Vinko Vice Ostojić : "Meni će biti najveća čast i najuzvišeniji cilj mog života umrijeti za moju ispaćenu Hrvatsku kao pošten katolik i častan Hrvat. " | Hazud.hr

Vinko Vice Ostojić : "Meni će biti najveća čast i najuzvišeniji cilj mog života umrijeti za moju ispaćenu Hrvatsku kao pošten katolik i častan Hrvat. " | Hazud.hr:



Vinko Vice Ostojić : “Meni će biti najveća čast i najuzvišeniji cilj mog života umrijeti za moju ispaćenu Hrvatsku kao pošten katolik i častan Hrvat. “

OBJAVIO: NADA LANDEKA | DATUM OBJAVE: 16/12/2018

Vinko Vice Ostojić rođen je 30. srpnja 1924. godine u selu Bijakovićima kod Međugorja u skromnoj i radišnoj obitelji.  Tu je stekao i prve rodoljubne zasade, koje će ga pratiti tijekom cijelog života. Njegov je otac Petar Ostojić bio povjerenik HSS-a Stjepana Radića, pa je Vinko već u najranijoj dobi bio svjedokom nasilja koje je njegov otac trpio od srbijanskih žandara, a i sam je prvi puta bio istučen s nepunih jedanaest godina radi raspačavanja prohrvatskih letaka.



Odgojen na političkoj misli Oca Domovine dr. Ante Starčevića te braće Antuna i Stjepana Radića, rano je spoznao svo bogatstvo i dubinu znamena Moja Hrvatska Domovina, koju je u srcu pohranio kao svoju najveću ovozemnu vrjednotu.



Progonjen i izbacivan iz škole Vinko je, kao i velika većina hrvatskog naroda, pad fašističkog velikosrpskog režima prihvatio s oduševljenjem što akademik Dušan Bilanđić opisuje: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda.“



A kardinal Alojzije Stepinac na suđenju u Zagrebu izjavljuje: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za vlastitu državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda. Štoviše, kardinal Stepinac već je u travnju 1941. služio u zagrebačkoj Katedrali svečanu misu Te Deum laudamus za NDH što je pred kraj života priznao i Tito. Osim toga naredio je da se dana 4. svibnja 1941. u svim župnim crkvama služi Te Deum. Predsjednik Dr. Franjo Tuđman u nizu izlaganja siječnja i veljače 1994. godine  na Predsjedništvu HDZ-a, pred sabornicima HDZ-a i nizom najviših dužnosnika izjavljuje: Gospodo, budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i bili smo oslonjeni i morali smo biti oslonjeni na elemente hrvatstva koji su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskog naroda. Htjeli mi to ili ne, to je bila većina hrvatskog naroda i bez tog elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku.  (Vladimir Šeks: Državni udar knjiga I. str. 383).  Nije jasno zašto su ti stavovi Predsjednika Republike, kog se rado „častilo“  da je diktator i autokrat, odmah zaboravljeni, svakako ih nismo više čuli iz ustiju njegovih najbližih suradnika.



Nesumnjiva je činjenica da je blagotvorna vijest imamo hrvatsku državu  prohujala brdom i dolom Lijepe Naše pa tako i Bijakovićima odakle je jato mladih sokolova učas poletjelo u obranu domovine.



Vinko Vice Ostojić u svojoj knjizi kaže: ” Nakon proglašenja i uspostave NDH 1941. godine,  prijavio sam se u Mostaru s još 30-tak mladića iz Bijakovića u hrvatske  postrojbe.                               



Zahvaljujući odluci Rafaela Bobana, još uvijek sam na životu i u visokoj starosnoj dobi. Naime, Boban, kada me dobro pogledao, nije me htio primiti i unovačiti u hrvatske postrojbe rekavši mi „Ti si, mladiću, još mlad a k tome i  niskog rasta, ti pričekaj još koju godinicu!“



Sve što hrvatski diše bilo je u nacionalnom zanosu i tako se i Vinko, srednjeg rasta, prirodno nasmijanog lica, vesela srca i čiste duše, našao postrojen pod svojim grbom i trobojnicom.



Ima li što časnije nego li braniti svoju domovinu?



Bio je u školi, a zatim i pripadnik ustaških postrojbi, pa je  kao član tzv. Željezničke bojne prošao prve okršaje i pobjede. U povlačenju prema Bleiburgu kod Dravograda izbjegao je partizansko uhićenje i kroz slovenske i hrvatske šume uspio se vratit u Zagreb. I tu se opet pokazuje da Vicino rodoljublje nije tamo negdje duboko sakriveno, nego on odmah nastoji pomoći bližnjima i to sredinom 1945. u vrijeme najgorih mnoštvenih ubijanja.



Autor bilježi: Bio sam u civilu i nisam mogao mirovati. Odmah sam nastojao nešto učiniti za ove ranjave, ispaćene Hrvate koji su dolazili s Križnog puta. Nagovorio sam neke žene da zajednički pođemo do logora na Kanalu i usput ponesemo nešto hrane.  Čim smo došli do ograde  dođoše do nas dva partizana te mi narediše da pođem s njima u partizansku komandu grada. U ispitivanjima, onako jadan i bolestan i na moje inzistiranje da nisam bio vojnik nego đak/učenik pošalju me u logor Prečko. Postalo je jasno da ću se trebat snalazit i borit i da tek sada počinje moj pravi Križni put.  Kraj navoda.  Bos, bez odjeće, bez hrane, stalno vrijeđan i tučen prolaze Križevci, Bjelovar, Voćin sve do Požege i logora Glotež.



Autor u knjizi navodi velik broj podataka, događaja, imena i prosudbi, pa knjiga ima vrijednost svjedočanstva sudionika događanja, te predstavlja povijesni izvor čija se vjerodostojnost može provjeravati u drugoj povijesnoj građi, kaže prof. dr. Josip Jurčević. Vice Vinko Ostojić iscrpno i u pojedinostima opisuje život i umiranje u logoru Glotež, kao i kasnije u zatvorima u Kragujevcu, Mostaru i Zenici. Začuđujuć je broj i opis njegovih sudrugova zatvorenika kojima kazuje imena i prezimena, ali i saznanja o njima samima. Tako daje i poimenični popis 21  u Požegi ubijenog Hrvata, uglavnom rodom  iz svog kraja, tog nevelikog dijela Hercegovine. Rijetki pojedinci bi se slomili pod nasiljem, bijedom svoje obitelji i stalnim ocrnjivanjem svega hrvatskoga i pretvorili se u suradnike nove vlasti, no isto tako Vice pamti i bilježi prave i nepokolebljive junačine i tako ovjekovječuje njihovu hrabrost i ime.



Od uvjeta u logoru Glotež u Požegi navest ćemo samo autorov opis ishrane: Hrana u logoru ne može se nazvati hranom. Bili smo toliko gladni i iscrpljeni da smo oglodali svu travu u logoru. Kazani su bili visoki pa se nije moglo ništa iz njih dohvatiti nego su stavljali ljestve pa bi se dogodilo da su u tom guranju neki upali u vrelu vodu. U toj vreloj vodi bila je samo krumpirova oljupina pa su mnogi oboljeli od dizenterije i brzo umirali. Umiralo je dnevno na stotine logoraša, koje su bacali na kamione, često samo lopatama i istresali ih u obližnje jame. To su zločini koji vape do neba za pravdom i istinom…Autor se dalje pita i prosvjeduje, navodimo:  “Zašto se o komunističkim zločinima  i svemu tome šuti, gdje su još uvijek živi svjedoci, gdje je arhivska građa?                                                     



U prvim godinama hrvatske demokracije osnovana je državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava… Pokušao sam razgovarati, kaže Vinko,  s tim „velikim“ Hrvatima o hrvatskim stradanjima, ali oni su me napola ili nikako saslušali. Odmahivali su glavom ili nerazumljivo odgovarali kao da se to njih ne tiče. To je velik nehaj, a sjedili su i danas sjede na državnim jaslama. ”



To prešućivanje ne bi trebalo shvatiti doslovno jer objavljen je niz vrijednih radova. Svakako se  treba odnosit na hrvatsku vlast koja više-manje, od 1945. pa i dan danas, uporno izbjegava potpunije  istražiti hrvatski holokaust za koji  nije nitko ni optužen ni kažnjen, kako je taj najveći pokolj civila i zarobljenika u poraću II. svj. rata nazvao velik rodoljub i sjajan kroničar Ivan John Prcela.



Najmračnije udbaško nasilje



Autor je prošao kroz kazamate Zagreba, Kragujevca, Požarevca, Foče, Sarajeva i Zenice u kojima je proboravio punih 14 godina uz najteža mučenja, koja bi za većinu bila smrtonosna, ali ne i za junaka iz Bijakovića, Vinka Vicu Ostojića. On jasno i bez ustezanja, opisuje torture, počev  od redovitih batinanja gdje mu je odmah pri privođenju u zagrebačku policiju izbijeno sedam zuba i slomljeno šest rebara, do vješanja na motku koja mu je provučena ispod svezanih ruku i nogu tako da glava visi dolje a šake i tabani gledaju gore, i onda ih se batina željeznim predmetima. Ledene vlažne samice, mračare, često pod vodom, bez i jedne daske ili deke, s malo kaše kao hrana, bila je njegova tako rekuć svakodnevica uz stalna ispitivanja i mučenja. Vođen je na strjeljanje i upozorio vojnika koji mu je šmajserom pucao iznad glave kako da ispravno gađa, stavljan mu je pištolj u usta pa je poručio udbašu ajde pucaj već jednom da se više ne mučimo ni ti ni ja.



Prva presuda



Prva presuda u Kragujevcu glasi na četiri godine zatvora zbog tako zvane neprijateljske propagande i  raspačavanja letaka. Slijedi povratak u Zagreb, ali nakon dvije godine ponovno zatvor ovog puta u Mostaru u zloglasnoj Ćelovini. Zahvaljujući ugledu Vicinog oca Petra i na zagovor Joze Jerkića, oca komunističkog ministra Ive Jerkića,  bude otpušten, no po dolasku u Zagreb odmah je uhapšen i upućen kao na dosluženje vojnog roka.



Vicino je političko uvjerenje bilo jasno i argumentirano. Navodimo: Tito je sa svojim partizanima počinio nad Hrvatima neviđene zločine i genocid kakav suvremena povijest ne pamti. Ne samo što je „zaslužan“ za ubojstvo stotine tisuća Hrvata, on je time uništio demografski ustroj Hrvata za nekoliko stoljeća. Da nije bilo ovog genocida nad Hrvatima, danas bi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini  bilo najmanje 8 milijuna Hrvata…!



“Sve sam to promatrao, grozio se i sve teže shvaćao toliku mržnju tih hrvatskih komunista, koji su govorili da su se borili za hrvatsku državu, a postali su najveći ubojice svog naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti. Bili su orijentirani projugoslavenski i borili su se za veliku Srbiju i Staljina. … Oni nisu bili državotvorni Hrvati niti su imali predodžbu o jednoj suverenoj, slobodnoj hrvatskoj državi. Pod izlikom borbe protiv fašizma rušili su svoju vlastitu Domovinu, međunarodno priznatu Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je 10. travnja 1941. iz dugogodišnjeg sužanjstva uskrsnula u svojim povijesnim granicama iz vremena najvećih hrvatskih velikana, hrvatskih kraljeva. ”



Između dviju zatvorskih kazni Vinko se nije povlačio, nego bi se odmah povezao s istomišljenicima, među ostalim i s dr. Brankom Jelićem u inozemstvu. Tako je od 1953. do  1956. kao  trgovački putnik putovao poslovno zemljom, osnivao hrvatske trojke i raznosio letke čiji tekstovi su djelovali u nacionalnom duhu, tražili jedinstvo Hrvata, najavljivali političke promjene i potrebu rušenja komunističke vlasti. Uspio je ostvariti i prvu grupnu posjetu nakon rata grobu dr. Ante Starčevića, za što je osuđen na godinu dana zatvora. Zasniva sretan brak s Ljubicom Galić i uskoro im se rodi kćer Jadranka, velika radost i životna podrška i dan danas svome ocu Vinku, čvrsta i nepokolebiva,  čemu bi Jadranka znala dometnuti da su to geni njenog oca! Vinko i supruga mu Ljubica, koja je svo vrijeme stameno podržavala svog muža,  prije par godina u Zagrebu su proslavili svoj zlatni pir.



Vinkova živa promičbena djelatnost nije promakla Udbi. Uhapšen je 20. kolovoza 1956. na  Jelačićevom trga nakon povratka s mise u Katedrali. Odveden je u u policiju gdje su mu odmah izbijeni zubi i slomljena rebra. Teško ranjeni Vinko svjedoči:



“Molim Boga za pomoć i  preporučim se Duhu Svetome da me pamet i razum ne napuste. Slijedi već poznato mučenje sa svezanim rukama i nogama, najteže upravo na dan  29. kolovoza kada se rodila naša kćer Jadranka. Isti dan su udbaši otišli mojoj ženi Ljubici i rekli da sam se objesio u zatvoru, na što im  je odgovorila  da me dobro pozna i da ja takvo što sigurno ne ću učiniti.  Udba ju je htjela ubiti na porodu i samo dolazak dr. Bilića spasio joj je život. “.



Nakon prebacivanja u Sarajevo slijedi dotad najteža i najokrutnija istraga s cijelim arsenalom mučenja. Jednog dana baš u tu  istražnu sobu dođe s velikom pratnjom zloglasni Aleksandar Ranković. O tom susretu autor piše, navodimo:



“Ja jedva stojim uza zid. Pao sam na 50 kilograma težine, a nekad bijela košulja pocrnila je od krvi. U detalje su Rankoviću referirali o organizaciji Hrv. oslobodilačkog pokreta i kada su nam se pogledi susreli izustio mi je gadnu psovku i prosiktao: Kako je moguće da nismo svu tu bandu prije pobili?”



Nešto slično mislim da smo čuli nedavno i u Hrvatskom Saboru od strane zastupnika Stazića. Vice bilježi: Ništa nisam priznavao, a na pitanje kako mi je,  ja bih znao dobaciti da mi je bolje nego njima. Ja nosim u srcu ljubav za domovinu, a vi znate samo za mržnju, mučenje i smrt. Na suđenju mi je donesena  presuda na osam godina u KPD Zenica,  jednom od najzloglasnijih    zatvora   u zemlji.                                                                                                                                                                                                                                       Nakon izdržane kazne, a prije otpusta iz zatvora Vice je primio od dežurnog udbaša otvorenu prijetnju, navodimo: “Mi smo Ostojiću odlučili da te više ne progonimo. Mi imamo za tebe jednostavno rješenje:  kad se ne budeš  niti nadao natjerat ćemo na tebe auto i tebe više neće biti. I znaj dobro, za tebe neće nitko odgovarati. Ti ćeš brzo pasti u zaborav. ”



Vice je dobro razumio prijetnju i odlučio se na bijeg u inozemstvo. I na kraju, Vinko ništa nije priznavao, nikoga nije odao i sačuvao je čistu savjest i dušu.



Nakon još jedne prijetnje smrću, Vice je udbašu odgovorio, navodimo: “Meni će biti najveća čast i najuzvišeniji cilj mog života: umrijeti za moju ispaćenu Hrvatsku kao pošten katolik i častan Hrvat. ”



(Nikola Hrvatin Debelić)

Rudi Tomić: Za razliku od duhovne lijenosti, domoljubna lijenost Hrvata nije smrtni grijeh, ali ima smrtonosne posljedice | Hazud.hr

Rudi Tomić: Za razliku od duhovne lijenosti, domoljubna lijenost Hrvata nije smrtni grijeh, ali ima smrtonosne posljedice | Hazud.hr:

Rudi Tomić: Za razliku od duhovne lijenosti, domoljubna lijenost Hrvata nije smrtni grijeh, ali ima smrtonosne posljedice

OBJAVIO: NADA LANDEKA | DATUM OBJAVE: 23/07/2019

Piše: Rudi Tomić

         Lijenost i  malodušnost uzroci su što toliko ljudi, premda ih je priroda već odavno  oslobodila tuđeg vodstva, ipak rado doživotno ostaju nedorasli i što je drugima tako lako da im se nametnu  kao staratelji (Emanuel Kent)

Lijenosti se skrivaju, zbog sramote, u drugim slabostima od kojih je najpoznatija – odgađanje. Lijeni ljudi neće priznati da su lijeni nego traže izgovor u odgađanju i u odugovlačenju.

Lijenost nije samo razvidna u osobnom pogledu: ljenčarenje, nerad, danguba, ili ”nesposobnost” za inu učinkovitost, nego lijenost i tromost slove kao jedan od Sedam smrtnih grijeha. Lijenost, koja je za neke ljude stil življenja, svima nama predstavlja izazov. No, Biblija jasno kaže da je lijenost grijeh, i to smrtni grijeh, i to zato što je Bog odlučio da ljudi rade. ”Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute i budi mudar” (izreka 6:6)  Sv. Pavao je rekao: ”Ako netko neće raditi, neka i ne jede.”

Duhovna lijenost

Biblija mnogo govori o lijenosti. Izreke su posebice pune mudrosti o lijenosti i upozorenja lijenoj osobi. Izreke nam kažu da lijena osoba mrzi rad: ”Ljenčinu ubija želja njegova, jer mu ruke bježe od posla” (21:25); voli san: ”Kao što se vrata okreću na stožerima svojim, tako i lijenčina na postelji svojoj” (26:14); daje izgovore: ”Lijenčina veli: ‘Zvijer je na putu, i lav je na ulicama” (26:13); krati vrijeme i energiju: ”Tko je nemaran u svom poslu, brat je onomu koji rasipa” (18:9).

Izreke nam također kažu što će se na kraju dogoditi s lijenima: Lijena osoba postat će slugom (ili dužnikom): ”Marljiva ruka vlada, a nemarna vodi u podložnost” (12:24); budućnost mu je mračna: ”Lijenčina niti ore niti sije: u doba žetve on traži i ništa nema” (20:4); može osiromašiti: ‘‘Uzaludna je želja lijenčine, a ispunit će se želja marljivih” (13:4 KJV).

Spašeni – po vjeri.  To ne dolazi od vas; to je dar Božji. ”To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao” (Ef. 2:8-9).  No, vjernik može postati besposlen ako u zabludi vjeruje da Bog ne očekuje ploda od preobraženog života. ”Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Isusu Kristu radi djela ljubavi koja Boga  unaprijed  priprema  da u njemu živimo” (Ef. 2:10). ”Kršćani nisu spašeni djelima, ali ipak pokazuju svoju vjeru djelima” (Jak 2:18). Vjera bez djela je mrtva. Lijenost gazi Božje namjere, a to su dobra djela: međutim, ”Gospodin daje snagu kršćanima da pobjede sklonost tijela ka lijenosti dajući nam novu narav.” (2 Kor 5:17) – www.gotquestions.org 

Biblija također kaže da su duhovne osobe sretne. ”Sretni su oni koji nastoje zadovoljiti svoje duhovne potrebe, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.” (Mt 5:3). Riječi iz poslanica pokazuju zašto je važno da budemo duhovni. Ondje stoji: ”Razmišljanje svojstveno tijelu donosi smrt, a razmišljanje svojstveno duhu donosi život i mir.” (Rim 8:6). Ako smo usredočeni na duhove stvari, već sada možemo biti u miru s Bogom i sami sa sobom, a imamo i nadu u vječni život. Dakle, u duhovnosti nema bludnosti, nema sebičnosti, nema mržnje i nema – duhovne lijenosti. Crkva u Hrvata ima veliku odgovornost za odgoj hrvatskog naroda, ne samu u duhovnom nego i u nacionalnom pogledu. Treba slijediti primjere hrvatskih dušobrižnika, mučenika i svetaca, od svetog Jeronima do blaženog Stepinca.  Ne zaboravimo, da i naši propusti spadaju u  smrtni grijeh. Oče, priznajem grijeh svoje duhovne lijenosti!

Hrvatski narod treba čvrstu duhovnu obnovu i živjeti u skladu Božjih zapovijedi; moliti se riječima, ali i činiti dobra djela; voljeti svoju obitelj, svoj hrvatski narod i svoju domovinu – Hrvatsku.  Nitko ne voli domovinu što je velika , već jer je njegova. (Sen. E p. 66,26.) 

Domoljubna lijenost

Za razliku od duhovne lijenosti, domoljubna lijenost nije jedna od Sedam smrtnih grijeha, ali ima smrtonosne posljedice. Domoljubna lijenost je presuda hrvatskom narodu za gubljenje slobode, uvođenje diktature, diskriminacije, pljačke, kriminala i osiromašenje, a na kraju i – osobna propast. Hrvatski je narod u svojoj dugoj i burnoj povijesti pokazao i dokazao koliko je presudno domoljublje u obrani hrvatskog pučanstva i prostora na kojem obitava u svojim nacionalnim posebnostima i državnim granicama.

Primjera radi, kojima smo još živi svjedoci, 1941. godine domoljublje je bilo najubojitije oružje protiv neprijatelja – Srbije, i na ruševinama krvave srpsko-četničke Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska u svojim povijesnim i etničkim granicama. ”Nitko drugi osim njih (ustaša) nije na tako jasan  način izrazio plan uspostave samostalne hrvatske države, koja bi okupljala sve povijesne hrvatske zemlje. Pored današnjeg hrvatskog teritorija, priželjkivana bi ustaška Hrvatska obuhvaćala još cjelokupnu Bosnu i Hercegovinu, istočni Srijem i Baranju, a u nekim planovima čak i Sandžak, Prekomurje te Bačku”. (večernji.hr) Naime, Srbo-četnici i partizani su imali ”bolji plan”: okupirati Hrvatsku i utopiti u jugoslavenske odnosno velikosrpske ”povijesne granice.”

(Anti)fašisti u RH govore samo o ustašama, a ne i o domobranima! Domobrani su bili  hrvatska vojska (1868. – 1918.), a također bili su regularna vojska u NDH, koji su s dragovoljcima i povratnicima – ustašama, branili hrvatski narod od zakletog neprijatelja Srbije, srboslavlja i četništva, kojem su se pridružili domaći veleizdajnici u partizanskim četama, a udruženi neprijatelji NDH bili su pomagani od nacističke Njemačke, fašističke Italije i komunističke Rusije, a pri kraju rata i od Zapadnih saveznika predvođeni Englezima i Amerikancima. Protiv ovakve i ovolike neprijateljske vojne sile ne bi se ni današnja Amerika, Kina ili Rusija mogla održati četiri godine u krvavom obrambenom rata, koliko se je uspješno održala NDH.

Uzrok hrvatskoj tragediji 1945. godine bila je također od velikog značaja – veleizdaja u Hrvatskoj. Da su, kojim slučajem, u NDH hrvatski partizani digli ustanak za rušenje tadašnjeg hrvatskog (”ustaškog”) režima i sa Saveznicima uspostavili hrvatsku komunističku vlast u Hrvatskoj, ne bi došlo do masakra, pokolja, ubijanja i krvoprolića mnoštva hrvatske vojske i civila od Bleiburga do Delčeva, niti bi u Teheranu bila stvorena velikosrpska partizansko-komunistička Jugoslavija.

Također, 1991. godine, na isti način, hrvatsko domoljublje je imalo atomsku snagu protiv okorjelog i krvavog neprijatelja – Srbije, i na ruševinama Teheranske (Savezničke) komunističke četničko-partizanske Jugoslavije, u Domovinskom obrambenom ratu utemeljena je neovisna i demokratska Republika Hrvatska. Ali, opet stjecajem okolnosti i utjecajem međunarodnih zajednica, Hrvatska je zemljovidno  prepolovljena, ne samo što je na hrvatskim prostorima stvorena nova ”država” Bosna i Hercegovina, nego su odvojeni mnogi pogranični dijelovi Hrvatske u korist Srbije, Crne Gore i Slovenije. Da slučajno Grčka graniči sa Hrvatskom vjerojatno bi dobila ”gratis” komad hrvatske površine.

Svi predsjednici/e RH

Nakon velebne pobjede u Domovinsko obrambenom ratu, nakon gromovite Oluje, koja je zablistala u Hrvatskoj i u svijetu, domoljublje je doživjelo stagnaciju – mirovanje, zastoj, pomanjkanje razvoja i ponosa. Posebice nakon smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana (10.12.1999.) – pošla su hrvatska kola  niz brdo.

Izborom Stjepana Mesića za predsjednika RH, koji je punih 10 godina vladao (od 18.02.2000. do 18.02.2010.), vratio je Hrvatsku (mentalno) u nove jugoslavenske vode – Zapadni Balkan. Stjepan Mesić, oličenje sotone s bradom i kravatom, je jedina osoba koja je bila na svim najvišim dužnostima u Hrvatskoj, naime, postao je prvi predsjednik vlade RH, te predsjednik Hrvatskog sabora i od 2000. do 2010. bio je drugi predsjednik RH, a bio je i posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ prije njenog raspada  1991. godine. Neljudskom snagom zaveo je hrvatski narod i postao: Vođa slijepih, koji ocjeđuju komarca, a devu proždiru. (Mt 23, 24.)  Dakle, oči su beskorisne kad je um slijep!

Domoljubna lijenost osramotila je hrvatski narod do najniže ljestvice ljudskog ponosa, dopustivši Mesiću, hrvatskom Vitniku Quislingu, da obnaša takve i tolike dugogodišnje državničke dužnosti u RH. Nenadoknadiva je šteta. (Damnum irreparabile.)  

Domoljubna lijenost je odgovorna i za izbor Ive Josipovića za predsjednika RH, koji je bio na dužnosti 5 godina (od 18.02.2010. do 18.02.2015.) i dodatno je osnažio udbaštvo, komunizam, jugoslavenstvo, (anti)fašizam, srboslavlje i ateizam, i ojačao srpsko-četničko pravoslavlje. Josipović na Pantovčaku bio je Quisling kao i Masić, koji su u Hrvatskoj zaslužili sličnu ”nagradu” kakvu je dobio Vitkun Quisling 24.10.1945. godine u Norveškoj.

Konačno, izbor Kolinde Grabar – Kitarović, koja je na dužnosti od 19.02.2015.,   prva je hrvatska predsjednica i četvrta osoba na dužnosti predsjednika RH. Bila je  izabrana dobrim dijelom volje hrvatskih domoljuba, hrvatskih branitelja i naroda općenito, koji su se trgnuli iz ”zimskog sna”. Očekivanja su bila velika. Mnogi su mislili, među njima i ja osobno, da će Kolinda Grabar-Kitarović biti u Hrvatskoj što je bila Golda Meir u Izraelu, ili  Margaret Thatcher u UK –  nacionalna državnica i političarka svjetskog glasa.

”Ako se netko hvali da su mu preci bili partizani, kod njega nešto nije u redu.” To se vidi i kod aktualne hrvatske predsjednice koja se je  svojevremeno hvalila da su joj  nono i nona (hrv. djed i baka) bili u partizanima. A zašto sam, netko će reći, “toliko oštar”, pojasnio je urednik Hrvatskog Fokusa, te nastavio: “Na osnovi onoga kako se Kolinda Grabar-Kitarović kameleonski ponaša.”

Ne treba ići daleko, dovoljno je pogledati kakve je neistine i opasne laži izrekla u kratkoj čestitci za tzv. Dan antifašističke borbe. Uoči 21. lipnja ove godine je ‘čestitala’ lažni i nepostojeći ustanak tamo u nekoj šumi kod Žabna pored Siska.

‘Svim hrvatskim državljanima čestitam Dan antifašističke borbe 22. lipnja. Veliki dio hrvatskog naroda i građana drugih nacionalnosti opredijelio se tijekom Drugog svjetskog rata za antifašistički otpor okupaciji sila Osovine. Odlukama ZAVNOH-a uspostavljena je Federalna Država Hrvatska u sklopu bivše  federativne državne zajednice bila je izraz kontinuiteta i težnje hrvatskih antifašista za očuvanje hrvatske državnosti, postavši državopravnom osnovom za proglašenje i međunarodno priznanje samostalne Republike Hrvatske, koju smo obranili i oslobodili u Domovinskom ratu, kao povijesni izraz trajne težnje hrvatskog naroda za  neovisnom državom. Kao da je čestitku pisao Tomislav Jakić! Niti on ne bi izrekao toliko fraza i laži!” Marijan Majstorović (hrvatski-fokus.hr)

Zašto se je hrvatski narod borio od 1991.do 1995. godine kada smo već imali od ZAVNOH-a uspostavljenu Republiku Hrvatsku, koja je u Jugoslaviji bila ”izraz kontinuiteta i težnje za očuvanje hrvatske državnosti”? Ova teza nije za dizertaciju, jer nju ne bi mogao obraniti ni Mesić, koji kaže da radi osamostaljenja Hrvatske ”nije trebalo rušiti Jugoslaviju”, čak ni Manolić, koji uvjerljivo tvrdi da ”u Jugoslaviji nije bilo nepravde!”

Zaključna misao

Znamo kakve su posljedice ostavili predsjednici RH od 2.000-te godine do sada, a zbog neizvjesnih izgleda za budućnost, hrvatski narod bi trebao biti veoma  zabrinut, kako se ne bi, ne daj Bože, ponovo ustoličila osoba u Titovoj jazbini – Pantovčaku, koja bi u ovim najkritičnijim vremenima odvela Hrvatsku u završnu fazu – samouništenja.

Nakon stoljetnih iskustava u zajednicima s drugim narodnim ili međunarodnim udruživanjem, bilo to pod silom okupacije  ili dragovoljnom suglasnošću, dovelo je Hrvatsku na minimalnu površinu, a hrvatski narod na rub izumiranja. Imamo dokaze da je nestalo mnogo naroda, kao i država (na primjer Tibet, Prusija i sl.) Ovo nisu izmišljotine, nego činjenice kojima ne treba pojašnjavanje.

Naime, svakim danom nas ima manje i manje u domovini, a više i više u iseljeništvu. A dio hrvatskog naroda, koji se još nije iselio, ili odnarodio,  gubi domoljubnu hrabrost i nadu, čak i oni kod kojih nije u pitanju domoljubna lijenost. Onaj tko gleda ili sluša ”rasprave” u Saboru, mora dobiti poremećaj, ako ne u razumu onda u osjećaju.

Tko pak prati televizijske programe, u kojima se i danas glorificira krvnika Tita, komunističku Jugoslaviju i Srbiju, nema snage da isključi tv-kanal, nego se preda indolentnosti, te s vremenom i ne osjeća ponižavanje u svome domu i u svojoj domovini.. Snaga ne dolazi od fizičke sposobnosti, već od  nesalomljive volje. (Mahatma Gandi)

Građani u RH, koji kupuju i čitaju antihrvatski dnevni i ini tisak, indirektno pomažu neprijatelju da nastavi s uništavanjem svakog nacionalnog osjećaja za Hrvatsku, te podržava njihove stavove i sam počinje govoriti kako ne valja hrvatski naord, kako su u Drugom svjetskom ratu Hrvati bili ”nacisti, fašisti i ustaše”, i da su ”odgovorni” za zločine u partizanskoj Hrvatskoj.

Koliko je u Hrvatskoj, od uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske, snimljeno i prikazano partizansko-četničko-jugoslavenskih filmova, a koliko ih je tek snimljeno u Hrvatskoj uz novčanu pomoć Minstarstva kulture? Spomenut ćemo samo jedan, a to je ”Dnevnik Diane Budisavljević”, film Austrijanke koja se udala za Julija Budisavljevića, i u Drugom svjetskom ratu iz ”ustaških logora spasila više od 10.000, a po nekim izvorima čak i 20.000 srpske djece”. Takva je recenzija toga filma, koji će biti prikazan na Pulskom festivalu ove godine.(jutarnji.hr)

Ne samo što je ovaj film četnička i komunistička provokacija, nego nema nikakvog povijesnog dokaza za takvu nadnaravnu moć, ”božanstvenog spašavanja” tolikog broja djece. Ali, ta će smišljena propaganda dobiti četničko-jugoslavensko priznanje i simpatije za srpsku ”nejač”, a u isto vrijeme hrvatskom narodu ponovno nametnuti zločinačku etiketu. Film je snimljen u Hrvatskoj i o hrvatskom trošku! Ova me fabulozna priča Budisavljevićke podsjeća na priču jednog poduzetnika, koji kaže da ima 10.000 radnika. Čovjek pomisli, ovo je neki bogataš, kad ono on drži pčele.

Na ”hrvatskom” Pulskom filmskom festivalu, najveća priznanja dobili su ”domaći” filmovi: ”Dnevnik Diane Budisavljević”, ”Koja je ovo država” i ”Posljednji Srbin u Hrvatskoj”. Dakle, hrvatsku povijest i danas pišu ”ugroženi” Srbi u Hrvatskoj! Dočim, film redatelja Ante Vrdoljaka – ”General”, u kojem glavnu ulogu igra hollywoodski glumac svjetskog glasa, dragovoljac Hrvatskog obrambenog rata Goran Višnjić, nije dobio nijednu značajnu ”Zlatnu arenu”, jer film prikazuje generala Antu Gotovinu, proslavljenog hrvatskog branitelja. Pitamo se , kako je bilo moguće, da nakon 78 godina od toga vremena, da se tek sada pojavio  ”dnevnik frau Budisavljević”? Ovakvu podvalu ne bi mogao riješiti ni Oedipus Rex, koji je riješio Sifinginu zagonetku o čovjeku.

Nije još prekasno, mada je kasno, da se kod Hrvata probudi domoljublje u domovini i dijaspori; da se barem smanji, ako se ne može zaustaviti masovno iseljavanje. Da se počne radi na povratku iseljenika i hrvatskih potomaka iz dijaspore, koji bi zajednički na predsjedničkim i zastupničkim izborima odabrali prave osobe za najodgovorniju dužnost u Republici Hrvatskoj. ”U novoj, ‘osvježenoj’ Vladi trebaju biti domoljubi, a ne ratni dezerteri!.” (Andrija Hebrang)

Plenković ne razmišlja o vitalnim interesima hrvatskog naroda, nego o sebi i stranačkim lojalistima u HDZ-u, koji su se poistovjetili sa Pupovcem, Vrdoljakom, Beljakom i drugim gad-političarima u Vladi i Saboru. Ako političare, veleizdajnike u Hrvatskoj, ne kazni hrvatski narod na izborima, onda će i njih i nas kazniti pravedni Bog.

Osobe koje su već najavile kandidaturu za predsjedničke izbore, daju sebi nevjerojatne atribute, a jedan je sebe karakterizirao: ”Predsjednik s karakterom”!? Narodu je poznat (ne)karakter bivšeg predsjednika Vlade u ”slučajnoj državi”. Hrvatski narod treba predsjednika s nacionalnim karakterom kakvog imaju SAD u Donald J. Trumpu, da se Hrvatska može održati  među narodima (i neprijateljima) u Europi. Neću stoga ljude cijeniti po sreći, već po značaju (i domoljublju, o.p.) (Macrob.I.11.10.)

Gledano s druge strane, Hrvati imaju sposobne i talentirane pojedinace, kakvih se teško može naći kod mnogo brojnijih naroda na ovoj planeti, koji su uspjeli u Hrvatskoj i u svijetu ostvariti vrhunska dostignuća u znanstvenom, intelektalnom, športskom svijetu, te i u  mnoštvu izuma i usavršenosti: od atoma (Rođera Boškovića 1758.) do  električnog auta (Mate Rimca 2009.) Tu je i izmjenična struja (Nikole Tesla), raketni motor (Hermana Potočnika), Torpedo (Ivana Lupusa), brzinomjer (Josipa Belušića), taktioskopija (Ivana Vučetića), kravata  (Jože Batalekova), penkala (Slavoljuba Penkala), kreator brojnih novih lijekova (Dragan Hazler). i sl.

Dakle, ima veliki broj Hrvata koji su mijenjali svijet, na svim poljima znanosti, ali, na žalost, malo ih je kojima je uspjelo ujediniti hrvatski narod u obranu svoje domovine – od kralja Tomislava (925.) do predsjednika Tuđmana (1991.). Hrvatskom je narodu danas najpotrebnije domoljubno zajedništvo, kakvo je bilo 1941. i 1991., jer globalizacija guta male i nesložne narode. Ako Hrvatsku ne uspiju uvaliti u ”Zapadni Balkan” onda će Hrvate internacionalizirati uvođenjem eura u financije i engleštinu u hrvatski jezik. Pogledajte oko sebe, pa ćete vidjeti naslove trgovina na – engleskom, naslove članaka u novinama – engleskom,  slušate na radiju pjesme na – engleskom i gledate programe na televiziji engleskog i turskog sadržaja. Po jezicima se raspoznaju narodi.

Treba također pohvaliti hrvatsku nogometnu reprezentaciju, koja je na prošlom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji uspjela savladati sve svjetske sile na travnjaku, izuzev Francuske koja je imala jednog igrača više – suca, i uspjela ujediniti hrvatski narod u domovini i svijetu, kakvog oduševljenja i zajedništva nismo vidjeli nakon velebne Oluje. Može li se hrvatski narod još jednom ujediniti i savladati domaće sotone, petokolonaše i četničku svetosavsku pravoslavnu sektu u Hrvatskoj?

Izaberite stoga iz svojih plemena (stranaka) ljude pametne, iskusne i ugledne, da vam ih postavim za poglavare. Ne boj te se nikoga. Taj sud je Božji. Ako vam kojim slučajem bude pretežak, iznesite ga meni, da ga ja razvidim. (Pnz 1:13, 17)

Ilindan, 2019.

Rudi Tomić "Vlada u RH ignorira dijasporu, a ažurna je za potrebe srpske manjine i - Srbije"! | Hazud.hr

Rudi Tomić "Vlada u RH ignorira dijasporu, a ažurna je za potrebe srpske manjine i - Srbije"! | Hazud.hr:

Rudi Tomić “Vlada u RH ignorira dijasporu, a ažurna je za potrebe srpske manjine i – Srbije”!

OBJAVIO: NADA LANDEKA | DATUM OBJAVE: 24/07/2019

Piše: Rudi Tomić

Nemojmo se tužiti na svoju sudbinu, jer ne vlada svijetom                                     sudbina, nego se tužimo na sami sebe. Dr. Ante Starčević

Čovjek mora biti malouman ili ravnodušan da ne dobije šok, duševni potres, gledajući što se zbiva u Lijepoj našoj, za koju su se stoljećima Hrvati borili i umirali: od Seljačke bune (1573.) do Oluje (1995.). U vremenskom razdoblju od 422. godine, statistički govoreći, poginulo i prognano je više hrvatskog naroda u ratovima za opstojnost Domovine nego što danas ima stanovnika u Hrvatskoj.

Na ovo razmišljanje potreslo me je pismo jednog hrvatskog branitelja, koji je od prvog do zadnjeg dana bio u prvim redovima u Domovinskom obrambenom ratu od srpske i crnogorske agresije i JNA; od domaćih jugoslavenskih komunista, kojih je bilo oko 220.000 u SRH, te od domaćih četnika, kojih je bilo oko 581.663, ili u ukupnom broju stanovnika sudjelovali su sa 12.2% u SRH. Hrvatski je branitelj, među ostalim, napisao i slijedeće:

”Nu, ja se borim, kao što vidiš, svaki dan. Ne znam ni sam kako i koliko dugo. Malo je onih koji mi poput tebe daju podršku. Kakav smo to narod? Za što su ginuli hrvatski sinovi?”  Ovo su riječi  čovjeka koji se danas u bolnici bori sa zloćudnom bolesti raka (cancer), dapače, od iste bolesti boluje i njegova supruga, koja se također liječi u istoj bolnici, gdje se zajedno bore za još koji dan života.

Nad njihovom sudbinom ne treba plakati, jer ni oni ne plaču niti se žale bilo kome, nego ponosno se bore protiv teške bolesti, rade i teško podnose ponižavanje i ugroženost hrvatskog naroda nakon uspješne pobjede u Domovinskom obrambenom ratu. Nisam mogao odoljeti ni suzi ni uzdahu i ušutiti, stoga sam odlučio iznijeti neke najbitnije činjenice, jer sam uvjeren da ima još odlučnih domoljuba, poštenih ljudi u Hrvatskoj i dijaspori koji nisu izgubili nadu, vjeru i ponos u sebe i svoju domovinu.

Sustavna mržnja rađa ludost

Narod kaže: ”S kim si onakav si”! Milorad Pupovac se  identificirao s ratnim zločincom Vojislavom Stanimirevićem i javno priznao kolegicama i kolegama u Hrvatskom saboru (12. 06. 2019.), čak pozvao DORH da čuju što će četnički čelnik reći: ”Ja sam ratni zločinac koji se borim protiv mržnje i protiv rata već 30 godina i borit ću se u Klubu  takvih  zločinaca”, dodavši da ”živi u zemlji (?) mržnje i nasilja”! Naime, deklarirani zločinac, toliko mrzi Državu Hrvatsku u kojoj privilegirano živi, da ne može izgovoriti njezino nacionalno, državno i zemljovidno ime, nego govori o životu ”u zemlji”, kao da nije osoba nego glista (lumbricus terrestris).

Vojislav Stanimirović imao je krvave ruke za vrijeme masakra i razaranja Vukovara jer je bio na čelu sanitetske službe JNA. Jugoslavensko-četnička vojska postavila ga je za  direktora  vukovarske bolnice; bio je gradonačelnik u Vukovaru (hrvatskoj Hiroshimi), dok su četnici u gradu razarali i hrvatsko pučanstvo klali u kućama i po ulicama, mučene i prebijene vukli u Ovčaru. Stanimirović je također  obnašao mnoge četničke dužnosti u Vukovaru i suodgovoran je za genocid u gradu zbog čega je dobio i Orden za ratne zasluge od Radovana Karadžića 1995. godine u Banja Luci. (1)

Na drugoj strani, u oslobođenoj Hrvatskoj, Stanimirović bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, u dva mandata, za srpsku nacionalnu manjinu; bio je član Odbora za financije i državni proračun. U zadnjem mandatu bio je  predsjednik kluba poslanika SDSS-a, član Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, te u Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku – u državi protiv koje se borio i činio zločine!

Nepojmljivo je pojmiti da je četnik, i deklarirani ratni zločinac, Milorad Pupovac zastupnik u Hrvatskom (državnom?) saboru i koalicijski partner s HDZ-om u Vladi Andreja Plenkovića, ne priznaje Republiku Hrvatsku, koju su priznali 177 država u svijetu!? Ad corvos – (idi) gavranima!

Tko odgaja našu djecu u Hrvatskoj?

Marko Šolić, vukovarski profesor informatike, nakon odlaska s učenicima na terensku nastavu u Vukovar, objavio je tekst na  Facebook-u ”I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego zbog toga što pripremamo djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različitih stvari, neki su govorili kako se djeci  prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane.”  Zbog ovakve vulgarne, provokativne i antihrvatske izjave Šolić je od ravnateljice Osnovne škole Matija Gubec dobio opomenu pred otkaz. Uz obrazloženje: ”Ne zbog toga što je objavio u komentaru, već zato jer je pisanjem vrlo dugačkog statusa bavio dok se trebao baviti učenicima”. Drugim riječima, nije Šolić opomenut zbog krivotvorenja hrvatske povijesti, niti što mu se gadi Hrvatska do grla zbog čega mora povraćati (bljuvati), mada objeručke uzima plaću od Hrvatske koju organski mrzi, nego ukoren je samo zato, što je to učinio u autobusu s djecom! Pitamo se, kakav je odgoj hrvatske djece u školama u kojim su učitelji poput Šolića, a takvih ima u većem broju  u svima školama i na svim sveučilištima u Hrvatskoj.

”Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u školi na velika vrata uvesti ‘taj novi vrli svijet’. Uvesti će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanja krivnje. Uvest će nam naša ‘ministarka’ i njezino kraljevsko visočanstvo ‘pedofiliju’. I tako je, htio ne htio, upravo ‘istinoljubivi’ Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu  koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica.” (2)

Idemo dalje: Osnovna škola Dugave u Zagrebu na udaru je zbog izvješenog raspela na hodniku, što je zgrozilo udrugu Europske civilne inicijative u Zagrebu, koju vodi Ivan Zidarević, koji za sebe kaže da je ”homić i Srbin koji obožava Hrvatsku”.

Homoseksualac iz Srbije Zidarević uputio je prosvjed ravnatelju škole Tomislavu Cvitanoviću napisanog na srpskom jeziku (na latinici) s obrazloženjem:

”U OŠ Dugave, obrazovno-vaspitnoj ustanovi čiji je osnivač država, u zajedničkim prostorijama stoji raspelo. Imajući u vidu članak 41. Ustava Republike Hrvatske – koji govori o sekularnosti RH,  kao i to da OŠ Dugave nije privatna obrazovno-vaspitna ustanova, držimo da je ovo eklatantni primjer kršenja navedenog članka Ustava Republike Hrvatske i da se indirektno vrši diskriminacija pripadnika drugih veroispovesti ali i onih koji se deklarišu ateisti i agnostici.” (3)

U jednoj od najkršćanskijih država na svijetu, ne samo vlasti nego i narod, toleriraju i podržavaju sotonu! Đavao stalno pokušava iskušenjem pobijediti ili dovesti u sumnju Božje ljude.

Naime, Zidarević je  srbijanski državljanin koji živi u Zagrebu, a u Hrvatskoj je prvi Srbijanac koji je s Hrvatom sklopio životno partnerstvo (brak), a to je i prvo životno partnerstvo u Hrvatskoj. Još jedan srpski Marum caput – čudak živi u Hrvatskoj!

Mladi nauče ono što su stariji pjevali

U srcu Slavonije, nogometaši i uprava nogometnog kluba ”Hajduk Mirko” iz Mirkovaca, sela pored Vinkovaca, naslov prvaka u županijskoj nogometnoj ligi Vukovarsko-srijemske županje 2018./2019. slavili su uz četničke pjesme:

”Već u svlačionici su zapjevali o tzv. Krajini i ‘Karinskom plavom moru’. Riječ je o pjesmi ‘Jovan Dalmatinac’ koju pjeva Milovan Veselinović, poznatiji kao Mile Delija, srpski pjevač iz Zelengrada kraj Obrovca koji u narodnjačkim pjesmama slavi i veliča propalu srbijansku paradržavu na teritorije Hrvatske.

O ‘srpskom Jadranu’ i ‘karinskom moru’ slično je govorio i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj: ‘Hrvatska ne postoji, Osijek je stari srpski grad, Split je srpska luka. Ja idem na srpsko more, idem u Split”. Mirkovci su za vrijeme Domovinskog rata bili okupirano područje pa tek od 1998. godine klub nastupa  u županijskoj nogometnoj ligi Vukovarsko-srijemske županije (od 1992. do 1997. godine se natjecao u prvenstvu tzv. RSK).” (4)

Za ovakva zastrašujuća i sramotna zbivanja od strane srbijanskih četnika, koji su se okuražili u Hrvatskoj, kao i za vrijeme Jugoslavije ili tzv. ”RSK”, odgovorne su veleizdajničke vlade u RH od 2000. godine, jer nisu uveli nikakve drastične mjere za zaštitu stanovnika u državi, nisu kaznili ratne zločince, nisu zabranili četničku pravoslavnu sektu (SPC) u Hrvatskoj, kao što je to učinila Crna Gora. (!?)

”Priča o prekograničnom eparhijatu je suprotna osnovnim principima organizacije pravoslavlja svuda u svijetu,  a Srpskoj pravoslavnoj crkvi služi da bi čuvala infrastrukturu ‘Velike Srbije’ u koju oni vjeruju”, rekao je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. (5)

Najmanje što predsjednik Vlade RH Andrej Plenković može, i trebao bi učiniti: izbaciti Pupovca iz vladajuće koalicije i zabraniti njegovu SDSS. Zabraniti također SPC i oduzeti od njih imovinu, koju je kraljevska i komunistička Jugoslavija konfiscirala u Hrvatskoj. To nije previše!

Srbijanci dolaze na odmor i poslove sa  četničkim znakovljem

”Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista  mira  napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao. Jedino što je hodao gol do pojasa s tetovažom ‘Delije Knina’ preko cijelih leđa. ‘Sportisti’, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika. Navodno samo zato što su u dva navrata vikali ‘Ovo je Srbija’ i ‘Ovo je srpsko more’. Jeftini alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali i pjevali ‘ovo je Srbija’, usput rušili katoličke crkve, ‘bombardirali’ dubrovačke ‘ustaše’ i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodna, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti… Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati , HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga  dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim ‘strahotama’ ustaša i fašista odmah se obavještava ‘ceo svet’ da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj.” (6)

(Anti)fašisti, jugnastalgičari i srpsko pravoslavno četništvo u Hrvatskoj, te Srbija i četničke udruge diljem svijeta  konstantno optužuju hrvatski narod  Europskoj zajednici i svjetskim organizacijama o reinkarnaciji ustaštva u Hrvatskoj, čemu  onda još dodaju naljepnice – fašizam i nacizam. A to je sve sa svrhom da sruše suverenu Hrvatsku. Danas su u Hrvatskoj i u svijetu svi Hrvati koji su za samostalnu, demokratsku i suverenu Hrvatsku – ustaše. Isto tako, svi oni koji se danas bore protiv ”ustaša” su neprijatelji hrvatskog naroda – veleizdajnici i slijedbenici srpskog fašizma. Nikad ne vjeruj neprijatelju, jer zloća je njegova kao kovina što rđa.(Sirah 12: 19) Hrvati, odlučite se: da li ste za Hrvatsku ili protiv Hrvatske? Nema treće opcije.

Srbi su, pored svih zločina koje su počinili hrvatskom narodu – privilegirani u RH! Zbog razbijenog jednog nosa i prolivene tri kapi krvi ”nevinog” srpskog momka na Braču, Plenković je sazvao sjednicu Vlade i proglasio – ”Opsadno stanje u Hrvatskoj”, jer je ovaj ”nemili” slučaj doveo u pitanje onih 200.000 ”turista” iz Srbije koje su Šešelj i Vučić  bili pripremili za dolazak na ”srpski” Jadran i puzajućom revolucijom naseliti ”katolički dio Srbije”

Plenković je poručio da ”u ovakvoj Hrvatskoj, modernoj Hrvatskoj koja je riješila sve svoje strateške nacionalne zadaće, koja želi biti uključiva, koja želi društvo i koje je tolerantno i poštuje svoje tradicionalne vrijednosti, nema mjesta takvim ispadima”. Vjerute mi: Plenković još nije sreo niti jednog Srbina, jugokomunistu ili homića kojeg ne voli. Andrej bi se usudio, ako treba za interese EU ”europske” Srbije i sunce nazvati lažnim!

Ove godine također u Hrvatsku stiže 300.000 homoseksualaca (gay) turista iz Europe. ”Hrvatska je dio europskih naroda te turistička distanca i kao takva sve se više otvara i prima ljude homoseksualne orijentacije”, kazala je Iva Piglić Lazić.

U nastavku još je dodala: ”Pokrenula sam  stranicu Gay Travel Croatia, odnosno www.gaytravelcroatia.net, a ideja se rodila pred tri godine kada sam u razgovoru sa svojim gay prijateljima shvatila da ne znaju gdje ići kada posjete neki grad.” (7)

Naime, novaca imamo, a ne znaju  gdje ga potrošiti jer ne znaju gdje su dobrodošli. Evo, sada su im širom otvorena vrata u Lijepu našu!

Dosta je toga više (satis est quod plus)   

Da je Nezavisna Država Hrvatska imala toliko ustaša u sastavu oružanih snaga koliko dana Kina ima stanovnika, onda bismo mogli barem pretpostaviti, i nakon 78 godina poslije rata, da ima još stanoviti broj živih ustaša u Hrvatskoj. (Josipović je bio u pravu, jer nedavna invazija otrovnih zmija u Zagrebu, sigurno su puzajuće ustaše!) Naime, 1941. godine u NDH-a bilo je u ustrojstvu oko 100.000 naoružanih ustaša, dočim 1944. godine bilo ih je  oko 76.000, ostali su poginuli u osloboditeljskom ratu braneći se od partizana, četnika, Talijana i Nijemaca.

Ali, 1941. godine na teritorije NDH bilo je oko 123.351 partizana i nešto malo manje četnika, koji su klali i palili po Hrvatskoj, da unište hrvatski domoljubni pokret  i ponovo vrate preživjeli ostatak hrvatskog naroda u Jugoslaviju, ovog puta ne u kraljevsku, nego u komunističku, i to sve u nakani stvaranja Velike Srbije.

Treba znati i ovo: da je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković odmah nakon proslave 30. obljetnice osnutka HDZ-a, poslao izaslanika na Tjentište, na obilježavanje 76. obljetnice bitke na Sutjesci. Vladu Republike Hrvatske tamo je predstavio bivši HDZ-ov  ministar branitelja Tomislav Ivić, koji je položio vijenac i zapalio svijeću poginulim partizanima. Na vijencu koji je  izaslanik Ivić položio pisalo je: ”Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske”.  Hodočastili su i saborski zastupnici SDP-a Ranko Ostojić i Arsen Bauk, kao i brojne (anti)fašističke udruge iz cijele Hrvatske, među kojima i udruga Primorsko-goranske županije, izvijestili su mediji u RH.

Saborski zastupnici i izaslanici iz Hrvatske vratili su se razočarani iz Tjentišta na Sutjesci, jer  nisu vidjeli Tita, koji nije nazočio ni za vrijeme ”bitke”, mada se ”Bitka na Sutjesci” pretvorila u mit, kao i bitka na Kosovu polju.

Nakon Hodočašća na Sutjesku, (anti)fašisti su se okupili  u šumi Brezovica, gdje se obilježava 22. lipnja: ”spomen na okupljanje sisačkih komunista, koji su formirali Prvi partizanski odred na području okupirane Jugoslavije.”, naglasio je Habulin. To je laž. Jugoslavije u to doba nije bilo ni na zemljovidnoj karti, jer je već 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavina Država Hrvatska.

Na skup u šumi došli su: Milanović, Mesić, Bandić, Josipović, Bošković, Hajdaš Mrsić, Bernadić, Čačić i druga crvena braća na dernek i slavlje uz pjesmu ”Po šumama i gorama…”, kao i za vrijeme  komunističko-srpske Jugosavije. Starost ne štiti ljude od ludosti!  

Hrvatska je dijaspora bila i ostala – ”neprijateljska”

Prošlo je 23. godine od kako sam objavio knjižicu ”Nema povratka u mirnu Hrvatsku” (8/9) , koju bi se moglo i danas ponovo izdati s manjim izmjenama, jer nije se mnogo toga izmijenilo, u odnosu na emigraciju (dijasporu), svih ovih godina. I nije bilo vidljivog povratka  Hrvata u slobodnu Hrvatsku, mada je predsjednik  Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, tri puta javno pozvao Hrvate iz dijaspore na povratak u Hrvatsku: u Norvalu (Kanada), u Perth-u (Australija) i na stanici ”Vlaka slobode” u Gospiću (Hrvatska). Mučno je bilo čitati površna obrazloženja o ”pravim” razlozima (ne)useljavanja (imigranata) hrvatskih iseljenika. Nije bilo sumnje u iskrenost Tuđmanovih poziva, ali nedvojbeno nema ni povrataka  većeg broja  Hrvata iz dijaspore. Pozivi i  okolnosti nisu bili u skladu.

Doduše, iz političke emigracije vratilo se je izvjestan broj dragovoljaca, većinom mlađih ljudi, a neki su dobili i velika vojna i državna priznanja. Bilo je dosta i onih koji su bili u kulturnim ili društvenim organizacijama, koji su se također vratili, ali činjenica je da se veoma mali broj političkih emigranata iz ”ekstremne ustaške” političke emigracije vratio u Hrvatsku. I to iz dva razloga:

Prvo, na vlasti su bili Stjepan Mesić, Josip Manulić, Franjo Gregorić, Hrvoje Šarinić, Budimir Lončar, uz njih učlanilo se u HDZ  oko 60.000 komunista, što je stvorilo veliku sumnju u iskrenost pomirdbe, ali emigracija se odazvala u slanju materijalne i novčane pomoći – i promidžbi u slobodnom svijetu.

Drugo, već u samom ratu vidjelo se, da je u Hrvatsku ušla korupcija na velika vrata, posebice kad je  bilo u pitanju privatizacija, što je odbilo mnoge nas da se upustimo u takve ”avanture”. Posebice trebalo je imati u vidu ”pravilo” u ratu: pošteni, nevini i naivni bezuvjetno su žrtve. Ima dosta emigranata koji su otišli s nakanom da pomognu sa svojim znanjem i novcem u gospodarstvu i struci, ali zbog birokracije i pljačke, ljudi su se vratili ponovo u – dijasporu.

Hrvatska mladež, većinom školovani ljudi, koja se danas iseljavaju iz domovine, u velikom broju (brojka oko 500.000 iseljenih) ostavljaju ognjišta bez ikakve nade da će se ikada vratiti doma. ”Napuštaju brod u oluji samo zato što nisi u mogućnosti kontrolirati vjetar!” (St. Thomas More)

Dok se tolike tisuće Hrvata iseljavaju zbog krize, jer ne mogu naći posao, a na drugoj strani poslodavci u Hrvatskoj traže radnike na sve strane i do sada je uvezeno preko 70.000 stranih radnika, a sprema se masa radnika iz Bangladeša za Hrvatsku, jer je velika potražnja za radnike svih zvanja.

Ima još jedna zanimljiva statistika. Naime,  oko 600.000 Hrvata starijih od 25 i mlađih od 65 godina  ne rade niti traže posao. Među njima je 190.000 mladih ljudi, koji bi mogli raditi, ali nemaju nikakav interes za posao. Većina njih živi na socijalnom, ili kod roditelja, ili rade na crno, ili … od čega žive iz dana u dan. Rad nije samo da se zaradi za život, nego rad oplemenjuje čovjeka i daje mu određenu potrebu za opstojnost..

Što je još karakteristično, da ta mladež nema interesa za stare emigrante i njihove društvene ustanove i župe, koji se  nisu samo bavili folklorom nego su čuvali, sačuvali i promicali hrvatsku državnu ideju. Novodošli su se, izgleda, odlučili na asimilaciju. Dočim, mi koji smo bili prisiljeni emigrirati iz Jugoslavije, nismo nikada izgubili nadu za povratak niti ljubav za domovinu, mada će većina nas ostaviti svoje kosti u tuđoj zemlji.

Pitamo se, zašto se masovno ljudi iseljavaju iz ovakve Hrvatske, koja je, kako kaže predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade RH ”moderna Hrvatska, koja je riješila sve svoje strateške nacionalne zadaće.”? Što znači, RH nema više nikakve potražnje od susjeda: učvršćene su državne granice, vraćeni su posmrtni ostaci ubijenih i imena nestalih hrvatskih žrtava, nadoknađena je ratna odšteta, vraćena je opljačkana imovina, arhiv i umjetnine, et cetra, et cetra. Onda je stvar gotova: Srbija ulazi u EU, a Hrvatska u Zapadni Balkan, tako je osmišljena europska Jugoslavija.

Stoga je Vlada u RH ograničila sudjelovanje dijaspore u izbornom procesu (3 zastupnika, kao i srpskoj nacionalnoj manjini) mada nas u dijaspori ima više nego u domovini.

Pored toga, teško je u dijaspori doći na izbore, jer većina ljudi s pravom glasa trebaju putovati nekoliko stotina, čak i tisuću kilometara do izbornog mjesta. Problem je također u dobivanju hrvatskog državljanstva, ne toliko zbog skupoće i procedure koliko u isčekivanju domovnice, kao da dolazi običnom poštom sa – Marsa.

”Niz europskih država uopće ne poznaje posebno predstavljanje nacionalnih manjina u svojim parlamentima, a to su Austrija, Češka, Danska, Estonija, Francuska, Italija Letonija, Litva, Mađarska, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Slovačka, Španjolska, Švedska i Velika Britanija. Venecijanska komisija kao organ Europske unije zaključila je da se su  rezervirana manjinska predstavništva privremena rješenja koja u  postkonfliktnim uvjetima i okolnostima u pojedinim državama treba olakšati političku integraciju manjina, a nakon toga biti ukinuta.

U ovoj prilici potrebno  je podsjetiti na govor ruskog predsjednika Vladimira Putina 4. veljače 2013. u ruskoj Dumi: ”U Rusiji žive Rusi. Bilo koje manjine, u bilo kojem mjestu, ako žele živjeti u Rusiji, raditi i jesti u Rusiji, trebaju govoriti ruski, i trebaju poštivati ruske zakone.” (10)

Republika Hrvatska izdvojit će ”ukupna sredstva za ovu godinu 36 milijuna  kuna, od čega će 77 organizacija i ustanova sa 124 članice dobiti 34.606.000 kuna za 54 programa informiranja. 46 programa izdavaštva, 396 programa kulturnog amaterizma i 390 programa manifestacija. javilo se 14 novih udruga koje će dobiti sredstva. Ove godine najviše su Srbi dobili 9.780.000. Talijani 6.915.000, i tako redom.” (Hrvatski-fokus.hr).  Moguće je, samo u Hrvatskoj,  financirati – Petu kolonu!

Zaključna misao

Iz prigovora, koji dolaze od stanovitih ljudi iz RH, dobiva se  dojam, da mi koji ne plaćamo porez u Hrvatskoj ne bi trebali ni imati pravo glasa. Ili ”briga o iseljenoj Hrvatskoj koja nikada nije bila u Hrvatskoj’.’ (jutarnji.hr)  Činjenica je, da nas u dijaspori ima više nego stanovnika u RH, kojima nastoje uskratiti pravo glasa za sudbinu naše domovine. Samo veleizdajnici u RH mogu imati takvo nastrano stajalište u odnosu na dijasporu.

Dapače, Vlada u RH trebala bi donijetu odluku, da se svima u dijaspori uruči hrvatsko državljanstvo, omogući glasovati na predsjedničkim i zastupničkim izborima – dopisnim putem, što bi svakako pomoglo aktivirati iseljeništvo i uskladiti nacionalne potrebe i osigurati veću odgovornosti izvršne vlasti u Hrvatskoj.

Nedavni izbori zastupnika za Europski parlament bili su sprdnja, što se očitovalo na slabom odazivu birača s obzirom na kvalitetu potencijalnih stranačkih zastupnika. Izbori su, ipak, dali neke izrazite rezultate. Naime, HDZ i SDP dobili su isti broj zastupnika, ali još je značajnije, odnosno tragičnije da je SDP, koja je nasljednica Saveza komunista Socijalističke Republike Hrvatske osvojila većinu glasova u četiri najveća grada u Hrvatskoj: Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci. HDZ je teško poražen u RH, a dobili su samo jedan glas iz Irske! Po logici Nine Raspudića u kolumni VL: ”Bolje je bilo kada je bilo gore”. Može li biti gore? Može. Evo, što kaže Slavica Vučko – IHS iz RH:

”Stanje u Hrvatskoj je alarmantno. Dio građana je u blokadi financijskoj, blokadi normalnog života i to dovodi do bezuvjetnosti da se ništa ne može promijeniti jer ih tako vode iskustva sa službenim vlastima. Drugi dio građana radi u državnim službama (60% zaposlenih je u državnim službama, o.p) i zatvaraju oči pred svime da ne dovedu sebe i svoju obitelj u opasnost. Treći poput Krsnika, mene osobno i nekolicine drugih koji analiziraju stanje u Hrvatskoj i pozivamo građane da im se odupremo dok ne bude kasno, jer  su nam uništili sve djelatnosti, a sad su prodali i 6 izvora vode, je glas u pustinji i ne dopire učinkovito do građana. Naš glas je poput zrna o kojem govori Isus u svojim prispodobama i pada na kamen ili žbunj i umire. Moramo iznaći mogućnost da ih smijenimo, sankcioniramo i poništimo nezakonite ugovore o prodaji narodnog dobra jer ih narod za to nije ovlastio. (…) Pozivamo vas  u Incijativu Hrvatska sloga, jer nijedno razjedinjeno kraljevstvo nije opstalo, pa ne može ni naša Hrvatska. Treba nam kao onih ratnih 90-tih ponos i sloga i pomoć dragog Boga. Bog je uvijek uz Hrvatsku, ali Hrvati su razdvojeni, a što je djelo sotonsko. Ne bi sotona imao ovlasti nad nama da mu mi našim načinom života i slabom vjerom ne dajemo.”

Nulla salus-sine virtute, nulla virtus sine labore! Nijedno ropstvo nije sramotnije od dragovoljnog. Amen!

___________

(1) hr. wikiperia.org

(2) Zvonimir Hodak, direktno.hr

(3) maxportal.hr

(4) maxportal.hr

(5) Hina, kamenjar..com

(6) Zvonimir Hodak, direktno.hr

(7) novilist.hr

(8) Rudi Tomić, Hrvatski put, Toronto 1996.

(9) Rudi Tomić:  ZIRAL, Mostar 1998, str. 148-179.

(10) Vjekoslav Krsnik, komentar

mr.sc. Lujo Medvidović "Bitnu ulogu u gašenju proizvodnje imali su lihvarski ugovori i financijski inžinjering kojima je trebala velika praonica | Hazud.hr

mr.sc. Lujo Medvidović "Bitnu ulogu u gašenju proizvodnje imali su lihvarski ugovori i financijski inžinjering kojima je trebala velika praonica | Hazud.hr:

mr.sc. Lujo Medvidović “Bitnu ulogu u gašenju proizvodnje imali su lihvarski ugovori i financijski inžinjering kojima je trebala velika praonica

U svjetlu spomenutih spoznaja i svjetske financijske recesije koja pustoši naše obale, pitanje žrtvovanja prava i pravde na primjeru Hrvatske, možemo sagledati kao izraz novog totalitarizma koji uništava Hrvatsku kao kariku u prehrambenom lancu financijskog kapitala.

Obrisi tamnog ringa današnje hrvatske obrambene priče postali su djelomično vidljivi 70-ih godina prošlog stoljeća kad je istraživanjem „Patent Investa“ iz Sarajeva ustanovljeno i objavljeno da „98% analiziranih“ vanjskotrgovinskih ugovora bivše SFRJ „sadrže restriktivne klauzule koje mogu imati vrlo negativne efekte“.

Budući je kroz izgrađenu poslovnu praksu u kapitalističkom svijetu vrijedilo pravilo da prodavač, bez obzira što prodaje i pod kojim uvjetima, osigurava određeni postotak provizije koji se kretao do 10% vrijednosti kupljene robe, koja ide u korist trgovačkog predstavnika, nekima je to bio neodoljiv mamac. S tom provizijom, koja je na zapadu bila legalna, kupovan je moral potpisnika ugovora, koji je zbog provizije bio u stanju kupiti lošu robu, opremu i usluge, pod nepovoljnim uvjetima, te postajao podložan da se njime na različite načine manipulira i da ga se ucjenjuje. Ta se je praksa svidjela mnogima. Time se može objasniti napuštanje proizvodne orijentacije te dugoročnija prevlast trgovačke orijentacije.

Na taj su način pojedinci i pojedine društvene grupe stekle velik novac koji je tražio forme svoje legalizacije.

Legalizacija krivoga hoda po zlome putu službeno je započela izvan Hrvatske, u Beogradu, prije početka Domovinskoga rata, 10. lipnja 1989. godine kad je Savezna skupština (Sl. SFRJ. Br. 57/89.) pod pritiskom liberalizma kao socijal darvinizma, ukinula odredbu članka 401 Zakona o obveznim odnosima koja glasi: „Kamata prestaje teći kad svota dospjelih a neisplaćenih kamata dostigne glavnicu“. Tim činom ukinuta su ograničenja tzv. slobodnog ugovaranja previsoke kamatne stope koja je porasla i za sto puta u odnosu na tzv. normalne kamate, širom su otvorena vrata anatocizmu, tj. obračunu kamata na kamatu, pohlepi, životinjskim porivima i iracionalnom ponašanju, stvorene su pretpostavke za uništenje srednjega socijalnoga sloja, gašenje proizvodnje, za ovu generaciju definitivno napuštanje proizvodne orijentacije i uvođenje trgovačke orijentacije, koja je sve – uključujući pravo na spoznaju činjenica, istinu, pravdu i slobodu – pretvorila u trgovačku robu.

Tim putem stečeni ilegalni kapital se još više povećao. S njegovim rastom rasla je i potreba za njegovom legalizacijom. Za takvu legalizaciju trebao je veliki i jak dimni plašt, gusta maglena zavjesa, u vidu političkih, fiskalnih i zakonodavnih odluka (primjerice: mjere Jogurt revolucije) i drugih postupaka, mjera i bitaka s tim da su nekažnjeno izricane javne prijetnje da „ni oružane bitke nisu isključene“.

Ne zaboravimo da je nominalni vođa pokretača agresivnoga rata protiv Hrvatske, Slobodan Milošević, bio vrstan bankar.

Bitnu ulogu u lošem hodu po zlom putu i porastu vanjskog zaduženja te u gašenju vlastite proizvodnje imali su lihvarski ugovori i drugi instrumenti tzv. financijskog inženjeringa (kolo u koje su se žrtve na izgled dragovoljno hvatale), kojem je trebala velika praonica, a pretvorba u vrijeme rata je za tu svrhu bila idealno sredstvo.

Tako je stvorena malobrojna ali moćna grupacija koju odlikuje ljudska bezdušnost, socijalna neosjetljivost i nacionalna indiferentnost. Ta grupacija je postala naizgled vrlo moćna na mikro i makro planu (dok suvremena financijska kriza nije pokazala sveopću ranjivost).

Nekima ni rat kao prigoda za bogaćenje nije bio dovoljan.

Hrvatska je u vrijeme bolesti svoga prvog predsjednika, kad je Zlatko Mateša bio premijer a Marko Škreb guverner Narodne banke, odlukama organa svoje vlasti, u koje ide upropaštavanje i prodaja nacionalnih banaka sa svom vlastitom imovinom i svim potencijalima, a nakon sanacije novcem poreznih obveznika, za manje od 10% njihove vrijednosti – izgubila monetarnu vlast na svom teritoriju. Nakon toga vanjski dug Hrvatske je s cca 10 milijardi dolara (koji sadržava naslijeđeni dio duga iz bivše države i sve dugove nastale u svezi s obranom u ratu i poratnom obnovom zemlje), porastao je na blizu 50 milijardi dolara. To nije sve. Te iste, sada strane banke, danas se javljaju kao čimbenici nestabilnosti koje vode državu u dužničku krizu.

Tako je mjerama uzmicanja pred činima perfidnog naturanja interesa svjetskih financijskih i političkih asocijacija (kojima je uzrokovano otuđenje ili bitno slabljenje osnovnih nacionalnih resursa, zaustavljanje razvoja i šanse za stvaranje nacionalnog proizvoda), utrt put globalne hrvatske ovisnosti uz svekoliko nazadovanje na štetu proizvodne orijentacije zemlje, obitelji, radnika, zdravstva i školstva. Taj put vodi k tome da se narod koji je izvojevao slobodu za sebe i svoju državu, zajedno sa svojom državom približava tankom rubu koji sve dijeli od teškoga jarma dužničkoga ropstva.

Spomenuta odluka Savezne skupštine bivše SFRJ o ukinuću odredbe članka 401 ZOO, od 10. lipnja 1989. godine, i legalizacija anatocizma, koja glasi: „kamata prestaje teći kad svota dospjelih a neisplaćenih kamata dostigne glavnicu“ – učinila je javnim loš početak po zlome putu optužbi protiv Hrvatske za zajednički zločinački pothvat.

Iz istog izvora krenuo je operativni agresorski rat s kanibalskim programom:

– izabrano državno rukovodstvo pobiti (što se pokazalo raketiranjem Banskih dvora),

– narod vojno poraziti i državu razoriti – što je pokazalo vrijeme od «balvanske revolucije» do mirne reintegracije,

Kad agresor nije u tome uspio, pokrenuo je sveopću i vrlo snažnu akciju s ciljem moralne degradacije svega u što ljudi vjeruju: od vizije, misije, ciljeva do procedura.

Ta strašna destrukcija vrši se tako da izgleda kako su sve stvari postavljene naopako. Ne optužuju se i ne sude djela agresivnoga rata, već se Bogu ugodna djela legitimne obrane života doma i domovine kvalificiraju kao zajednički zločinački pothvat.

Ovdje ponovo valja podsjetiti na jednu notornu činjenicu: grad se gradi iznutra. Da bismo mogli nastupati organizirano prema drugima, moramo se sami organizirati. U tu svrhu neophodno je ustrojiti Memorijalni centar stradanja hrvatskoga naroda po uzoru na Izrael, i tako napokon po imenu i prezimenu sahraniti sve mrtve koji u nebo vape od završetka II. Svjetskoga rata a isto tako i Domovinskoga rata. Okrenuti svoj pogled prema budućnosti i stvaranju u odgovornoj slobodi kao najdragocjenijoj od svih titula, koju čovjek ima od Boga i od prirode. Nje se čovjek nipošto ne smije sam odreći niti dopustiti da mu je drugi oduzmu.

mr. sc. Lujo Medvidović

Izlaganje sa VII stručnog skupa HKV-a o Haaškom sudu

EKSKLUZIVNO Stjepan Đureković o organizaciji i djelovanju sigurnosne službe (UDBE) u Jugoslaviji | Hazud.hr

EKSKLUZIVNO Stjepan Đureković o organizaciji i djelovanju sigurnosne službe (UDBE) u Jugoslaviji | Hazud.hr: Poduzetnik, književnik i publicist Stjepan Đureković ubijen je od jugoslavenske tajne policije UDBE u atentatu u Njemačkoj  28. srpnja 1983. godine, nakon što je napustio Jugoslaviju.

EKSKLUZIVNO Stjepan Đureković o organizaciji i djelovanju sigurnosne službe (UDBE) u Jugoslaviji

OBJAVIO: NADA LANDEKA | DATUM OBJAVE: 23/07/2019

Poduzetnik, književnik i publicist Stjepan Đureković ubijen je od jugoslavenske tajne policije UDBE u atentatu u Njemačkoj  28. srpnja 1983. godine, nakon što je napustio Jugoslaviju. U siječnju 1982. godine za “Novu Hrvatsku”  napisao je članak “Organizacija i djelovanje sigurnosne službe u Jugoslaviji” koji obiluje dragocjenim podacima prikupljenim iz pouzdanih policijskih izvora do kojih je Đureković mogao doći zahvaljujući ranijem visokom položaju u Jugoslaviji. Ovdje prenosimo izvorni sadržaj teksta objavljen u “Nova Hrvatska” u prosincu 1982. godine, neposredno prije nego što je Stjepan Đureković ubijen. 

Organizacija službe sigurnosti u Jugoslaviji, koja se službeno zove Državna sigurnost (DS, iako narod još uvijek upotrebljava naziv UDBA), dobila je zadnjih godina razmjere o kojima njen osnivač Ranković nije mogao ni sanjati. Jugoslavija je postala policijska država do onog “savršenstva” kojeg je Orwell predvidio u svom romanu “1984”.

Srž Državne službe čine profesionalni službenici i funkcionari kojih ima oko 6.500 računajući tu Državnu službu u Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove, republičkim i pokrajinskim sekretarijatima i u zajednicama općina i općinama.

Njima je podređeno 72.000 milicionara te 2.300 milicionara pripadnika posebnih odreda, koji su predviđeni kao udarna snaga za suzbijanje pobuna, demonstracija i velikih štrajkova. Baš ti posebni odredi odigrali su glavnu ulogu u suzbijanju prošlogodišnje pobune na Kosovu.

Uz političku policiju na svim razinama od općine do federacije, postoji još dodatni policijski aparat: kriminalna policija, saobraćajna policija i protupožarna služba. Pokraj toga, u unutrašnje poslove spada i brojni personal zatvora i tzv. kazneno-popravnih domova.

Broj profesionalnih službenika Državne službe nije tako velik, no oni čine tek dio organizacije. U tvornicama, trgovačkim poduzećima, organima vlasti, bankama, sudovima, školama i u zdravstvu Državna služba ima oko 120.000 svojih suradnika, preko kojih politička policija dopire do svih slojeva i pora života. Ta se suradnička mreža stvara planski i sistematski. Ona ovisi o veličini, nacionalnom sastavu i važnosti tvornice ili ustanove. Tako u velikoj INI DS ima skoro 500 suradnika, a u tvornici odjeće “Kamensko” svega 20.

Doktrina samozaštite

Kad je CK SKJ 1974. na temelju Bakarićeva referata proglasio društvene samozaštite, DS je trebao mnoštvo novih suradnika u svim poduzećima. Međutim, to se nije ostvarilo. Ljudi jednostavno nisu htjeli prokazivati svoje kolege na radnom mjestu.

Zbog toga su, početkom 1978. preko općinskih partijskih komiteta, u svim radnim kolektivima (bez obzira da li se radi o tvornicama, bankama, poljoprivrednim dobrima, itd.) prisilno formirani tzv. Komiteti društvene samozaštite i narodne obrane. Ti komiteti broje 5-9 članova prema tome radi li se o manjem ili većem OOUR-u, OUR-u ili SOUR-u. Na primjer, u osrednjem OOUR-u (tzv. osnovnoj organizaciji udruženog rada), članovi komiteta su: sekretar partijske organizacije, predsjednik radničkog savjeta, predsjednik zbora radnika, predsjednik sindikata, direktor OOU-a i još k tome dva partiji jako odana člana kolektiva.

Ti komiteti društvene samozaštite i narodne obrane broje u cijeloj Jugoslaviji oko 210.000 članova. Njihov zadatak je da u radnom kolektivu budno prate sve događaje i rad svakog pojedinca. Oni sastavljaju karakteristiku o svakom pojedincu, vodeći računa o tome koliko je tko odan komunističkom poretku odnosno u kojem je stupnju njegov protivnik. Oni procjenjuju kako bi se u slučaju rata, revolucije ili drugim kriznim situacijama ponašao svaki pojedinac. Za neprijatelje režima, predviđeno je da u kriznim situacijama budu uhićeni ili čak eliminirani. Ovi komiteti imaju i tu zadaću da unaprijed onemoguće izbijanje štrajkova.

Da bi Državna služba što manje otkrivala izravne veze, naredbe ovim komitetima daju se preko općinskih komiteta Saveza komunista. Njima se šalju i izbještaji, pa ih oni dalje proslijeđuju Državnoj službi.

Što se aparat Državne službe nalazi na višem stupnju državne hijerarhije, ima više posebnih ogranaka. Tako je u federalnoj Državnoj službi postignuta najviša specijalizacija, dok su općinski funkcionari Državne službe pravi svaštari. U federalnoj Državnoj službi djelatnost se dijeli na aktivnost u zemlji i aktivnost u inozemstvu. Djelatnost u zemlji dijeli se dalje na kontrolu vlastitih građana i kontrolu stranih državljana koji žive u Jugoslaviji ili u nju dolaze poslovno, kao turisti, itd.

Odio za inozemstvo dijeli se na kontrolu političkih emigranata, gastarbeitera i drugih građana naroda Jugoslavije koji žive i rade u inozemstvu. Nadalje, ovaj sektor ima posebni odio za špijunažu stranih država koji se opet dijeli na špijunažu država slobodnog svijeta i špijunažu komunističkih država itd.

U Državnoj službi postoji i posebni sektor za kontrašpijunažu tj. borbu protiv stranih obavještajnih službu,

Tajni bilten Tanjuga

U federalnoj Državnoj službi postoji i odjeljenje koje se bavi proučavanjem stranog tiska, stručnih publikacija i sl. Posebno se proučava emigrantski tisak, letci i drugi propagandni materijal. Odabrani izvodi ili čak cijeli članci iz emigrantskog tiska daju se “Tanjugu” za objavu u tzv. “Crnom biltenu”. Naklada tog biltena je svega 1.000 primjeraka, a dobivaju ga strogo povjerljivo samo najviši i najpovjerljiviji rukovodioci federacije i republika, te generali i vrhunski policijski službenici.

“Tanjug” koji je potpuno pod kontrolom Državne službe, izdaje još jedan bilten s nakladom od 5.000 primjeraka. Tu se donose razni članci o Jugoslaviji iz svjetskog tisa, i to bez obzira da li su povoljni ili nepovoljni. I taj bilten mogu dobiti samo određene kategorije rukovodilaca.

Pored mrežu suradnika u zemlji Državna služba ima i svoju mrežu u inozemstvu. Tu prije svega spadaju atašei, konzuli i razni ostali činovnici ambasada i konzulata. Mnogobrojni direktori privrednih predstavništava, kao i njihovi namještenici, posijani po mnogim zemljama svijeta, također su suradnici Državne službe. Oni imaju prvenstvo kod slanja na rad u inozemstvo.  Na tim mjestima u inozemstvu Državna služba ima oko 1.600 svojih ljudi.

Državna služba je ubacila svoje špijune i među radnike u inozemstvu, ali ne u tako velikom broju kako neki naivno misle. Računa se da među “gastarbeiterima” djeluje oko 3.200 suradnika UDBE-e (Državne službe)

Postoji i jedna posebna kategorija letećih suradnika Državne službe kojih ima oko 50, a raštrkani su po raznim zemljama svijeta. Oni ne rade u konzulatima, predstavništvima, niti imaju zaposlenje kao “gastarbeiteri”. To su njuškala koji se vrte oko naših ljudi u inozemstvu a žive od plaće Državne službe.

U redovima političe emigracije, i to svih nacija iz Jugoslavije uzetih zajedno, radi svega 26 plaćenika Državne službe. To Službu niti iz daleka ne zadovoljava i ona poduzima sve da povećaju tu svoju mrežu. No, to joj teško polazi za rukom. Prema tome Državna služba nije tako moćna u redovima emigracije, kao što neki u emigraciji žele prikazati, niti kako se to hvali Državna služba, kako bi u emigraciji posijala nepovjerenje.

Način rada

Svoje suradnike u zemlji Državna služba regrutira  prvenstveno iz redova članova Saveza komunista. No, u njezinoj mreži nalaze se i neki bivši robijaši, kriminalci i razni probisvjeti.

Državna služba se trudi imati suradnike ne samo u svim sredinama nego i među raznim profesijama kao što su liječnici, profesori, inženjeri, odvjetnici, privatni ugostitelji, športaši, itd.

Načini za pridobivanje ljudi na suradnju vrlo su različiti.

Kod pristupa odanim članovima partije, upotrebljava se političko uvjeravanje i ističe se kako je to rodoljubni rad najvišeg ranga za očuvanje komunističkog poretka. No, vrlo često se primjenjuju i razne vrste prinuda i ucjena. Kada neki stručnjak nešto pogriješi u privatnom životu ili na radnom mjestu, onda mu obećaju da će na to zaboraviti ako za njih bude radio. Nekima opet obećaju viši položaj, dobro mjesto, itd.

Državna služba osobito rado regrutira suradnike među ljudima po tamnicama, kojima se za pristanak na suradnju smanjuju godine kazne. Takvi se šalju u inozemstvu, pogotovo ako su bili suđeni zbog političkih razloga. Tako se mogu laše približiti našoj emigraciji.

Suradnici Državne službe moraju izvještavati o svemu što primijete u tvornici ili ustanovi u kojoj rade, u svome susjedstvu gdje stanuju, na ulici, među prijateljima i znancima izvan mjesta rada, itd.  To izvještavanje se ne odnosi samo na proturežimski politički rad pojedinaca ili grupa nego i pojavu škarta i lomova u proizvodnji, razne vrste sabotaže, pripreme za štrajk, pa čak i na slabe efekte u proizvodnji, gunđanje radnika zbog nestašice robe na tržištu, itd.

Ljudi iz aparata Državne službe inače nerado dolaze do svojih suradnika u radnim kolektivima, nego ih zovu na sastanke na neko neutralno mjesto. Često im daju naloge ili od njih primaju izvještaje preko telefona. Također nerado primaju svoje suradnike u službenim prostorijama Državne službe. Sve to zbog održavanja tajnovitosti.

Poslije pada Ranovića uništene su kartoteke koje je UDBA vodila kako o protivnicima režima tako i o mnogim najvišim rukovodiocima Jugoslavije. Međutim, samo nekoliko godina iza toga, a naročito pod upravom saveznog sekretara za unutrašnje poslove Franje Herljevića, ne samo što su ponovno uspostavljeni kartoni nego je to učinjeno na još znatno masovnijoj osnovi u usporedbi s onom pod Rankovićem.  U te se kartone bilježi sve što daje sliku o nekom pojedincu, sve njegove greške, pojedinosti iz privatnog života, sklonosti i mane itd. Ovi kartoni su postali jako važni i kod odabiranja kadrova osobito kad se na iole važnija mjesta ne može doći bez suglasnosti Državne sigurnosti.

Autor: Stjepan Đureković  (ubijen od strane UDBE  28. srpnja 1983.g. u Njemačkoj)

Odvjetnica Ana Galoši Comisso u svezi sudskih postupaka protiv banaka vezano uz CHF | Hazud.hr

Odvjetnica Ana Galoši Comisso u svezi sudskih postupaka protiv banaka vezano uz CHF

OBJAVIO: REDAKCIJA | DATUM OBJAVE: 27/03/2019

Pravna bitka kreditnih dužnika koji su  sredinom 2000-tih godina sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku  dobiva svoj konačni rezime.  Svakodnevno sudovi donose presude u korist klijenata, banke su u obvezi isplatiti klijentima preplaćene kamate.

U svezi pokretanja sudskih postupaka protiv banaka vezano uz švicarski franak zamolili smo za pravno mišljenje poznatu zagrebačku odvjetnicu Anu Galoši Comisso.  Njezino pravno mišljenje prenosimo u cijelosti, uz upozorenje svima koji su sklopili ugovore o kreditu vezano uz švicarski franak da prvi rok za povrat kamata ističe već a danom 13.06.2019. godine, dakle doslovce za nekoliko tjedana, te je nužno poduzeti pravne radnje prije nego nastupi zastara.

Poštovani,

odgovarajući na Vaš zahtjev, ovim putem Vam dajem  moje pravno mišljenje, te dosadašnja iskustva vezano za prava oštećenika koji su sklopili kredite kojima je glavnica vezana uz  švicarski franak.

Hrvatske banke su manje -više iskoristile stanje tržišta, te klijentima koji potražuju kredite u razdoblju počevši od 2004.-2004. pa na dalje nudili i reklamirali kredite u švicarskim francima kao najpovoljnije moguće, uz odobravanje najmanje kamatne stope u RH, te čak i obećanjem da je CHF najstabilnija valuta te da nema brige oko kretanja, odnosno povećanja tečaja u odnosu na domicilnu valutu.  Prema kazivanju nekih mojih klijenata, djelatnici banke su čak išle do te mjere da ih ogovaraju od zatraženih kredita u EUR-ima, da bi na kraju po nagovoru referenta, ipak sklopili kredit u CHF, koji se nakon svega nekoliko mjeseci pokazao da više i nije tako povoljan kako je banka reklamirala.

Banke su u svoje tipizirane ugovore, ugovarale odredbe kojima je isključivo Banci dopuštena mogućnost izmjene kamatne stope i to jednostranom odlukom banke, bez mogućnosti prigovora korisnika kredita, te teret povećanja razlike tečaja valute uz koju je vezana glavnica kredita prebacili isključivo na korisnika kredita, slijedom čega banka na recimo “legalan” način ostvaruje ogroman profit u odnosu na ugovorene parametre u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Napominjem da  odredbe  Ugovora o kreditu korisnici kredita nisu mogli mijenjati, već samo potpisati  Ugovorne odredbe koje su u naprijed pripremljene- dakle kod sklapanja ugovora jest bila poznata cijena usluge koju plaća korisnik kredita, no ta cijena se mijenja već nakon nekoliko mjeseci nakon što kredit krene u otplatu, a sve na teret i štetu korisnika kredita , a u isključivu korist banke.

Pravomočnim odlukama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.06.2014.g , te 14.06.2018.g., donesenim po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač, utvrđeno je da su odredbe Ugovora o kreditima kojima je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštene, kao i odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom Odlukom banke, slijedom čega je svim korisnicima kredita omogućeno da pokrenu pojedinačne postupke radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba svojih ugovora, te od banaka zatraže i ostvare povrat neosnovano stečenog profita, sa zakonskim zateznim kamatama.

Nedvojbeno je, da se jako veliki broj ljudi i dalje boji  pokretati  sudske postupke protiv banaka, ali ako ne pokrenu postupak na vrijeme, banka zadržava cjelokupan profit koji je svaki korisnik kredita svoj banci uredno platio i preplatio ( jer da nije plaćao kako je banka tražila, sve veće i veće iznose anuiteta, sigurno bi mu  njegova banka otkazala ugovor, aktivirala sredstva osiguranja, odnosno tjerala van iz njegove kuće i blokirala mu sve račune, a potom  u većini slučajeva i prodala dug nekoj od agencija za otkup dugovanja- bez milosti), iako je pravni osnov za stjecanje opisanog prekomjernog profita  otpao.

Prema mojem saznanju niti jedna banka do sada nije sama od sebe ponudila korisniku kredita da mu na ime nepoštenih ugovornih odredaba vrati iznos koji je korisnik preplatio, već manje više očekuju da će biti mali broj ljudi koji će se usuditi krenuti u parnični postupak protiv banke, te je dodatno ostvareni profit na ime nepoštenih odredbi ugovora osiguran za banku čim rokovi zastare za tužbe proteknu, a prvi rok za povrat kamata ističe s danom 13.06.2019.g. dakle doslovce za nekoliko tjedana. 

Pročitajte i ovo:

http://www.hazud.hr/odvjetnica-ana-galosi-comisso-nize-pravosudne-pobjede-nad-nelegalnim-kreditnim-uredima-i-austrijskim-zadrugama/