Nada Landeka: OVRHE I OVRŠNI POSTUPCI U PRAKSI

Nada Landeka: OVRHE I OVRŠNI POSTUPCI U PRAKSI

Datum objave: 23. veljače 2016./Piše: Nada Landeka/HAZUD

Iz prakse, i uočenih problema u ovršnim postupcima i postupcima zaštite prava vlasništva, a kroz djelovanje Udruge Veronika Vere za zaštitu žrtava pravosuđa,  utvrđeno je da suci često u ovršnim postupcima često brkaju pojmove i ne primjenjuju razliku između ovrhovoditelja i predlagatelja osiguranja – već ih poistovjećuju, što nije u skladu sa Zakonom.

Također, prema Ovršnom zakonu, sudionik ili treća osoba koja polaže pravo temeljem valjanog pravnog posla – na stvar ili pravo, odnosno nekretninu, nema gotovo nikakva prava, iako je prethodno uložio i novac, rad i trud. Dok stjecatelja  nekretnine pritišću obveze koje prate nekretninu već od samogtrenutka sklapanja Ugovora o kupoprodaji, ili nekog drugog ugovora, država mu uskraćuje njegovo osnovno pravo vlasništva samo iz razloga jer je uknjižba iz nekog razloga trenutno neprovediva.

No,  takva situacija nikako ne bi smjela utjecati na PRAVO – KOJE JE ZAJAMČENO USTAVOM – tj. pravo vlasništva.

Tijekom provedbi ovršnih postupaka i pri razotkrivanju kriminalnih radnji Banke se ne bi smjele pozivati na bankarsku tajnu, već bi trebale pomoći pri razotkrivanju kriminala i korupcije.

Često se u ovršnom postupku zlorabi snaga ovrhovoditelja ili drugim riječima;  ovrhovoditelj je uvijek u pravu.  No ni jedan ovršni postupak ne bi se smio provoditi bez dokaza da je ovršenik prethodno pozvan na plaćanje svoje obveze, uz javnobilježnički ovjerenu konto karticu.

Tu bi također trebalo prethodno omogućiti pregovaranje sa dužnicima (razuman rok ne duži od 30 dana), u svrhu postizanja reprograma obveza (i za fizičkeosobe).

Zlorabi  se, na štetu dužnika i vrijednost imovine

Naime, često Banke pokreću ovršni postupak po vrijedosti nekretnine koja je procijenjena u trenutku sklapanja ugovora. Takav pristup je pogrešan iz razloga jer nekretnina s godinama ili propada ili joj se povećava vrijednost, u svakom slučaju ne može biti jednake vrijednosti kroz 10 godina ili više, do isteka kreditne obveze, pa jedan dio ovršenika je teško oštećen (kod vrijednijih nekretnina, dok drugi profitiraju koji su pod zalog dali bezvrijednu nekretninu sa prethodno ugovorenom cijenom kod sklapanja Ugovora).

Nekretnina se svakako mora procijeniti prije zakazivanja javne dražbe, što ovrhovoditelji za sada često izbjegavaju, a novac od prodaje treba se rasporediti na način da se zatvori potraživanje ovrhovoditelja, a ostatak isplati ovršeniku (što Banke uopće ili gotovo nikako ne rade).

Takvim postupkom bi se izbjegla nasilna prodaja nekretnina za vrlo male iznose.  Ili pak,  kao što to rade civilizirana i pravno uređena društva, omogućiti ovršeniku da u zadanom roku sam proda nekretninu, ili da ju otkupi ponovno od ovrhovoditelja.
Dakle, umjesto dosadašnje prakse gdje se ovršeniku brani da sudjeluje na dražbi kod prodaje nekretnina koje su njegovo vlasništvo, trebalo bi  postupiti upravo suprotno, prvo ponuditi ovršeniku da otkupi svoju nekretninu, i to po opciji jednokratne otplate uz diskont ili mjesečnih otplata.

Samo ovakvim postupanjem omogućilo bi se dostojanstvo ovršeniku bez zlouporabe prava i ovršenika i ovrhovoditelja. Ovrhovoditelj bi jednako naplatio svoje potraživanje od ovršenika ili nekog drugog kupca ako ovršenik odustane od kupnje, a ovršenik pak ima mogućnost na dostojanstven način sanirati svoje obveze, bez iseljenja iz kuće četveronoške.

Prema Ovršnom zakonu koji je na snazi, pravo sudjelovanja, ili pravo prigovora imaju samo ovršenik i ovrhovoditelj. Međutim, treće osobe koje su iz nekog razloga (javnobilježnički ovjerena isprava) vlasnici pokretnina ili nekretnina, onemogućeni su u ostvarenju svojih prava – jer njihova tužba ne odgađa ovrhu. Takovim postupanjem izaziva se šteta ulagačima, investitorima,
svima onima koji imaju pravni interes i koji to naravno – mogu dokazati dokumentacijom. Sud često zna izbjegavati donošenje Rješenja kojim upućuje treće osobe u parnicu – a radi dokazivanja njenih prava, a bez takve upute – ne mogu se prava treće osobe niti dokazati.

Ovrha bi morala biti zabranjena na istodobno na  cjelokupnoj imovini

Takovim postupanjem se ovršenik dovodi u potpunu nemogućnost normalnog življenja. Ako je jedna nekretnina dovoljna za namirenje duga, ne bi se  smjela  istodobno ovršiti i sva druga pokretnina, nepokretna imovina i financijska sredstva jer takovim postupanjem se ovršeniku ukidaju sva  njegova prava i uskraćuje pravo na egzistenciju i život dostojan čovjeka, a ovrhovoditelju se daje puno više nego što mu pripada, što je protuustavno, i  protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Ovrhovoditelji najčešće pokreću ovrhu za puni iznos iz ugovora o kreditu iako stranke plaćaju godinama prije pokretanja ovršnog postupka. Vjerovnici bi trebali biti dužni pregovarati sa dužnikom, radi usklađenja dugovanja, obračuna kamata i slično  – pod prijetnjom kaznenog progona, jer bez  jasnog i preciznog očitovanja o dugu, dug raste  doživotno, a ovrhovoditelj može
zlorabiti svoj položaj.

Ovršni zakon, i svi drugi propisi jamče ovršeniku – zaštitu dostojanstva. Iz zadnjih slučajeva; obitelji Vukić, obitelji Frlan, i brojnih drugih  obitelji svi smo mogli vidjeti da se ovršeniku ne jamči ništa, a najmanje  dostojanstvo.

Na teren izlazi veliki broj interventnih policajaca – radi osiguranja ovrhe  odnosno provedbe deložacije a sav trošak pada na teret ovršenika.

Pravna nesigurnost stjecanja vlasništva ugrožava investicije i ulaganja.

Poništavaju se pravomoćne sudske odluke, primjenjuju se krivotvorene sudske odluke, grade se objekti i kuće na tuđem zemljištu, upada se u kuće i nitko ne može istjerati osobe koje na nezakonit način upadnu na tuđu imovinu, a  sudovi koji bi u takvim parnicama trebali odlučivati – hitno – odlučuju po  nekoliko godina, i to o stvari koja je sasvim jasna i nedvojbena – VLASNIŠTVO JE ZAJAMČENO SVAKOM GRAĐANINU USTAVOM I NEPOVREDIVO.

Zlorabi se Ovršni zakon, i u praksi se ne primjenjuju odredbe koje bi se morale primjenjivati. Poistovjećuju se “kruške i jabuke”, dužnik i njegova rodbina, bračni partneri, itd.

Ovrhovoditelj nije ovlašten naknadno tražiti proširenje ovrhe novim sredstvom ili na novom predmetu, iako to u praksi čini. Ovrhovoditelj može predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe samo ako se pravomoćno rješenje o ovrsi na određenom predmetu ili određenom sredstvu ne može provesti, što ovrhovoditelji rijetko ili gotovo nikako ne primjenjuju u praksi.

Suci znaju manipulirati i sa dostavom pismena, baš kao i građani

Oglasna ploča često znade biti kazna za sve one koji izbjegavaju uzeti poštu, a također i sredstvo sucima koji ponekad baš i ne žele da građani poštu prime, stoga, poštu uvijek treba zaprimati, bez obzira koliko ovršeniku bila mrska plava koverta. Samo žalbom može osporiti navode ovrhovoditelja i štiti svoje pravo.

Provedba ovrhe  na novčanim sredstvima i u poreznim postupcima – žalbeni postupak ne odgađa provedbu ovrhe – što neposredno utječe na povredu ustavnih prava građanina.

Naime, Ustavom je zajamčena žalba, i žalbeni postupak je jedini postupak u kojem netko može dokazati svoje pravo ili eventualni rizik od štete pri provedbi ovrhe, naročito ako se radi o nedužniku.

Provedbom ovrhe nad nekretninom ili pokretninom prije isteka žalbenog roka, nanosi se direktna šteta, često i osobama koje su se u tim problemima našle sasvim slučajno.

U ovršnim postupcima  za naplatu potraživanja, sukladno Ovršnom zakonu i Zakonu o javnim bilježnicima,  započinju se postupci kod javnog bilježnika, a tek kad ovršenik istakne žalbu, isti se nastavlja pred sudom, u parnici.

Ovaj postupak drastično pogoršava  naplatu potraživanja. Parnice se opet vode godinama, izmišljaju  se razni dokazi i protudokazi,
sve u svrhu ometanja naplate.   Daleko lakše, jednostavnije i pristupačnije bi bilo da svaki građanin kao  “sam svoj majstor”. može podnijeti Prijedlog za ovrhu, a tek nakon nastavka  pred sudom, da ima obvezu (ako mu treba) angažirati odvjetnika.  Umjesto
ovih skupih i dugotrajnih postupaka, daleko bolji pristup bio bi da  ovrhovoditelj ima obvezu putem Suda obavijestiti ovršenika o namjeri  pokretanja ovršnog postupka, unutar kojeg postupka bi ovrhovoditelj po  opomeni imao rok od 30 dana da plati svoju obvezu, a u slučaju ignoriranja,  ili ogluhe, odnosno ukoliko izostane dokaz da je platio dug,  automatizmom  pokrenuti prisilnu naplatu bez dodatnih parničnih postupaka neposredom  naplatom na žiro računu ovršenika. Međutim, građanin mora biti obaviješten o pokrenutoj ovrsi.

Na takav način bila bi ispunjena zakonska forma, a ne bi se kršio ni Ustav,  jer bi ovršenik bio pravodobno obaviješten o potrebi žurnog plaćanja, te bi imao dovoljno vremena da osigura sredstva za podmirenje duga.  Svi bi uštedjeli novac, i ovršenik i ovrhovoditelj i sud, i na koncu Država, a  postupci bi se okončali za 30 dana. Nakon toga roka više nema parničenja, već ukoliko ovršenik nije dokazao uplatom da duga prema ovrhovoditelju nema, nastupa  isključivo naplata.

Sukladno odredbama Ovršnog zakona, ovršeniku bi se morala pružiti mogućnost da sam ponudi ovrhovoditelju naplatu iz sredstava koja su mu najmanje bolna i na kojem predmetu je najbrža naplata, a ovrhovoditelju se ne bi smjelo omogućiti da blokira cjelokupnu imovinu i račune ovršenika jer mu tako onemogućuje da normalno živi, radi i stvara – sredstva kojima mu se
omogućuje da podmiri dug.  Najčešće se nakon pokretanja ovrhe, blokira imovina, koja pak ostane zablokirana zabilježbom ovrhe, ili blokadom računa više godina. U nekoliko godina  – ovršenik je radno “mrtav” čovjek, jer  više nema apsolutno nikakvih
mogućnosti da se revitalizira i “oživi”.

Ovrha se može i smije provoditi samo u granicama ovršne ili vjerodostojne isprave, ne preko toga.  Osim toga, ukoliko ovršenik nije dao suglasnost u javnobilježnički ovjerenoj ispravi, da se  na njegovoj imovini neposredno može izvršiti naplata, naplata se, sukladno OZ-u,   ne može direktno vršiti na njegovoj  imovini, pa makar  isprava i bila ovršna, ili na nekretnini postojalo založno pravo, već
se pravo ovrhovoditelja za naplatu na imovini mora dokazati pravomoćnim ovršnim rješenjem, uz koje, bi moralo biti priloženo stanje aktualnog duga, uz JAVNOBILJEŽNIČKI OVJERENU KONTO KARTICU.

Osim toga, za naplatu potraživanja na nekretnini, pri podnošenju Prijedloga za ovrhu, nužno je priložiti original zemljišno knjižni izvadak kao identifikacija nekretnine, i ovršna isprava sa klauzulom pravomoćnosti, što  za sada, u praksi, ovrhovoditelji rijetko rade.

Također je jako važno, obratiti pažnju na podatke iz Rješenja u ovrsi. Ukoliko ne odgovaraju osobni podaci, adresa i dr. ovrha se ne može provoditi. Uočeno je također, da ovrhovoditelji znaju navesti ovršne isprave za provedbu ovrhe, različite od onih koje ima ovršenik. Da li zabunom, ili svjesno, no jako je važno provjeravati; osobne podatke, broj Ugovora ili Sporazuma temeljem kojeg se određuje ovrha,  datume Ugovora ili Sporazuma, zemljišno knjižne čestice, broj z.k. uloška, iznos duga,  sve to mogu biti bitne stvari koje već sutra mogu pomoći, da se ovršni postupak obustavi ukoliko je došlo do pogrešno navedenih podataka u Prijedlogu za ovrhu.

USTAVNI SUD RH: “Svi smo, od građana do institucija, obvezni poštovati Zakon, propise, međunarodne ugovore (erge omnes) na kojima počiva javni poredak u hrvatskoj ustavnoj državi

USTAVNI SUD RH: “Svi smo, od građana do institucija, obvezni poštovati Zakon, propise, međunarodne ugovore (erge omnes) na kojima počiva javni poredak u hrvatskoj ustavnoj državi

Datum objave: 31. siječanj 2016./Piše: Nada Landeka

Iz nedavne Odluke Ustavnog suda RH, donešene u slučaje Cvjetković,  nedvosmisleno proizlazi obveza SVIH u Republici Hrvatskoj na poštivanje Zakona i drugih propisa, Ustava RH i međunarodnih Konvencija i Deklaracija kojih je RH potpisnica.

Zaključujući prema stavu i odluci Ustavnog suda RH,  i predstavnici oštećenika austrijskih RBA zadruga, štedionica i banaka, kao i drugih kreditnih ustanova koje su nelegalno isplaćivale kredite na području Republike Hrvatske, slažu se sa uputom najvišeg suda RH,  danom svim državnim tijelima, pa i građanima, da su dužni poštovati Zakon RH i Ustav. Istovremeno, dužnici nelegalnih kreditnih ureda i nelegalnih austrijskih zadruga,  podsjećaju Ustavni sud RH i na obvezu svih tijela na uspostavljanje „korektnog“ odnosa politike, pravosuđa i naroda, te na ustavnu obvezu zakonodavnih i sudbenih tijela na: jednakost u zaštiti građana u postupku pred sudovima i drugim tijelima.

Samo postupanje uz pravilnu primjenu zakona, poštivanja svih građana uz primjenu načela jednakosti jačaju vjerodostojnost načela „pravičnog suđenja“ i pravne države!

Isti taj Zakon RH i Ustav na koji se poziva Ustavni sud,  sve do ulaska Hrvatske u EU zabranio je neposredno obavljanje bankovnih usluga (Dopis HNB-a), Zakon o deviznom poslovanju, kreditori nisu imali ikakve dozvole za obavljanje rada na području Republike Hrvatske. Posebno je znakovito očitovanje austrijskog tijela FMA koji jasno kaže da za poslovanje u Republici Hrvatskoj potrebno je primjenjivati hrvatske propise. Oštećenici austrijskih RBA nelegalnih zadruga se unutar svojih aktivnosti  bore za ona prava koja se u pravnoj državi zapravo podrazumijevaju, i koja su svakom hrvatskom građaninu zajamčena Ustavom i Zakonom. Sam Ustav propisuje da akti koji su protivni moralu, zakonu i Ustavu nemaju pravnu snagu. U isto vrijeme, upravo na takvim nemoralnim, nezakonitim i neustavnim aktima temelje se ovršni postupci, nakon kojih se po pravomoćnosti istih  domovi dužnika/ovršenika  prodaju na dražbama, te se vrše deložacije. Upravo iz tih razloga, radi zaštite Ustavom zajamčenih prava svakog građanina RH  i radi zaštite ustavnopravnog poretka koji je ugrožen nepoštivanjem Zakona, propisa, Ustava i Konvencija od strane onih tijela koji bi ih upravo trebali najviše primjenjivati i poštovati, te davati primjer građanima odlukama utemeljenim na važećim zakonima, predstavnici oštećenika RBA zadruga obratili su se za pomoć i podršku i predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović, te saborskom zastupniku Damiru Kajinu (iz prošlog saziva Sabora).

Na žalost, još uvijek se vode medijski i institucionalni ratovi i prepirke oko toga je li nešto oko RBA austrijskih kreditora bilo zakonito ili nezakonito. Za potvrdu zakonitosti dovoljno je pročitati svega nekoliko zakona kojima je reguliran rad stranaca i stranih pravnih osoba u Hrvatskoj, koji svoje djelovanje u Hrvatskoj mogu ozakoniti samo putem registriranih podružnica i osiguranjem potrebnih dozvola nadležnih tijela, u ovom slučaju HNB, Ministarstva financija, HANFE. Još uvijek je nejasno i kako i na koji način su javni bilježnici u RH ovjeravali javnobilježničke  akte koji nemaju snagu ovršne isprave, bez sudjelovanja druge strane, bez prisustva tumača, i kako se upravo ti akti priznaju pred hrvatskim sudovima kao važeća ovršna isprava, iako i Zakon o javnom bilježništvu, kao i mnoštvo drugih zakona, pa i sam Ustav RH,  propisuju način poslovanja i pravnu regulativu na području RH.

Pravni poslovi sklopljeni suprotno važećim zakonima i propisima, ništetni su pravni poslovi

Trud predstavnika oštećenika RBA nelegalnih institucija, koje nelegalne institucije su, reklo bi se na prilično „čudan“ način stjecali nekretnine u Republici Hrvatskoj, i to  uz pomoć onih domaćih tijela, koji  na očigledno  „čudan“ način primjenjuju domaću pravnu regulativu, iako bi upravo ta tijela trebala prednjačiti kao uzor na poštivanju Zakona i Ustava, nije samo trud za pomoć oštećenicima  austrijskih RBA nelegalnih kreditora, već je njihov trud upravo kamen temeljac za uspostavu pravne države u RH i očuvanja ustavnopravnog poretka.

Upravo prema Uputi Ustavnog suda Republike Hrvatske „Odgovornost pojedinca, institucije, zajednice, i obveza na poštivanju Zakona, propisa, Ustava RH, Konvencija, najvažniji je jamac ostvarenja ustavne vladavine u Republici Hrvatskoj.“

Stoga smo svi,  od građana do institucija  „ obvezni poštovati Zakon, propise, međunarodne ugovore (erge omnes) na kojima počiva javni poredak u hrvatskoj ustavnoj državi.

Svatko je dužan tu činjenicu prihvatiti i poštovati!“  (Ustavni sud RH).

U tom smislu, oštećenici austrijskih RBA zadruga, štedionica i banaka koje su na području Hrvatske nelegalno isplaćivale kredite i poslovale, očekuju da se o njihovom pravu pred pravosudnim tijelima (sudovima, ODO, DORH-u, i drugim tijelima) odlučuje po Ustavu, Zakonu i na osnovu međunarodnih ugovora).

Poštivanjem Odluke Ustavnog suda RH, koji je  pozvao sve koji žive i djeluju u Republici Hrvatskoj  na obvezu poštovanja Zakona, propisa i međunarodnih ugovora, prava ovršenika žrtava nelegalnih institucija biti će zaštićena, a deložacije i velik broj ovrha zaustavljeno!

NEZAKONITA OVRHA: Neuredna dostava pismena, onemogućavanje prava na žalbu – razlozi su za stavljanje MORATORIJA NA SVE OVRHE, i za ukidanje nezakonitih sudskih odluka

NEZAKONITA OVRHA: Neuredna dostava pismena, onemogućavanje prava na žalbu – razlozi su za stavljanje MORATORIJA NA SVE OVRHE, i za ukidanje nezakonitih sudskih odluka

Datum objave: 07. veljače 2016./Piše: Nada Landeka/Berislav Janković /HAZUD

Neurednom dostavom uz pomoć poštanskih djelatnika i FINE do “zakonite” pljačke novca i imovine i osiromašavanja građana

Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-2747/94 od 6. travnja 1995. godine odlučio je: 

“Stranci nije uredno dostavljen poziv za glavnu raspravu kad je dostava obavljena tako da je dostavljač stranci, koju nije zatekao u njezinu stanu, ostavio obavijest da poziv može u određenom roku podignuti na pošti.”

Bolest modernog doba su ovrhe. Naročito ozbiljna bolest su  gotovo trajne blokade žiro računa i ovrha na nekretninama radi iseljenja dužnika/ovršenika iz njegovog doma.  Europa i svijet, prateći događaje u Hrvatskoj gotovo ne vjeruju da se u našoj zemlji primjenjuje jedna takva zločinačka, genocidna metoda kako bi se otimanjem novca i imovine od dužnika, namirili  oktopodi državnog aparata: javni bilježnici, sudstvo, državni proračun, banke, pošta….

Postupak kod pokretanja ovrhe

Ovrhe se, to već svi znaju, pokreće prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne ili ovršne isprave.  Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donosi  javni bilježnik  na temelju prijedloga ovrhovoditelja, dok Rješenje o ovrsi  na temelju ovršne isprave donosi  pvršni sud.  Oba  postupka  po žalbi ili prigovoru ovršenikanastavljaju se voditi u parnici u kojoj  ovršenik dokazuje svoje žalbene navode, osporava ovrhu, dokazuje da dug ne postoji ili da je podmiren, da je puno manji, ili  pak da je nastupila zastara. Najvažniji postupak u ovoj fazi je UREDNA DOSTAVA Rješenja o ovrsi kako bi ovršenik pravovremeno dospio podnijeti žalbu.

Žalbom se odgađa pravomoćnost, na temelju podnešene žalbe može se podnijeti i prijedlog za odgodu ovrhe, točnije, ovršenik ima mogućnosti u nekom razumnom roku dokazati svoje pravo, pa tako i zaštititi svoju imovinu.

Treći način provođenja ovrhe je prema Ovršnom zakonu i Zakonu o naplati novčanih potraživanja putem FINE. U FINU se dostavlja osnova za ovrhu (FINA ne provjerava zakonitost i utemeljenost ovršne isprave koja je podnešena na naplatu), a FINA istog dana, tj. najkasnije drugog dana blokira račun ovršenika  i plijeni novčana sredstva sa njegovih računa. U ovome postupku ovršenik uopće ne zna da postoji ovrha, uskraćeno mu je njegovo osnovno pravo na žalbu,  a ukoliko ne pokrene parnicu radi nedopuštenosti ovrhe, odnosno radi stavljanja izvan snage ovršnog akta na temelju kojeg se provodi ovrha,  nakon isteka 30 dana zaplijenjeni novac isplaćuje se ovrhovoditelju na račun.

U opisanim  fazama, u slučaju neuredne dostave, odnosno u situacijama kada ovršeniku UOPĆE NIJE DOSTAVLJENO RJEŠENJE – grubo su prekršene odredbe Ustava Republike Hrvatske opisane u članku 18. Ustava RH;

„Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.“

I odredbe opisane u članku 19. Ustava RH

 „Pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.

Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.“

Osim u Ustavu RH, pravo na žalbu jamči se gotovo u svim postupcima, osim kad postoji neka druga mogućnost pravne zaštite (revizija i slično).  Postupanjem FINE, provedbom ovrhe bez da je ovršenicima prethodno omogućeno njihovo pravo na žalbu, i bez obavijesti ovršenicima da je ovrha u tijeku, povrjeđuje se Ustav RH, krše se odredbe Zakona o parničnom postupku, Ovršnog zakona i Zakona o upravnom postupku koji propisuje obveze javnih tijela u odnosu na građane.

Republika Hrvatska i njezina javna tijela koje su produžena ruka Države, nezakonitim postupanjima grubo krše osnovna prava ovršenika, krše Zakone i Ustav Republike Hrvatske, u više oblika i na više načina, dok je najgrublje kršenje prava iskazano upravo u nemogućnosti podnošenja žalbe u postupke neposredne ovrhe, što je suprotno ne samo domaćem pravu i Ustavu već i Europskoj Konvenciji za ljudska prava, kojim je također propisano obvezno pravo na žalbu.

Zakon o upravnom postupku propisuje postupanje javnopravnih tijela i dostavu pismena

Nadalje, ZUP – Zakon o upravnom postupku koji regulira rad javnopravnih tijela, propisuje i način kako moraju djelovati i postupati ta javnopravna tijela. Javne ovlasti omogućuju javnopravnim tijelima istupanje  prema drugim subjektima u odnosu nadređenog položaja. Javnopravnim tijelom u Hrvatskoj se smatraju tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne samouprave te pravne osobe koje imaju javne ovlasti. Tijela državne uprave su ministarstva, središnji državni  uredi Vlade Republike Hrvatske, državne upravne organizacije i uredi  državne uprave u županijama te njihove ustrojstvene jedinice. Druga državna tijela su Hrvatski sabor, predsjednik Republike, Vlada, Ustavni sud te sudovi, državna odvjetništva, pučki pravobranitelji i sl.

Od početka ovršnog postupka, nakon što Javni bilježnik ili sudovi donesu Rješenje o ovrsi, slijedi jedna od najvažnijih karika u ovršnom lancu – a to je OBAVIJEST OVRŠENIKU O POKRENUTOJ OVRSI. Ta obavijest dostavlja se ovršeniku putem Hrvatskih pošta, javnobilježničkim rješenjem ili sudskim rješenjem na koje ovršenik ima pravo žalbe u roku od 8 dana.  Način dostave pismena propisuje ZUP u čl. 85., u istom članku ZUP propisuje kako poštar treba postupiti u situacijama kada nikog ne zatekne na naznačenoj adresi.

ZUP- čl.85 st. 3. „Ako dostavljač u naznačeno vrijeme ne pronađe naslovljenu osobu ili ako ona odbije primiti pismeno, dostavljač će ostaviti pismeno u njezinom poštanskom sandučiću ili pretincu ili ako toga nema, na vratima ili drugom za primatelja vidljivom mjestu. Na dostavnici uz ostavljeno pismeno dostavljač će naznačiti razlog takve dostave, dan i sat kad je ostavio pismeno i potpisati se.”

Čl. 85. st. 4 „Kad dostavljač prilikom pokušaja dostave sazna da postoje razlozi zbog kojih pismeno uopće nije moguće uručiti naslovljenoj osobi, pismeno će vratiti pošiljatelju uz naznaku razloga zbog kojih pismeno nije moguće dostaviti“.

Podaci koje nam je dostavio gospodin dipl.oec. Berislav Janković upućuju na grubu povredu  prava, na krivotvorenje odnosno pogrešno tumačenje zakona od strane Hrvatskih pošta,  i od strane FINE,  zbog čega cijela situacija  upućuje pomisao da se radi o dobro organiziranom mafijaško-pljačkaški pohodu potpunom eliminacijom jedne od stranaka iz postupka, u ovom slučaju ovršenika.

Pošta krivotvorila Zakon pa svojom Uputom o dostavi poštanskih pošiljaka pomaže ovrhovoditelju

Iz opisanog članka ZUP-a jasno je da je poštar dužan uručiti sudsko rješenje primatelju.  Primjenjujući iskrivljene zakone i internu Uputu Hrvatskih pošta došlo je do situacije da poštari važna sudska rješenja ostavljaju posvuda, u poštanske sandučiće, prikače ga na ograde, „u kutiju za mačke“, predaju ga ljutom i mrzovoljnom susjedu koji vas mrzi, mužu ili supruzi s kojim ste u žestokoj svađi ili pred brakorazvodnom parnicom, zaboravljivom djedu ili baki….. bezbroj je načina manipulacija  kojima se ovršeniku nanosi šteta i onemogućuje njegovo osnovno pravo na spoznaju da postoji ovršni postupak  pokrenut protiv njega, i da na isti ima pravo na žalbu.

Od glasnogovornika “Pošte” dobivene su  “Upute za obavljanje poštanskih usluga” kao i iz njih izveden šalabahter “R-OK-493-14-3 Tablice” kojim se koriste poštari u svakodnevnom radu. Usporedbom odredbi čl. 85 st.3. i 4. ZUP-a koje se odnose na osobnu dostavu sa tekstom priloženih dokumenata Pošte, može se utvrditi da je Pošta u svojim dokumentima “preskočila” najbitnije odredbe, te je tako krivotvorila zakon, sve uz znanje Ministarstva uprave i Upravnih sudova koji namjerno sustavno forsiraju na ovaj način često neurednu dostavu, a sve radi pogodovanja mafiji u državnoj, regionalnoj i lokalnoj upravi, a na štetu primatelja.

Na tako izvršen način  dostavu smatraju urednom. Odnosno, ako vas ne zateče kod kuće, poštar na temeljuUpute za obavljanje poštanskih usluga, na preporučenu poštu stavlja različite oznake, a najčešće, „ODSELIO“, „OBAVIJEŠTEN NIJE PREUZEO POŠILJKU“, i sl. ili ostavlja obavijest u sandučiću, odnosno predaje istu prolazniku, susjedu, prijatelju, neprijatelju……

Postavlja se pitanje tko je obavijestio poštara da je osoba na kojeg je naznačena pošta ODSELIO, odnosno, na koji je to način osoba obaviještena, ali nije primila pošiljku.  Takvo obavještavanje se pred hrvatskim sudovima smatra „UREDNOM DOSTAVOM“, odnosno obavijesti, te se u daljnjem postupku smatra da se osoba nije odazvala sudskom postupku, nije pravovremeno podnijela žalbu, ili što je najgore, sudsko rješenje na koje se osoba nije žalila postaje pravomoćno takvom neurednom dostavom, odnosno, nakon povratka iste pošiljatelju, na temelju „OBAVIJEŠTEN NIJE PREUZEO  POŠILJKU“ presuda odnosno rješenje oglašava se na oglasnoj ploči suda, i nakon 8 dana postaje pravomoćno.

I sve se to događa bez  znanja osobe  koja je tužena ili ovršenik u tom postupku!

Nakon pravomoćnosti slijedi ovrha  i blokiranje žiro računa, a da osoba koju se ovršuje i blokira zapravo uopće ne zna da postoji postupak koji se vodi. I sve to zbog pogrešne primjene zakona i Ustava RH koji u svojem opisu – upućuje na obvezu UREDNE DOSTAVE i PRAVA NA ŽALBU.   

Berislav Janković koji je prigovorio u svojem sudskom postupku, pa i pošti na takvo postupanje,  a dobio je i spor, sumnja da se radi o namjernoj manipulaciji na štetu primatelja, jer se opisanim “propustima” namjerno generira ogromna količina neuredno dostavljene pošte, ujedno  i kršenje prava na žalbu, a čega je krajnja posljedica veliki broj neutemeljenih ovrha.

Sumnja na počinjenje kaznenog djela i zlouporabe položaja

Ovakva  situacija ne samo da je povod za podnošenje kaznenih prijava  protiv odgovornih, već je to  i jaki pravni razlog za  podnošenje ZAHTJEVA ZA TRENUTNI MORATORIJ NA SVE OVRHE I SVE BLOKADE ŽIRO RAČUNA, dok se ne ispita urednost dostave, propisane i zajamčene zakonom.

Neuredna dostava, jedan je od važnih razloga za povrat u prijašnje stanje, obnovu postupka, i druge važne postupke kojim se štite prava stranke u postupku, a ukoliko utemeljeno dokaže povredu tih prava.

Dokument “Upute za obavljanje poštanskih usluga” od  1.7.14. dostavljen je po zahtjevu  gospodina Berislava Jankovića,  primljen 21.1.15. od službenika za informiranje Hrvatske pošte Damira Jakovca.

“Upute za obavljanje poštanskih usluga“su temelj za pisanje dokumenta  “R-OK-493-14-3 Tablice” , poštanskog “šalabahtera” za postupanja poštara  na terenu.

Sporni postupak osobne dostave obrađen je u poglavlju 7. POSTUPAK S PISMENIMA UPRAVNOG POSTUPKA, 7.1 Posredna dostava  i 7.2 Osobna dostava u člancima 161-165.

UPUTE Hrvatskih pošta o dostavljanju pošte:

3.1 Posredna dostava – Članak 143. st. (1) Pismeno koje na omotnici ima oznaku: „Parnični postupak“ ili „Ovršni postupak“, a može imati i oznaku: „Ostavinski postupak“, „Izvanparnični postupak“,„Registracijski postupak“, „Građanski postupak“ i dr., uručuje se osobno primatelju, njegovu zakonskom zastupniku ili punomoćniku, a ako se primatelj ne zatekne u stanu, pismeno se može uručiti odraslom članu kućanstva, koji je dužan primiti pismeno.

(2) Ako se pismeno ne može uručiti osobama navedenim u stavku 1. ovog članka,pismeno se može uručiti kućepazitelju ili susjedu, ako oni na to pristanu.

3.2 Osobna dostava

3.3 Isporuka pismena parničnog i ovršnog postupka u poštanski pretinac

Članak 145. „Za pismeno koje se uručuje u poštanski pretinac u pretincu se ostavlja Obavijest o prispijeću pošiljke  (obr. P-99) u kojoj je naznačeno mjesto i rok od pet (5) radnih dana u kojem primatelj može podići pismeno. Na pismenu i Povratnici – dostavnici naznačuje se dan kada je u pretincu ostavljena ta obavijest. Ako primatelj ne podigne pismeno u naznačenom roku, pismeno se vraća pošiljatelju s napomenom: „Obaviješten, nije podigao pošiljku“, što se ovjerava potpisom i otiskom žiga.

Obavijest o pokušanoj dostavi pismena (obr. P-99c) s upozorenjem da će se dostava obaviti preko oglasne ploče suda

3.5 Postupak prilikom vraćanja pismena parničnog i ovršnog postupka

Članak 147 st. (1) U slučaju kada se pismeno vraća pošiljatelju zbog toga što nije moglo biti uručeno primatelju, radnik je obvezan navesti razlog zašto pismeno nije moglo biti uručeno (umro, nepoznat, odselio i slično ili odbio primitak) i napomenu ovjeriti svojim potpisom i otiskom žiga.

(2) Ako se pismeno za koje je ostavljena Obavijest o prispijeću pošiljke vraća zbog toga što ga primatelj nije preuzeo u propisanom roku u poštanskom uredu, radnik je obvezan na pismeno staviti napomenu: „Obaviješten, nije podigao pošiljku“ i ovjeriti ju svojim potpisom i otiskom žiga (a u informatičkom sustavu je napomena: „Nije tražio“).  Ako je  osoba na službenom putu, liječenju, ili zbog nekih drugih razloga se ne nalazi u domu cijelih pet dana,  te ne zna za postojanje pošiljke, dostava se svjedno smatra urednom, pošiljka se vraća pošiljatelju, nakon čega se objavljuje na oglasnoj ploči i po proteku roka od 8 dana postaje pravomoćna.

Iz navedene Upute vidljivo je da su skoro u potpunosti izigrane ili preskočene odredbe ZUP-a čl.85, st.3. i 4., jer se nigdje ne spominje „druga dostavnica uz ostavljeno pismeno” na kojoj će “dostavljač naznačiti razlog takve dostave, dan i sat kad je ostavio pismeno i potpisati se“, niti je takva obavijest u praksi ikada dostavljena osobi koja je naznačena kao primatelj.

Nadalje, odredba iz čl.85 ZUP-a st. 4. ZUP-A „Kad dostavljač prilikom pokušaja dostave sazna da postoje razlozi zbog kojih pismeno uopće nije moguće uručiti naslovljenoj osobi, pismeno će vratiti pošiljatelju uz naznaku razloga zbog kojih pismeno nije moguće dostaviti.“  je u članku 165. Uputa za obavljanje poštanskih usluga“ u potpunosti “prepjevana” i sada glasi:

“Pismeno po upravnom postupku vraća se pošiljatelju samo u slučaju kada pismeno nije moguće uručiti zato što je primatelj umro, odselio, nepoznat, ne postoji više na toj adresi i slično, a radnik je obvezan na pismenu navesti taj razlog i ovjeriti ga svojim potpisom i otiskom žiga.”

HP krivotvoritelji su zakonom općenito, dakle iz više mogućih razloga, predviđenu  “nemogućnost uručivanja naslovljenoj osobi” u  svojim “Uputama…” slobodnom interpretacijom zakona  prepjevali  u “samo u slučaju, smrti, selidbe, nepoznatosti ili nepostojanja i slično”.

Mogućnost povrata pošiljke pošiljatelju iz bilo kakvog razloga uopće nije navedena u “šalabahteru”, tako da poštar ima samo mogućnost da pošiljku uruči bilo kome, bilo gdje i na bilo koji način.

Za HP krivotvoritelje npr.: službeni put, godišnji odmor, liječenje…  ne postoji kao objektivan razlog nemogućnosti  neuručivanja pošiljke.

U HAKOM-u kao tijelu nadležnom za HP su gospodinu  Berislavu Jankoviću  rekli da oni nadziru samo opće akte i da nisu nadležni za nadzor internih  “Uputa…”bez obzira ne očitu nezakonitost istih.  Jednak odgovor dobili smo i od HANFE zadužene za nadzor FINE.

Iz svega se dade zaključiti da se ne radi ne samo  o neusklađenosti “Uputa…” sa zakonom, već o namjernom krivotvorenju ionako loših zakonskih odredbi radi pogodovanja ovršnoj mafiji.

Pošta je odbila  gospodinu Jankoviću dostaviti “Upute….” koje su bila na snazi prije ovih zadnjih, pa on s pravom sumnja da skrivaju dokaz o kontinuitetu počinjenja  kaznenog djela.

Nazire li se kraj ozakonjenoj pljački?

Na žalost, Hrvati su kroz dugi niz godina navikli na „legalno“ otimanje imovine: konfiskacijom, komasacijom,  nacionalizacijom, pretvorbom i privatizacijom, ovrhama na nekretninama i blokadama žiro računa, predstečajnim nagodbama.  Prividno je izgledalo  da takva pljačka počiva na pravnim temeljima, međutim,  zadnjih nekoliko godina postalo je legalno oteti nečiju privatnu imovinu na način da se vlasnik/ovršenik/tuženik, izostavi iz  upravnog, parničnog ili ovršnog postupka neobavještavanjem o istom, jer je eventualno sudsko pismeno kojim se izvještava o pljački ostavljeno na nekoj ogradi, u nekoji kutijici, kod nekog mrzovoljnog djede ili susjeda, ili pak oglašeno na zidini nekog xy suda, a zatim  cijeli postupak proglasiti LEGALNIM NAČINOM PROMJENE VLASNIŠTVA.

Dobro uhodani recept postao je odličan, dobro provjeren  način za punjenje džepova ovršne mafije.

Opisanom nezaonitosti došlo je do kršenja prava na desetke tisuća građana u ustavnim postupcima i do kršenja prava SVIH BLOKIRANIH U FINI obzirom na propis ZUP-a kako se provodi izvršenje (provedba pravomoćnog rješenja);

„IZVRŠENJE – Članak 133. ZUP-a

„St. (1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno.

St. (2) Prvostupanjsko rješenje postaje izvršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, dostavom rješenja stranci ako žalba nije dopuštena, dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni učinak, dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija, danom odricanja stranke od prava na žalbu te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u povodu žalbe.

St. (3) Drugostupanjsko rješenje kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno dostavom stranci.

Dakle, u sva tri stavka odredbi čl. 133 ZUP-a propisano je da se Rješenje može provesti tek NAKON ŠTO JE RJEŠENJE PRIMILA STRANKA.  FINA nezakonito provodi sva Rješenja o ovrsi, bez da je ovršenik podnio žalbu, i prije nego li su stranke obaviještene da je ovršni postupak i započet, a kamo li da je provedena zapljena novčanih sredstava po računima.

Radi se o nezakonitosti koja predstavlja namjerno i sustavno kršenje prava desetaka tisuća  stranaka u upravnim postupcima, čime je velika većina dostava sudskih pismena građanima, od kada se provodi “dostava po ZUP-u” neuredna i nezakonita, a sve zahvaljujući Pošti i HAKOM-u.

Neuredna i nezakonita dostava – osnov su za povrat u prijašnje stanje, obnovu postupka, ukidanje klauzule pravomoćnosti Rješenja o ovrsi i drugih pravomoćnih sudskih akata (ODLUKA USTAVNOG SUDA RH)

Sudovi i lokalna samouprava namjerno neuredno i nezakonito šalju svoju poštu koju onda HP dostavlja (?) još neurednije, a sve uz blagoslov HAKOM-a. Sve je prepušteno diskrecijskim ocjenama seoskih poštara, a čija se (ne)postupanja kasnije moraju pobijati u drugim postupcima.

I Zakon o parničnom postupku  neurednu dostavu pismena tretira kao BITAN PROPUST:

Način dostave:

Članak 133. „Pismena se dostavljaju preko pošte ili preko određenoga sudskog službenika, odnosno sudskog namještenika, preko nadležnoga tijela uprave, preko javnoga bilježnika ili neposredno u sudu odnosno elektroničkim putem u skladu s posebnim zakonom”

ODLUKA USTAVNOG SUDA RH – kojom Ustavi sud RH ukida sudsko Rješenje zbog neuredne dostave

Mjerodavne odredbe ZPP-a glase:

Članak 354. stavak 1. točka 7. Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji: (…)

7. ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

Članak 141. Ako se osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne zatekne u svom stanu, dostava se obavlja predajom pismena kome od njezinih odraslih članova domaćinstva, koji je dužan primiti pismeno. Ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno će se predati kućepazitelju ili susjedu, ako oni na to pristanu.

Ako se dostava obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta se osoba tu ne zatekne, dostava se može obaviti osobi koja na istom mjestu radi, ako ona pristane da primi pismeno.

Članak 142. stavak 2. Ako se osoba kojoj se pismeno mora osobno dostaviti ne zatekne tamo gdje se dostava ima obaviti, dostavljač će se obavijestiti kad bi i na kojem mjestu mogao tu osobu zateći i ostaviti joj kod jedne od osoba navedenih u članku 141. stavku 1. i 2. ovog zakona pismenu obavijest da radi primanja pismena bude u određeni dan i sat u svom stanu odnosno na svom radnom mjestu. Ako i nakon toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se pismeno ima dostaviti, postupit će se prema odredbama članka 141. ovog zakona, i time se smatra da je dostava obavljena.

5. Iz obrazloženja pobijanih rješenja i navoda ustavne tužbe proizlazi da je podnositelju povrijeđeno postupovno pravo tijekom donošenja prvostupanjskog rješenja, koju povredu nije otklonio drugostupanjski sud.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske tim je povredama dao značaj relativno bitnih, unatoč jasne odredbe članka 354. stavka 1. točke 7. ZPP-a, odnosno značaj povreda koje nisu dovele do ograničavanja raspravnog načela u ovom postupku, čime je odstupio od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke, broj: Rev-2747/94 od 6. travnja 1995. godine:

“Stranci nije uredno dostavljen poziv za glavnu raspravu kad je dostava obavljena tako da je dostavljač stranci, koju nije zatekao u njezinu stanu, ostavio obavijest da poziv može u određenom roku podignuti na pošti.”

Također, Ustavni sud je zauzeo identično stajalište u svezi neurednosti dostave u odluci broj: U-III-2028/2002 od 8. srpnja 2004. godine (“Narodne novine”, broj 101/04.).

Ustavni sud utvrđuje da je time podnositelju osporenim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, koji glasi:

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Pravo na pravično suđenje u postupovnom smislu u ovom slučaju povrijeđeno je, jer podnositelju nije bila dana mogućnost iznositi činjenice i predlagati dokaze……………..

Dakle, povrijeđeno je načelo jednakosti sredstava koje na raspolaganju moraju imati obje parnične stranke, jer se prvostupanjsko rješenje o povlačenju tužbe nije moglo donijeti bez saslušanja podnositelja. Ročište se nije smjelo održati, a prijedlog tužitelja je trebalo dostaviti podnositelju radi očitovanja. Da se podnositelj nije u roku od 15 dana očitovao o izjavi tužitelja, tek tada bi se moglo donijeti rješenje o povlačenju tužbe u tom predmetu, u skladu s navedenom odredbom druge rečenice stavka 2. članka 193. ZPP-a.

Načelo jednakosti sredstava samo je jedan izraz pojma pravičnog suđenja koji uključuje i temeljno pravo stranke da postupak bude kontradiktoran. Samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stavovima ili dokazima koje predlaže suprotna stranka.

Stranke pred sudom moraju imati jednaka postupovna jamstva i uživati jednaka postupovna prava. Ukoliko ta prava nisu izjednačena, takav postupak neposredno predstavlja povredu prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava. /USTAVNI SUD RH U-III-4044/2003/

Sve navedeno snažan je temelj za kolektivni zahtjev prema FINI, Ministarstvu financija, Ministarstvu pravosuđa i Vladi Republike Hrvatske da se ispita zakonitost postupanja ovršnih sudova i FINA, a u vezi neuredne dostave, a da se do tada DONESE MORATORIJ NA SVE OVRHE.

 Nada Landeka, o pravosuđu, ovrhama, korupciji, kriminalu, politici,

PRAVNI TERMINI I PROPISI KOJE MORATE ZNATI: Pobojnost ugovora, ništetnost ugovora, oglašivanje rješenje ništetnim

PRAVNI TERMINI I PROPISI KOJE MORATE ZNATI: Pobojnost ugovora, ništetnost ugovora, oglašivanje rješenje ništetnim

Datum objave: 08. veljače 2016./HAZUD/Urednik

POBOJNOST UGOVORA   

Pobojnost ugovora pojam je koji označava da ugovor stvara namjeravane pravne učinke kao i valjani pravni posao, ali da ti učinci mogu biti poništeni. Važno je naglasiti da se pobojne pravne poslove može izjednačiti s valjanima i oni će proizvoditi namjeravane učinke tako dugo sve dok ne budu poništeni, ako uopće budu poništeni. Također, pobojnost na postoji u općem interesu, tj. sud na nju ne pazi po službenoj dužnosti.

Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana u pogledu volje te kad je to zakonom ili posebnim propisima određeno. Ograničena poslovna sposobnost javlja se kao razlog pobojnosti pravnog posla samo u slučaju kad ograničeno sposobna osoba zaključi pravni posao bez odobrenja svojeg zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi. Mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla jesu prijetnja, zabluda i prijevara. Druge razloge pobojnosti predviđene zakonom nalazimo u povredi načela jednake vrijednosti činidaba(ekvivalentnost prekomjerno oštećenje), i pravnim radnjama dužnika na štetu vjerovnika. Po pozitivnim propisima svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, tj. ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da nije znao niti morao znati za postojanje uzroka pobojnosti.

Osobe ovlaštene na traženje poništenja jesu stranke u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od stranaka poništenje može tražiti ona u čijem je interesu pobojnost ustanovljena.

Poništenje pobojnog pravnog posla može se tražiti u roku od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile ako je zaključen pod prijetnjom ili prisilom (subjektivni rok). Krajnji rok za poništenje je tri godine računajući od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok). Za neke slučajeve predviđeni su posebni rokovi, tako da je rok za osobu koja je bez potrebnog odobrenja sklopila pravni posao za vrijeme svoje ograničene poslovne sposobnosti tri mjeseca od dana stjecanja potpune poslovne sposobnosti. Kod prekomjernog oštećenja predviđen je jedinstveni objektivni rok od godinu dana računajući od dana sklapanja pravnog posla. Svi navedeni rokovi su prekluzivni pa se nakon njihova proteka gasi pravo na zahtjev za poništenje.

NIŠTETNOST UGOVORA

Nazivaju se i apsolutno ništetnim pravnim poslovima. S njima se postupa kao da nisu zaključeni, kao da pravno ne postoje. Ništetnošću se štite temeljna načela društvenog uređenja izražena u pravnim i moralnim normama društva. Ništetnost nastupa ex lege, a sud na nju pazi po službenoj dužnosti (ex offo).

Ništetnost, ništavost ili ništavnost  (primjerice ugovora), pojam koji označava da sklopljeni ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke koje bi proizvodio da je valjan. Ipak, važno je naglasiti kako nije točno da ništetan ugovor ne stvara nikakve pravne učinke, jer u slučaju ispunjenja strane mogu zahtjevati vraćanje ispunjenog, a može nastati i odgovornost jedne strane za štetu drugoj strani. Također, važno je naglasiti i to kako na ništetnost pazi nadležni sud po službenoj dužnosti.

Razlog ništetnosti je protivnost ugovora javnom poretku, odnosno ustavu neke zemlje. Protivnost ustavu ne znači samo protivnost ustavnim načelima nego i konkretnim odredbama ustava.

Osim toga, pravni posao ništetnim čini i protivnost pojedinim prisilnim propisima, protivnost moralu društva, a Zakon o obveznim odnosima (ZOO) točno predviđa i druge određene razloge.

Razlozi ništetnosti u svezi sa stranama i očitovanjem volje

Razlozi za ništetnost su sljedeći: poslovna nesposobnost, nepostojanje suglasnosti tijela pravne osobe, fizička sila, školski primjer i šala, simulacija, nesporazum i zabrana sklapanja ugovora jednoj strani.

Razlozi ništetnosti u svezi s činidbom i objektom činidbe

Predmet ugovorne obveze (činidba) mora biti objektivno moguća, odrediva i pravno dopuštena.

Razlozi ništetnosti u svezi s pobudom

Pobuda je nedopuštena kad je protivna javnom poretku, odnosno ustavu zemlje.

Razlozi ništetnosti zbog nedostatka oblika

Kad propis određuje oblik u kojem ugovor mora biti sklopljen, a i kada same ugovorne strane odrede oblik kao pretpostavku valjanosti ugovora, izostanak sklapanja ugovora u propisanom obliku dovodi do ništetnosti.

Budući da ništetnost nastaje na osnovi zakona, sud može svojom odlukom samo proglasiti posao ništetnim, ako su se stekli za to predviđeni razlozi (zakonski), dakle, sud može donijeti samo deklaratornu odluku. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla.

RAZLOZI ZA NIŠTETNOST

Kao razlozi ništetnosti javljaju se poslovna nesposobnost stranaka, nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost, odnosno neodredivost činidbe, nepostojanje i nedopuštenost osnove, te ponekad, nedostatak potrebnog oblika. Pravni posao može biti i djelomično ništetan. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora – utile per inutile non vitiatur (korisno se štetnim ne kvari). To vrijedi, međutim, samo u slučaju kad ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Ništetan ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke.

Osnovna dužnost ugovornih strana u slučaju ništetnosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje, i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Ako je ugovor ništetan zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može (ali ne mora) odbiti u cjelini ili djelomično zahtjev nesavjesne strane, a to je ona koja je u vrijeme sklapanja posla znala ili morala znati za navedene razloge ništetnosti, za vraćanjem onoga što je drugoj strani dala.

Među pravnim posljedicama ništetnosti predviđena je i odgovornost za štetu zbog sklapanja ništetnog pravnog posla. Odgovornost za štetu pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništetnog posla. Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništetnosti posla znala ili prema okolnostima posla morala znati za postojanje uzroka ništetnosti. Na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dakle, pored ugovornih strana i treće osobe od kojih ponajprije državni odvjetnik i državni pravobranitelj. Pravo na isticanje ništetnosti nije vremenski ograničeno.

Izvanredni pravni lijekovi  – Poništavanje i ukidanje rješenja i oglašavanje rješenja ništavim

Rješenje Županijskog suda donešenog nedjeljom

Zakonom o općem upravnom postupku (dalje u tekstu ZUP), Zakonom o upravnom sporu (dalje u tekstu ZUS) te Općim poreznim zakonom (dalje u tekstu OPZ) definirani su načini intervencije u pravomoćne odluke javnopravnih tijela, ukoliko su pravomoćni akti opterećeni nedostacima, koji imaju štetne posljedice za interese stranaka ili za javni interes. Pravomoćna se odluka može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. U nastavku će se pobliže objasniti dva izvanredna pravna lijeka – poništavanje i ukidanje rješenja te oglašavanje rješenja ništavim.

• Poništavanje i ukidanje rješenja izvanredni je pravni lijek koji je detaljnije propisan odredbama ZUP-a u člancima od 128. do 132. U skladu s navednim odredbama, moguće su dvije varijante, odnosno poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja te ukidanje zakonitog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo.

ZUP –   OGLAŠIVANJE RJEŠENJA NIŠTAVIM

Oglašivanje rješenja ništavim

Članak 128. (1) Rješenje će se oglasiti ništavim:

1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti,
2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku,
3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće,
4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo,
5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala,
6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

(2) Rješenje će oglasiti ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke u svako doba.

(3) Kad je rješenje o oglašivanju rješenja ništavim donijelo prvostupanjsko tijelo, protiv toga rješenja može se izjaviti žalba (nije omogućeno pravo na žalbu). Kad je drugostupanjsko javnopravno tijelo ili tijelo koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo rješenje oglasilo ništavim, protiv toga rješenja može se pokrenuti upravni spor.

(4) Ništavo rješenje nema pravni učinak. U slučaju oglašivanja rješenja ništavim, smatraju se ništavim i pravni učinci tog rješenja.

Što se tiče nezakonitog rješenja, isto se može poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu. Nezakonito rješenje može se poništiti u roku od dvije godine, a ukinuti u roku od jedne godine od dana dostave rješenja stranci. U slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja. Poništiti se može rješenje ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela ili ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena. Bitno je naglasiti da se u upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, rješenje može ukinuti samo uz pristanak protivne stranke.

Nadalje, zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može se ukinuti u cijelosti ili djelomično ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom, zatim ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku, te ako je to potrebno zbog otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost, a to se ne bi moglo otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava (u tom slučaju stranka ima pravo na naknadu stvarne štete).

Rješenje može poništiti ili ukinuti javnopravno tijelo koje ga je donijelo.

Kad je rješenje donijelo prvostupanjsko tijelo, može ga poništiti ili ukinuti i drugostupanjsko tijelo ili tijelo koje na temelju zakona obavlja nadzor nad tim tijelom. Protiv rješenja o poništavanju ili ukidanju koje je donijelo prvostupanjsko tijelo može se uložiti žalba, a kad žalba nije dopuštena, može se pokrenuti upravni spor. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela može se pokrenuti upravni spor.

2) Ništavost upravnog akta je težak oblik nezakonitosti s teškim pravnim posljedicama. Ništavo rješenje nema pravni učinak, a u slučaju oglašivanja rješenja ništavim, smatraju se ništavim i svi pravni učinci tog rješenja. Stoga je oglašavanje rješenja ništavim moguće samo u izričito navedenim slučajevima u članku 128. ZUP-a, kako slijedi:

1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti,
2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku,
3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće,
4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo,
5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala,
6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

Nadalje, sukladno odredbama istog članka, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke rješenje će oglasiti ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, u svako doba.

PONIŠTAVANJE I UKIDANJE  NEZAKONITOG SUDSKOG RJEŠENJA

ZUP-Članak 129.

(1) Nezakonito rješenje može se poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu.

(2) Rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti:

1. ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela,
2. ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena.

(3) U slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja.

(4) U upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, rješenje se može ukinuti samo uz pristanak protivne stranke.

Ukidanje zakonitog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo

Članak 130. (1) Zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može se ukinuti u cijelosti ili djelomično:

1. ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom,
2. ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku,
3. ako je to potrebno zbog otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost, ako se to ne bi moglo otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava.

(2) Kad je rješenje ukinuto radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost, stranka ima pravo na naknadu stvarne štete.

Nadležnost i postupak poništavanja ili ukidanja rješenja

Članak 131.(1) Rješenje može poništiti ili ukinuti javnopravno tijelo koje ga je donijelo. Kad je rješenje donijelo prvostupanjsko tijelo, može ga poništiti ili ukinuti i drugostupanjsko tijelo. Ako nema drugostupanjskog tijela, rješenje može poništiti ili ukinuti tijelo koje na temelju zakona obavlja nadzor nad tim tijelom.

(2) Nezakonito rješenje može se poništiti u roku od dvije godine, a ukinuti u roku od jedne godine od dana dostave rješenja stranci, u kojiNAČELO ZAKONITOSTIm slučajevima rješenje mora biti u tom roku otpremljeno iz tijela koje je rješenje donijelo.

(3) Javnopravno tijelo donosi rješenje o poništavanju ili ukidanju rješenja po službenoj dužnosti, na prijedlog stranke ili ovlaštenoga državnog tijela. Ako je prijedlog za poništavanje ili ukidanje rješenja podnijela stranka ili ovlašteno državno tijelo, a javnopravno tijelo ne prihvati prijedlog, obavijestit će o tome podnositelja prijedloga.

Povrat imovine stečene bez pravne osnove

Članak 132. ZUP-a

U slučaju oglašivanja rješenja ništavim ili poništavanja rješenja, imovina stečena bez pravne osnove vraća se sukladno propisima građanskog prava.

NAČELO ZAKONITOSTI – (POVREDA ZAKONA KAO RAZLOG UKIDANJA PRAVNOG AKTA)

Tijela koja rješavaju upravne stvari dužna su donositi upravne akte na temelju zakona, drugih propisa državnih tijela te općih akata pravnih osoba koje one donose temeljem javne ovlasti. To načelo uključuje kako osiguranje formalno-pravne zakonitosti (poštivanje postupovnih pravila o načinu vođenja postupka u svim fazama, utvrđivanje pravoga stanja stvari, poštivanje propisa o obliku i dijelovima upravnog akta), tako i osiguranje materijalno-pravne zakonitosti (pravilnu primjenu materijalnih propisa na osnovi kojih se odlučuje u konkretnoj stvari).

To krucijalno načelo upravnoga pravnog sustava sadrži odredba članka 19. Ustava Republike Hrvatske. 

Pravo na pristup informacijama i Zakon o zaštiti osobnih podataka

Pravo na pristup informacijama i Zakon o zaštiti osobnih podataka

Datum objave: 11. veljače 2016./Piše: Nada Landeka/HAZUD

Pristup informacijama za novinare

Informacija najvažnija stvar i to kako sa strane tijela javne vlasti, tako i sa strane novinara. Informacija služi kontroli rada tijela narodne vlasti, kao korekcija korupcije i za jačanju odgovornosti.

„Informacija je valuta demokracije“ – Thomas Jefferson

Pravo na pristup informaciji je iznimno važna. To stoga što „Korupcija buja na skrovitim mjestima i izbjegava javnost!“ Međutim, nisu sve informacije dostupne. Postoje podaci koji su sakriveni od očiju javnosti i za koje je zakonom propisana tajnost Zakonom o tajnosti podataka.

Osobni podaci koji se odnose na rasno ili etničko podrijetlo, politička stajališta, vjerska ili druga uvjerenja, sindikalno članstvo, zdravlje ili spolni život i osobni podaci o kaznenom i prekršajnom postupku predstavljaju posebne kategorije osobnih podataka te se pri  njihovoj obradi mora voditi posebna briga i osigurati posebna zaštita.

Nedozvoljeno prikupljanje  osobnih podataka o nekoj osobi, njihovo javno objavljivanje predstavlja kazneno djelo propisano Kaznenim zakonom RH, a i Zakonom o zaštiti osobnih podataka.

Javna tijela mogu djelomice ograničiti pristup takvim osobnim informacijama, ili pak uvesti apsolutno ograničenje u pogledu pristupa takvim informacijama. Npr. apsolutno ograničenje u pogledu informiranja javnosti su postupci koji se vode u prethodnom i u kaznenom postupku,  poslovi i profiti, porezna tajna, zaštićeni osobni podatak, podaci o osobnom životu i sl. 

Informacije od javnog interesa najčešće su informacije o javnim sredstvima financiranja, državni budžet, prodaja zemljišta na javnim natječajima, socijalna pomoć, zapošljavanja u državnim ustanovama, javna nabava i sl.

Prvi zakon o pravu na pristup informacijama u Hrvatskoj je na snazi od 2003. godine. Već tada su građanima postale pristupačnije brojne informacije.  Kasnije je zakon usklađivan sa europskom direktivom, pa sve do danas kad su u kolovozu 2015. godine načinjene najnovije izmjene.

Ustav RH jamči pravo na pristup informacijama.  Dužnost tijela javne vlasti nije samo da pruži informaciju na upit, već je dužno i da proaktivno objavljuje informaciju na svojim web stranicama i portalima pristupačnim javnosti.   Informacija koja je javno dostupna, može se dalje javno i dijeliti.

Informacije koje su obuhvaćene Zakonom o zaštiti osobnih podataka i drugim zakonima kao zakonom zaštićene informacije  koji štite privatnost i osobnost ne smiju  se javno dijeliti.

Što je informacija u zakonskom smislu? Svaki podatak posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je pohranjen.

Nisu sve informacije javne.

Informacije koje se objavljuju u javnosti moraju biti od javnog interesa, no svakako valja razlikovati javni interes od interesa javnosti. Npr. državni proračun, financiranje putnih troškova nekog gradonačelnika,  nabavka vozila na teret proračuna države, županija ili općina i sl. – su informacije od javnog interesa, dok  osobne informacije o nekoj javnoj ličnosti, umjetnici, piscu, i sl. možda privlače  interes javnosti, no njihovo objavljivanje nije iz tog razloga i opravdano.

Informacija mora biti točna, potpuna i pravovremena.  

Informacija se može zatražiti od svakog tijela čiji je osnivač RH, udruge, odbori i sl. Svako javno tijelo mora imati i svojeg službenika za informiranje.

Zakonom su propisani rokovi u kojem su javna tijela dužna dati informaciju, ili ju odbiti.  U slučaju odbijanja tražitelj informacije ima pravo podnijeti žalbu ili tužbu zbog nezakonite radnje Visokom upravnom sudu.

Informacija se može zatražiti elektronskom poštom koja je valjano sredstvo komunikacije.  Prilikom slanja maila uputno je zatražiti potvrdu primitka kako bi se sačuvali podaci radi rokova.

U nizu slučajeva baš se i ne primjenjuju  zakonske. Npr. pri javnoj objavi informacije nužno je voditi brigu o propisanoj tajnosti podataka, o anonimizaciji podataka iz sudskih presuda , o ustavnim odredbama koje jamče pravo na privatnost i na osobni život.  Nedozvoljena uporaba osobnih podataka kažnjiva je po čl. 146 Kaznenog zakona. „ (1) Tko protivno uvjetima određenima u zakonu prikuplja, obrađuje ili koristi osobne podatke fizičkih osoba, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.”

(2)          Tko protivno uvjetima određenima u zakonu iznosi osobne podatke iz Republike Hrvatske u svrhu daljnje obrade ili ih objavi, ili na drugi način učini dostupnim drugome, ili tko radnjom iz stavka 1. ovoga članka  sebi ili drugome pribavi znatnu imovinsku korist ili prouzroči znatnu štetu, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(3)          Kaznom iz stavka 2. ovoga članka  kaznit će se tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini prema djetetu ili tko protivno uvjetima određenima u zakonu prikuplja, obrađuje ili koristi osobne podatke fizičkih osoba koji se odnose na rasno ili etničko podrijetlo, politička stajališta, vjerska ili druga uvjerenja, sindikalno članstvo, zdravlje ili spolni život te osobne podatke fizičkih osoba o kaznenom ili prekršajnom postupku.    

 Nada Landeka, o pravosuđu, ovrhama, korupciji, kriminalu, politici,