručne pravne pomoći ukazuje na to da uvijek morate biti na oprezu. Postoje brojne situacije u kojima se dogodi da odvjetnik previdi datum sudske rasprave, da ne prati redovno slučaj, dođe na raspravu nespreman, ili vam načini štetu nekom svojom radnjom, no to su sve sitniji propusti koji se ipak daju nekako riješiti.
Ali kako postupiti kada je odvjetnik koristoljubiva uš koji sisa jednog po jednog klijenta, sve dok od njega ima financijsku korist, a kad ta financijska korist buda manja od očekivane, ili kad mu se otkaže punomoć, tada bez imalo grižnje savjesti zastupa stranke koje su u sporu s njegovim nekadašnjim klijentom. To što je takvo postupanje protivno zakonu i protivno Kodeksu odvjetničke etike odvjetniku Marku Kezunoviću očigledno ne predstavlja zapreku.
Ne zabrinjava toliko moral ili nemoral pojedinog odvjetnika, ima ih u Hrvatskoj puno, pa je dovoljno velik izbor, mnogi ni nemaju dovoljno posla, međutim više zabrinjava prešutno odobravanje Hrvatske odvjetničke komore takvog ponašanju, te gotovo nikakvo sankcioniranje ponašanja suprotnog zakonu i Kodeksu odvjetničke etike. Čak ni sudovi, koji su upozoreni na protupravno ponašanje odvjetnika, ne mare, iako je Zakonom o odvjetništvu propisano, u kojim situacijama je odvjetnik dužan otkazati punomoć.
Odvjetnik Marko Kezunović prijavljen je Hrvatskoj odvjetničkoj komori sa zahtjevom za provođenje disciplinskog postupka još u travnju 29.04.2015. godine. Odvjetnik Marko Kezunović i njegov otac Ratimir imaju sjedište na istoj adresi, i u istom odvjetničkom uredu u Utrinama. Odvjetnik Ratimir Kezunović zastupao je trgovačko društvo L. d.o.o. u nekoliko sudskih postupaka, imao kod sebe kompletnu arhivu dokumentacije, davao je pravne savjete zakonskim zastupnicima, sastavljao ugovore o nekretninama, zastupao u parnicama radi naknade štete pravnu osobu, ali i u privatnoj parnici zakonskog zastupnika te pravne osobe. Njegov sin Marko Kezunović u to vrijeme bio je vježbenik u odvjetničkom uredu svojeg oca, i sam je sastavljao ugovore o kupoprodaji za stranku koju sada tuži u ime svoje opunomoćitelja, radio je ugovore o najmu i davao pravne savjete, i to sve kao pomoć svojem ocu u istom odvjetničkom uredu gdje sjedi i danas, i to sve za zakonskog zastupnika pravne osobe, koja mu je dala punomoć za zastupanje dviju pravnih osoba i nje osobno.
Stranka koja im je dala punomoć prije nekoliko godina ostala je zatečena prije nekoliko mjeseci kada je u spisu u kojem je tužena vidjela ugovore i dokumentaciju koju je osobno predala odvjetniku za vrijeme dok je zastupao njenu pravnu osobu. S tim, da je sada odvjetnik istu iskoristio za tužbu protiv svojeg nekadašnjeg klijenta u ime druge stranke. Istu dokumentaciju iskoristio je za podnošenje kaznene prijave koja se temelji na lažima i neistinitim činjenicama, a sve u svrhu lakšeg dobivanja spora za novu stranku – protiv stare stranke.
Odvjetnik Marko Kezunović u ovim je radnjama okupio nekoliko višekratno osuđivanih osoba, za čije interese tuži osobu kojoj je prethodno sastavljao iste te ugovore koja sada pobija, i o čemu je davao pravne savjete. Veći Juda nije bio ni Juda Iškariotski.
Zakonom o odvjetništvu čl. 4. st. 2. propisano je da; „Odvjetnik ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnošću odvjetnika.
Člankom 5. st. 5. „Osobe iz stavka 2. ovog članka dužne su se u pružanju pravne pomoći pridržavati odredbama zakona, općih akata Komore i Kodeksa odvjetničke etike.
Odvjetnik je dužan uskratiti pravnu pomoć, na način opisan u čl. 9. Zakona o odvjetništvu;
- Ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu
- Ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.
Člankom 10. st. 1. Zakona o odvjetništvu propisano je da je „odvjetnik dužan otkazati punomoć za zastupanje zbog istih razloga zbog kojih prema članku 9. stavku 1. ovoga Zakona smije uskratiti pružanje pravne pomoći, a dužan je otkazati punomoć za zastupanje ako ustanovi da postoje razlozi zbog kojih je prema članku 9. stavka 1. ovoga Zakona dužan uskratiti pružanje pravne pomoći.
Ista pravila propisana su i Kodeksom odvjetničke etike u točki 26: „Odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu sve ono što je prigodom pružanja pravne pomoći, osobito prigodom zastupanja ili obrane, saznao kao povjeriljivo od svoje stranke ili na drugi način.”
Dakle, Marko Kezunović očigledno grubo krši Zakon i Kodeks odvjetničke etike, na štetu bivše stranke.
- odvjetnik je dužan voditi računa o tome da odvjetničku tajnu čuvaju i druge osobe koje rade u njegovu uredu. Odvjetnička tajna su svi spisi: tonski, računalni, slikovni i slični zapisi te depoziti stranaka koji se nalaze u odvjetničkom uredu. Točkom 29. Kodeksa odvjetničke etike propisano je da:„Ono što je odvjetnik povjerljivo saznao u pružanju pravne pomoći pravnoj osobi ili kojem javnom tijelu, ne smije ni u kojem slučaju ili postupku uporabiti na njihovu štetu. Takvu spoznaju odvjetnik ne smije iskoristiti ni na štetu jednog ili više zainteresiranih članova te pravne osobe ili tijela, osim u pružanju pravne pomoći toj pravnoj osobi ili tijelu protiv tih članova.
30 . Odvjetničku tajnu odvjetnik je dužan čuvati pod prijetnjom disciplinske odgovornosti za vrijeme pružanja pravne pomoći, ali i nakon toga sve dok bi njezino otkrivanje moglo naškoditi stranci.
31. Radi čuvanja odvjetničke tajne odvjetnik ne smije davati nikakve obavijesti o predmetima koji su mu povjereni kao odvjetniku, pa i nakon prestanka zastupanja stranke.
- Pravila o obvezi čuvanja odvjetničke tajne na odgovarajući način se primjenjuju i na druge odvjetnike te zaposlenike u odvjetničkom uredu.
- Odvjetnik MORA uskratiti pružanje pomoći: 34) ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njom pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im je pravni savjet, ili od njih primio uputu:
2.) ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik, kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.
- Odvjetnik koji obavlja neki pravni posao za dvije ili više stranaka treba otkloniti zastupanje bilo koje od tih stranaka dođe li do spora između njih u vezi s tim pravnim poslom.
- Odvjetnik ne smije zastupati protivnu stranku u drugoj stvari ni nakon završetka postupka u kojemu je zastupao svoju stranku ako bi to prema okolnostima slučaja bilo protivno načelima odvjetničke etike.
- Ako stranci pravnu pomoć pruža odvjetnik koji je član ili radi u odvjetničkom društvu, ili je član zajedničkoga odvjetničkog ureda, protivnom strankom smatra se svaka stranka koja je u sporu sa strankom bilo kojeg odvjetnika u odvjetničkom društvu ili zajedničkom odvjetničkom uredu.
Prijašnje stranke odvjetnika Ratimira i Marka Kezunovića šokirane su bile spoznajom da je svu dokumentaciju kojom je raspolagao kao njezin punomoćnik, iskoristio za različite sudske postupke protiv te iste stranke, naročito spoznaju da je koristeći činjenicu da su mu određena saznanja dostupna s obzirom na prijašnje zastupanje protivne strane, zlorabio tu činjenicu i nagovarao svoju stranku na kazneno djelo, uvjeravajući ju da će joj pomoći iskoristiti situaciju radi stjecanja financijske koristi. Ova tvrdnja proizlazi iz ponašanja njegovog klijenta, komentara i podnesaka u spisu, i nepobitne činjenice da je odvjetnik Marko Kezunović iskoristio dokumentaciju koju je njegovom ocu odvjetniku Ratimiru Kezunoviću povjerila stranka koju je zastupao, da bi vodio s drugom strankom spor protiv nje, koristeći pri tom saznanja i činjenice (ugovore i poslovne informacije) koje je imao iz prethodnih postupaka.
Disciplinska komisija Hrvatske odvjetničke komore još se o ovakvom neetičkom i zabranjenom ponašanju odvjetnika Marka Kezunovića nije očitovala.
Odvjetnik Kezunović propisno je upozoren i pred sudom, od strane bivše stranke, da ne poštuje zakon, ali je stranci koju je prije pravno savjetovao, i sastavljao joj ugovore samo je bahato odgovorio; „Tužite me Komori!“ očigledno svjestan činjenice da HOK prečesto „mazi“ svoje odvjetnike i da ne poduzima baš najoštrije mjere za sankcioniranje ponašanja onih odvjetnika koji postupaju na štetu davatelja punomoći i protivno zakonu.
Iako su odvjetnici osigurani kod Osiguravajućeg društva, od kojeg se može naplatiti šteta koju počini odvjetnik tijekom obavljanja svoje odvjetničke dužnosti, nameće se pitanje: Kako i na koji način, i tko to može namiriti štetu nastalu iz činjenice da je odvjetnik iznevjerio ukazano mu povjerenje, zlorabio položaj bivšeg opunomoćenika, i dokumentacijom koja mu je povjerena radi zaštite stranke koja je od njega zatražila pomoć – on ustaje protiv nje i zastupa stranu koja tuži njegovog bivšeg klijenta.
Podaci kojima raspolaže, zahvaljujući tome što je imao na čuvanje spis, daje mu bahatost i silu koju prezentira u odnosu na bivšu stranku, što je protivo i moralu i Ustavu RH.
Hrvatska odvjetnička komora u takvim predmetima morala bi biti korektiv ponašanja odvjetnika, i brinuti da njihovi članovi poštuju one propise koje je sam HOK usvojio, dakle Statut i Kodeks odvjetničke etike.
Ukoliko je povreda Kodeksa i Zakona lako dokaziva činjenica (punomoć u spisima čak tri sudska predmeta i zlorabljena dokumetacija koja se nalazi u spisima), tada postupak pokretanja disciplinskog postupka ne bi smio trajati godinama, već bi se stranke morale promptno zaštititi u svrhu zaštite povjerenja u odvjetnike i u Hrvatsku odvjetničku komoru.
Ukoliko stranke ne mogu i ne smiju vjerovati odvjetnicima koje opunomoćuju, onda cijeli sistem pravne zaštite pada u vodu i služi samo za zaračunjavanje „debelih“ odvjetničkih tarifa.
