S kim to misle MOST i Božo Petrov provesti reformu pravosuđa i uvesti novu javnu upravu? Sa HNS-om i SDP-om? |

S kim to misle MOST i Božo Petrov provesti reformu pravosuđa i uvesti novu javnu upravu? Sa HNS-om i SDP-om?

Datum objave: 21. studeni 2015./Piše: Nada Landeka

“Hrvatska ne može krenuti prema boljoj budućnosti bez korjenitih promjena, reforma u javnoj i lokalnoj upravi, u pravosuđu, monetarnoj politici…“ izjavio je čelnik MOST-a Božo Petrov objašnjavajući narodu Hrvatske iz kojih razloga oni inzistiraju na pregovorima sa obje političke opcije, lijevom i desnom, a sve u nastojanju da se provede reforma pravosuđa i uvede nova javna uprava.

S kim to misle MOST i Božo Petrov provesti reformu pravosuđa i uvesti novu javnu upravu?  Sa HNS-om i SDP-om?

Jer ako misle istu provesti sa KUKURIKU koalicijom slobodno se možemo pozvati na onu starinsku izreku „Piši kući propalo je!“

Ne znam iz kojeg razloga političari misle da je narod senilan, lobotomiran, ili glup. Suprotno tome, narod baš pamti, a političari za svoje propuste i greške prije ili kasnije bivaju kažnjeni nedobivanjem dovoljno glasova.  2000 godine narod je odlučio pružiti šansu i drugoj političkoj opciji. Nakon desetogodišnje vlasti HDZ  je izgubio izbore a pobijedila je lijeva politička opcija.

Koalicijska vlada RH 2000 godine

Na tim izborima, 2000 godine, prvi put je većinu u Saboru RH dobila koalicija sastavljena od šest stranaka – HSS-a, IDS-a, LS-a, HNS-a, HSLS-a i SDP-a (tzv. šestorka), iako je HDZ i tada  pojedinačno dobio najviše mjesta.Izbori su bili provedeni u periodu između smrti predsjednika Franje Tuđmana i izbora za novog predsjenika Republike.  Vlast se potpuno promijenila a na čelo države stupila je nova vlada s Račanom na čelu. Iako je koalicija SDP-HSLS osvajila  svega 38,7 % glasova birača, ipak uspijeva uspostaviti  vlast koalicije sa šest  političkih stranaka i to sa Ivicom Račanom kao predsjednikom Vlade.  Odmah po dolasku na vlast,  bivši Savez komunista Hrvatske koji  je promijenio  ime u SDP započinje proces „detuđmanizacije“ i  mnogim novinarima ukida radno mjesto na HRT-u. Istu praksu zadržali su i tijekom vladavine protekle četiri godine.

2001. godine stigle su i  prve haaške optužnice za određene istaknute hrvatske generale u operacijama Bljesak, Oluja, Medački džep. Iako se u početku govorilo da se optužene generale neće procesuirati haaškom sudu, ubrzo je postalo izvjesno da generali poput Mirka Norca moraju biti procesuirani. Zbog prijepora oko pitanja suradnje s Haaškim sudom, 2002. godine Dražen Budiša i HSLS napuštaju Vladu.

Ivica Račan, tadašnji premijer,  podnio je 5. srpnja 2002. godine ostavku, koja je automatski značila i pad Vlade. Tako je formalno okončan rad koalicijske vlade koja je oformljena 27. siječnja 2000. godine kao projekt dviju predizbornih koalicija – koalicije SDP-a i HSLS-a.  IDS se iz te partnerske Vlade povukao još u ljeto 2001.

HNS – i „Nova javna uprava“

HNS – Nova javna uprava 2003. g.

Jedan od tadašnjih partnera koalicijske vlade, koji je i sadašnji partner u KUKURIKU kolaciji  je HNS – Hrvatska narodna stranka, nekad na čelu s Radimirom Čačićem, a danas sa  sveučilišnom profesoricom Vesnom Pusić koja je HNS preuzela voditi 2000 godine.  2003.  godine HNS upravo zahvaljujući kampanji „Nova javna uprava“  postiže najbolji rezultat od kad postoje i upeterostručuje broj zastupnika u Saboru.  Upravo su svojim glasovima  birači pokazali što je najveći problem u Hrvatskoj ukazujući na to da je nužno potrebno uvesti reforme u javnoj upravi i u pravosuđu. Stoga HNS svoj  tadašnji politički uspjeh može zahvaliti isključivo akciji koja je „zapalila“ Hrvatsku ili bolje reći, mogu zahvaliti  svojem uspješnom  „prodavanju magle“ o uvođenju „nove javne uprave.“

Vesna Pusić – 2003. godina – HNS

U Kampanji  HNS-a  za novu javnu upravu koja je započela u siječnju 2003. godine predstavljen je  koncept javne uprave koja je usmjerena na građane, njihov servis i osigurava ostvarenje funkcionalne države koja služi ostvarenju gospodarskih, građanskih i ljudskih prava – govorili su u HNS-u. Diljem zemlje održane su brojne tribine, istaknuto je niz problema u pravosuđu,  ukazivano je na stvarne i realne probleme.  Posvuda su bili istaknuti jumbo plakati,  TV je snimala reklamne spotove o problemima u pravosuđu, a finiš prestavljanja bio je krajem 2003. godine  na godišnjoj Konvenciji HNS-a u Vatroslavu Lisinskom, čime su obilježili kraj promidžbe kampanje “Nova javna uprava”.  I tom prilikom istaknuli su da je  postojeća javna uprava  preskupa i prespora, službenici su često nestručni, pa bi ju valjalo reorganizirati u brzu i učinkovitu javnu upravu. Reorganizacija je samo stvar političke volje – tvrdili su. Javna uprava vezana je  uz većinu neophodnih djelatnosti kako za građane, tako i za državu. Reforma postojeće javne uprave za Hrvatsku je nužan korak u približavanju strateškim ciljevima naše zemlje, a razvijena i efikasna javna uprava danas je zamašnjak razvoja, privlačenja investicija i približavanja Europskoj uniji – govorili su HNS-ovci, i na tome je sve ostalo.

„Pričali su pričali, od srijede do petka, ali se nisu maknuli dalje od početka“,  glasila bi modernizirana pjesmica o patku i pačićima, tj. o HNS-u

Najbolje im ide „prodaja praznih priča“.  Političari znaju gdje narod boli, pa onda u vrijeme predizbornih kampanja pričaju i dotiču se tema koje bi mogle biti evenutalni lijek za narod. A kad povjeruju njihovim obećanjima, oni ih jednostavno zaborave.  Po istom principu prošli su i izbori 2011 godine, kada je famozna KUKURIKU koalicija u svojem Planu 21 obećala „brda i doline“. Pravdu, blagostanje, pune džepove, radno mjesto, sigurnost i budućnost.

Treba li posebno isticati da su građani praznijih džepova nego ikada, da su im računi blokirani, da se u pravosuđu i u javnoj upravi nije promijenilo baš ništa, osim što se u međuvremenu sudi mrtvima, žive se ubija dugotrajnošću  sudskog postupka, nepravdom i nemarom prema njima, otima im se imovina, prazne im se računi neosnovanim blokadama….

Ako je to ta obećana nova javna uprava, onda, gospodo – hvala!  Mi to nećemo!

2015 godine – repriza promidžbenih laži

Igor Kolman – HNS

Igor Kolman, miljenik šefice HNS-a Vesne Pusić na ovim parlamentarnim izborima odlučio je iskušati pamćenje hrvatskog naroda pa im je  podmetnuo isti program kao i davne 2003. godine. Prošlo je onda, pa zašto ne bi i sada, vjerovatno su mislili u HNS-u. Narod je zapravo gladan pravde i pravednosti,  pravne sigurnosti,  pa će takav program sigurno proći,  ispravno su zaključili.   Kolman je u politici još od srednje škole,  a u Saboru RH postao je poznat po svojim riječima; „Svaki zidić, svaka ograda, svaka trafostanica u Hrvatskoj koja drži do sebe ima jedno ustaško U, jedan kukasti križ ili jedan Za dom spremni i to nikoga ne brine, to više nitko ni ne briše i nitko se više na to ne obazire“  – rekao je,  naglasivši pri tom svoj stav, da je hrvatsko društvo okruženo retorikom mržnje i netrpeljivosti.

„Živimo u zemlji koja relativizira najstrašnije stranice ljudske povijesti i najstrašnije zločine koji su počinjeni zbog dnevno političkih događaja, u zemlji koja se počela sramiti antifašizma. U Hrvatskoj su se ljudi počeli sramiti činjenice da smo sudjelovali u najsvjetlijoj stranici ljudske povijesti, da smo sudjelovali u pokretu koji je pobijedio čudovište nacizma i fašizma. A relativizira se, nažalost i glorificira, najmračnija stranica naše i ljudske povijesti“  izjavio je Kolman,   misleći vjerovatno pri tom na domoljubni osjećaj koji u narodu još uvijek nisu uspjeli zatrti  uprkos svekolikom trudu.

I sada taj Igor Kolman potura staru foru pod novi recept. Program „Nova javna uprava“ njegove šefice i punice Vesne Pusić, postao je njihov program kojim bi Hrvatska trebala krenuti u neki boljitak.

12 godina poslije najavljenih reformi, od toga sedam godina na vlasti, a rezultat 0. I svaki put kad im se ona famozna vladajuća fotelja počinje izmicati ispod  utrnule stražnjice od  dugotrajnog sjedenja, oni se sjete da bi narodu ipak trebalo dati malo nade.

Pa eto, sada će im  ponovno podvaliti staru ideju o reformi „Nove javne uprave“.

Božo Petrov, MOST

Uz sve to, i  sada ima upravo jednaku ideju. Zajedno sa ostalim MOST-ovcima želi opet stvoriti neku koalicijsku vladu,  koja bi trebala pokazati neko nacionalno jedinstvo i prihvatiti prijedloge reformi koje on nudi. I pazi slučaja, baš „novu javnu upravu“.   Do sada nit je prošla takva koalicijska vlada, niti je provedena reforma u javnoj upravi. Općenito gledano, provedeno je malo toga. Istina, mora se priznati, gradilo se.   Imamo najskuplje tunele na svijetu, najskuplje gradske wc-e sa modernim push kotlićima, imamo fontane, ali nemamo novac koji je ispario, nemamo red u državi, i izgubili smo nadu.

I sad bi nam oni htjeli nadu vratiti, ponovnim prodavanjem magle.

U ovoj zemlji jedino se još mogu zavrnuti rukavi i primiti se posla. I to ozbiljnog posla. Našoj državi trebaju tvornice koje rade i zapošljavaju radnike, trebaju obrađena i zasijana polja, treba nam hrana koju ćemo sami proizvoditi,  treba nam izvoz naših proizvoda a ne uvoz kineskih  i korejskih, trebaju nam nagradevrijednim poduzetnicima  a ne pokloni milijuna i milijuna kuna iz državnog proračuna, unaprijed namijenjenih samo odabranima.  A to nam koalicija iza koje već stoji neuspješna SDP-ova  koalicijska  vlada koja se jednom i ne tako davno raspala, i jedna SDP-ova  vlada sa najviše smijenjenih ministara, iza koje ne stoje nikakvi rezultati osim uspješnog ispiranja mozga i gašenja nacionalne svijesti u svakom Hrvatu, ne može sigurno dati.

Sramotno Otvoreno pismo Domagoja Margetića upućeno Hrvatima: “HRVATI, VI STE FUJ! UBIJALI STE SRBE, RUKE SU VAM KRVAVE DO LAKATA” |

Sramotno Otvoreno pismo Domagoja Margetića upućeno Hrvatima: “HRVATI, VI STE FUJ! UBIJALI STE SRBE, RUKE SU VAM KRVAVE DO LAKATA”

Datum objave: 19. studeni 2015./telegraf.rs/hazud.hr

“Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj!” – napisao je Domagoj Margetić u otvorenom pismu Hrvatima upućenom na dan proslave “Oluje”. 

Domagoj Margetić

Gotovo svi portali u Srbiji s oduševljenjem su prenijeli  Otvoreno pismo Hrvatima napisano od Domagoja Margetića posljednje vrijeme poznatog po upornom  javnom progonu Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a  uz povike “Afera Soboli nije kleveta – onda kaj je?”

Mirt i Margetić

Domagoj Margetić slovi i  kao suoorganizator uz Marijanu Mirt, antiprosvjeda protiv branitelja 100%-tnih invalida domovinskog rata koji prosvjeduju u Savskoj 66.

Iako i sam višestruko osuđivan, pa i za pretvorebeno-privatizacijsku aferu Crna Mlaka, nije poštedio niti generala Gotovinu kojeg je pred srpskim medijima nazvao kriminalcem.

“Gotovina nije moj, niti počasni građanin mog Zagreba. On je pripadnik banditske, ratnoprofiterske, quasi generalske svite, koja je od ove zemlje napravila mafijaško – zločinački El Dorado. I točka! Za mene on je ratni profiter i zločinac, stup poretka ratnoprofiterske elite, a ne počasni građanin. Tu plaketu nek si nabije u svoje ratnoprofitersko dupe”, stav je Domagoja Margetića koji je podijelio na društvenim mrežama. To mu nije prvi put da napada generala  Gotovinu, isto je učinio i neposredno nakon oslobađajuće presude generalima  – prenijeli su domoljubni portali u Hrvatskoj.

Otvoreno pismo Domagoja Margetića Hrvatima

Povodom proslave 20. godišnjice operacije Oluje uputio je otvoreno pismo “pobjednicima” u kojem im je poručio samo jednu riječ – FUJ! Pismo je u cijelosti prenešeno sa portala telegraf.rs – onako kako ga je Margetić napisao;

“Dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo?

ŽALOSNO JE ŠTO HRVATI SLAVE OLUJU, ONI SU TADA BRUTALNO UBIJALI SRBE

Pobjednici slave pobjede. A slobodni ljudi su jednostavno – slobodni. Slobodnima ne trebaju ni pobjede niti pobjednici, ne trebaju im masovne pompozne, bahate proslave tuđe nesreće. Ne razumiju pobjednici taj stav kontra njihove pobjede. Jer pobjednici su nekako, po definiciji, taoci svojih pobjeda. Ili su pobjednici – ili nisu ništa. Zato ta potreba veličanja njihovih pobjeda. Jer ako im uzmeš tu njihovu „pobjedu“, ne ostaje im više ništa. I nisu više ništa, ako nisu pobjednici. A slobodnima ne trebaju pobjede da bi bili nešto, ne treba im ta iskompleksiranost pobjedonosnim sindromom. Dok gledam te njihove perverzne pripreme za slavljenje još jednog od tolikih, nebrojenih, balkanskih pobjedničkih mitova, prisjetio sam se jedne moje kolumne iz 2010. godine: „Diferencijacija pameti –Odričem se Hrvatske!“.

Foto: Tanjug/Rade Prelić

A u ovih se pet godina, nažalost, nije promijenilo ništa zbog čega bih požalio što sam se tada odrekao zemlje, koju mi eto nameću kao domovinu. Kao što mi žele nametnuti svoju pobjedu. Kao što mi žele nametnuti, žele mi narediti zahvalnost što su nas „oslobodili“. Kakva ultimativna glupost! Tko uopće koga može ičega ili ikoga osloboditi?! Ne razumiju pobjednici da nas nisu „oslobodili“, nego su nas raspametili, razbaštinili ono malo ljudskosti koja nam je bila preostala, razbaštinili su nas one tri vrijednosti kroz koje smo odrastali i odgajani – sloboda, bratstvo i jedinstvo. Nije mi jasno kako ti naši suvremeni pobjednici misle da eto smiju paušalno to vrijednosti proglašavati jugonostalgičarskim floskulama! Jer kakve su tek floskule njihove priče o pobjedama, o oslobođenju, o nekakvoj nacionalnoj i apsurdnoj državnoj slobodi, kako nama tek neprihvatljivo zvuče te njihove floskule o domovinskom ratu, o svemu tome na čemu oni inzistiraju da im tko zna kako budemo zahvalni.

A ja, ovako slobodan, i oslobođen od svega, jednostavno ne razumijem na čemu i kome to bih trebao biti zahvalan. Nemaju što za jesti, nemaju čime školovati djecu, rade za crkavicu kojom ne mogu platiti niti osnovne mjesečne troškove života, rade a ne primaju plaću, oduzimaju im domove, blokirani su, nezaposleni, ali slave ratove!Još uvijek ih je moguće manipulirati i natjerati da mašu zastavama, da se kunu u grbove, da slave ratove za tamo nekakve „nacionalne interese“.Podilaziti tom njihovom kolektivnom ludilu za mene bi bila izdaja tog mojeg disidentstva kao osobnog životnog opredjeljenja, kao mojeg izbjeglištva savijesti pred njihovom pobjedničkom histerijom. Zamislite rulju koja slavi tamo nekakav „dan zahvalnosti“, a da pritom kao hipnotizirani nisu u stanju razmisliti na čemu to imaju biti zahvalni?

Na čemu biti zahvalan u zemlji u kojoj su ratni zločinci – heroji; u kojoj su ustaški kapelani – sveci; u kojoj su pljačkaši i ratni profiteri – ugledni tajkuni i biznismeni. Zar da demonstracijom ludog naroda pokazujemo koliko smo zahvalni ratnoprofiterskoj eliti što nas je opljačkala i otela nam sve, a mi još pjevamo, mašemo zastavama i plješćemo onima koji su nam to učinili? A ljuti ih kada im kažem – lud narod. No, ne vidim kako bih drugačije sam sebi mogao racionalizirati i argumentirati to njihovo ponašanje.

Oni su nas kao „oslobodili“, a žele mi uskratiti slobodu da kažem što mislim o tom njihovom „oslobođenju“, o toj njihovoj pobjedi. Ako vi imate pravo slaviti, imam vam pravo i moralnu obvezu reći – za mene ta vaša pobjeda, za mene Oluja, i proslava te vaše „pobjede“ i rata nije ništa drugo nego proslava ratnih zločina i ratnog profiterstva. I ništa više. Želite nam zabraniti da i nakon dvadeset godina stvari nazovemo pravim imenom. Zločine zločinima! Pljačku pljačkom! Želite nas kolektivno, prisilom na šutnju, u ovim dvadeset godina pretvoriti u svoje suučesnike u tom ratnom zločinu, pljački, kriminalu i ratnom profiterstvu.

Priznanje te vaše pobjede, za mene bi bio jedini konačni poraz.

Jer ako je to što vi ovih dana slavite – sloboda, onda ću glasno vikati – JEBEŠ SLOBODU! JEBEŠ SLOBODU! Ali vama ne dopire do mozga, niti nakon svih ovih godina, da sloboda i pobjeda nemaju baš puno toga zajedničkog. I upravo ta suštinska suprotstavljenost pobjede i slobode, ta sukobljenost slobode sa svakom pobjedom i svakim pobjednikom, otkriva o kakvom se ovdje ludilu radi. To je ta točka diferencijacije na kojoj se razilazimo – razlika između pobjednika i slobodnih. Vama toliko nejasna i neprimjetna. Vaša se pobjeda toliko razlikuje od moje slobode, upravo po tome što ćete vi zauvijek ostati zarobljenici svojih pobjeda. U jednom ste doduše, u pravu. Ta vaša pobjeda ima ime. Štoviše, više imena. Ta vaša pobjeda ima upravo onoliko imena – koliko je pobijenih i protjeranih u ime te vaše pobjede. Gadi mi se to vaše krvavo slavlje. Neka slave oni koji su na krvi, leševima i ruševinama profitirali. A vi koji im na paradama mašete zastavama i euforično kLičete iz svojih gladnih usta, obični ste suučesnici tog njihovog gotovo neprekinutog krvavog, lešinarskog pohoda.

Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.

Zato si uzimam Slobodu javno reći – Oluja je zločin u kojem su jednu pobijeni, drugi protjerani, treći popljačkani. A vi mi sad pokušajte racionalno objasniti što se tu točno ima slaviti?

A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo? Protjerali ste organizirano oko 380 tisuća građana ove zemlje i to nazivate pobjedom? I nisu li te militantne proslave vaših pobjeda upravo jasna poruka onima koje ste protjerali da im slučajno ne padne na pamet vraćati se, da za njih ovdje više nema mjesta, da ovo nije njihova zemlja? Jer tko bi se normalan vratio u zemlju u kojoj je dan tog etničkog čišćenja državni praznik?

A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!

Svojim ratnim pobjedama pokušavate nadomjestiti umrlu savijest, ako ste je ikada imali. Samo onima bez savijesti može biti tako lako pobjeđivati. I samo onima bez savijesti može biti tako lako slaviti takve pobjede i pobjednike.

Gadi mi se i ova država, i ovo društvo, i ova masa. Ne mogu vam dovoljno uopće uprizoriti koliko vas iskreno prezirem ovako kolektivno lude. Negdje u podsvijesti očito vam je jasno da ne postoji kolektivna sloboda, pa ste možda zato pobjegli u svoje kolektivno ludilo i proglasili ga slobodom, poput onih luđaka zatvorenih po ludnicama koji se proglase isusima, i tko zna kakvim povijesnim, stvarnim ili izmišljenim likovima.

Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj! Vi ćete ionako nastaviti uživati u svojem ludilu, jer kao i svakom luđaku, vama samima sa sobom, tako ludima je baš savršeno dobro. Bez obzira što vas pljačkaju, bez obzira što nemate za život.

Samo, eto, ostaju žrtve te vaše pobjede. Žrtve kojima još uvijek nismo rekli obično, ljudsko, od srca – oprosti. Žrtve kojima ne dopuštamo niti da budu obilježena imena, jer se bojite ako negdje ispišemo imena tih žrtava ta će vaša pobjeda dobiti taj krvavi, lešinarski, prljavi identitet ratnog zločina. I ma koliko bježali od toga, vašu će pobjedu tada proganjati imena kojima ste ispisali taj svoj pobjednički pohod.

Zato za kraj samo mogu reći Oprosti, molim te – svakoj žrtvi tih pobjeda, ako su pobjeđivane i u moje ime. Oprosti. I moje je krivnje puno u tome. Jer kao mnogi, možda, nisam učinio dovoljno da pružim otpor toj njihovoj pobjedi. Oprosti. I samo se mogu bez riječi nakloniti onima koje ste pobijedili.

Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom”, napisao je Margetić.

ŠTO JA IMAM OD SVEGA ŠTO SAM DAO ZA HRVATSKU? ŠTO JE HRVATSKA DALA MENI? PITANJE JE HRVATSKOG BRANITELJA ZVONKA SINKOVIĆA – PRIPADNIKA TIGROVA |

ŠTO JA IMAM OD SVEGA ŠTO SAM DAO ZA HRVATSKU? ŠTO JE HRVATSKA DALA MENI? PITANJE JE HRVATSKOG BRANITELJA ZVONKA SINKOVIĆA – PRIPADNIKA TIGROVA

Datum objave: 18. studeni 2015./Piše: Nada Landeka

„Fuuuujj!! Nakon svega mogu samo reći da mi  je došlo  da se dobro ispovraćam. Do sada sam imao nadu da će pravna država odraditi svoj posao, od sada imam samo osjećaj gađenja!!!“ – izjavio je Sinković nakon izlaska iz sudnice kao jedna od žrtava kreditnog ureda

Prije nepunih tjedan dana, točnije 12. studenog 2015. godine,  pred Županijskim sudom u Zagrebu održano je ročište na kojem se sudilo lihvarima – organizatorima, predstavnicima i zaposlenicima tzv. kreditnih ureda koji su doslovno poharali džepove i imovinu građana Hrvatske  u periodu od 2010. godine do danas. Od 19 optuženih na suđenju se pojavilo svega njih pet, ostali su bili spriječeni “opravdanim razlogom” zbog kojeg se nisu pojavili na sudu, rekao nam je Sinković nakon što je izašao iz sudnice.

Nelagalni i lihvarski kreditni uredi

Radi se zapravo o trgovačkim društvima, registriranim pri trgovačkim sudovima u cijeloj Hrvatskoj, s temeljnim kapitalom od 20.000 kn, a koje su suprotno Zakonu o kreditnim institucijama, suprotno Zakonu o bankama, i Zakonu o potrošačkom kreditiranju  ipak uspjele proći strogu kontrolu trgovačkih sudova i registrirati se za djelatnost kreditiranja iako za obavljanje te djelatnosti nisu imali baš nikakvih uvjeta.  Nisu imali ni potrebne dozvole za financijsko poslovanje, tj. za kreditiranje, niti su bili podvrgnute nadzoru Ministarstva financija i HANFE, no sve to ih nije sprječavalo da sklapaju ugovore o zajmovima i da u svojim tzv. kreditnim uredima isplaćuju novac na ruke zajmoprimaca, budućih dužnika.

Trgovačka društva čudnih imena poslovala su na još čudniji način. Urede su otvarali po cijeloj Hrvatskoj, dok su promidžbu i reklamu vršili putem  letaka koji su distribuirani u  sredstvima javnog prijevoza, lijepljeni  na stupove električne rasvjete,    podijeljeni  po čekaonicama zdravstvenih ustanova i u drugim čekaonicama, uglavnom  gdje god se kretalo više ljudi.  Iz letaka se moglo iščitati da se kredit isplaćuje u kratkom roku (24 sata), da dužnik nije obvezan ispunjavati posebne bonitetne uvjete, a  za nekretnine su imali svoje vlastite procjenitelje koji su odokativnom procjenom odredjivali vrijednost kuće ili stana u svega pet minuta. Mnogi su nasjeli na lakoću koja im je obećana, a provjerom pri trgovačkim sudovima  samo  su mogli utvrditi da se radi o legalno registriranim poduzećima, čija djelatnost je – kreditiranje???

Križni put u miru  branitelja iz Domovinskog rata Zvonka  Sinkovića

Zvonko  Sinković  je do Domovinskog  rata  bio anesteziolog,  djelatnik bolnice Sveti Duh. Na samom početku rata, kao djelatnik MORH-a  odmah je bio mobiliziran  kao zdravstveni radnik  te je na ratištu izvršavao radnu obvezu. Izvukao je brojne ranjene i poput i ostalih medicinara na terenu spašavao im je živote pravovremenom i adekvatnom medicinskom pomoći.  Nakon određenog vremena skinuta mu je radna obveza a on je postao pripadnik Tigrova.  Nesebično, požrtvovno i hrabro, bez ikakvog razmišljanja svoj život dao je u službu obrane Domovine.

Po završetku rata, mnogi njegovi suborci odlučili su se na mirovinu, dijagnosticiran im je PTSP, ili neke druge bolesti, mnogi su na žalost i ranjeni i nisu više mogli obavljati nikakvu civilnu radnu obvezu. Sinković se odlučio vratiti na posao, na mjesto na kojem je radio prije rata. Šokirao se, u bolnici su mu rekli da ga ne mogu primiti natrag na posao i na njegovo radno mjesto, uz obrazloženje da je prestar – govori Sinković.

Nakon  borbi na prvoj crti, borbi za očuvanje vlastitog života i života svojih suboraca, za očuvanje slobode naše Domovine, Zvonko je ostao prepušten sam sebi i prisiljen boriti se za goli život i egzistenciju.  Ostavši bez radnog mjesta odlučio je posuditi nešto novca kako bi možda započeo neki vlastiti biznis i ipak osigurao sredstva za život.

Ugledao je letak koji mami: „jednostavno kreditiranje, solventnost se ne ispituje,  i brzo rješavanje“.  Obratio se jednom kreditnom uredu u Zagrebu, u kojem je  posudio temeljem Ugovora o zajmu sa nekim „stranim investitorom“ iznos od 20.000,00 kn. Na ruke nije dobio niti toliko već svega 17.000 kn, oduzeli su od iznosa iz ugovora  troškove sklapanja ugovora, javnobilježničke troškove, proviziju radi posredovanja između ureda i „investitora“ i procjenu imovine.  Upisali su i založno pravo na njegovu obiteljsku kuću naslijeđenu od roditelja. Pri sklapanju ugovora o zajmu predao je kreditnom uredu i javnobilježnički ovjerenu  bjanko zadužnicu do 500.000 kn.

Otežano plaćanje rata kredita zbog mijenjanja sjedišta kreditnih ureda

Pri pokušaju da plaća ratu kredita nitko se nije odazivao. Kreditni ured promijenio je sjedište, a pismeno je dobio uputu da rate plaća na račun neke treće tvrtke s kojom nije bio ni u kakvom poslovnom odnosu. Vraćao je uredno rate sve dok se jednog dana i ta tvrtka nije preselila na neko novo sjedište. Plaćanje mu je doslovno bilo onemogućeno jer nije niti znao kome je dužan plaćati. Ugovor je imao sklopljen s nekim nepoznatim investitorom, sklopio ga je ugovor u sjedištu tzv. kreditnog ureda, dok su mu dali uputu da plaća zajam na račun neke nepoznati tvrtke koja je isto tako promijenila sjedište.  Pozvali su ga jednog dana uz upozorenje da je prekršio obveze iz ugovora te da cjelokupni kredit dospijeva na naplatu, a njegova kuća postaje predmet prodaje.  Bio  je šokiran, a djelatnici  iz kreditnog ureda ponudili su mu „reprogram“ obveza zahvaljujući kojem bi ipak mogao nastaviti plaćati rate. Pristao je i ne sanjajući što će se poslije svega dogoditi.

Umjesto reprograma ugovora o zajmu, ugovor o kupoprodaji i plaćanje najamnine za korištenje vlastitog doma

Umjesto novog ugovora o zajmu podmetnuli su mu na potpis ugovor o prodaji kuće, a umjesto otplatnog plana za vraćanje zajma dobio je najamninu temeljem koje je mjesečno plaćao stanarinu za svoju vlastitu kuću,  koja je sada postala vlasništvo kreditnog ureda.  Svega par dana kasnije, dok je Sinković bio izvan kuće,  upali su mu u kuću, promijenili brave, i oteli mu sve. I kuću, i namještaj, uspomene koje su mu ostale od roditelja, dokumentaciju, baš sve. Njegove osobne stvari izbacili su u garažu, i od  2010. godine Sinković nema pristup u svoju kuću.  U međuvremenu je kuća prodana još dva puta, a zabilježili su i doživotno uživanje na istoj.

No, tu nije kraj agoniji. Sinkoviću je istovremeno neka fantomska tvrtka, s kojom nije ni u kakvom ugovornom odnosu blokirala račun u iznosu od  500.000 kn po osnovi navodnog vraćanja zajma,  te mu i danas od minimalne mirovine oduzimaju jednu trećinu, iako su mu ukrali kuću.  Lopovi su u pritvoru, sudi im se za prijevaru stoljeća, Sinković izbačen iz kuće koja mu je prijevarom oteta, navodno su je kupili za 360.000 kn (za što su krivotvorili priznanicu o isplati), a Sinkoviću se i nadalje za bijednih 20.000,00 kn iz ugovora, odnosno za isplaćenih 17.000,00 kn već punih pet godina uskraćuju sredstva iz mirovine radi namirenja neke fantomske tvrtke, koja sve što radi radi nelegalno.

Pravna država? Država za koju je Sinković proveo godine na prvoj liniji ratišta nesebično dajući sebe i svoj život za slobodu, mir, demokraciju, za bolji život?

Odmah je te 2010 godine predao kaznenu prijavu u USKOK, te im dostavio  i svu dokumentaciju. On je jedan od 660 žrtava kreditnih ureda na temelju čijih kaznenih prijava je pokrenuta istraga i podignuta optužnica, a trenutno se vodi i sudski postupak. USKOK je na neke od nekretnina stavio plombu kojom je zabranio daljnje otuđenje nekretnina do okončanja sudskog postupka, međutim, mnoge nekretnine ostale su nezaštićene, i slobodne za daljnju preprodaju, jer je USKOK zaštitio nekretnine selektivno, a ne svim žrtvama. Sinkovićeva kuća također nije bila, i  još uvijek nije zaštićena plombom USKOK-a iako ga USKOK obavještava o svim provedenim radnjama, pa tako i o sudskom postupku koji se  vodi, a koji Sinković marljivo prati. Svakim danom mu je sve više zlo od svega što vidi.

Nakon što su ga lihvari nesmiljeno i bez ikakve sućuti izbacili na ulicu preživio je zahvaljujući prijateljima koji su mu neko vrijeme davali novac da bi platio podstanarstvo.  Blokiran i bez doma, nije znao što učiniti. Zahvatio ga je očaj, ali ona nada koja tinja u svakom pravednom čovjeku, da će ipak doživjeti satisfakciju na kraju priče, da će doživjeti pravednu odluku institucija i povratiti svoj dom, držala ga je sve do 12. studenog 2015. godine. Tada je shvatio da je u stvari cijelo suđenje  zapravo farsa.  Isto može trajati godinama, deset pa i više, u međuvremenu žrtve tih lihvara ni na koji način ne mogu zaštititi svoje pravo, niti povratiti oduzetu imovinu.

„Zašto USKOK nije odmah reagirao  2010 godine,  zašto nije najprije zaštitio moju kuću, i kuće i stanove svih drugih kojima su otete, a onda sudio tim gadovima?“ – pita se Sinković.

„Da sam u svojoj kući puno bi mi lakše bilo pratiti sve što se događa, u konačnici, baš me briga s koliko kazne će ih osuditi, meni je bitno da se meni vrati oteto!“ – rekao je ogorčeno po izlasku iz sudnice.

Posebno ga je razočarala činjenica da je jedan od optuženih svoj nedolazak na sud ispričao „predavanjem na fakultetu u Beogradu“, dok je odvjetnik jednog od optuženih pomaknuo rok za raspravu na veljaču 2016. godine iz razloga jer ima već uplaćeno skijanje.

„Kako je moguće“ – nastavlja Sinković, „da po mojoj tužbi za oduzeti nacionaliziranu imovinu mojih roditelja punih 20 godina nisam dobio nikakav odgovor institucija, dok čovjek kojemu je država dodijelila nacionaliziranu imovinu unatoč mojem sudskom sporu tj. tužbi rasprodaje imovinu, a meni nisu dali nikakvu naknadu, čak se nisu udostojili uputiti mi neko rješenje ili odgovor za postupak u tijeku. Istovremeno ovi lihvari uživaju u mojem domu, domu koji je nasljeđe mojih roditelja, krivotvorivši uplatnice o navodnoj isplati kuće, koju mi nikad nisu isplatili, krivotvorivši dokumentaciju, sjede u pritvoru i upravljaju dalje svim svojim poslovima, i dalje mi blokiraju račun u iznosu od 500.000 kn, i plaćam, ne znam što i ne znam kome?“

• „Uništili su mi život, nadu, egzistenciju, sadašnjost, budućnost!“ – ogorčeno govori.

• „Za što sam se ja borio? Što mi je dala moja Država, čime me je i na koji način zaštitila?“

Uz sve navedeno, Sinkoviću i danas pristižu računi za telefon koji ne koristi, ovrhe za TV pretplatu koji gleda i koristi osobu kojoj su lihvari prodali kuću, a dolaze ovrhe i za sve druge račune, koju novi vlasnici kojima su optuženi  lihvari kuću prodali, uopće ne plaćaju, niti su obaveze prenijeli na sebe. Zvonimir Sinković  pak, hrvatski branitelj i Tigar u ratu, a očigledno pravi lav u miru, koji se bori i dalje za svoj dom, sve to trpi, nadajući se da će pravna država ipak  profunkcionirati. Stoga je sa nestrpljenjem išćekivao zakazanu raspravu pred Županijskim sudom koja mu je suprotno očekivanom, ubila svaku nadu.

Nada Landeka

VEZANI ČLANCI:

http://www.hazud.hr/dok-se-lihvarima-iz-kreditnih-ureda-sudi-njihove-zrtve-jos-uvijek-bespomocno-ocekuju-zastitu-institucija-i-zakona/

http://www.hazud.hr/kreditni-uredi-vuku-za-nos-i-vlast-i-narod/

http://www.hazud.hr/kreditni-uredi-i-dalje-haraju-hrvatskom-dok-njihovi-vlasnici-javno-lincuju-i-maltretiraju-nezasticene-zrtve-i-zvizdace/

http://www.hazud.hr/ekskluzivno-tvrtke-kreditni-uredi-nisu-ugasene-i-dalje-ovrsuju-racune-svojih-zrtava/

Nada Landeka, o pravosuđu, ovrhama, korupciji, kriminalu, politici,