Nada Landeka: Neetičnost odvjetnika i ravnodušnost odvjetničke komore |

Neetičnost odvjetnika i ravnodušnost odvjetničke komore |

Neetičnost odvjetnika i ravnodušnost odvjetničke komore

Datum objave: 29. srpanj 2015./Piše: Nada Landeka

Kakav bi to liječnik bio kada bi umjesto liječenja rasprodavao organe, bubreg, jetru, koštanu srž i  slično,  klijenta koji mu je povjerio svoj život?  Ne bi smio, liječnici su vezani Hipokratovom prisegom!

Odvjetnici su vezani Kodeksom odvjetničke etike. (http://www.hok-cba.hr/hr/kodeks-odvjetni%C4%8Dke-etike) .

Poslovne i privatne tajne spremljene u odvjetničkom spisu, predstavljaju život svakog klijenta. Kad odvjetnik rasprodaje „organe“ iz spisa,  koji su dio njegovog klijenta i dio njegovog života, to je  veća izdaja od one koju počini liječnik. Bez jednog bubrega možda se i može preživjeti, a kad se nekog dočepa nemoralan  i neetičan odvjetnik, tu spasa nema. Stranku slijedi gubitak parnice, visoki sudski troškovi, gubitak imovine, pa i života.

Ova  kolumna  o nemoralnom odvjetniku jednaka je  priči mnogih građana ove zemlje.

Ni bolja ni gora, gotovo jednaka.

Planiraš, uložiš, radiš, stvaraš, napreduješ, a onda naletiš na neku budalu, i počneš polako tonuti jer se krpelj ne odmiče iz tvojeg života Dok se ne napije krvi ne miče se. Onda razmišljaš bi li ga tužio, ili bi pustio, pa ti je nekako glupo da on/ona od tebe radi budalu.  Na kraju svejedno ne tužiš, pustiš ga  i misliš, svakoga će sustići plaća prema zaslugama. Jednog dana, taj kojem si bio tolerantan, tuži tebe.

Sudovi  laika ne smatraju dostojnim  samostalne  obrane

Čim uđeš u sudnicu, prvo je pitanje suca; „A gdje vam je odvjetnik?!“  Iako zakon propisuje da svaki čovjek, ukoliko je raspravno sposoban (čitaj: normalan) može zastupati samog sebe. No već nakon dvije, tri sudske rasprave postaješ lagano nenormalan pa ti pod hitno treba stručna potpora –  odvjetnik.  E, tu sad prijateljstvo puno znači, i dobra preporuka. Preporuči ti „prijatelj“ odvjetnika, a ti sav sretan, misliš kako si ojačan znanjem, pravnom pomoći, podrškom.  Potpisuješ punomoć, predaješ sebe i svoju sudbinu u ruke neznanca. Pa što bude.

Već na prvoj raspravi shvatiš da je tvoj odvjetnik poprilično nepripremljen, iako si ga par dana prije zvao po nekoliko puta da ga podsjetiš kad je zakazana prva rasprava. Ti se znojiš, u pitanju je tvoj život, tvoja  tvrtka, poslovi, radnici, plaće,  egzistencija tvoje obitelji, tvoje djece, a pitanje odvjetnika kojeg ti je preporučio „prijatelj“ na kraju rasprave glasi;  Jeste li ponijeli novac za platiti račun?“ Plaćaš bez njegovog računa naravno, sve po stistemu „cash and carry“.  Odvjetnik  se amerikanizirao i postao svjetski praktičan, a u duši mu ostao čisti balkanski mentalitet.

Tarife su po raspravi, takve kakve su, kaže. Od dvije tisuće kn pa nadalje, sve do 100.000,00 kn po raspravi u  onim predmetima kojima je vrijednost milijunskog iznosa.  Za iznos koji platiš, kod ovog  odvjetnika po preporuci,  ne možeš vidjeti što je napravio za tebe, što je poslao na sud, je li poslao podneske, prijedloge ili žalbe,  a ne  možeš ni saznati kad će poslati. Moraš  mu vjerovati.  Onda, kad te već zastupa, misliš, sad i  tako zna sve o tvojim brigama, opunomoćiš ga i u drugom predmetu, pa u slijedećem, i doveo si sebe u situaciju da si sav njegov. Potpuno te drži u šaci.

Jednog dana uočiš  da si izdan.  Tvoji dokumenti u rukama su nekog trećeg, na mjestima gdje ne bi smjeli biti, informacije kolaju, doduše nepotpune i netočne, no svejedno  na tebe se zbog toga vrši pritisak. Ili ćeš kako odvjetnik i njegova ekipa žele, ili  ti je poslovna i egzistencijalna  budućnost upitna.  Postaješ predmet ucjene nekih trećih ljudi, počnu te iznuđivati, linčovati, pa čak ti  i prijetiti, a ti još uvijek ne znaš kako si upao u taj vrtlog!

Razočaran misliš;  Pravda je na mojoj strani, ja sam u pravu, zakon me štiti,  odvjetnik je i tako, zastupajući me izgubio jednu parnicu, drugu parnicu, treću parnicu, pa što ti takav može učiniti?

Dok shvatiš što se događa već si potpuno prodan!  Neetični odvjetnik, koji ne prizna Zakon o odvjetništvu i Kodeks odvjetničke etike,   koji ne zna novac zaraditi na način da pošteno i korektno postupa prema svojem klijentu, štiteći  njegova prava  i pružajući  mu zajamčenu pravnu pomoć,  on  ne prodaje  samo informacije i dokumente iz spisa, oni zapravo trguje s dijelom klijentovog  života. Pa tko mu  da više!

Tako se odjednom u cijeloj  priči neđe nekoliko predatora  koji imaju  određene pretenzije na  kapital, i gle čuda, jednog dana nađeš se opet u sudnici, s jedne strane tužitelj onaj „prijatelj“ što  ti je i preporučio odvjetnika, a s druge strane ti. Između  vas – odvjetnik koji je do jučer zastupao tebe, danas zastupa njega. Sad više nije samo tvoj odvjetnik, sad postaje vaš. Interes mu je jači od etike.  I opet izgubi parnicu.

Nekoliko mjeseci kasnije, stigne lažna tužba. Nisi kriv, ali te tuže. Nije prvi put viđeno.  Npr. prošle godine jednu gospođu tužila  je „prijateljica“.  Nadopisala je na iznos od 3.000 kn jednu O i podigla tužbu tražeći  30.000,00 kn. Iako su postojala dva dokumenta jedan ovaj izvorni sa 3.000,00 kn i ovaj drugi nadopisani sa cifrom zbog nadopisane nule  uvećanom za 27 tisuća kn, sud je povjerovao tužiteljici. Toliko o „pravičnosti“ pred sudovima!

Nisu uvijek ni pravedni ni pravični!

No pustimo sad to,  vratimo se na lažnu tužbu.   Taj odvjetnik s pedigreom, odvjetnik po preporuci,  podigao je tužbu u nekom svemirskom iznosu, i dođe na sud, kad tamo, osoba koja je do jučer pila kavu sa tuženom, koja je prosipala obećanja o vjernosti i odanosti  kao iz korpe, sad je ta osoba zastupana  po istom  tom „odvjetniku s četiri zvjezdice“. Zvjezdice je zaradio time što je čak četiri puta izdao i prodao svojeg klijenta. Juda je za njega anđeo. Tužba je naravno opet odbačena, a tužena je potpuno sama, bez odvjetnika, dobila spor bez ikakvog problema.

Odvjetnik se uvukao u naš život poput dječje zarazne bolesti. Jednu preboliš, druga dođe.  Prikupio je sve moguće podatke, sve informacije pa gdje god je mogao unovčiti takvu informaciju, eto njega tamo. Od nečeg se mora živjeti.

I tako, iznajmim poslovni prostor jednom poduzeću, i čovjek mirno posluje u njemu  godinama, među nama red, mir, sloga, poštovanje.  Sve dok se u taj mir nije umiješao nemirni odvjetnik. Obećao on zakupcu da će mu „srediti“ da ne mora plaćati zakupninu,  obeća da će poslovni prostor  jednog dana možda biti  i njegov, bez plaćanja, ako bude slušao odvjetnika?!!  Treba samo platiti odvjetničke usluge, naravno.  Zakupcu nije dugo trebalo da ga posluša. Kad ti netko kaže: ne plaćaj, ja ću ti to srediti, nemaš razloga ne povjerovati mu.

I ja sam jednako tako vjerovala istom tom odvjetniku,  u vrijeme  kada  su mene i moju tvrtku zastupali odvjetnici njegovog  odvjetničkog  ureda. Vjerovala sam kad me njegov otac  zastupao u prvom sporu, još uvijek sam mu vjerovala kad me zastupao i u drugom sporu, vjerovala sam kad me pravno savjetovao, sastavljao ugovore, isprave, sve dok nisam te isprave vidjela kao sastavni dio tužbe tužitelja.

Zbog svega odlučimo izbaciti tog zakupoprimca  koji je i ono malo časti i morala što je možda bilo posijano u njemu izgubio negdje na putu između dna i prijestolja. Učas je zaslijepljen obećanjima postao krastava žaba s krunom, misleći, poput ostalih ljigavaca, da se čarobnim štapićem može pretvoriti u bogatog princa. Čarobni štapić je naravno „odvjetnik s preporukom“ ili odvjetnik s pedigreom.

Tako dođem u sudnicu, kad tamo, odvjetnik iz ureda,  koji je  skoro do jučer  zastupao mene i  moju tvrtku,  a onda me izlicitirao.  Raspisao nemoralni odvjetnik  prodaju poslovnih tajni i na prvoj slobodnoj dražbi izvršio prodaju, pa tko da više za informaciju, njegova je.

Naravno da sam bila šokirana  ugledavši ga. Razmišljala sam o onom famoznom Kodeksu odvjetničke etike,  o još famoznijem Zakonu o odvjetništvu, Kaznenom zakonu, posebno o etici i moralu koji je kod ovog  „odvjetnika s pedigreom” potpuno zakržljao i devoluirao,  dugoročno gledano, nema ni teoretske šanse da se u njemu probudi čovjek.  Tu se nešto gadno pobrkalo u kodnom programu i nikakav reset, pa ni formatiranje više  ne pomažu. Jer tko bi normalan prvo bio uz vas, zastupao vas u svim sporovima koje vodite, isisao iz vas novac i informacije, a onda vas onako „iscijeđene“ od sudova, od novca, od nada, prodao za tridesetak škuda (srebrenjaka).

Sve su mi te misli prošle kroz glavu u onom trenutku kad sam ga onako jadnog, mizernog, prodanog ugledala, a on je spustio pogled i zagledao se u svoje markirane cipele. Pitam se, što Odvjetnička komora radi, na koji način sankcionira  nepridržavanje  Kodeksa  odvjetničke etike, ako se ovakvi nemoralni i štetni činovi, koji bacaju ljagu i na one poštene, moralne i kvalitetne odvjetnike, toleriraju?

Realno govoreći, za vrijeme dok je mene  i moje tvrtke zastupao, sve i do jedan spor je izgubio..  Dakle, nemoralni odvjetnik došao je na ruševine svojih djela. On je bio taj koji je bio opunomoćen da sačuva moju  imovinu, živote, čast, a ipak, sve to što je bio dužan štititi – on je  razrušio.

Kad me prošao prvi šok i zatečenost, prije bih rekla šokiranost, zbog neetičnog postupanja, ili  bolje reći inkriminiranog i pokvarenog,  zrelo razmislivši, shvatila sam  iz kakvog vrtloga sam se zapravo spasila.   Drugoj strani, veće zlo nitko ne bio mogao poželjeti.

Nemoralni krvožedni krpelj samo se ušaltao na novu kožu koju će sisati, dok ju ne ispije do kraja. Potom će opet naći neku novu žrtvu, možda nekog poslovnog partnera sadašnjeg klijenta o kojem će saznati zastupanjem. Takav mu je sistem rada.

Ukoliko mu rad ne prestane reagiranjem Hrvatske odvjetničke komore, koja bi nužno trebala trule dijelove svojeg članstva pod hitno amputirati, s obzirom da takav trulež baca ljagu na ostale etične  članove.

Nada Landeka: Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete! |

Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete! |

Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete!

Datum objave: 24. srpanj 2015. godine/Piše: Robert Stanek

Juda je od Biblijskog doba pa  sve do današnjeg modernog doba  simbol izdaje. On je bio jedan od dvanaestorice apostola, međutim njegova etika i moral nije bila poput one u  ostalih apostola. Juda je prodao osobu koja mu je vjerovala i to  za šaku srebrenjaka.    Među članovima Hrvatske odvjetničke komore  također ima modernih Juda.

Možete li, i smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć?

Priča mnogih klijenata koji su bili prisiljeni obratiti se odvjetnicima radi stručne pravne pomoći ukazuje na to da uvijek morate biti na oprezu. Postoje brojne situacije u kojima se dogodi da odvjetnik previdi  datum sudske rasprave, da ne prati redovno slučaj, dođe na raspravu nespreman, ili vam  načini štetu nekom svojom radnjom, no to su sve sitniji propusti koji se ipak  daju nekako riješiti.

Ali kako postupiti kada je odvjetnik koristoljubiva uš koji sisa jednog po jednog klijenta, sve dok od njega ima financijsku korist, a kad ta financijska korist buda manja od očekivane,  ili kad mu se otkaže punomoć,  tada bez imalo grižnje savjesti zastupa stranke koje  su u sporu s njegovim nekadašnjim klijentom.  To što je takvo postupanje protivno zakonu i protivno Kodeksu odvjetničke etike odvjetniku Marku Kezunoviću   očigledno ne predstavlja zapreku.

Ne zabrinjava  toliko moral ili nemoral pojedinog odvjetnika, ima ih u Hrvatskoj puno,  pa je dovoljno velik izbor, mnogi ni nemaju dovoljno posla, međutim  više zabrinjava prešutno odobravanje Hrvatske odvjetničke komore takvog ponašanju, te  gotovo nikakvo sankcioniranje ponašanja suprotnog zakonu i Kodeksu odvjetničke etike. Čak ni sudovi, koji su upozoreni na protupravno ponašanje odvjetnika, ne mare, iako je Zakonom o odvjetništvu propisano, u kojim situacijama  je odvjetnik  dužan otkazati punomoć.

Odvjetnik Marko Kezunović prijavljen je Hrvatskoj odvjetničkoj komori  sa zahtjevom za provođenje disciplinskog postupka još u travnju 29.04.2015. godine.  Odvjetnik Marko Kezunović i njegov otac Ratimir imaju sjedište na istoj adresi, i u istom odvjetničkom uredu u Utrinama.  Odvjetnik Ratimir Kezunović zastupao je trgovačko društvo L. d.o.o.  u nekoliko sudskih postupaka,  imao kod sebe  kompletnu arhivu dokumentacije, davao je pravne savjete zakonskim zastupnicima, sastavljao ugovore o nekretninama,  zastupao u parnicama radi naknade štete pravnu osobu, ali i u privatnoj parnici zakonskog zastupnika te pravne osobe. Njegov sin Marko Kezunović u to vrijeme bio je vježbenik u odvjetničkom uredu svojeg oca,  i sam je sastavljao ugovore o kupoprodaji za stranku koju sada tuži u ime svoje opunomoćitelja,  radio je ugovore o najmu i davao pravne savjete, i to sve kao pomoć svojem ocu u istom odvjetničkom uredu gdje sjedi i danas, i to sve za  zakonskog zastupnika pravne osobe, koja mu je dala punomoć za zastupanje dviju pravnih osoba i nje osobno.

Stranka koja im je dala punomoć prije nekoliko godina ostala je zatečena prije nekoliko mjeseci kada je u spisu u kojem je  tužena vidjela ugovore i dokumentaciju koju je osobno predala odvjetniku za vrijeme dok je zastupao njenu pravnu osobu. S tim, da je sada odvjetnik istu iskoristio za tužbu protiv svojeg nekadašnjeg klijenta u ime druge stranke. Istu dokumentaciju iskoristio je za podnošenje kaznene prijave koja se temelji na lažima i neistinitim činjenicama, a sve u svrhu lakšeg dobivanja spora za novu stranku – protiv stare stranke.

Odvjetnik Marko Kezunović u ovim je radnjama okupio  nekoliko  višekratno osuđivanih  osoba, za čije interese tuži osobu kojoj je prethodno sastavljao iste te ugovore koja sada pobija, i o čemu je davao pravne savjete.  Veći Juda nije bio ni Juda Iškariotski.

Zakonom o odvjetništvu  čl. 4.  st. 2. propisano je da; „Odvjetnik ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnošću odvjetnika.

Člankom 5. st. 5.  „Osobe iz stavka 2. ovog članka dužne su se u pružanju pravne pomoći pridržavati odredbama zakona, općih akata Komore i Kodeksa odvjetničke etike.

Odvjetnik je dužan uskratiti pravnu pomoć, na način opisan u čl. 9. Zakona o odvjetništvu;

• Ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu
• Ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.

Člankom 10. st. 1. Zakona o odvjetništvu propisano je da je „odvjetnik dužan otkazati punomoć za zastupanje zbog istih razloga zbog kojih prema članku 9. stavku 1. ovoga Zakona smije uskratiti pružanje pravne pomoći, a dužan je otkazati punomoć za zastupanje ako ustanovi da postoje razlozi zbog kojih je prema članku 9. stavka 1. ovoga Zakona dužan uskratiti pružanje pravne pomoći.

Ista pravila propisana su i Kodeksom odvjetničke etike u točki 26: „Odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu sve ono što je prigodom pružanja pravne pomoći, osobito prigodom zastupanja ili obrane, saznao kao povjeriljivo od svoje stranke ili na drugi način.”

Dakle, Marko Kezunović očigledno grubo krši Zakon i Kodeks odvjetničke etike, na štetu bivše stranke.

27. odvjetnik je dužan voditi računa o tome da odvjetničku tajnu čuvaju i druge osobe koje rade u njegovu uredu. Odvjetnička tajna su svi spisi: tonski, računalni, slikovni i slični zapisi te depoziti stranaka koji se nalaze u odvjetničkom uredu. Točkom 29. Kodeksa odvjetničke etike  propisano je da:„Ono što je odvjetnik povjerljivo saznao u pružanju pravne pomoći pravnoj osobi ili kojem javnom tijelu, ne smije ni u kojem slučaju ili postupku uporabiti na njihovu štetu. Takvu spoznaju odvjetnik ne smije iskoristiti ni na štetu jednog ili više zainteresiranih članova te pravne osobe ili tijela, osim u pružanju pravne pomoći toj pravnoj osobi ili tijelu protiv tih članova.

30 . Odvjetničku tajnu odvjetnik je dužan čuvati pod prijetnjom disciplinske odgovornosti za vrijeme pružanja pravne pomoći, ali i nakon toga sve dok bi njezino otkrivanje moglo naškoditi stranci.

31. Radi čuvanja odvjetničke tajne odvjetnik ne smije davati nikakve obavijesti o predmetima koji su mu povjereni kao odvjetniku, pa i nakon prestanka zastupanja stranke. 

32. Pravila o obvezi čuvanja odvjetničke tajne na odgovarajući način se primjenjuju i na druge odvjetnike te zaposlenike u odvjetničkom uredu.
33. Odvjetnik MORA uskratiti pružanje pomoći:  34) ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njom pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im je pravni savjet, ili od njih primio uputu:

2.) ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik, kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.

47. Odvjetnik koji obavlja neki pravni posao za dvije ili više stranaka treba otkloniti zastupanje bilo koje od tih stranaka dođe li do spora između njih u vezi s tim pravnim poslom.
48. Odvjetnik ne smije zastupati protivnu stranku u drugoj stvari ni nakon završetka postupka u kojemu je zastupao svoju stranku ako bi to prema okolnostima slučaja bilo protivno načelima odvjetničke etike.
49. Ako stranci pravnu pomoć pruža odvjetnik koji je član ili radi u odvjetničkom društvu, ili je član zajedničkoga odvjetničkog ureda, protivnom strankom smatra se svaka stranka koja je u sporu sa strankom bilo kojeg odvjetnika u odvjetničkom društvu ili zajedničkom odvjetničkom uredu.

Prijašnje stranke odvjetnika Ratimira i Marka Kezunovića  šokirane su bile spoznajom da je svu dokumentaciju kojom je raspolagao kao njezin punomoćnik, iskoristio za različite sudske postupke protiv te iste stranke, naročito spoznaju da je koristeći činjenicu da su mu određena saznanja dostupna s obzirom na prijašnje zastupanje protivne strane, zlorabio tu činjenicu i nagovarao svoju stranku na kazneno djelo, uvjeravajući ju da će joj pomoći iskoristiti situaciju radi stjecanja financijske koristi. Ova tvrdnja proizlazi iz ponašanja njegovog klijenta,  komentara i podnesaka u spisu, i nepobitne činjenice da je odvjetnik  Marko Kezunović iskoristio dokumentaciju  koju je njegovom ocu odvjetniku Ratimiru Kezunoviću povjerila stranka koju je zastupao, da bi  vodio s drugom strankom spor protiv nje, koristeći pri tom  saznanja i  činjenice  (ugovore i poslovne informacije) koje je imao iz prethodnih postupaka.

Disciplinska komisija Hrvatske odvjetničke komore još se o ovakvom neetičkom i zabranjenom  ponašanju odvjetnika Marka Kezunovića nije očitovala.

Odvjetnik Kezunović propisno je upozoren i pred sudom, od strane bivše stranke, da  ne poštuje zakon, ali je  stranci  koju je prije pravno savjetovao, i sastavljao joj ugovore samo je bahato odgovorio; „Tužite me Komori!“ očigledno svjestan činjenice da HOK prečesto „mazi“ svoje odvjetnike i da ne poduzima baš  najoštrije mjere za sankcioniranje ponašanja  onih odvjetnika koji postupaju na štetu davatelja punomoći i protivno zakonu.

Iako su odvjetnici osigurani kod Osiguravajućeg društva, od kojeg se može naplatiti šteta koju počini odvjetnik tijekom obavljanja svoje odvjetničke dužnosti, nameće se pitanje: Kako i na koji način, i tko to može namiriti štetu nastalu iz činjenice da je odvjetnik iznevjerio ukazano mu povjerenje, zlorabio položaj bivšeg opunomoćenika, i dokumentacijom koja mu je povjerena radi zaštite  stranke koja je od njega zatražila pomoć – on ustaje protiv nje i zastupa stranu koja tuži njegovog bivšeg klijenta.

Podaci kojima raspolaže, zahvaljujući tome što je imao na čuvanje spis, daje mu bahatost i silu koju prezentira u odnosu na  bivšu stranku, što je protivo i moralu i Ustavu RH.

Hrvatska odvjetnička komora u takvim predmetima morala bi biti korektiv ponašanja odvjetnika, i brinuti da njihovi članovi  poštuju one propise koje je sam HOK usvojio, dakle Statut i Kodeks odvjetničke etike.

Ukoliko je povreda  Kodeksa i Zakona lako dokaziva činjenica (punomoć u spisima čak tri sudska predmeta i zlorabljena dokumetacija koja se nalazi u spisima), tada  postupak pokretanja disciplinskog postupka ne bi smio trajati godinama, već bi se stranke morale promptno zaštititi u svrhu zaštite povjerenja u odvjetnike i u Hrvatsku odvjetničku komoru.

Ukoliko stranke ne mogu i ne smiju vjerovati odvjetnicima koje opunomoćuju, onda cijeli sistem pravne zaštite pada u vodu i služi samo za zaračunjavanje „debelih“ odvjetničkih tarifa.