U hrvatskom pravosuđu “sumrak”, na Općinskom sudu u Dugom Selu “totalna pomrčina!”

Prije nekoliko dana ugledni odvjetnici Lijepe naše zgrozili su se postupanjem sudaca Županijskog suda u Zagrebu,  koji su dosudili pritvor za osumnjičene u  uskočkoj akciji “Agram”.   Njihova zajednička izjava za medije tom prilikom glasila je; „ovo je sumrak hrvatskog pravosuđa!”

Sumrak u hrvatskom pravosuđu odavno je već zavladao. I ne samo sumrak, već i krajnja zaprepaštenost  sveopćeg hrvatskog  puka apsolutnom nezainteresiranošću tijela javne vlasti za primjenu zakona u  odlukama koje donose.  Za njihove postupke postoje samo dva obrazloženja; ili su  potpuno nesposobni  i ne znaju (neće), ili su korumpirani.

Drugog objašnjenja nema, niti može biti. Zakonodavstvo u RH, baš kao i u svim drugim državama Europe prilično je jednostavno. Postoje zakoni, kojih bi se niži i viši sudovi morali pridržavati prilikom donošenja odluka, i postoje viša tijela koja bi trebala nadzirati niža. Trebala bi, ali  gotovo ni jedno tijelo u RH, sudeći prema slučajevima s kojima smo upoznati,   to ne čini.

Propuste sudaca i sudova najčešće toleliraju sva državna tijela. Od najvišeg do najnižeg. Počevši od predsjednika suda koji je neposredno zadužen za kontrolu suda i sudaca na tom sudu, do neposredno višeg suda koji je po Zakonu o sudovima zadužen za nadzor nižeg suda, pa sve do Ustavnog ili Vrhovnog suda.  Najčešće stranka ostane šokirana činjenicom da niti jedna od ovih „stepenica“ ne nalazi za shodno niti da odgovori na zaprimljene podneske, a kamo li da poduzme mjere da šteta za stranku prestane i da se – primjeni ZAKON. Što bi bila obveza svakog pojedinog suca i suda.

Postoje situacije, u kojima sucima Zakon nije ni potreban. To su situacije u kojima pojedine fizičke ili pravne osobe svojom moći, kao stranka u postupku, predstavljaju Zakon.   Suci se tada niti ne osjećaju ugroženi zbog svojih propusta i očigledne zlouporabe službene dužnosti,  jer njihovo neznanje, nesposobnost, nestručnost, ili korumpiranost legaliziraju neposredno viši sudovi, ili pak tijela koja su zadužena za kontrolu ili ispitivanje eventualne povrede kaznenog zakona.  Svjesno i očigledno prikrivaju njihov nemar i blagosljivaju njihovo neznanje i propuste.

Hrvatsko pravosuđe zapalo je, ne u sumrak, već u kal, mulj, živo blato.

Ministarstvo pravosuđa, zajedno s aktualnim ministrom na čelu, predsjednik Vlade RH,  Županijsko državno odvjetništvo, pa i USKOK, pokazali su i dokazali da nemaju dovoljno  volje,  niti osjećaja odgovornosti, da bi razriješili očigledna  kršenja ljudskih prava, kršenja Sudskog poslovnika od strane sudaca, i neprimjenu Zakona u sudskim postupcima.

Nije sumrak pravosuđa pojedinačna odluka nekog suca, već je sumrak, pa i potpuna pomrčina, zaprepašćujuća činjenica, do koje mjere dio sudaca i aktualna vlast zapravo ponižavaju  sveopći puk svojom  nezainteresiranošću i tolerancijom kriminala i korupcije u sudstvu,  praveći puk glupim i tupim,  a naročito šokira  nestručnost i nesposobnost pojedinih sudaca.

Općinski sud u Osijeku “kreči” bilješke, Općinski sud u Dugom Selu nadopisuje sudske akte

http://www.hazud.hr/sokantno-tko-i-kako-zapravo-odlucuje-u-zalbama-na-opcinskim-sudovima/

http://www.hazud.hr/sokantno-je-li-u-osijeku-sude-i-krece-spremacice-2/

Općinski sud u Dugom Selu, po sucu Rosandi Topalušić,  donosi dana 21. travnja 2000 godine Rješenje na temelju rješenja od 25. travnja  (koje bi prema rješenju trebalo tek biti donešeno četiri dana kasnije, pa je rješenje  dakle – nesporno,  donešeno  na temelju nepostojećeg rješenja, osim ako je sudac koji je rješenje donio Nostradamus).

U Rješenju je naznačeno samo ime pravne osobe, bez adrese ili drugih oznaka propisanih Zakonom kojima bi se sa sigurnošću mogla identificirati stranka u postupku.

Rješenjem Općinski sud u Dugom Selu uknjižuje založno pravo.  Na Rješenju nema Pouke o pravima (stranka nema pravo na žalbu), bez obrazloženja.  Rješenje se dostavlja samo zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Dugom Selu.

Istog dana, tj. 21. travnja 2000 godine, na temelju  Rješenja toga suda od 25. travnja 2000 godine, (dakle na temelju rješenja koje će  navodno biti donešeno  tek četiri dana kasnije), Općinski sud u Dugom Selu donosi Rješenje kojim određuje provedbu upisa založnog prava u zemljišnim knjigama.  Rješenje  donosi sudac toga suda Arnold Čada. Oba Rješenja identična su sadržajem,  i  opisanim nedostacima. 

Iako, je Zakonom o zemljišnim knjigama propisano da u zemljišno knjižnom postupku stranka ima pravo žalbe, stranci u ovom postupku, uskraćeno je pravo, kao što je ukraćeno saznanje da ova rješenja uopće  postoje, i da na njih može istaknuti  žalbu.

Zakon propisuje i izgled sudskog rješenja ili akta koji donosi sud ili neko drugo javno tijelo

Izvornikom se smatra odluka suda, nagodba, naredba, potvrda, isprava i sl. sastavljena u propisanom obliku i vlastoručno potpisana od predsjednika vijeća, istražnog suca, suca pojedinca ili drugog ovlaštenog službenika. Izvornici odluka zadržavaju se u odgovarajućem spisu, a strankama se dostavljaju u ovjerovljenom prijepisu (otpravak). Otpravak je prjepis izvornika koji se izrađuje po službenoj dužnosti radi dostavljanja strankama i drugim zainteresiranim osobama (čl. 89. st. 1. SP).

Na svim otpravcima stavlja se pisaćim strojem ili osobnim računalom ime i prezime potpisnika izvornika na mjestu gdje je izvornik potpisao predsjednik vijeća, sudac ili drugi ovlašteni službenik, kao i kratica koja označuje da je izvornik potpisan vlastoručno (v.r.).  Ispod toga stavlja se štambiljem potvrda o ovjeri i usporedbi otpravka s izvornikom, čiji tekst glasi „Za točnost otpravka – ovlašteni službenik“ (čl. 89. st. 2. SP).  Potvrdu o ovjeri točnosti otpravka potpisuje  upravitelj sudske pisarnice. Ime i prezime službenika koji ovjerava istinitost otpravka s izvornikom označiti će se štampanim slovima (štambiljem). Sudski pečat stavlja se s lijeve strane potpisa službenika koji ovjerava otpravak (čl. 89. st. 3 SP).

Izvornici i otpravci odluka moraju biti pisani pisaćim strojem ili osobnim računalom. Svi otpravci moraju biti jasni i čitljivi, a njihov sadržaj MORA U SVEMU ODGOVARATI IZVORNIKU (čl. 90 st. 2 SP). Na svim izvornicima i otpravcima odluka protiv kojih je dopušteno podnošenje redovitog pravnog lijeka stavit će se, ispod teksta izvornika, a iznad štambilja o ovjeri suglasnosti otpravka s izvornikom, uputa o redovitom pravnom lijeku (čl. 92 st. 1 SP). Uputa o pravnom lijeku sadrži pouku o tomu kakav je pravni lijek dopušten, u kojemu roku, te komu i u kolikomu broju primjeraka može ovlaštena osoba izjaviti pravni lijek (čl. 92. st. 2 SP).

Ustav Republike Hrvatske jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donešenih u postupku prvog stupnja(čl. 18. st.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (čl. 21). Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3. Ustava. Tako propisuje  i temeljni Zakon Države, Ustav RH.

I člankom 13. Konvencije koja je iznad Ustava RH, zagarantirano je pravo na djelotvoran pravni lijek. „Svatko čija su prava i slobode priznate u ovoj  Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povrede počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu!“

No Zakon u predmetu I-1/92 i I-523/92  na Općinskom sudu u Dugom Selu nije bitan. Jer se on, očigledno ne poštuje.

Odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž-2737/02,  kojim je ukinuto  rješenje I-1/92,   drugostupanjski sud primijetio je da je pobijano rješenje donešeno bez Upute o pravnom lijeku.

Općinski sud u Dugom Selu, tada donosi nesvakidašnju odluku, propisanu NITI JEDNIM ZAKONOM U RH.

Umjesto, prema uputi drugostupanjskog suda, ukidanja rješenja na koje je podnešena žalba,  ne poštujući odredbu da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan pokoriti se  pravomoćnoj sudskoj odluci, pa i sudac, sudac Općinskog suda u Dugom Selu, nadopisuje pisaćom mašinom,  na rješenje donešenom  21. travnja 2000 godine na temelju rješenja od 25. travnja 2000. godine,  tj. na rješenju starom 4 godine   Uputu o pravnom lijeku.

Rješenje, kako se vidi, nadalje nema dostavne naredbe, već je “dostavljeno” samo zemljišno-knjižnom odjelu (u zbirki isprava u zemljišno knjižnom odjelu ga nema).   Osim toga, rješenje je naslovljeno na trgovačko društvo, koje prema ZPP-u i ne može biti stranka u postupku 2004. godine, jer to društvo već dvije godine nije postojalo, brisano je iz sudskog registra.

U kaznenom postupku broj K.-US-130/12 (koji još nije okončan), zamjenica županijske državne odvjetnice koja obavlja poslove zamjenika ravnatelja ZU USKOK-a – Diana Pervan utvrdila je slijedeće;

Na strani 10. Rješenja ZU USKOK-a  navodi se; “U spisu I-1/92 nalazi se na listu 42 rješenje od 21. travnja 2000 godine koje je donijela sutkinja Rosanda Topalušić, a kojim se na temelju rješenja o izvršenju I-1/92  i I-523/92 te ugovora o cesiji uknjižuje založno pravo na nekretnini…..Rješenje sadrži pouku o pravnom lijeku i dostavnu naredbu ZK Odjelu Općinskog suda u Dugom Selu (pisanu pisaćim strojem) a na poleđini nalazi se bilješka od 25. travnja 2000. 

   

Rješenje Općinskog suda u Dugom Selu I-1/92 i I-523/92 pribavljeno iz Zbirke isprava, kako se vidi sa praznom poleđinom??!!

“Na listu 43. spisa nalazi se rješenje broj Z-619/00 od 21. travnja 2000 godine koje je potpisao sudac Arnold Čada, kojim se određuje da se na čk. br. 824/3 upiše ovršna uknjižba prava zaloga za iznos od 22.132.807,00 dinara za korist HBOR-a.  Primjerak rješenja od 21. travnja 2000 godine stavlja se u zbirku isprava. U tom rješenju doista je navedeno da se donosi temeljem rješenja od 25. travnja 2000 godine, no očigledno se radi o pogrešci u pisanju???, obzirom da se na poleđini stranice 42 nalazi naprijed navedena bilješka datuma 25. travnja 2000. godine???. Rješenje Z-619/00 (op.a. koje nema dostavnu naredbu ni adresate), dostavljeno je HBOR-u 6. srpnja 2000. godine, pa je nejasno kako je Rješenje uopće moglo biti dostavljeno, a  u spisu nema niti dostavnice. “

 

Kako  to dakle USKOK ispituje zakonitost postupanja sudaca, ne zna se, ali se može zaključiti da;  ili nema dovoljno volje, ili nema dovoljno znanja za sprječavanje zlouporabe položaja  u sudskim postupcima, prilikom donošenja sudskih rješenja, tim više, što se o cijelom slučaju, na upit HAZUD-HR  očitovao i Općinski sud Sesvete, Stalna sudska služba u Dugom Selu;

” URED PREDSJEDNIKA SUDA, Broj: 26-Su-405/2014, 03. listopada 2014. godine

 Sukladno odredbi čl. 74. st. 1. Sudskog poslovnika (Narodne novine br. 37/14 i 49/14) i čl. 17. st. 2. alineja 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine br. 25/13) povodom zahtjeva naslova za pristup informacijama, a koji smo zahtjev zaprimili e-mailom dana 19. rujna 2014. godine dajemo slijedeće informacije:

U predmetu poslovne oznake Z-619/00 uknjiženo je ovršno pravo zaloga na nekretnini upisanoj u z.k. ul. broj 31 k.o. Dugo Selo II na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj I-1/92 i I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine u korist Hrvatske banke za obnovu i razvitak, Strossmayerov trg 9, Zagreb.

Rješenja poslovni broj I-1/92 i I-523/92 donijeta su dana 21. travnja 2000. godine. U spisu poslovne oznake Ovr-57/09 (ranije poslovne oznake I-1/92) ne postoji rješenje s naznakom dana 25. travanj 2000. godine, niti rješenje poslovni broj Z-617/2000.

 Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2737/02 od dana 17. prosinca 2013. godine ukinuto je rješenje suda prvog stupnja poslovni broj I-1/92 od dana 21. rujna 2001. godine.

Strankama je prema uputi Županijskog suda u Velikoj Gorici dostavljeno rješenje poslovni broj I-1/92 I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine s valjanom uputom u pravnom lijeku.

(Rješenje sa “v aljanom uputom o pravnom lijeku” predstavlja sudsko rješenje lijevo, znači rješenje staro četiri godine, dostavljeno nepostojećoj stranci 18.03.2004. g.,  na kojem je nadopisana uputa o  pravu na podnošenje žalbe, nema adresata).

Opisano  tvrde tijela, zadužena za provedbu zakona i postupanje po zakonu i Ustavu, a što propisuje zakon i Ustav RH?

Pravni lijekovi uređeni su člancima 123. do 128. ZZK-a. Tako je člankom 123. stavkom 1. ZZK-a propisano da je protiv rješenja donesenih u zemljišnoknjižnom postupku dopuštena žalba   kao redovan pravni lijek. Žalba je dopuštena protiv svakog rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, osim kad je izričito određeno da žalba nije dopuštena.

Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja. U žalbi se ističu uočene povrede.  Svrha žalbe u zemljišnoknjižnom postupku jest otkloniti posljedice  pogrešno provedenog upisa (u žalbi se, između ostaloga, može tvrditi da su pri upisu povrijeđena pravila o ispravama na temelju  kojih je proveden upis).

Sukladno izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, nije moguće podnositi zahtjev za zaštitu zakonitosti. Kako revizija ni ponavljanje postupka nisu dopušteni žalba je jedini pravni lijek u zemljišno knjižnom postupku.  Na nepravomoćno sudsko rješenje, odnosno rješenje koje nije dostavljeno strankama u postupku, rok za žalbu nije istekao. Pravo na žalbu prema Zakonu o zemljišnim knjigama, pripada i neuknjiženom vlasniku, univerzalnom pravnom sljedniku, i dr.

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise i ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje.  Rješenjem bez prava na žalbu,  odnosno nedostavom rješenja strankama u postupku, dolazi do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima i drugim državnim organima (čl. 26. Ustava) jer su očigledno u povoljnijem položaju one osobe koje su u prilici da se žale protiv onih pojedinačnih pravnih akata koje sadrže valjano obrazloženje, uputu o pravnom lijeku i dostavnu naredbu.

Pravo na žalbu učvršćuje načelo zakonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja samovolju, te omogućuje da se načini kontrola je li se službena osoba pri donošenju Rješenja i vođenju postupka o odlučivanju rukovodila načelom ustavnosti i zakonitosti te postupila tako da pri vođenju postupka i odlučivanju strankama omogućuje da zaštite svoja prava, vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava bude u skladu sa važečim propisima i Ustavom.

I Deklaracija o pravima čovjeka, u članku 8. propisuje pravo svakog čovjeka na učinkovito pravno sredstvo. Bez prava na žalbu stranci je onemogućen pristup sudu i bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava (čl. 18. Ustava).

Prema praksi u odlukama Ustavnog suda, sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se naime provođenje ne smije, izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju (odluka i rješenje Ustavnog suda broj U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000).

Ustav RH jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18. st. 1.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (članak 21.9.

Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3 Ustava).

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise, koje ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje.

Prema međunarodnom i europskom sudu o ljudskim pravima, države potpisnice Konvencija dužne su svakom čovjeku osigurati pravo na pristup sudu ili tijelu alternativnog rješavanja sporova te pravo na pravni lijek u slučaju kršenja njegovih prava. To je pravo na pristup pravosuđu.

U najširem smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti (sudska rješenja)   budu usklađeni sa zakonom.   To je osnov „vladavine prava“.

Načelo zakonitosti   ima dva aspekta. Formalnu, koji nalaže da pravi akt bude donesen od strane organa  koji je višim pravnim aktom određen kao nadležan,  te da bude donesen po postupku i u formi koji su također određeni višim aktom  i – materijalnu zakonitost koja nalaže da  niži pravni akt bude sadržajno usklađen s višim.  U slučaju da nije ispunjen koji od ovih uvjeta, niži pravni akt je nezakonit – formalno ili materijalno. 

Zakonitost  općih pravnih akata  ispituju i kontroliraju ustavni sudovi, dok se zakonitost individualnih pravnih akata štiti putem pravnih lijekova.

Kako se vidi iz gornjih rješenja, uspoređujući izgled i sadržaj istih sa važećim Zakonom, Sudskim poslovnikom, Ustavom, Konvencijom,  očigledna su odstupanja od Zakona i Ustava. Ministarstvo pravosuđa, Županijsko državno odvjetništvo, USKOK, prikrivanjem nezakonitog postupanja sudaca, direktno sudjeluju u činjenju štete strankama u postupku, i neposredno podržavaju bezakonje i sumrak u pravosuđu.

Uz napomenu, da u trenutku nadopisanog sudskog rješenja, koje je dostavljeno strankama 18.03.2004. godine,  jedna od stranaka već dvije godine nije postojala, na rješenju i nadalje stoje svi nedostaci; datum rješenja na kojem se navodno temelji donešeno rješenje (25. travnja), bez adrese stranke u postupku, i bez adresata u dostavnoj naredbi. Prema Sudskom Poslovniku, i Zakonu o sudovima, nezakonito Rješenje, po službenoj dužnosti dužan je  ukinuti  sud koji ga je i donio.

vezani članci;

http://www.hazud.hr/sokantno-preuzimaju-li-osjecki-sudovi-nadleznost-vrhovnog-suda/

Autor; F.S.

OVRŠNI POSTUPAK; Ovrha na nekretnini

Ovrha na nekretnini

Ovrha se provodi prema Ovršom zakonu koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovršnog postupka, i po istom zakonu se i dovršava, iako je možda u međuvremenu donešen novi Ovršni zakon! 

Ovrha na nekretnini (njem. Exekution auf die unbewegliche Sache) je poseban ovršni postupak koji se radi naplate novčane tražbine provodi na nekretnini. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem se području nekretnina nalazi. Ona se provodi zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom. Nije li što drugo određeno, predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina određena pravilima koja uređuju vlasništvo i druga stvarna prava i zemljišne knjige.

Ako na nekoj nekretnini postoji suvlasništvo, taj dio nekretnine može biti samostalan predmet ovrhe. Ako je na nekoj nekretnini osnovano pravo građenja, to pravo kada je na njemu izgrađena zgrada može biti samostalni predmet ovrhe. U pravilu ne mogu biti predmet ovrhe poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade poljodjelca u opsegu potrebnom za njegovo uzdržavanje i članova njegove uže obitelji te drugih osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Postupak se pokreće prijedlogom uz koji je ovrhovoditelj dužan podnijeti izvadak iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika.

Ovršenik može predložiti  da se ovrha umjesto na nekretnini odredi i provede na kojem drugom predmetu. Čim donese rješenje o ovrsi, sud je dužan ex offo odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe. Tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine. Nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kada je ta raspoložba poduzeta.

Promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti raniji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

Ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije ranije stekao založno pravo, stječe zabilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje. Nakon upisa zabilježbe ovrhe ne može se za namirenje druge tražbine istoga ili drugoga ovrhovoditelja na toj nekretnini provesti poseban ovršni postupak. Ovrhovoditelj za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti ovršni postupak. U postupku ovrhe na nekretnini namiruju se i založni vjerovnici koji nisu predložili ovrhu.

Založna prava uknjižena na nekretnini prestaju danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu pa makar založni vjerovnici nisu potpuno namireni, osim ako se založni vjerovnik i kupac drukčije ne sporazumiju.Stvarne služnosti, stvarni tereti i pravo građenja na nekretnini ne prestaju prodajom nekretnine. Prodajom nekretnine ne prestaju ni osobne služnosti koje su u zemljišnoj knjizi upisane prije prava i radi čijega se namirenja ovrha  provodi.  Ugovori o najmu, odnosno zakupu nekretnine koji su sklopljeni i upisani u zemljišnu knjigu prije stjecanja založnoga prava ili prava na namirenje radi čijega se ostvarenja ovrha traži, ne prestaju prodajom nekretnine. Ugovori o najmu ili zakupu koji nisu pisani u zemljišnu knjigu prije stjecanja založnoga prava ili prava namirenja radi čijega se ostvarenja izvršenje traži, prestaju pravomoćnošću rješenja o dosudi nekretnine kupcu.

Sud može, radi sprečavanja oštećenja nekretnine, omogućavanja njezine procjene, razgledavanja, zaštite i sl., na prijedlog ovrhovoditelja odrediti da se ovršenik i druge osobe privremeno ili trajno udalje s nekretnine, povjeriti je na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi ili odrediti druge mjere potrebne radi njezine zaštite, odnosno omogućavanja nesmetane provedbe ovrhe. Osobe koje sprečavaju ili ometaju provedbu ovrhe sud može kazniti novčanom kaznom i zatvorom. Utvrđivanju vrijednosti nekretnine pristupa se nakon što rješenje o ovrsi postane pravomoćno, ali i prije toga ako ovrhovoditelj to predloži, predujmi za to potrebna sredstva i izjavi da će snositi troškove utvrđivanja vrijednosti i ako ovrha bude obustavljena. O načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnine sud odlučuje zaključkom odmah nakon što donese rješenje o ovrsi.

Vrijednost nekretnine utvrđuje se na temelju procjene vještaka i drugih činjenica u visini njezine tržišne cijene na dan procjene. Sud može utvrđivanje vrijednosti nekretnine zatražiti i od nadležnoga tijela porezne uprave. Ako su u sudskom ili izvansudskom sporazumu na temelju kojega je stečeno založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži stranke utvrdile vrijednost nekretnine, vrijednost nekretnine u pravilu se posebno ne utvrđuje, već se kao njezina vrijednost uzima u sporazumu utvrđena vrijednost.

Na procijenjenu vrijednost nekretnine, ovršenik a i ovrhovoditelj imaju pravo žalbe!

Vrijednost nekretnine utvrđuje se zaključkom o prodaji koji sud donosi nakon provedbe postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine. Njime se određuju i način i uvjeti prodaje te vrijeme i mjesto prodaje dok se prodaja obavlja dražbom. Zaključak o prodaji objavljuje se na sudskoj oglasnoj ploči i na drugi uobičajeni način, a dostavlja se strankama, založnim vjerovnicima, sudionicima u postupku, osobama koje imaju uknjiženo pravo prvokupa i nadležnom tijelu porezne uprave. Prodaja nekretnine obavlja se u pravilu usmenom javnom dražbom, a iznimno neposrednom pogodbom preko osobe ovlaštene za promet nekretnina, sudskoga ovršitelja, javnoga bilježnika ili na drugi način.

Ugovor o prodaji neposrednom pogodbom sklapa se u pisanom obliku. Ugovor u ime i za račun ovršenika sklapa osoba kojoj je povjerena prodaja na temelju zaključka kojim je sud ovlašćuje na sklapanje toga ugovora. U javnoj dražbi, kao kupci, u pravilu mogu sudjelovati samo osobe koje su prethodno dale osiguranje.  Vjerovnik kao kupac  može predložiti ovršnom sudu da ga oslobodi plaćanja jamčevine kako bi u postupku prodaje nekretnine sudjelovao kao kupac.  Kupac – zavisno po kojem Ovršnom zakonu s provodi ovršni postupak, do 2008 godine nije bio oslobođen polaganja kupovnine na račun suda, nakon tog perioda, mogao je biti oslobođen plaćanja kupovnine, uz prijedlog sudu da se kupovnina namiri iz potraživanja, a razliku   do prodajne cijene nekretnine kupac je dužan isplatiti ovršeniku.   Nakon uspjele prodaje nekretnine sud donosi Rješenje o dosudi, kojim rješenjem se nekretnina dosuđuje kupcu i ista zabilježuje u zemljišnim knjigama.  Da bi se ovršni  postupak dovršio mora se nakon pravomoćnosti rješenja o  dosudi  provesti i  ročište radi namirenja (diobeno ročište), na kojem sud određuje koji iznos je potreban za namirenje vjerovnika/vjerovnika kao kupca, troškove sudskog postupka, a koji iznos je kupac dužan namiriti ovršeniku.

Kupac ne može biti ovršenik, sudac ili druga osoba koja službeno sudjeluje u postupku prodaje, a ni osoba koja po zakonu ne može steći nekretninu koja je predmet ovrhe.  Nekretnina se na dražbenim ročištima prodaje  prema vrijednosti određenoj Ovršnim zakonom po kojem se ovrha provodi (zakon koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovrhe). Za male iznose ovrhovoditeljevog potraživanja, prodaja nekretnine ne bi smjela biti provedena, već se ovrha ima provesti na drugom sredstvu (zapljenom na računu, naplatom na pokretninama, i sl.). Promjene u ovršnom postupku vrše se temeljem Prijedloga, sud neće po službenoj dužnosti sam donijeti odluku, već istu morate kao ovršenik predložiti Sudu (promjenu sredstva ovrhe, prekid ovrhe, obustava ovrhe ako ovršenik ne postoji,  obustava ovrhe zbog zastara – zastara se mora istaknuti u žalbi, itd).

Stranke i osobe koje se namiruju u postupku mogu se sporazumjeti da se nekretnina može prodati dražbom i za nižu cijenu. Ako su se stranke prije pokretanja ovršnoga postupka u sporazumu sklopljenom pred sudom ili u obliku javnobilježničke isprave suglasile da se nekretnina radi naplate tražbine ovrhovoditelja utvrđene tim sporazumom može prodati i za nižu cijenu, nekretnina se već na prvom ročištu za prodaju može prodati po toj cijeni ako u postupku ne sudjeluju druge osobe koje se u njemu namiruju, a svoje su pravo upisali u zemljišnu knjigu prije nego što je u tu knjigu upisano pravo ovrhovoditelja kojim je osigurana naplata njegove tražbine. Najniža cijena po kojoj se nekretnina može prodati u tom slučaju ne može biti ispod jedne trećine utvrđene vrijednosti. Nakon zaključenja dražbe sudac, odnosno javni bilježnik utvrđuje koji je ponuditelj ponudio najveću cijenu i da li je ispunio uvjete da mu se dosudi nekretnina. O dosudi nekretnine sud donosi pisano rješenje (rješenje o dosudi), koje se objavljuje na sudskoj ploči.  Prodaja nekretnine ispod najniže vrijednosti – ukinuta je!

U slučaju prodaje neposrednom pogodbom sud također donosi rješenje o dosudi pošto utvrdi da je udovoljeno uvjetima za pravovaljanost prodaje. Kupac je dužan položiti kupovninu u roku određenom u zaključku o prodaji. Ako kupac u određenom roku ne položi kupovninu, prodaja će se oglasiti nevažećom i odrediti će se nova prodaja. U rješenju o dosudi sud je dužan odrediti da će se nekretnina predati kupcu pošto položi kupovninu i nakon što to rješenje postane pravomoćno. Nakon što ti uvjeti budu ispunjeni, sud zaključkom određuje da se nekretnina preda kupcu i da se u zemljišnu knjigu upiše u njegovu korist pravo vlasništva.

Ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječu na pravo vlasništva kupca. Sud pristupa namirenju vjerovnika nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu i nakon što kupac položi kupovninu. Iz prodajne cijene namiruju se, po posebno utvrđenom redoslijedu, ovrhovoditelji na čiji je prijedlog određena ovrha, založni vjerovnici i kada nisu prijavili svoje tražbine, osobe koje imaju pravo na naknadu za osobne služnosti i druga prava koja prestaju prodajom, Republika Hrvatska i jedinice lokalne samouprave i uprave po osnovi poreza i drugih pristojbi te osobe koje imaju neke tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja te za naknadu štete. Više tražbina koje imaju isti red namirenja namiruju se razmjerno svojoj visini ako iznos dobiven prodajom nije dovoljan za potpuno namirenje. Osoba koja se namiruje iz prodajne cijene može, ako to utječe na njezino namirenje, najkasnije na ročištu za diobu, drugoj takvoj osobi osporiti postojanje tražbine, njezinu visinu i red namirenja. O osporavanju sud može u nekim slučajevima odlučiti u ovršnom postupku; inače mora određenu stranku uputiti na parnicu.

Neke tražbine namiruju se po posebnim pravilima. Nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu, sud određuje ročište za diobu kupovnine, na kojemu se raspravlja o namirenju vjerovnika i drugih osoba koje postavljaju zahtjev za namirenje. O namirenju ovrhovoditelja i drugih osoba kojima pripada pravo na namirenje sud odlučuje rješenjem nakon održanoga ročišta. Pritom se uzimaju u obzir samo one tražbine po kojima je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno najkasnije na dan ročišta za diobu. Nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi, sud rješenjem određuje da se u zemljišnoj knjizi brišu upisana prava i tereti, osim onih koji ostaju na nekretnini i poslije predaje nekretnine kupcu ili koje je kupac preuzeo.

Prodajom nekretnine ovršenik gubi pravo posjeda nekretnine i dužan ju je predati kupcu odmah nakon dostave rješenja o predaji nekretnine kupcu, ako zakonom ili u sporazumu s kupcem nije drukčije određeno. Ovrhovoditelj može već u prijedlogu za ovrhu prodajom nekretnine, a i kasnije sve do predaje nekretnine kupcu, zatražiti i njezino ispražnjenje te predaju kupcu na temelju zaključka o predaji nekretnine kupcu. U tom slučaju sud je dužan u rješenju o ovrsi odrediti ispražnjenje nekretnine i njezinu predaju kupcu nakon pravomoćnosti rješenja o predaji nekretnine kupcu. Na prijedlog kupca, nakon što donese zaključak o predaji nekretnine kupcu, sud pristupa ovrsi radi ispražnjenja i predaje nekretnine kupcu.

Nakon što donese zaključak o predaji nekretnine kupcu, sud je dužan, na prijedlog kupca, narediti najmoprimcu ili zakupcu da je predadu kupcu u roku koji ne može biti kraći od tri mjeseca, i u istom slučaju odrediti prisilnu ovrhu ispražnjenjem nekretnine i njezinom predajom kupcu ako je oni u roku koji im je određen ne predaju. Za ovrhu na nekretninama na području gdje ne postoje zemljišne knjige, odnosno za ovrhu na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige, vrijede posebna pravila.

 Ovršna isprava

Ovršna isprava (njem. Exekutionstitel) je jedna od dviju zakonom utvrđenih osnova za određivanje ovrhe (titulus executionis). Ovršna isprava je kvalificirana, u pravilu, javna isprava određenog sadržaja.

Ovršne mogu biti samo one isprave kojima je to svojstvo izrijekom priznato zakonom (načelo legaliteta):

1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba;
2. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna upravna nagodba sklopljena u tom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno;
3. ovršna javnobilježnička isprava.

Sudskom odlukom smatra se presuda, rješenje, platni nalog te druga odluka donesena u postupku pred sudom (uključujući prekršajni) i izbranim sudom, a sudskom nagodbom smatra se nagodba sklopljena u postupku pred tim sudovima. Odlukom upravnoga tijela smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli tijelo državne uprave ili pravna osoba s javnim ovlastima, a upravnom nagodbom smatra se nagodba zaključena u upravnom postupku pred tim tijelom, odnosno pred tom osobom. Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, obujam i vrijeme ispunjenja obveze.

Dakle, obveza radi čijeg se ostvarenja ovrha traži mora u ovršnoj ispravi biti definirana u subjektivnom, objektivnom i vremenskom smislu. Ona mora biti bezuvjetna. Da bi osoba koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik mogla predložiti ovrhu, mora javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom (dopunska ovršna isprava) dokazati da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Na odgovarajući način treba dokazati i prijenos tražbine na pasivnoj strani.

Ako je ovršna isprava odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje (pozitivna činidba), u njoj mora biti određen i rok za dobrovoljno ispunjenje. Ako je obveza ovršenika utvrđena u ovršnoj ispravi uvjetovana prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke obveze ovrhovoditelja ili nastupanjem nekoga uvjeta, sud smije, na prijedlog ovrhovoditelja, odrediti ovrhu ako on izjavi da je svoju obvezu ispunio, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ili da je uvjet nastupio.

Ako ovršenik u pravnom lijeku protiv rješenja o ovrsi istakne da ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, da nije osigurao njezino ispunjenje ili da uvjet nije nastupio, sud je dužan o ispunjenju ili osiguranju ispunjenja obveze ovrhovoditelja, odnosno o nastupanju uvjeta odlučiti u ovršnom postupku, osim ako odluka o tome ovisi o utvrđivanju spornih činjenica. Ovršna isprava mora imati potvrdu o ovršnosti ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju. Ako se ovrha provodi na temelju pravomoćne sudske presude, ista mora biti u originalu ili u ovjerenoj preslici, sa ovjerom klauzule pravomoćnosti, tj. klauzule ovršnosti, i mora biti priložena uz prijedlog za ovrhu, uz zemljišno knjižni izvadak u originalu.

 Ovršnost

Ovršnost (njem. Vollstreckbarkeit) je svojstvo određene isprave da se na temelju nje može tražiti ovrha. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje pozitivne tražbine (ili neko davanje ili činjenje) ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje (paricijski rok).

Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drukčije određeno. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje negativne tražbine – na neko trpljenje ili nečinjenje (propuštanje) – ovršna je ako je postala pravomoćna, osim ako je u ovršnoj ispravi određen poseban rok za usklađivanje ponašanja ovršenika s njegovom obvezom. Dakle, istek paricijskog roka u pravilu nije pretpostavka za ovršnost odluka kojima je naloženo ispunjenje negativne činidbe. Odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak, dakle u pravilu ako je postala konačna, odnosno istekom paricijskog roka. Na temelju ovršne odluke koja je postala ovršna u jednom dijelu, ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.

Ovrha se određuje na temelju sudske odluke koja nije postala pravomoćna i odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala konačna ako je zakonom propisano da žalba ili koji drugi pravni lijek ne zadržava ovrhu. Sudska odnosno upravna nagodba ovršna je ako je tražbina koju prema njoj treba ispuniti dospjela.

Dospijeće tražbine dokazuje se zapisnikom o nagodbi ili javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom. Dospijeće koje se ne može dokazati na navedeni način dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku kojom se utvrđuje dospijeće. Na temelju nagodbe koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Javnobilježnička isprava ovršna je ako je dospjela obveza koja je u njoj utvrđena. Ako ta obveza ovisi o uvjetu ili roku koji nije određen kalendarski, za ovršnost javnobilježničkog akta potrebno je da se javnom ispravom ili, ako to nije moguće, pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku dokaže da je uvjet nastupio ili da je rok protekao.

Odgovarajuća pravila vrijede za solemniziranu privatnu ispravu ili za privatnu ispravu na kojoj je potpis ovjerio javni bilježnik. Na temelju javnobilježničke isprave koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.

Izvor;  Riječnik trgovačkog prava (Masmedia)

Tekst obradio; hazud.hr

PRAVO I PRAVDA; Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA, a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA, a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

WWW.HAZUD.HR

Hrvatski sudovi i FINA fiktivnu dokumentaciju i fiktivne tražbine smatraju  valjanim, Zakon propisuje, a i sudska praksa dokazuje da nisu u pravu i da postupaju protuzakonito kada na temelju nezakonitih i nevjerodostojnih akata donose sudske odluke

Velik broj sudskih rješenja, iz sudske prakse ukazuje na problem nejednakosti sudskih odluka. Domaći sudovi odluke često donose na temelju dokaza koji su fiktivni, krivotvoreni, nezakoniti. Nezakonit dokaz,  prema Zakonu o kaznenom postupku RH ne može biti valjani dokaz u postupku i na njemu se ne može temeljiti sudska odluka. Na žalost, sudovi često, pritisnuti Ministarstvom pravosuđa i drugim javnim tijelima koji  zahtijevaju  brzo rješavanje predmeta uz donošenje presude na štetu optuženog ili tuženika u parnici, donose nezakonite sudske odluke.

Da je tome tako, dokazuje sudska praksa i odluke Upravnog suda koji je mjerodavan za odlučivanje o zakonitosti akata javnih tijela i državnih institucija i povredama prava građana od strane tih tijela, kao i odluke Ustavnog suda koji donose odluke o povredama ustavnih i ljudskih prava građana RH.  Fakture bez popratnih dokumenata, fotokopirane fakture nisu vjerodostojni dokumenti i na njima se ne može temeljiti sudska odluka jer se ne smatraju knjigovodstvenim ispravama. U predstečajnim nagodbama prijavljene su tražbine koje nisu provedene kroz knjigovodstvo, što dokazuju javno objavljena izvješća, pa se također zaključuje da se radi o fiktivnoj dokumentaciji.

Ugovori s potpisom samo jedne ugovorne strane, krivotvoreni ugovor ili krivotvoreno sudsko rješenje – nezakonit su akt – koji je dužan ukinuti tijelo koje ga i donijelo već po službenoj dužnosti. Rješenje bez potpisa jedne strane, ili ugovor kojim se prekoračuju vlasnička prava, odnosno ugovori sklopljeni na temelju nedopuštenog raspolaganja stranaka nepostojeći su ugovori i ne trebaju se niti pobijati nikakvim posebnim radnjama. (Ustavni sud RH).  Na žalost, sva  sudska praksa, propisi, odluke najviših sudskih tijela RH nisu značajni  ni mjerodavni za donošenje odluke nižih sudova, ukoliko oni unaprijed žele nekog osuditi ili nešto naplatiti.  Najviši zakon u našoj državi je POLITIKA,  a jedini zakon morao bi biti PRAVDA!

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

UZZ-7/03 od 30. 3.2003.

Upravni sud Republike Hrvatske prihvaća da je između inozemnih tvrtki i tužitelja postojao poslovni odnos u smislu odredaba ugovora o dugoročno poslovno-tehničkoj suradnji koji je tužitelj sklopio s tvrtkom “A” i “A” 7. siječnja 1997. godine, međutim, prema ocjeni tog Suda računi na temelju kojih je tužitelj knjižio trošak, a bez popratne dokumentacije o obavljanju usluga (bilo da je riječ o transportu, promidžbi i sl.) nisu dostatni da bi se na temelju istih moglo nedvojbeno i bez sumnje zaključiti da su poslovne promjene nastale i kakve su prirode.

Ni sam tužitelji ne osporava da za te račune ne postoji popratna dokumentacija, što više, ističe da ju je i sam zatražio od poslovnih partnera, ali bez pozitivnih rezultata.

Upravni sud Republike Hrvatske osnovano se poziva na odredbe čl. 2. i odredbu čl. 5. st. 3. Zakona o računovodstvu (Nar. nov., br. 90/92).

Naime, prema odredbama čl. 2. tog Zakona:

(1) unos svih podataka u poslovne knjige poduzetnika utemeljuje se na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama;

(2) knjigovodstvena isprava jest pisani dokaz o nastaloj poslovnoj promjeni, a služi kao podloga za unošenje podataka u poslovne knjige i nadzor nad obavljanjem poslovnog zahvata;

(3) za primaran unos podataka elektroničkom obradom podataka obvezatna Je knjigovodstvena isprava iz st. 1. ovog članka.

Prema odredbi čl. 5. st. 3. tog Zakona, knjigovodstvena isprava koja je kontrolirana mora biti takva da neutralna stručna osoba, koja nije sudjelovala u poslovnoj promjeni, može iz isprave nedvojbeno zaključiti i bez ikakvih sumnji saznati prirodu obavljene poslovne promjene.

U ovom slučaju predmetni ulazni računi nisu takve knjigovodstvene isprave.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske neosnovane se poziva na vjerodostojne isprave iz Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96 – proč. tekst i 29/99 – u nastavku teksta: OZ), jer je sasvim druga svrha te vjerodostojne isprave na temelju koje se određuje ovrha. Prema 61. 28. st. 1. OZ-a, račun je vjerodostojna isprava, međutim, prema čl. 28. st. 2. vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet i vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze, a prema 61. 54. st. 2. OZ-a, ako se rješenje o ovrsi pobija kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu, sud kojem je prigovor podnesen stavit će izvan snage rješenje o ovrsi i ukinuti provedene radnje.

Međutim, kad je riječ o porezu na dobit porez navedenih knjigovodstvenih propisa treba ukazati i na odredbu čl. 14. st. 3. Zakona o porezu na dobit (Nar. nov., br. 35/95 – proč. tekst i 106/96). Prema toj zakonskoj odredbi izdaci koji nisu uredno i pravodobno evidentirani te vjerodostojno dokumentirani, ne priznaju se u svrtiu oporezivanja. Upravni sud je pravilno primijenio i tu zakonsku odredbu te valjano zaključio da su upravna tijela pravilno postupila kad nisu priznali trošak u iznosu od 3,409.308,63 kn i iznos predujma poreza na dobit za 1998. godinu u iznosu od 397.822,64 kn.

Kraj takvog stanja stvari u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se neosnovano prigovara da se ne može preispitati obrazloženje iz osporene presude jer da nema razloga o odlučnim činjenicama s obzirom na spomenuti ugovor i zaprimljene račune koji prema danom mišljenju sadrže sve elemente za vjerodostojnost.

Nejednakost primjene zakona uzrok je najveće nepravde prema građanima

Građani su potpuno nezaštićeni. Činjenica da je sudstvo samostalno u svojim odlukama, i gotovo bez ikakve odgovornosti pojačava mogućnost zlouporaba službene osobe obavljajući službenu dužnost.  Stečajni upravitelji i odvjetnici osigurani su za slučaj štete koju počine prema trećem obavljanjem svoje dužnosti, suci nisu. Zakon njih ne obvezuje na namirenje štete koju su uzrokovali nego suprotno, za štetu koju počine suci, kao i zemljišno knjižni odjel odgovara Republika Hrvatska, pa sve opet pada na leđa građana Republike Hrvatske.

Službenik u državnoj službi, kao i djelatnik u privatnom sektoru, za svaku manju pogrešku dobiti će otkaz, bez imalo predumišljanja njegovog poslodavca. Pojedini suci pak, svojim odlukama znaju uništiti čitava poduzeća,  brojna radna mjesta, donijeti odluke na štetu građana, poduzeća, i za to nisu odgovorni.  Iznimka su osobe poput suca Kolakušića kojem bi prema našem mišljenju trebalo dodijeliti priznanje od strane predsjednika Republike Hrvatske.

Vrijeme je da Vlast i Vlada RH  prestane biti majčinski raspoložena prema svojim službenicima i da svatko od državnih službenika, u području u kojem obavlja svoju dužnost, bude odgovoran, savjestan, i da postupa po zakonu, kao i da poštuje zakon. U suprotnom, mora odgovarati kao i bilo koji drugi građanin i sanirati uzrokovanu štetu.

Tada bi Hrvatska bila  doista pravna država!

predsjednica Udruge  Veronika Vere, za zaštitu žrtava pravosuđa

ŽRTVE PRAVOSUĐA; Zaštita žrtve pravosuđa od nezakonitih sudskih odluka

Zaštita žrtve pravosuđa od nezakonitih sudskih odluka

Bez prava na pristup pravosuđu, žrtva pravosuđa nije u stanju ostavariti svoja prava ili nadoknaditi pretrpljenu štetu. Prema međunarodnom i europskom pravu o ljudskim pravima, države članice EU dužne su svakome osigurati pravo na pristup sudu, pravo žalbe, pravo na pritužbu. Pema međunarodnom pravu EU svatko ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom u svrhu ostvarivanja onih prava koja mu dodjeljuje EU.

 Koliko se u Hrvatskoj poštuje međunarodno i europsko pravo najlakše je uočiti iz sudske prakse. U nekim pravnim postupcima i iz sudske prakse više nego žestoko nameću se pitanja, dovodi li očigledno neujednačena sudska pravna praksa u pitanje i pravo na poštenje suđenje kao i do diskriminacije stranke pred javnim tijelima, tj. pred sudom?

Vrlo visok stupanj neujednačenosti sudskih presuda, kao i pitanje donošenja presuda i rješenja suprotno zakonskim odredbama koji su na snazi nameće dodatno pitanje; Trebaju li suci imati neprikosnoveno pravo postupanja bez ikakve odgovornosti tj. bez nadzora zakonitosti njihovih odluka od strane neovisnih i stručnih  tijela u RH?

Iz brojnih podnesaka upućenim Ministarstvu pravosuđa, Državnom pravobranitelju, Ustavnom sudu, Saboru Republike Hrvatske i drugim tijelima koja su prema Ustavu zadužena brinuti o zajamčenim pravima građana RH, očigledno je da se oni gotovo uvijek opravdavaju činjenicom da je sudstvo neovisno, te da nisu ovlašteni komentirati ili kritizirati odluke sudaca. A što kad je žrtvama onemogućen pristup sudu, uskraćeno pravo na žalbu, što kad se u istoj stvari pred istim sucem različito rješavaju predmeti ovisno o tome koja je stranka pred sucem? Tko u Hrvatskoj, ili točnije koja institucija u Hrvatskoj može zaštititi žrtvu pravosuđa ako su njena prava povrijeđena nezakonitim postupanjem suca, diskriminacijom, nejednakošću pred sudovima, onemogućavanjem pristupa pravosuđu zaštitom svojih prava pred sudom – žalbom, tužbom, prigovorom?

Svaka je država potpisnica međunarodnih i europskih konvencija dužna osigurati svojim građanima PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE. Tako je u slučaju „Belan“ Europski sud za ljudska prava utvrdio da „visok stupanj neujednačenosti presuda o istom pravnom pitanju, i nemogućnost osiguranja konzistentne prakse suđenja vrijeđa zahtjev pravne sigurnosti koja se ubraja u konstitutivne elemente jedne pravne države.“

Pravo na pošteno suđenje sadržano je u prvom stavku čl. 6. Europske konvencije koji u prijevodu na hrvatski jezik glasi;

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.”

Država potpisnica međunarodnih i europskih konvencija, poštujući aspekte prava na pošteno (pravično) suđenje (fair) dužna je osigurati slijedeće elemente u sudskom postupanju;

-         pravo na pristup sudu

-         pravo na pravnu pomoć

-         pravo na procesnu ravnopravnost

-         pravo na javno i kontradiktorno suđenje

-         pravo na saslušanje

-         pravo na dokaz

-         pravo na javnu objavu presuda

-         pravo na sud ustanovljen zakonom

-         pravo na nezavisnost i nepristranost u suđenju

-         pravo na suđenje u razumnom roku

-         pravo na učinkovitu ovrhu presuda

-         zabrana arbitrarnog postupanja

Pravo na pristup sudu po praksi Suda može biti povrijeđeno i nemogućnošću da stranka uloži žalbu (pravo na pravni lijek), i nemogućnošću da se provedu u djelo sudske odluke.

Pravo na pristup sudu mora biti zajamčeno ne samo formalno i u načelu, već se mora i u konkretnom slučaju omogućiti da  se ono faktički ostvari. Pravo na pristup sudu povrijeđeno je i u onim slučajevima kada stranke koje si ne mogu same priuštiti pravnu pomoć, nisu mogle osigurati pravo na besplatnu pravnu pomoć, iz razloga jer je zbog nedostatne pravne pomoći osoba bitno ograničena u sposobnosti da učinkovito brani svoja prava i interese.

Čitav sustav procesnih prava iz čl. 6. Europske konvencije počiva na ideji djelotvorne pravne zaštite. To je moguće samo ako ta zaštita bude ne samo zakonita, već i pravodobna.

Po odredbama mjerodavnog prava od države se može tražiti naknada štete koju je stranka (žrtva) pretrpjela, ako su njena tijela takvu štetu bila dužna spriječiti.

Pravo na pravni lijek

Člankom 13. Konvencije čija potpisnica je i Republika Hrvatska zagarantirano je pravo na djelotvoran pravni lijek. „Svatko čija su prava i slobode priznate u ovoj Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povrede počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu“

Izgled nezakonitog i neustavnog sudskog rješenja. Općinski sud u Dugom Selu donio je rješenje bez pravnog lijeka, bez ustavne naredbe, 21. travnja na temelju rješenja od 25. travnja, bez potpunih podataka o stranci u postupku

Izgled nezakonitog i neustavnog sudskog rješenja donešenog 21. travnja 2000 na temelju nepostojećeg rješenja od 25. travnja 2000 godine, bez dostavne naredbe, bez pouke o pravnom lijeku, sa pogrešno identificiranim z.k. česticama

 Pravni lijekovi u zemljišno-knjižnom pravu, u kojem je pravni lijek jedino pravno sredstvo zaštite prava vlasništva ili sprječavanja povrede prava uređeni su člancima 123. do 128. ZZK-a. Tako je člankom 123. stavkom 1. ZZK-a propisano da je protiv rješenja donesenih u zemljšno knjižnom postupku dopuštena žalba kao redovni pravni lijek. Žalba je dopuštena protiv svakog rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, osim kad je izričito određeno da žalba nije dopuštena. Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja donesena u zemljišnoknjižnom postupku. U žalbi se ističu uočene povrede, tj. navodi se da je pobijano rješenje nepravilno, jer je s obzirom na zemljišnoknjižno stanje,  prijedlog, njegove priloge, i ostale spise dopušten upis za koji nisu bile ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene odredbama zemljišnoknjižnog prava. Stoga će žalba biti osnovana kad se, s obzirom na zemljišnoknjižno stanje, prijedlog za upis te priložene isprave, dopustio i proveo upis za koji nisu bile ispunjene sve materijalne i postupovne pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom.

Svrha žalbe u zemljišno knjižnom postupku jest otkloniti posljedice pogrešno provedenog upisa (u žalbi se, između ostaloga, može tvrditi da su pri upisu povrijeđena pravila o ispravama na osnovi kojih je proveden upis).

Ustavni sud u svojim odlukama ističe da je člankom 120. stavkom 1 ZZK-a propisano da se rješenje u zemljišnoknjižnom postupku dostavlja predlagatelju, odnosno njegovom punomoćniku i osobama na čijoj se nekretnini stječe knjižno pravo i čija se knjižna prava prenose, opterećeuju, ograničavaju ili ukidaju, kao i osobi protiv koje je provedena zabilježba. Točnije, zemljišnoknjižno rješenje, sud je dužan dostaviti svim fizičkim ili pravnim osobama čija bi prava upisom mogla biti povrijeđena.

Prema stajalištu Ustavnog suda RH, sudski se postupci moraju provoditi sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Ustav RH jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18 st. 1). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (članak 21.).

Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3. Ustava)!

Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise i ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano sudsko rješenje. Takvo rješenje zapravo upućuje na zaključak da nije utemeljeno na zakonu (čl. 19. st. 1 Ustava), a što ima za posljedicu da se ni samo ustavno pravo na žalbu ne može na učinkovit način ostvariti (čl. 18. st. 1 Ustava). Uskraćivanjem strankama pravo na pravni lijek došlo je do povrede ustavnog prava na isticanje pravnih lijekova, ali i do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima i drugim državnim organima (čl. 26. Ustava) jer su očigledno druge osobe koje su u prilici da se žale protiv onih pojedinačnih pravnih akata koje sadrže valjano obrazloženje, uputu o pravnom lijeku i dostavnu naredbu (sukladno zakonskim odredbama) u daleko povoljnijem položaju od onih kojima je to pravo uskraćeno od strane suda.

Pravo na žalbu, pravo na pravično i pošteno suđenje, pravo na pristup sudu, učvršćuje načelo zakonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja eventualno samovolju te omogućuje da se načini kontrola da li se službena osoba pri donošenja Rješenja i vođenju postupka rukovodila načelom ustavnosti i zakonitosti, i postupila tako da pri vođenju postupka i odlučivanju strankama omogućuje da dođu do što lakše zaštite svojih prava, vodeći dakako računa o tome da ostvarenje njihovih prava bude u sladu sa važećim propisima i Ustavom.

Nedostava Rješenja i uskrata prava na djelotvoran pravni lijek suprotna je i Općoj deklaraciji o pravima čovjeka (OUN 10. prosinca 1948) koja u članku 8. govori o pravu svakoga na učinkovito pravno sredstvo. Žalbom na rješenje suda prvog stupnja stranka može u drugostupanjskom postupku ili u upravnoj tužbi uspješno pobijati osporeno rješenje, braniti svoja prava i na zakonu zasnovane interese. U protivnom joj je onemogućena ili bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu (čl. 18. Ustava).

Prema međunarodnom i europskom pravu o ljudskim pravima, države potpisnice Konvencija dužne su svakome osigurati pravo na pristup sudu ili tijelu alterantivnog rješavanja sporova, te pravo na pravni lijek u slučaju kršenja njegovih prava. To je pravo na pristup pravosuđu. Također, prema pravu EU svatko ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom u svrhu zaštite svojeg prava. U najširom smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti i sve radnje pravnih subjekata budu usklađeni sa zakonom. Bez prava na pristup pravosuđu, žrtva nije u stanju ostvariti svoja prava ili nadoknaditi pretrpljenu štetu.

Načelo zakonitosti ima dva aspekta; 1. formalnu zakonitost koja nalaže da niži pravni akt bude donesen od strane organa koji je višim pravnim aktom određen kao nadležan za njegovo donošenje, te da bude donesen po postupku i u formi koji su također određeni višim aktom, i 2. materijalnu zakonitost koja nalaže da niži pravni akt bude sadržajno usklađen s višim. U slučaju da nije ispunjen koji od ovih uvjeta, niži pravni akt je nezakonit – formalno i/ili materijalno. Zakonitost općih pravnih akata ispituju i kontroliraju prije svega ustavni sudovi, dok se zakonitost individualnih pravnih akata štiti putem pravnih lijekova koje stranke podnose u sudskim i upravnim postupcima u ostavarivanju svojih prava.

Sudski poslovnik IZGLED SUDSKOG RJEŠENJA

SUDSKO RJEŠENJE MORA BITI SASTAVLJENO SUKLADNO ODREDBAMA SUDSKOG POSLOVNIKA, I U NJEMU MORAJU BITI SADRŽANI SVI ELEMENTI KOJI SU ZAKONOM PROPISANI

Članak 62.

(1) Sudske odluke i ostala pismena pišu se pismom Times New Roman, veličine 12 pt, na papiru veličine A4.

(2) Presude, važnija rješenja i odluke drugostupanjskog suda uvijek se pišu na cijelom listu, s ostavljenim slobodnim prostorom širine 2,5 cm od gornjeg i donjeg, desnog i lijevog ruba papira, bez proreda, s time da pojedini dijelovi odluke (uvod, izreka i obrazloženje) budu vidljivo odvojeni.

(3) Izvornik odluke piše se samo na jednoj stranici. Ako je odluka sastavljena od više listova, svi će se listovi spojiti prošivanjem ili lijepljenjem.

(4) Na presudama i rješenjima kojima se dovršava postupak u gornjem lijevom kutu stavit će se grb Republike Hrvatske u izvornim bojama, a ispod njega naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda i sjedište stalne službe. U sredini iznad uvoda stavit će se
»U IME REPUBLIKE HRVATSKE «, a ispod toga stavit će se naziv odluke »P R E S U D A«, odnosno »R J E Š E NJ E«.

(5) U ostalim sudskim odlukama u gornjem lijevom kutu stavit će se grb Republike Hrvatske u izvornim bojama, a ispod njega naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda i sjedište stalne službe. U sredini iznad uvoda stavit će se »REPUBLIKA HRVATSKA «, a ispod toga stavit će se naziv odluke »R J E Š E NJ E«.

(6) U gornjem desnom kutu u svim odlukama stavit će se poslovni broj spisa i podbroj pod kojim je donesena odluka. Ako se odluka sastoji od više listova, poslovni broj i podbroj pod kojim je donesena stavlja se na svaki list u gornjem desnom kutu.

(7) U uvodu odluke, koju je donijelo vijeće, navode se imena svih članova vijeća, počevši od predsjednika vijeća.

(8) Ispod uvoda, a iznad teksta izreke, označit će se u posebnom redu, malim rastavljenim slovima bez podebljavanja, kakvu je odluku sud donio (»presudio je«, »riješio je« i sl.). Ispod izreke, a prije početka obrazloženja, stavlja se naslov »Obrazloženje« velikim početnim slovom, bez rastavljanja i podebljavanja.

(9) Ispod teksta obrazloženja, na sredini stranice stavlja se mjesto i datum objavljivanja odluke odnosno donošenja, a na desnoj polovici stranice potpis predsjednika vijeća ili suca pojedinca (ime i prezime), dok se na lijevoj polovici stranice stavlja potpis zapisničara, ako je to propisano pravilima odgovarajućeg postupka.

(10) Sudski pečat stavlja se lijevo od potpisa predsjednika vijeća ili suca pojedinca.

Članak 63.

(1) Na sudske dopise, zamolnice, potvrde, kao i na pozive odnosno rješenja koja nemaju poseban uvod stavlja se u gornjem lijevom kutu službeni naziv suda i njegovo sjedište. Poslovni broj spisa stavlja se u gornjem desnom kutu, a datum donošenja odluke, sastavljanja dopisa i slično u sredini ispod napisanog teksta.

(2) Sudski poziv ovjerava se pečatom suda i potpisom službenika koji je poziv sastavio. Potpis se stavlja ispod štambilja ili štampanog otiska koji sadrži ime i prezime predsjednika vijeća odnosno suca koji je naredio pozivanje i štambilja »za točnost otpravka«.

(3) Na akte sudske uprave, u gornjem lijevom kutu, stavit će se grb i naziv »Republika Hrvatska«, te naziv i sjedište suda, a ispod toga naziv »Ured predsjednika suda« (»Predsjednik suda«). Ispod te oznake navest će se poslovni broj spisa te datum izrade akta. Kratki sadržaj akta (»predmet«) stavlja se s lijeve strane, ispod adrese primatelja.

3. Izvornici i prijepisi sudskih odluka i pismena

Članak 64.

(1) Izvornikom se smatra odluka suda, nagodba, nalog, potvrda, isprava i slično, sastavljena u propisanom obliku i vlastoručno potpisana od predsjednika vijeća, suca istrage, suca pojedinca ili drugog ovlaštenog službenika, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Izvornici odluka, nagodbi i ostalih pismena zadržavaju se u odgovarajućem spisu, a strankama se dostavljaju u ovjerenom prijepisu (otpravak), odnosno u ovjerenom prijevodu ako je zahtjev za izdavanje odluke na jeziku nacionalne zajednice ili manjine utemeljen na zakonu ili međunarodnom ugovoru.

(3) Potvrda i isprave sastavljene kod suda izdaju se strankama u izvorniku, a za sudski spis zadržava se prijepis (kopija) izvornika.

Članak 65.

(1) Otpravak je prijepis izvornika ili dodatni ispis koji se izrađuje po službenoj dužnosti radi dostavljanja strankama i drugim zainteresiranim osobama.

(2) Na svim otpravcima stavlja se ime i prezime potpisnika izvornika na mjestu gdje je izvornik potpisao predsjednik vijeća, sudac ili drugi ovlašteni službenik, kao i kratica koja označuje da je izvornik potpisan vlastoručno (v. r.). Ispod toga stavlja se potvrda o ovjeri točnosti otpravka koja glasi: »Za točnost otpravka – ovlašteni službenik«. Potvrdu potpisuje upravitelj sudske pisarnice ili drugi ovlašteni službenik uz stavljanje službenog pečata suda.

Članak 66.

(1) U sve izvornike i otpravke odluka protiv kojih je dopušteno podnošenje redovnog pravnog lijeka, ispod potpisa predsjednika vijeća ili suca, stavit će se uputa o pravnom lijeku.

(2) Uputa o pravnom lijeku sadrži uputu o tome kakav je pravni lijek dopušten, u kojemu roku, te kome i u kolikom broju primjeraka se može podnijeti.

Članak 67.

Kad je podnesak, kojim se traži izdavanje rješenja o ovrsi, rješenja o privremenoj pljenidbi, platnog naloga i tome slično tako sastavljen da sadržaj prijedloga potpuno odgovara tekstu rješenja koje bi se trebalo donijeti i kad je takav podnesak podnesen u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke, rješenje o prihvaćanju prijedloga može se donijeti i stavljanjem štambilja na primjerku podneska.

Pravni lijekovi na europskoj i međunarodnoj razini

Ako pojedinac nije uspio na sudu na nacionalnoj razini, može se obratiti tijelima na europskoj ili međunarodnoj razini. Sud pravde Europske unije (CJEU) može odlučivati o slučajevima povrede prava EU-a. Pritužbe o kršenju ljudskih prava češće se upućuju na ECtHR, koji nadzire poštivanje Europske konvencije o ljudskim pravima. Europski odbor za socijalna prava (ECSR) također može zaprimati “kolektivne” pritužbe od pojedinih organizacija o kršenju Europske socijalne povelje. Tijela Ujedinjenih naroda također mogu odlučivati o pritužbama koje se odnose na kršenje UN-ovih ugovora u području ljudskih prava, ako je država pristala na postupak.

Ove institucije imaju i svoja pravila o pravu na podnošenje tužbi, što pojedincima otežava pristup međunarodnom sudu. CJEU ima stroga pravila, ECtHR ima izuzetno velik broj predmeta, što uzrokuje kašnjenje u donošenju presuda. ECSR bavi se isključivo pritužbama pojedinih organizacija a ne pojedinaca. Tijela UN-a dostupnija su po pitanju troškova jer ne zahtijevaju da pojedinca zastupa odvjetnik. Međutim, njihove odluke nisu pravno obvezujuće.

Autor; Nada Landeka