mr.sc. Lujo Medvidović “Bitnu ulogu u gašenju proizvodnje imali su lihvarski ugovori i financijski inžinjering kojima je trebala velika praonica
U svjetlu spomenutih spoznaja i svjetske financijske recesije koja pustoši naše obale, pitanje žrtvovanja prava i pravde na primjeru Hrvatske, možemo sagledati kao izraz novog totalitarizma koji uništava Hrvatsku kao kariku u prehrambenom lancu financijskog kapitala.
Obrisi tamnog ringa današnje hrvatske obrambene priče postali su djelomično vidljivi 70-ih godina prošlog stoljeća kad je istraživanjem „Patent Investa“ iz Sarajeva ustanovljeno i objavljeno da „98% analiziranih“ vanjskotrgovinskih ugovora bivše SFRJ „sadrže restriktivne klauzule koje mogu imati vrlo negativne efekte“.
Budući je kroz izgrađenu poslovnu praksu u kapitalističkom svijetu vrijedilo pravilo da prodavač, bez obzira što prodaje i pod kojim uvjetima, osigurava određeni postotak provizije koji se kretao do 10% vrijednosti kupljene robe, koja ide u korist trgovačkog predstavnika, nekima je to bio neodoljiv mamac. S tom provizijom, koja je na zapadu bila legalna, kupovan je moral potpisnika ugovora, koji je zbog provizije bio u stanju kupiti lošu robu, opremu i usluge, pod nepovoljnim uvjetima, te postajao podložan da se njime na različite načine manipulira i da ga se ucjenjuje. Ta se je praksa svidjela mnogima. Time se može objasniti napuštanje proizvodne orijentacije te dugoročnija prevlast trgovačke orijentacije.
Na taj su način pojedinci i pojedine društvene grupe stekle velik novac koji je tražio forme svoje legalizacije.
Legalizacija krivoga hoda po zlome putu službeno je započela izvan Hrvatske, u Beogradu, prije početka Domovinskoga rata, 10. lipnja 1989. godine kad je Savezna skupština (Sl. SFRJ. Br. 57/89.) pod pritiskom liberalizma kao socijal darvinizma, ukinula odredbu članka 401 Zakona o obveznim odnosima koja glasi: „Kamata prestaje teći kad svota dospjelih a neisplaćenih kamata dostigne glavnicu“. Tim činom ukinuta su ograničenja tzv. slobodnog ugovaranja previsoke kamatne stope koja je porasla i za sto puta u odnosu na tzv. normalne kamate, širom su otvorena vrata anatocizmu, tj. obračunu kamata na kamatu, pohlepi, životinjskim porivima i iracionalnom ponašanju, stvorene su pretpostavke za uništenje srednjega socijalnoga sloja, gašenje proizvodnje, za ovu generaciju definitivno napuštanje proizvodne orijentacije i uvođenje trgovačke orijentacije, koja je sve – uključujući pravo na spoznaju činjenica, istinu, pravdu i slobodu – pretvorila u trgovačku robu.
Tim putem stečeni ilegalni kapital se još više povećao. S njegovim rastom rasla je i potreba za njegovom legalizacijom. Za takvu legalizaciju trebao je veliki i jak dimni plašt, gusta maglena zavjesa, u vidu političkih, fiskalnih i zakonodavnih odluka (primjerice: mjere Jogurt revolucije) i drugih postupaka, mjera i bitaka s tim da su nekažnjeno izricane javne prijetnje da „ni oružane bitke nisu isključene“.
Ne zaboravimo da je nominalni vođa pokretača agresivnoga rata protiv Hrvatske, Slobodan Milošević, bio vrstan bankar.
Bitnu ulogu u lošem hodu po zlom putu i porastu vanjskog zaduženja te u gašenju vlastite proizvodnje imali su lihvarski ugovori i drugi instrumenti tzv. financijskog inženjeringa (kolo u koje su se žrtve na izgled dragovoljno hvatale), kojem je trebala velika praonica, a pretvorba u vrijeme rata je za tu svrhu bila idealno sredstvo.
Tako je stvorena malobrojna ali moćna grupacija koju odlikuje ljudska bezdušnost, socijalna neosjetljivost i nacionalna indiferentnost. Ta grupacija je postala naizgled vrlo moćna na mikro i makro planu (dok suvremena financijska kriza nije pokazala sveopću ranjivost).
Nekima ni rat kao prigoda za bogaćenje nije bio dovoljan.
Hrvatska je u vrijeme bolesti svoga prvog predsjednika, kad je Zlatko Mateša bio premijer a Marko Škreb guverner Narodne banke, odlukama organa svoje vlasti, u koje ide upropaštavanje i prodaja nacionalnih banaka sa svom vlastitom imovinom i svim potencijalima, a nakon sanacije novcem poreznih obveznika, za manje od 10% njihove vrijednosti – izgubila monetarnu vlast na svom teritoriju. Nakon toga vanjski dug Hrvatske je s cca 10 milijardi dolara (koji sadržava naslijeđeni dio duga iz bivše države i sve dugove nastale u svezi s obranom u ratu i poratnom obnovom zemlje), porastao je na blizu 50 milijardi dolara. To nije sve. Te iste, sada strane banke, danas se javljaju kao čimbenici nestabilnosti koje vode državu u dužničku krizu.
Tako je mjerama uzmicanja pred činima perfidnog naturanja interesa svjetskih financijskih i političkih asocijacija (kojima je uzrokovano otuđenje ili bitno slabljenje osnovnih nacionalnih resursa, zaustavljanje razvoja i šanse za stvaranje nacionalnog proizvoda), utrt put globalne hrvatske ovisnosti uz svekoliko nazadovanje na štetu proizvodne orijentacije zemlje, obitelji, radnika, zdravstva i školstva. Taj put vodi k tome da se narod koji je izvojevao slobodu za sebe i svoju državu, zajedno sa svojom državom približava tankom rubu koji sve dijeli od teškoga jarma dužničkoga ropstva.
Spomenuta odluka Savezne skupštine bivše SFRJ o ukinuću odredbe članka 401 ZOO, od 10. lipnja 1989. godine, i legalizacija anatocizma, koja glasi: „kamata prestaje teći kad svota dospjelih a neisplaćenih kamata dostigne glavnicu“ – učinila je javnim loš početak po zlome putu optužbi protiv Hrvatske za zajednički zločinački pothvat.
Iz istog izvora krenuo je operativni agresorski rat s kanibalskim programom:
– izabrano državno rukovodstvo pobiti (što se pokazalo raketiranjem Banskih dvora),
– narod vojno poraziti i državu razoriti – što je pokazalo vrijeme od «balvanske revolucije» do mirne reintegracije,
Kad agresor nije u tome uspio, pokrenuo je sveopću i vrlo snažnu akciju s ciljem moralne degradacije svega u što ljudi vjeruju: od vizije, misije, ciljeva do procedura.
Ta strašna destrukcija vrši se tako da izgleda kako su sve stvari postavljene naopako. Ne optužuju se i ne sude djela agresivnoga rata, već se Bogu ugodna djela legitimne obrane života doma i domovine kvalificiraju kao zajednički zločinački pothvat.
Ovdje ponovo valja podsjetiti na jednu notornu činjenicu: grad se gradi iznutra. Da bismo mogli nastupati organizirano prema drugima, moramo se sami organizirati. U tu svrhu neophodno je ustrojiti Memorijalni centar stradanja hrvatskoga naroda po uzoru na Izrael, i tako napokon po imenu i prezimenu sahraniti sve mrtve koji u nebo vape od završetka II. Svjetskoga rata a isto tako i Domovinskoga rata. Okrenuti svoj pogled prema budućnosti i stvaranju u odgovornoj slobodi kao najdragocjenijoj od svih titula, koju čovjek ima od Boga i od prirode. Nje se čovjek nipošto ne smije sam odreći niti dopustiti da mu je drugi oduzmu.
Nema komentara:
Objavi komentar