Datum objave; 30. kolovoz 2015./Piše: Nada Landeka
Hrvati su već nekoliko godina unazad svjesni da u Hrvatskoj vlada paralelni financijski sustav. Nemilosrdan i ubojit. Svakodnevno, iz brojnih gradova RH pristižu vijesti o samoubojicama, o ljudima koji su izgubili snagu, izgubili vjeru u pravnu državu, vjeru u zaštitu njihovih ustavnih prava, o ljudima s dužničkom omčom oko vrata.
Uvijek se u takvim situacijama postavlja pitanje tko je odgovoran, i tko je kriv za izgubljene živote
Ukoliko Država nije osigurala djelotvorne osigurače zaštite ljudskih života, tada je najvećim dijelom odgovorna Država i oni koji ju vode.
Tijekom 2010 i 2011 godine u medijima je odzvanjala afera s kreditnim uredima. Dok ista nije izbila u javnost, i dok mediji o njoj nisu otvoreno i javno progovorili, nije bilo nade za zaštitu žrtava tih kreditnih ureda. Istovremeno, kriminal koji se nad tim ljudima i njihovom imovinom provodio, bio je žestok. Borba Davida protiv golijata. Neupućenim ljudima mogućnost zaduživanja u kreditnim uredima, u austrijskim zadrugama, u uredima gdje im nisu provjeravali „krvnu sliku“ izgledalo je vrlo primamljivo. Nisu mogli ni sanjati da takvi uredi ne samo da nisu provjeravani od strane institucija koje su bile dužni provoditi nadzor, već još šokantnije, da postoje ozbiljne sumnje da su ti nelegalni kreditni uredi i nelegalne RBA austrijske zadruge i druge kreditne ustanove koje su na području RH poslovale bez potrebnih dozvola i kontrole, preko svojih plasmana prale novac opljačkan pretvorbom i privatizacijom, a i nakon okončanog rata sustavno isisavan iz Hrvatske. Još se uvijek provjerava, ali mnogi neslužbeno tvrde da su upravo Hrvati inicirali osnivanje tih ureda i financiranje Hrvata putem RBA zadruga i drugih malih i nepoznatih banaka s područja Austrije. Iako se kontrola može jednostavno i transparentno obaviti, do sada još uvijek, evo već nekoliko godina, pravog odgovora na brojna pitanja nema.
Zašto nema odgovora?
Hrvatska se u poraću smatra oazom za domaće i uvezene kriminalce. Kriminalni kraci dijele se i razmnožavaju brzinom kakvom se razmnožavaju i gljive. Spore tog kriminala sežu u najdublje dijelove financijskog poslovanja, gospodarstva, i u džepove građana. Uništili su sve što se uništiti dalo, i još uvijek drže čvrstim stiskom građane oko vrata.
Zbog takve teško podnošljive situacije HAZUD – Hrvatska akademska zajednica domovine i dijaspore, zajedno sa još nekoliko udruga s područja Hrvatske podnijeli su krajem 2014 godine Ustavnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za obustavu ovrha i deložacije i za jedinstvenom odlukom o ukidanju nezakonitih ugovora i akata.
Takav prijedlog temeljio se na otkriću da su svi takvi ugovori, javnobilježnički akti sklopljeni i ovjereni na nezakonit način (nisu poštovani domaći ni međunarodni propisi), dok su institucije koje su davale zajmove i kredite zapravo bili „padobranci“ na domaćem financijskom tržištu. Nelegalno i bez ikakvih prijava i dozvola za te financijske plasmane, nelegalne tvrtke i posrednici isplaćivali su zajmove, a zauzvrat halapljivo gutali nekretnine, poslovne prostore, domove Hrvata, i dobrim dijelom i hrvatskih branitelja.
Sporni ugovori o kreditu sklopljeni su na području Republike Hrvatske, dok su potpisnici tih ugovora, kao davatelji kredita zadruge, štedionice, i trgovačka društva registrirana u Austriji, Mađarskoj, Češkoj i drugim europskim zemljama.
Pojedina trgovačka društva obavljala su djelatnost kreditnih institucija i kreditnih ureda na području Republike Hrvatske, registrirani kao d.o.o., u čijoj djelatnosti je opisano „kreditiranje, hipotekarni krediti i poslovanje s nekretninama“, iako su ta društva registrirana sa samo 20.000,00 kn temeljenog kapitala. Ista su poslovala i sklapali ugovore o kreditima, bez potrebnih dozvola za financijsko poslovanje, za posredovanje s kreditima (kreditni uredi) ili nekretninama (agencije) propisanih Zakonima RH, što nije sukladno sa važećim Zakonima i Ustavom RH, niti sa Europskom Konvencijom o ljudskim pravima.
Ugovori o kreditu sklopljeni sa brojnim „kreditnim uredima i štedionicama“ potpisivani su na javnim mjestima, u kafićima, ili u hodnicima javnih bilježnika dok potpisnik (strani državljanin ili strana pravna osoba) uopće nisu bili prisutni kod javnih bilježnika prilikom potpisivanja akata u javnobilježničkim uredima.
Svi ovi nelegalni postupci legalizirani su činjenicom da tijela zadužena za nadzor i sankcioniranje sivog financijskog tržišta i pranja novca, nisu do danas učinili ništa da bi isto spriječili, već upravo suprotno, svim snagama trude se dokazati nedokazivo, kako je takvo poslovanje prihvatljivo i legalno čime, umjesto ozbiljnim investitorima i ulagačima, šalju poruku kriminalcima i otimačima; „Dođite u Hrvatsku, ovdje vam je zajamčeno nekažnjeno i nelegalno poslovanje!“
Nedavno se zbog takve situacije ubio branitelj iz Kaštela, no nije jedini, a vjerovatno niti posljednji branitelj koji se odlučio na taj tužan i tragičan potez
Preminuli branitelj svojom smrću na žalost nije riješio problem, ali je ukazao na dramatičnu činjenicu da Hrvati učestalo moraju dokazivati institucijama nešto – što je zapravo njihova dužnost i zbog čega oni postoje.
Potpuno pogrešno institucije nastupaju kao da su one bitne i nezamjenjive građanima Hrvatske, a upravo je suprotno, bez građana koji pune državni proračun na koje su te institucije „uštekane“ one ne bi funkcionirale. No to očigledno njima nije dovoljno dobar razlog da pokažu malo više sućuti prema žrtvama njihovog vlastitog nerada i nemara.
Nepojmljivo je da u državi koja sebe naziva „pravnom“ , u državi u kojoj se pozivaju na Ustav i zakone, na pravomoćne sudske odluke, zapravo se svakodnevno događa da sve te odredbe ne predstavljaju ništa svima onima koji su se postavili „iznad zakona“ i koji su očigledno gospodari Hrvatske. U suprotnom, nezakoniti ugovori o kreditima i javnobilježnički akti sklopljeni sa pravnim i fizičkim osobama na području Republike Hrvatske, koji nisu sklopljeni u okviru zakona, ne bi smjeli proizvoditi nikakve pravne učinke. Nadležne institucije, pa i sama Vlada RH, iste bi morala odlukom ukinuti i to vlastitom inicijativom, a ne nikakvim posebnim uvjeravanjima, jer je njihova dužnost štititi zakon i Ustav RH.
Iako je do sada gotovo potpuno razotkriveno bezakonje, i suprotnost istih svim domaćim i međunarodnim zakonima o financijskom i deviznom poslovanju, ipak se na temelju takvih nezakonitih ugovora i akata pokreću ovršni postupci pred hrvatskim sudovima, deložiraju se građani, blokiraju im se žiro računi, otima im se jedini dom i sva druga imovina.
Ne samo da institucije zadužene za nadzor takvog nelegalnog i kriminalnog poslovanja još uvijek, i nakon nekoliko godina od kad su im predane prve kaznene prijave, nisu izvršile nadzor i dale izvješće o tome, već nisu odgovorile niti na poziv predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović koja ih je javno pozvala da u što kraćem vremenskom (a i zakonom propisanom roku od 30 dana) očituju se o navodima oštećenih koji su se predsjednici obratili za pomoć. Isto tako, nisu se te institucije do sada očitovale ni na jednu kaznenu prijavu predanu u USKOK, DORH, mjesna ODO-a. Čemu onda služi Zakon o kaznenom postupku, i Zakon o odvjetništvu kojim su jasno propisani rokovi u kojima bi insitucije morale provesti istragu, uputiti podnositelja prijave o učinjenom, a nakon čega se provodi ili kazneni postupak po službenoj dužnosti ili se prijavitelji upućuju da postupak nastave sami po Optužnom prijedlogu kao oštećenici. Nečinjenjem ničeg – građani su dodatno oštećeni, jer državni službenici nisu svoj posao odradili u zakonom propisanom roku, niti je građanima omogućeno da se obrane i zaštite sami kao alternativnom opcijom.
Služe li te institucije onda građanima, ili nekom trećem?
Građani su prepušteni kriminalnoj stihiji koja ih je proteklih godina ogulila do gole kože, a iz cjelokupnog slučaja očigledno je da institucije ne poštuju ne samo svoju vlastitu dužnost, kao niti dužnost svakog građanina da prijavi kriminal o kojem ima saznanja, već ne poštuju niti institut predsjednice RH, koja možda nema direktne ovlasti utjecaja na te institucije, ali itekako ima moralnu i građansku obvezu zaštititi građana od kriminala pozivanjem institucija da odrade sve one radnje za koje su zadužene.
Ovakvo postupanje, ili bolje rečeno nepostupanje institucija KOJE NE RADE SVOJ POSAO, predstavljaju direktnu povredu ljudskih prava, apsolutnu pravnu i ustavnu nezaštićenost građana Republike Hrvatske u kojoj paralelni sustav financiranja odnosno lihvarenja građana doslovno cvjeta.
Ovršenike/blokirane građane bacilo se na koljena, oduzelo im se dostojanstvo, dom, pravo na život!
Otimanje nacionalnog blaga i kolonizacija Hrvatske putem rasprodaje nekretnina na području RH postao je glavni biznis stranih pravnih i fizičkih osoba koje iste stječu u ovršnim postupcima, kao ovrhovoditelji, i to mahom temeljem nezakonitih i neustavnih ugovora o kreditu i javnobilježničkih akata. Istovremeno im je ista ta naša neučinkovita vlast omogućila da nekretnine stječu bez plaćanja poreza na nekretnine i bez plaćanja poreza na dobit, što predstavlja apsolutnu diskriminaciju građana RH u odnosu na otimače iz inozemstva. Za iste stvari građani RH odavno već bi sjedili u zatvorskim ćelijama služeći kaznu zbog utaje poreza.
Takvim postupanjem direktno se rasprodaje hrvatsko blago i imovina hrvatskih građana, dok stranci stječu hrvatske nekretnine bez ikakvog poštivanja zakonom propisanih procedura.
Šokira činjenica, što ne samo da te strane pravne i fizičke osobe nisu spriječene u činjenju kriminala, već upravo suprotno, potaknute su u svojem nezakonitom postupanju od Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke, pa i gruntovnica širom zemlje a što dokazuje slijedeće;
Strane pravne osobe iz Austrije, pa i strane fizičke osobe u Hrvatskoj su od Ministarstva financije dobile na upotrebu i u svrhu identifikacije i uknjižbe privremeni OIB, kako bi, iako nemaju registriranu podružnicu na području Republike Hrvatske, mogle se upisati kao vlasnici nekretnina stečenih u ovršnim postupcima u zemljišnim knjigama.
Kako je moguće, da jedno od vodećih državnih tijela zaduženih za kontrolu toka novca, zapravo pogoduje stranim pravnim i fizičkim osobama, omogućujući im da posluju pomoću privremenog OIB-a, i koje se na području Hrvatske ponašaju kao da se radi o legalnim institucijama?
Slučaj Općinskog suda u Ivanić Gradu, uz sve navedeno, dodatno šokira i dokazuje izrečene tvrdnje. Naime, na jednoj od nekretnina koje su se našle u ovršnom postupku kao predmet ovrhe, uknjižba prava vlasništva u korist strane fizičke osobe izvršeno je temeljem Rodnog lista koje je izdao Matični ured Medvešćak u Zagrebu, što je nepojmljivo. Zakon vrlo jasno i precizno propisuje kako, temeljem kojih dokumenata i na koji način se može izvršiti uknjižba u zemljišnim knjigama, iz čega je vidljivo da ispravna dokumentacija predstavlja Ugovor o kupoprodaji, Ugovor o kreditu ili zajmu sklopljen prema važećim zakonima zemlje u kojoj je sklopljen ili Rješenja nekog državnog tijela, te kao dodatno i obvezno fotokopija osobne iskaznice, fotokopija putovnice (ako nije osobna iskaznica), i domovnica, odnosno drugi dokaz o državljanstvu. Bez tih dokumenata ne može se izvršiti uknjižba, a neka isto pokuša bilo koji Hrvat, uknjižba će mu biti odbijena.
Kako je onda moguće da suprotno načelu reciprociteta, strana pravna osoba već godinama može se ipak uknjižiti u zemljišnim knjigama i to bez regisrirane podružnice u Hrvatskoj kojom bi njihovo poslovanje na području RH bilo legalno, a fizička strana osoba na temelju rodnog lista koje mu je Bog zna kakvim kanalima ili vezama izdao matični ured Medvešćak?
Na upit, referenti Gruntovnice Općinskog suda u Ivanić Gradu šutjeli su, dok u Matičnom uredu Medvešćak nisu znali dati odgovor, opravdavajući se da je to zastarjeli podatak s obzirom da se podaci čuvaju „samo dvije godine“.
Što propisuje Zakon u Republici Hrvatskoj?
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00) u članku 356. stavak 1. određuje: “Strane fizičke i pravne osobe mogu, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati na temelju nasljeđivanja vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske”. U članku 356. stavak 2. navedenog Zakona propisano je: “Strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa Republike Hrvatske, ako zakonom nije drukčije određeno”. Sukladno članku 356. stavak 2. navedenog Zakona strana fizička ili pravna osoba koja želi steći pravo vlasništva na nekretnini u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog posla “inter vivos” treba ishoditi prethodnu suglasnost koju je ovlašten dati Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske. S time u svezi stranka može pokrenuti postupak za dobivanje suglasnosti, osobno ili putem punomoćnika, podnošenjem zahtjeva na hrvatskom jeziku koji se dostavlja izravno Ministarstvu vanjskih poslova, Odjel za konzularne poslove, Medulićeva 34, 10000 Zagreb, (niti jedan sud u RH nije zatražio odobrenje nadležnog ministarstva za uknjižbu prava vlasništva stranih fizičkih i pravnih osoba koji se temelje na ovršnim postupcima)
Kako su gruntovnice širom Hrvatske uopće mogle izvršiti uknjižbu na temelju takvih Ugovora i javnobilježničkih akata sklopljenih sa strancima, iako nemaju „nadovjeru“, Apostille, pa nisu „legalizirani“ na području RH zbog čega ne predstavljaju valjane isprave za pokretanje ovršnog postupka i uknjižbu prava vlasništva? Uz sve navedeno Ustavni sud Republike Hrvatske i nadalje šuti?
Ustavni sud Republike Hrvatske i Vlada Republike Hrvatske višekratno se oglušila na vapaj ovršenika koji su zatražili ustavno-zakonsku zaštitu od nadležnih tijela, iz razloga jer ugovori koji nisu u okviru Zakona i Ustava niti nemaju pravnu snagu i ništavni su ex tunc, tj. od dana sklapanja, a podredno s tim ništavne su i sve radnje načinjene u vezi s takvim ugovorima i javnobilježničkim aktima. Međutim, Ustavni sud RH na prijedlog za ocjenu suglasnosti takvih akata sa Ustavom RH, proglasio se nenadležnim prebacujući lopticu sa sebe na općinske sudove kao mjesno nadležne za postupanje.
Oštećenici pak smatraju ove ugovore i javnobilježničke akte u cijelosti neustavnima zbog nesukladnosti sa Zakonom o kreditnim institucijama “Narodne novine”, broj 117/08., 74/09., 153/09., 108/12. i 54/13, sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju, NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, sa Zakonom o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu (Sl. l. SFRJ, br. 6/73) koji je u pravni poredak Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu (Nar. nov., br. 53/91.), Zakonom o deviznom poslovanju, Zakonom o javnom bilježništvu.
Europska Konvencija o ljudskim pravima, koje je i Republika Hrvatska potpisnica, i koja je iznad Ustava RH propisuje; „Ugovor je NIŠTAVAN ako nema PRAVNI TEMELJ u domaćem pravu“?
Članak 51. i čl. 52. Europske Konvencije o ljudskim pravima propisuju; “(1) Svaka ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu. (2) Osnova je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.
Članak 52. Konvencije; “Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništav.”
Članak 5. Ustava RH isto tako propisuje: „U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske“ , dok iz članka 19. Ustava RH jasno i nedvojbeno proizlazi; „Svi akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.“
Provedbom nezakonitih i nelegalnih akata, iseljavanjem građana iz njihovih domova bez da građani imaju potrebnu pravnu i ustavnu zaštitu u okvirima Zakona i Ustava Republike Hrvatske, direktno se krše ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom RH, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, Deklaracijom o pravima čovjeka, istovremeno počinitelji kaznenih djela koji i nisu građani RH, niti su pravne osobe s pravom poslovanja na području Republike Hrvatske ne samo da se izjednačuju sa građanima RH koji poštuju zakone i Ustav RH, nego je njihovo pravo i očigledno jače.
Šokira neujednačenost sudske prakse kakva je učestala u posljednje vrijeme pred hrvatskim sudovima. Ovršni zakon omogućio je temeljem odredbi čl. 65. OZ-a odgodu ovrhe. Ista se može prijedlogom zatražiti ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani tim člankom, između ostalog ako je podnešena tužba za stavljanje izvan snage javnobilježničkog akta, revizija, tužba za ništetnost, ili se po službenoj dužnosti vodi kazneni postupak protiv ovrhovoditelja.
U nekoliko sudskih postupaka prvostupanjski sudovi donijeli su Rješenje o odgodi tijekom 2015. godine kojima su odgodili naplatu novčanih tražbina na temelju pravomoćnih i ovršnih isprava (pravomoćnih presuda, ovršnog javnobilježničkog akta i dr.), čime su direktno onemogućili ovrhovoditelja da naplati svoju novčanu tražbinu na računima ovršenika, iako su istu dokazali pravomoćnim ispravama. Rješenja o odgodi na temelju odredbi čl. 65. OZ-a ovi sudovi donijeli su na neodređeni rok (više godina), sve do pravomoćnog okončanja poduzetih radnji na kojima se temelji odgoda ovrhe.
Istovremeno, niti jedan ovršni postupak u kojem se provode ovrhe na nekretninama, i na jedinom domu ovršenika nije odgođen. Leži li pravi razlog takvog postupanja sudova zapravo u višim nalozima, koji istovremeno dokazuju da sudstvo nije neovisno, ili kako i na koji način tumačiti takvu neujednačenost sudske prakse?
Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a i ovršnim zakonom propisano je da žalba na Rješenje o ovrsi ne odgađa izvršenje. Zapljena novčanih sredstava vrši se odmah po donošenju Rješenja o ovrsi, a zapljenjena sredstva stoje rezervirana na posebnom računu FINE. Istima ne raspolažu ni ovršenik ni ovrhovoditelj?? Zapravo, bolje upućenima je sasvim jasno da zapljenjenim sredstvima sve dok se ne prenesu na račun ovrhovoditelja raspolaže država. Stoga sudovi mahom donose gotovo odmah Rješenje o odgodi ovrhe na novčanim sredstvima, bez da ovrhvoditeljima uopće upute Prijedlog za odgodu ovrhe, (što su zakonom dužni).
Proizlazi da tamo gdje postoji interes države, tamo se odluke donose promptno
Suci svoje odluke obrazlažu vlastitom procjenom trpi li ovrhovoditelj štetu zbog odgode ovršnog postupka ili ne, odnosno procjenjuju da ovršenik provedbom ovrhe na novčanim tražbinama trpi štetu, pa istu odgađaju, ali ovršenik time ne raspolaže novcem. Nejasno je kako uopće sudac može procijeniti tko trpi veću štetu, i na koji način se ta šteta manifesitra, kao što je nejasno i po kojim se kriterijima donose Rješenja o odgodi u ovršnim postupcima na novčanim tražbinama a na nekretninama ne donose. Nameće li se u takvom postupanju sudova odgovor?
Naime, poznato je da u bankarskom i financijskom poslovanju nekretnine predstavljaju glavni bonitet financijskih institucija. Bankama se bonitet mjeri prema vrijednosti nekretnina koje posjeduju a na temelju kojih pribavljaju Pfandbrief – tj. kreditno pismo kojim se dalje zadužuju. Općenito, novčani tok ili rizik ili oba svojstva neke temeljne imovine prenosi se investitorima na tržištu kapitala izdavanjem obveznica čija obilježja u pogledu rizika i povrata na ulaganje proizlaze iz rizika i povrata temeljne imovine.
Ekonomski analitičari tumačeći Hrvatski zakon o sekuritizaciji pokazuje da se neto utjecaj na vanjski dug može kontrolirati. Štoviše, postoje scenariji koji na određeni način mogu dovesti do smanjenja vanjskoga duga. Takva se mogućnost može ostvariti zbog ugrađenog poticaja bankama da primitke od sekuritizacije (zaduženost temeljem pfandbriefa) iskoriste za vraćanje obveza prema inozemstvu, ili drugim rječima otetim nekretninama od ovršenika, kojima banke postaju vlasnici – država je omogućila vraćanje vanjskog duga Republike Hrvatske.
Dakle, očigledno je da se s jedne strane novčane ovrhe odgađaju iz razloga jer se novac „zamrzava“ na posebnim računima kojima ne raspolažu niti ovršenik, niti ovrhovoditelj, dok se ovrhe u pravilu, nikad ne odgađaju na nekretninama, koje predstavljaju jamstvo u kreditnim poslovima financijskih institucija, koje mahom kreditiraju i samu državu.
Srbija, Mađarska, Slovenija, Poljska, zabranile su odlukama najviših sudova u njihovoj zemlji rad i djelovanje takvim nelegalnim institucijama, a protiv počinitelja kaznenih djela koji kaznena djela čine kroz takve neustavne i nelegalne ugovore i akte podignute su optužnice.
U svhu pravovremene i adekvatne zaštitu svojih građana Ustavni sudovi ovih zemalja su ovršne postupke i već određene deložacije na temelju ovakvih nezakonitih akata, koji predstavljaju kazneno djelo, te direktnu povredu ljudskih prava i sloboda, i u neskladu su sa Zakonima i Ustavom tih zemalja obustavili.
U Republici Hrvatskoj građani su nezaštićeni, prema svemu sudeći zbog interesa vlasti i države, koju istovremeno ovršenici financiraju iz svojih ionako praznih džepova
Da Čačić odlično „farba“ to već odavno znaju djelatnici Coning grupe a i građani Republike Hrvatske. Po zanimanju je arhitekt i od mladosti mu je uvijek išlo crtanje. Tijekom 12-mjesečnog boravka u kaznionici u Valturi dobio je priliku tehničko crtanje unaprijediti u slikanje s akrilom i uljem.
