Prije nekoliko dana ugledni odvjetnici Lijepe naše zgrozili su se postupanjem sudaca Županijskog suda u Zagrebu, koji su dosudili pritvor za osumnjičene u uskočkoj akciji “Agram”. Njihova zajednička izjava za medije tom prilikom glasila je; „ovo je sumrak hrvatskog pravosuđa!”
Sumrak u hrvatskom pravosuđu odavno je već zavladao. I ne samo sumrak, već i krajnja zaprepaštenost sveopćeg hrvatskog puka apsolutnom nezainteresiranošću tijela javne vlasti za primjenu zakona u odlukama koje donose. Za njihove postupke postoje samo dva obrazloženja; ili su potpuno nesposobni i ne znaju (neće), ili su korumpirani.
Drugog objašnjenja nema, niti može biti. Zakonodavstvo u RH, baš kao i u svim drugim državama Europe prilično je jednostavno. Postoje zakoni, kojih bi se niži i viši sudovi morali pridržavati prilikom donošenja odluka, i postoje viša tijela koja bi trebala nadzirati niža. Trebala bi, ali gotovo ni jedno tijelo u RH, sudeći prema slučajevima s kojima smo upoznati, to ne čini.
Propuste sudaca i sudova najčešće toleliraju sva državna tijela. Od najvišeg do najnižeg. Počevši od predsjednika suda koji je neposredno zadužen za kontrolu suda i sudaca na tom sudu, do neposredno višeg suda koji je po Zakonu o sudovima zadužen za nadzor nižeg suda, pa sve do Ustavnog ili Vrhovnog suda. Najčešće stranka ostane šokirana činjenicom da niti jedna od ovih „stepenica“ ne nalazi za shodno niti da odgovori na zaprimljene podneske, a kamo li da poduzme mjere da šteta za stranku prestane i da se – primjeni ZAKON. Što bi bila obveza svakog pojedinog suca i suda.
Postoje situacije, u kojima sucima Zakon nije ni potreban. To su situacije u kojima pojedine fizičke ili pravne osobe svojom moći, kao stranka u postupku, predstavljaju Zakon. Suci se tada niti ne osjećaju ugroženi zbog svojih propusta i očigledne zlouporabe službene dužnosti, jer njihovo neznanje, nesposobnost, nestručnost, ili korumpiranost legaliziraju neposredno viši sudovi, ili pak tijela koja su zadužena za kontrolu ili ispitivanje eventualne povrede kaznenog zakona. Svjesno i očigledno prikrivaju njihov nemar i blagosljivaju njihovo neznanje i propuste.
Hrvatsko pravosuđe zapalo je, ne u sumrak, već u kal, mulj, živo blato.
Ministarstvo pravosuđa, zajedno s aktualnim ministrom na čelu, predsjednik Vlade RH, Županijsko državno odvjetništvo, pa i USKOK, pokazali su i dokazali da nemaju dovoljno volje, niti osjećaja odgovornosti, da bi razriješili očigledna kršenja ljudskih prava, kršenja Sudskog poslovnika od strane sudaca, i neprimjenu Zakona u sudskim postupcima.
Nije sumrak pravosuđa pojedinačna odluka nekog suca, već je sumrak, pa i potpuna pomrčina, zaprepašćujuća činjenica, do koje mjere dio sudaca i aktualna vlast zapravo ponižavaju sveopći puk svojom nezainteresiranošću i tolerancijom kriminala i korupcije u sudstvu, praveći puk glupim i tupim, a naročito šokira nestručnost i nesposobnost pojedinih sudaca.
Općinski sud u Osijeku “kreči” bilješke, Općinski sud u Dugom Selu nadopisuje sudske akte
Općinski sud u Dugom Selu, po sucu Rosandi Topalušić, donosi dana 21. travnja 2000 godine Rješenje na temelju rješenja od 25. travnja (koje bi prema rješenju trebalo tek biti donešeno četiri dana kasnije, pa je rješenje dakle – nesporno, donešeno na temelju nepostojećeg rješenja, osim ako je sudac koji je rješenje donio Nostradamus).
U Rješenju je naznačeno samo ime pravne osobe, bez adrese ili drugih oznaka propisanih Zakonom kojima bi se sa sigurnošću mogla identificirati stranka u postupku.
Rješenjem Općinski sud u Dugom Selu uknjižuje založno pravo. Na Rješenju nema Pouke o pravima (stranka nema pravo na žalbu), bez obrazloženja. Rješenje se dostavlja samo zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Dugom Selu.
Istog dana, tj. 21. travnja 2000 godine, na temelju Rješenja toga suda od 25. travnja 2000 godine, (dakle na temelju rješenja koje će navodno biti donešeno tek četiri dana kasnije), Općinski sud u Dugom Selu donosi Rješenje kojim određuje provedbu upisa založnog prava u zemljišnim knjigama. Rješenje donosi sudac toga suda Arnold Čada. Oba Rješenja identična su sadržajem, i opisanim nedostacima.
Iako, je Zakonom o zemljišnim knjigama propisano da u zemljišno knjižnom postupku stranka ima pravo žalbe, stranci u ovom postupku, uskraćeno je pravo, kao što je ukraćeno saznanje da ova rješenja uopće postoje, i da na njih može istaknuti žalbu.
Zakon propisuje i izgled sudskog rješenja ili akta koji donosi sud ili neko drugo javno tijelo
Izvornikom se smatra odluka suda, nagodba, naredba, potvrda, isprava i sl. sastavljena u propisanom obliku i vlastoručno potpisana od predsjednika vijeća, istražnog suca, suca pojedinca ili drugog ovlaštenog službenika. Izvornici odluka zadržavaju se u odgovarajućem spisu, a strankama se dostavljaju u ovjerovljenom prijepisu (otpravak). Otpravak je prjepis izvornika koji se izrađuje po službenoj dužnosti radi dostavljanja strankama i drugim zainteresiranim osobama (čl. 89. st. 1. SP).
Na svim otpravcima stavlja se pisaćim strojem ili osobnim računalom ime i prezime potpisnika izvornika na mjestu gdje je izvornik potpisao predsjednik vijeća, sudac ili drugi ovlašteni službenik, kao i kratica koja označuje da je izvornik potpisan vlastoručno (v.r.). Ispod toga stavlja se štambiljem potvrda o ovjeri i usporedbi otpravka s izvornikom, čiji tekst glasi „Za točnost otpravka – ovlašteni službenik“ (čl. 89. st. 2. SP). Potvrdu o ovjeri točnosti otpravka potpisuje upravitelj sudske pisarnice. Ime i prezime službenika koji ovjerava istinitost otpravka s izvornikom označiti će se štampanim slovima (štambiljem). Sudski pečat stavlja se s lijeve strane potpisa službenika koji ovjerava otpravak (čl. 89. st. 3 SP).
Izvornici i otpravci odluka moraju biti pisani pisaćim strojem ili osobnim računalom. Svi otpravci moraju biti jasni i čitljivi, a njihov sadržaj MORA U SVEMU ODGOVARATI IZVORNIKU (čl. 90 st. 2 SP). Na svim izvornicima i otpravcima odluka protiv kojih je dopušteno podnošenje redovitog pravnog lijeka stavit će se, ispod teksta izvornika, a iznad štambilja o ovjeri suglasnosti otpravka s izvornikom, uputa o redovitom pravnom lijeku (čl. 92 st. 1 SP). Uputa o pravnom lijeku sadrži pouku o tomu kakav je pravni lijek dopušten, u kojemu roku, te komu i u kolikomu broju primjeraka može ovlaštena osoba izjaviti pravni lijek (čl. 92. st. 2 SP).
Ustav Republike Hrvatske jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donešenih u postupku prvog stupnja(čl. 18. st.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (čl. 21). Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3. Ustava. Tako propisuje i temeljni Zakon Države, Ustav RH.
I člankom 13. Konvencije koja je iznad Ustava RH, zagarantirano je pravo na djelotvoran pravni lijek. „Svatko čija su prava i slobode priznate u ovoj Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povrede počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu!“
No Zakon u predmetu I-1/92 i I-523/92 na Općinskom sudu u Dugom Selu nije bitan. Jer se on, očigledno ne poštuje.
Odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž-2737/02, kojim je ukinuto rješenje I-1/92, drugostupanjski sud primijetio je da je pobijano rješenje donešeno bez Upute o pravnom lijeku.
Općinski sud u Dugom Selu, tada donosi nesvakidašnju odluku, propisanu NITI JEDNIM ZAKONOM U RH.
Umjesto, prema uputi drugostupanjskog suda, ukidanja rješenja na koje je podnešena žalba, ne poštujući odredbu da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan pokoriti se pravomoćnoj sudskoj odluci, pa i sudac, sudac Općinskog suda u Dugom Selu, nadopisuje pisaćom mašinom, na rješenje donešenom 21. travnja 2000 godine na temelju rješenja od 25. travnja 2000. godine, tj. na rješenju starom 4 godine Uputu o pravnom lijeku.
Rješenje, kako se vidi, nadalje nema dostavne naredbe, već je “dostavljeno” samo zemljišno-knjižnom odjelu (u zbirki isprava u zemljišno knjižnom odjelu ga nema). Osim toga, rješenje je naslovljeno na trgovačko društvo, koje prema ZPP-u i ne može biti stranka u postupku 2004. godine, jer to društvo već dvije godine nije postojalo, brisano je iz sudskog registra.
U kaznenom postupku broj K.-US-130/12 (koji još nije okončan), zamjenica županijske državne odvjetnice koja obavlja poslove zamjenika ravnatelja ZU USKOK-a – Diana Pervan utvrdila je slijedeće;
Na strani 10. Rješenja ZU USKOK-a navodi se; “U spisu I-1/92 nalazi se na listu 42 rješenje od 21. travnja 2000 godine koje je donijela sutkinja Rosanda Topalušić, a kojim se na temelju rješenja o izvršenju I-1/92 i I-523/92 te ugovora o cesiji uknjižuje založno pravo na nekretnini…..Rješenje sadrži pouku o pravnom lijeku i dostavnu naredbu ZK Odjelu Općinskog suda u Dugom Selu (pisanu pisaćim strojem) a na poleđini nalazi se bilješka od 25. travnja 2000.
Rješenje Općinskog suda u Dugom Selu I-1/92 i I-523/92 pribavljeno iz Zbirke isprava, kako se vidi sa praznom poleđinom??!!
“Na listu 43. spisa nalazi se rješenje broj Z-619/00 od 21. travnja 2000 godine koje je potpisao sudac Arnold Čada, kojim se određuje da se na čk. br. 824/3 upiše ovršna uknjižba prava zaloga za iznos od 22.132.807,00 dinara za korist HBOR-a. Primjerak rješenja od 21. travnja 2000 godine stavlja se u zbirku isprava. U tom rješenju doista je navedeno da se donosi temeljem rješenja od 25. travnja 2000 godine, no očigledno se radi o pogrešci u pisanju???, obzirom da se na poleđini stranice 42 nalazi naprijed navedena bilješka datuma 25. travnja 2000. godine???. Rješenje Z-619/00 (op.a. koje nema dostavnu naredbu ni adresate), dostavljeno je HBOR-u 6. srpnja 2000. godine, pa je nejasno kako je Rješenje uopće moglo biti dostavljeno, a u spisu nema niti dostavnice. “
Kako to dakle USKOK ispituje zakonitost postupanja sudaca, ne zna se, ali se može zaključiti da; ili nema dovoljno volje, ili nema dovoljno znanja za sprječavanje zlouporabe položaja u sudskim postupcima, prilikom donošenja sudskih rješenja, tim više, što se o cijelom slučaju, na upit HAZUD-HR očitovao i Općinski sud Sesvete, Stalna sudska služba u Dugom Selu;
” URED PREDSJEDNIKA SUDA, Broj: 26-Su-405/2014, 03. listopada 2014. godine
Sukladno odredbi čl. 74. st. 1. Sudskog poslovnika (Narodne novine br. 37/14 i 49/14) i čl. 17. st. 2. alineja 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine br. 25/13) povodom zahtjeva naslova za pristup informacijama, a koji smo zahtjev zaprimili e-mailom dana 19. rujna 2014. godine dajemo slijedeće informacije:
U predmetu poslovne oznake Z-619/00 uknjiženo je ovršno pravo zaloga na nekretnini upisanoj u z.k. ul. broj 31 k.o. Dugo Selo II na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj I-1/92 i I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine u korist Hrvatske banke za obnovu i razvitak, Strossmayerov trg 9, Zagreb.
Rješenja poslovni broj I-1/92 i I-523/92 donijeta su dana 21. travnja 2000. godine. U spisu poslovne oznake Ovr-57/09 (ranije poslovne oznake I-1/92) ne postoji rješenje s naznakom dana 25. travanj 2000. godine, niti rješenje poslovni broj Z-617/2000.
Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2737/02 od dana 17. prosinca 2013. godine ukinuto je rješenje suda prvog stupnja poslovni broj I-1/92 od dana 21. rujna 2001. godine.
Strankama je prema uputi Županijskog suda u Velikoj Gorici dostavljeno rješenje poslovni broj I-1/92 I-523/92 od dana 21. travnja 2000. godine s valjanom uputom u pravnom lijeku.
(Rješenje sa “v aljanom uputom o pravnom lijeku” predstavlja sudsko rješenje lijevo, znači rješenje staro četiri godine, dostavljeno nepostojećoj stranci 18.03.2004. g., na kojem je nadopisana uputa o pravu na podnošenje žalbe, nema adresata).
Opisano tvrde tijela, zadužena za provedbu zakona i postupanje po zakonu i Ustavu, a što propisuje zakon i Ustav RH?
Pravni lijekovi uređeni su člancima 123. do 128. ZZK-a. Tako je člankom 123. stavkom 1. ZZK-a propisano da je protiv rješenja donesenih u zemljišnoknjižnom postupku dopuštena žalba kao redovan pravni lijek. Žalba je dopuštena protiv svakog rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku, osim kad je izričito određeno da žalba nije dopuštena.
Žalbom se pobijaju netočna, nezakonita, nedopuštena rješenja. U žalbi se ističu uočene povrede. Svrha žalbe u zemljišnoknjižnom postupku jest otkloniti posljedice pogrešno provedenog upisa (u žalbi se, između ostaloga, može tvrditi da su pri upisu povrijeđena pravila o ispravama na temelju kojih je proveden upis).
Sukladno izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, nije moguće podnositi zahtjev za zaštitu zakonitosti. Kako revizija ni ponavljanje postupka nisu dopušteni žalba je jedini pravni lijek u zemljišno knjižnom postupku. Na nepravomoćno sudsko rješenje, odnosno rješenje koje nije dostavljeno strankama u postupku, rok za žalbu nije istekao. Pravo na žalbu prema Zakonu o zemljišnim knjigama, pripada i neuknjiženom vlasniku, univerzalnom pravnom sljedniku, i dr.
Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise i ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje. Rješenjem bez prava na žalbu, odnosno nedostavom rješenja strankama u postupku, dolazi do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima i drugim državnim organima (čl. 26. Ustava) jer su očigledno u povoljnijem položaju one osobe koje su u prilici da se žale protiv onih pojedinačnih pravnih akata koje sadrže valjano obrazloženje, uputu o pravnom lijeku i dostavnu naredbu.
Pravo na žalbu učvršćuje načelo zakonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja samovolju, te omogućuje da se načini kontrola je li se službena osoba pri donošenju Rješenja i vođenju postupka o odlučivanju rukovodila načelom ustavnosti i zakonitosti te postupila tako da pri vođenju postupka i odlučivanju strankama omogućuje da zaštite svoja prava, vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava bude u skladu sa važečim propisima i Ustavom.
I Deklaracija o pravima čovjeka, u članku 8. propisuje pravo svakog čovjeka na učinkovito pravno sredstvo. Bez prava na žalbu stranci je onemogućen pristup sudu i bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava (čl. 18. Ustava).
Prema praksi u odlukama Ustavnog suda, sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se naime provođenje ne smije, izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju (odluka i rješenje Ustavnog suda broj U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000).
Ustav RH jamči građanima pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18. st. 1.). Pravo na djelotvoran pravni lijek određen je zakonom i dostupan svim osobama čija su ljudska prava prekršena (članak 21.9.
Akti na koje se podnosi pravni lijek moraju biti utemeljeni na zakonu (čl. 19. st. 1. čl. 115. st. 3 Ustava).
Rješenje bez obrazloženja, rješenje koje ne sadrži ni utvrđene činjenice, ni pravne propise, koje ne sadrži razloge zbog kojih nije uvaženo pravo stranke na pravni lijek, nije valjano rješenje.
Prema međunarodnom i europskom sudu o ljudskim pravima, države potpisnice Konvencija dužne su svakom čovjeku osigurati pravo na pristup sudu ili tijelu alternativnog rješavanja sporova te pravo na pravni lijek u slučaju kršenja njegovih prava. To je pravo na pristup pravosuđu.
U najširem smislu načelo zakonitosti je zahtjev da pravni akti (sudska rješenja) budu usklađeni sa zakonom. To je osnov „vladavine prava“.
Načelo zakonitosti ima dva aspekta. Formalnu, koji nalaže da pravi akt bude donesen od strane organa koji je višim pravnim aktom određen kao nadležan, te da bude donesen po postupku i u formi koji su također određeni višim aktom i – materijalnu zakonitost koja nalaže da niži pravni akt bude sadržajno usklađen s višim. U slučaju da nije ispunjen koji od ovih uvjeta, niži pravni akt je nezakonit – formalno ili materijalno.
Zakonitost općih pravnih akata ispituju i kontroliraju ustavni sudovi, dok se zakonitost individualnih pravnih akata štiti putem pravnih lijekova.
Kako se vidi iz gornjih rješenja, uspoređujući izgled i sadržaj istih sa važećim Zakonom, Sudskim poslovnikom, Ustavom, Konvencijom, očigledna su odstupanja od Zakona i Ustava. Ministarstvo pravosuđa, Županijsko državno odvjetništvo, USKOK, prikrivanjem nezakonitog postupanja sudaca, direktno sudjeluju u činjenju štete strankama u postupku, i neposredno podržavaju bezakonje i sumrak u pravosuđu.
Uz napomenu, da u trenutku nadopisanog sudskog rješenja, koje je dostavljeno strankama 18.03.2004. godine, jedna od stranaka već dvije godine nije postojala, na rješenju i nadalje stoje svi nedostaci; datum rješenja na kojem se navodno temelji donešeno rješenje (25. travnja), bez adrese stranke u postupku, i bez adresata u dostavnoj naredbi. Prema Sudskom Poslovniku, i Zakonu o sudovima, nezakonito Rješenje, po službenoj dužnosti dužan je ukinuti sud koji ga je i donio.
vezani članci;
Autor; F.S.
